Edicija MeandarMedia Roman

Čini se da je u ovom romanu inicijalna autorska invencija našla svoju inspiraciju u prvim serijalima Monty Python’s Flying Circusa. Dvije najveće vojne sile svijeta, američka i hrvatska, kreću silovito u nadrealnu potragu za Mačkom Izvanzemaljcem, a sve što slijedi na dvoru imaginarnog predsjednika Tukija posljedica je potrage, te dokaz koliko je veliki Dostojevski bio u pravu s tezom da ništa nije toliko fantastično kao zbilja sama! Druga i možda još važnija narativna linija počinje od implicitne autorske namjere glede naive, i to ne samo naive kao slikarske mode 70-ih, nego i naive kao mentalnog stanja. Student ginekologije Saxo odlazi s pripovjedačem ove naracije na selo, gdje se događaju različiti događaji kao labirintni obrati do klimaksa s nimalo naivnim posljedicama unutar fiction ali i faction naracije, kao u nekom snovitom nadrealističkom filmu. U svakom slučaju, ova je proza žanrovski vibrantna i upitna od prve do posljednje rečenice.

Ovu sam knjigu zapisivala godinama. Desetak godina, točnije. Fragmenti su se slagali malo po malo, baš kao i životni mozaik, bez moje ratiom kontrolirane volje. Sve do završnih, “arhitektonskih” radova. Mogla bih ih nazvati svojevrsnim simptomima unutarnje prinude, koji su silazili u riječi tijekom nekih unutarnjih lomova ili premošćenja, zacjeljivanja rana. Na nekom racionalnom planu, nadala sam se kako ću se ovih sadržaja osloboditi tako što ću ih sačuvati, sahraniti u rečenicu, priču, roman. Između pripovijedanja i življenja za mene nema jasne granice: nekad su mi tek zapisane rečenice pomagale pojasniti iskustvo kroz koje sam silom prilika prošla, ponekad bi one bivale iskustvom koje mi je omogućavalo povezati mitsku građu sa životima koje živimo. Vjerujem, naime, da mitovi, romani, dramski likovi, probijaju mayu, prokazuju lilu, govore nam istinu o našim životima, o tome što je to što nam se u svakodnevici zbiva. Možda je naš “realni” život samo simptom igre, lile. I možda ću tek povezivanjem tih raznih svjetova, shvatiti ono što bih trebala znati. Možda se tomu samo nadam… U svakom slučaju, pisala sam o svojim obiteljima. Da ih zadržim. Negdje. (Dubravka Crnojević-Carić) Dubravka Crnojević-Carić (1961) diplomirala je glumu na Akademiji za kazalište, film i TV Sveučilišta u Zagrebu (1985. godine u klasi prof. Joška Juvančića), a na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (1989) završila je studij hrvatskog jezika i književnosti. Magistrirala je filologiju te doktorirala znanost o umjetnosti (mentor dr. sc. Vladimir Biti) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu bila je niz godina asistenticom na predmetu Gluma, a potom predaje kolegije Književnost i Svjetska književnost. Godine 2006. postaje stalnom zaposlenicom na odsjeku Dramaturgija, s predmetom Povijest kazališta i drame. Predavala je kao vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu u Osijeku te na Ženskim studijima u Zagrebu. Trenutačno predaje i na Poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U stalnom je glumačkom angažmanu bila od 1985. do 1992, prvo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, a potom u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, odigravši šezdesetak velikih i glavnih uloga (Klitemnestra, Saloma, Judita, Elizabeta Bam, Dona Elvira, Columbina, Momina i dr.). Radila je i na filmu, televiziji i radiju. Bila je voditeljica i scenaristica na Hrvatskoj televiziji (znanstveno-obrazovni program: serija Velikani hrvatske znanosti). Od 1995. godine pa do danas režirala je petnaestak kazališnih komada, koje je mahom i samostalno dramatizirala. Dobitnica je nekoliko nagrada za umjetnički rad (područje glume, ali i režije). Objavila je tri knjige: Gluma i identitet (2008), Melankolija i smijeh na hrvatskoj pozornici (2012) i Glumica (Penelopini zapisi) (2013).