Soba Jacka Nicholsona

By Miroslav Mićanović

Knjiga priča Soba Jacka Nicholsona Miroslava Mićanovića mnogo je manje soba, u prostornom smislu, a mnogo više Jack Nicholson kao raspon likova preko kojih smo iščitavali njegove mnogobrojne glumačke transformacije. Pisana u namjeri prikupljanja bitnih signala svakodnevnoga stradanja i gubljenja slike o realnom, stvarnom mjestu, ili području, gdje bi se opstalo ili trajalo, kako to kaže sam autor, ova knjiga reflektira aktualno vrijeme i kada govori o prošlosti, jednako kao što reflektira vlastiti životni prostor bez obzira govori li o prostorima u književnosti, filmu ili daljinama i blizinama unutar neposrednog iskustva.
Želeći opisati, ili možda i prije svega – ispisati, svijet u kakvom bismo željeli živjeti, Mićanovićeva knjiga ne bježi od nepredvidivosti, pa i hirovitosti, svjesna da im je nemoguće umaknuti, baš kao što nije moguće decidirano odgovoriti na pitanja koja se ovim pričama otvaraju. A tu je i najčvršće uporište rahlosti strukture, lakoće i otvorenosti koju nam Soba Jacka Nicholsona donosi, ne pokušavajući potisnuti pakleni Nicholsonov osmijeh njegovih najuspjelijih uloga.
 
Branko Čegec


Miroslav Mićanović (Brčko, 15. kolovoza 1960) živio je u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na slovenski, makedonski, slovački, ukrajinski, litavski, mađarski, poljski, francuski, španjolski, njemački i engleski jezik. Sastavio s H. Pejakovićem izbor iz suvremenoga hrvatskog pjesništva Les jeunes Croate (Migrations, Pariz, 1989), s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih Strast razlike, tamni zvuk praznine (Quorum, Zagreb, 1995), uredio s R. Simićem izbor Mlada hrvatska poezija (Apokalipsa, Ljubljana, 2000), Čovjek koji je obitelji nosio kruh; sudionik projekta Posao dvanaestorice, romani u nestajanju (Quorum, Zagreb, 1998). Objavio pjesmu Job kao zaseban grafički list u dvojezičnom izdanju, u prijevodu D. Karamana na njemački i s grafikom M. Vejzovića. Od 2001. do 2003. godine objavljivao u kulturnom prilogu Jutarnjeg lista kolumnu Jednosmjerna ulica, kritike o suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji pisao u Vjesniku od 2005. do 2006. godine u kolumni Utjeha kaosa. Surađuje i objavljuje poeziju, prozu i kritike na I. i III. programu Hrvatskoga radija (Kutija slova, Poezija naglas, Riječi). Dobitnik nagrada Duhovno hrašće (1998) za knjigu pjesama Zib i Fran Galović (2004) za knjigu priča Trajekt, nagrade Večernjeg lista na natječaju za kratku priču 2003. i 2007. godine. Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006), koja je prevedena i objavljena na engleskom (Relations, Zagreb, 2007) i mađarskom jeziku (Jelenkor Kiadó, Pečuh, 2009). Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD (1991–2005), a sada radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Sudionik hrvatskih i europskih festivala poezije i kratke priče. Voditelj radionica Put u središte kratke priče, Hodanje uz prugu (poezija) za različite institucije, centre i polaznike. Živi u Zagrebu.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 5, 2019
• ISBN: 9789533341682

Book preview

MIROSLAV MIĆANOVIĆ

SOBA JACKA NICHOLSONA

Autor je za rukopis knjige Soba Jacka Nicholsona dobio potporu

Ministarstva kulture za poticanje književnog stvaralaštva za 2013. godinu.

miroslav

mićanović

soba jacka

nicholsona

Od istog autora u izdanju Meandarmedije:

Zib, 1998, 2001.

Nitko ne govori hrvatski / Personnene parle croate

(s B. Čegecom i I. Prtenjačom). 2002, 2003.

Trajekt, 2004.

Tri krokodila (s B. Čegecom i S. Karuzom), 2005.

Zapadni kolodvor, 2006.

Jednosmjerna ulica, 2010.

Dani, 2011.

Vrt s 1001 žaruljom, 2012.

Jedini posao, 2013.

sa-

dr-

žaj

Zna da možda izmišlja

KONTEMPLACIJA

Otvarač i konzerva

Zemlja iz koje se dolazi

POBUNJENI SVIJET

Ošamućeni mač

Dobro odrađen posao

Dvorac

Pitanje života i smrti

Ime

Igrači šaha

Altius non tollendi

Majstor i Margarita

Anđeo u zraku

Gerovo

Pčele iz Petrinje

Sloboština

SPREMNA BUDUĆNOST

Fotografija u Vlaškoj

Ostajte ovdje

Božji stan

Plaža u pupnatskoj luci

Uskrs u Gunji

Reci ti nešto

Južne misli

Sjena tvoga psa

Povrh svega

Budnost. Rulet

VEDRINA

Draga L.

Bilješka o autoru

skoro u zadnji čas, za lyn, stipana i luku!

Pisati znači smjestiti se u tu udaljenost koja nas dijeli od smrti i onoga što je mrtvo.

Michel Foucault, Lijepa opasnost

Ljudski je život satkan od prolaznih, kratkih epizoda, od poniznih, kratkotrajnih rajeva i griješimo kada tragamo za vječnim i dugotrajnim rajevima, kada svoje snove gradimo pomoću granitnih blokova desetljeća. Sve naše ljubavi, ma kako kratke bile, postaju vječne, svi koje smo voljeli zauvijek žive u našem sjećanju.

Andreï Makine, Knjiga kratkih vječnih ljubavi

ZNA DA MOŽDA IZMIŠLJA

Postoji trenutak u filmu Crveni, nerijetko se govori o najboljem filmu redatelja i glumca W. Beatya, kad Louisa Bryant ulazi u sobu pisca (J. Nicholson), želeći opravdati, ili barem ublažiti i pojasniti razloge svoga odustajanja od njihove ljubavne afere. Ona ga zatječe u radnoj sobi, pijanog, ili, ako se može takav biti, polupijanog, okruženog knjigama, osamom i bijesom. Sasvim sigurno da joj nije lako, da isprike i objašnjenja idu daleko ispred nje ili otkrivaju više od onoga što sama o cijeloj stvari misli ili zna. On je nesretan, reklo bi se površno o onome što se vidi na njegovu licu, dok ironično, gorko i izravno ismijava njezin dolazak, njezine riječi, podsjećanje na ono što ljubavnici u takvim prilikama govore i misle o sebi i svojoj situaciji.

Zna da možda izmišlja i dodaje, sjeća se, rekonstruira ono čega u toj podužoj filmskoj sceni možda i nije bilo. Međutim, teško da se drukčije mogu gledati filmovi ili čitati knjige, a da u njih ne uključujemo svoje iskustvo, radost ili brigu, strahove i žudnju.

Što od pamćenja traje zajedno s tim davno gledanim filmom? Lijepo bi bilo, ponešto od toga zapisati, moći misliti drukčije o sebi i o onome što je ostalo iza nas, jer tako bi se sigurno došlo do vedrije priče o trenucima buđenja, zaljubljenosti... Riječ je, naravno, o priči koju bismo htjeli ispričati drugima, biti u nekom od mogućih životnih kadrova koji su prihvatljivi, poželjni, važni...

– Lijepo bi bilo! – kaže prijatelju dok mu prepričava scenu.

Ljubavnik i pisac u filmu parafrazira njezinu odluku da prekine s njim i ostane s mužem J. Reedom, osnivačem Komunističke partije u SAD-u, koji se vratio s izleta u Rusiju. Nije siguran u razloge njegova odlaska u Rusiju (revolucionarni zanos, želja za pravednijim svijetom...), a još manje povratka u Ameriku. Zaboravio je mnogo toga što je prikazano u filmu. Ona je došla u sobu, a pisac je u punom elementu, sve pršti od riječi, u prvom je planu njegovo lice, oči i usta, rad ruku dok skočno i žestoko vodi priču. Toliko zavodljivo da skoro poželiš biti na njegovu mjestu.

Ne zanimaju ga razlozi njihova prekida, njezina uznemirenost i piščeve opservacije, više pamti ono neprikazivo i ono čime se redatelj filma, vjerojatno, nije ni bavio. Ljubavnički nesporazum dio je životne koreografije za ostavljena pisca, on briljira dok govori, žesti se, oponaša, pita i odgovara, spašava ono što se spasiti ne da... Hrabrost i sposobnost pričanja daju mu na važnosti, ali, bez obzira na sve – on je gubitnik.

I on zna da to jest! Gubitnik. Ne zato što je ostavljen i iznevjeren, nego što osjeća da dolazi vrijeme suočavanja sa samim sobom, da dolazi vrijeme očaja i sumnji. Paradoksalno, još dok ima ljutnje, bijesa i straha u njemu, dok je ljubavnica tu da otrpi sve ono što joj prigovora, dok tematizira njezino odustajanje, odlazak i vlastiti gubitak – on je važan. Ali njegova priča tek treba biti napisana: u trenucima kad ga sve ostavi, kad, htio ili ne htio, bude prolazio prostorima praznih paragrafa, koje riječi, baš kao u mamurluku, teško dosižu.

Zna da će se vrata za njih dvoje zauvijek zatvoriti. Zadržava je govoreći, vrijeđa i muči, on je gospodar situacije s nizom retoričkih figura, ali sa svakom novom rečenicom on nepovratno gubi. Mržnja i ljubomora na sve ono što je u jednom trenutku imao, ili što im je bilo zajedničko, nepovratno ih mrvi i sve nestaje. Njezine lijepe nesavršenosti, pokreti, tikovi, dodiri tijela, ljubavničke navike, ono za što se misli da će biti vječno i da pripada samo njemu – već se preselilo u prošlo događaja.

Ničega nema, samo poroznost, prolaznost, uzaludnost. Svi drugi oko njega već sutra bit će zauzeti poslovima, običajima, obvezama i banalnim riječima. Sretni, bezbrižni dok odlaze na posao, javljaju se ženi ili djeci, nazivaju poznanike. Oni koji mu se dive zbog slobodnog života pisca upravo mu se zbog toga ne usude ni prići. Ništa mu ne pomaže. Njegova i njezina ljubavna povijest postaje građa za rekonstrukciju jednog vremena i sad su na djelu zanatlije i novinari, industrija filma, scenaristi, kamermani i rasvjeta...

Poanta je u sporednom prizoru filma Crveni, upravo u toj nemoći, ili moći koju pisac ima dok govori, ali otezanjem i sa svakom (nepotrebno izrečenom ili nenapisanom) rečenicom gubi. Njegovo pravo mjesto nije u ulozi ostavljena ljubavnika. Nema tu za pisca zraka, disanja, njegov se jezik seli u anonimnost, pogled na rub prozora ili, još beznadnije, u onaj trenutak kad su vrata zatvorena.

Događa mu se ono što je namijenio protagonistu vlastite priče. Postaje sâm svoj lik – osama obuzima tijelo, alkohol je ispario i sva je hrabrost ostati živ. Ali koga to zanima, ako nema priče, ako