Flush: biografija

By Virginia Woolf

Kako jedan pas vidi viktorijansko doba? Kakav će stav taj pas zauzeti prema svojoj gospodarici, velikoj engleskoj pjesnikinji Elizabeth Barrett Browning i ljudima oko nje? Što se događa kad se stvarnoj povijesno-biografskoj građi pristupi iz potpuno fikcionalne perspektive? Takva pitanja postavlja – i na njih osebujno odgovara – kratki roman Flush, biografija. U zaigranom, naizgled neozbiljnom ali vrlo lucidnom, povijesno utemeljenom i stilski besprijekornom tekstu, Virginia Woolf uspijeva progovoriti o prošlosti, književnosti, društvenim konvencijama i socijalnoj pravdi te do krajnjih granica istražiti mogućnosti uživljavanja u perceptivnu perspektivu životinje.

Prevela Sanja Lovrenčić.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Nov 28, 2021
• ISBN: 9789538313370

Virginia Woolf

Virginia Woolf (1882-1941) was an English novelist. Born in London, she was raised in a family of eight children by Julia Prinsep Jackson, a model and philanthropist, and Leslie Stephen, a writer and critic. Homeschooled alongside her sisters, including famed painter Vanessa Bell, Woolf was introduced to classic literature at an early age. Following the death of her mother in 1895, Woolf suffered her first mental breakdown. Two years later, she enrolled at King’s College London, where she studied history and classics and encountered leaders of the burgeoning women’s rights movement. Another mental breakdown accompanied her father’s death in 1904, after which she moved with her Cambridge-educated brothers to Bloomsbury, a bohemian district on London’s West End. There, she became a member of the influential Bloomsbury Group, a gathering of leading artists and intellectuals including Lytton Strachey, John Maynard Keynes, Vanessa Bell, E.M. Forster, and Leonard Woolf, whom she would marry in 1912. Together they founded the Hogarth Press, which would publish most of Woolf’s work. Recognized as a central figure of literary modernism, Woolf was a gifted practitioner of experimental fiction, employing the stream of consciousness technique and mastering the use of free indirect discourse, a form of third person narration which allows the reader to enter the minds of her characters. Woolf, who produced such masterpieces as Mrs. Dalloway (1925), To the Lighthouse (1927), Orlando (1928), and A Room of One’s Own (1929), continued to suffer from depression throughout her life. Following the German Blitz on her native London, Woolf, a lifelong pacifist, died by suicide in 1941. Her career cut cruelly short, she left a legacy and a body of work unmatched by any English novelist of her day.

Book preview

I. poglavlje

THREE MILE CROSS

[1]

Općenito se priznaje da je obitelj iz koje potječe glavni lik ovog kratkog životopisa vrlo stara. Zbog toga nije čudno da se podrijetlo samog njezinog imena izgubilo u tmini. Prije mnogo milijuna godina zemlja koja se sad naziva Španjolskom nemirno je kipjela u vrenju stvaranja. Prolazili su vjekovi; pojavila se vegetacija; gdje ima vegetacije, zakon je Prirode odredio da će biti i zečeva; gdje ima zečeva, Providnost je dosudila da bude i pasa. Ništa u vezi s tim ne traži pitanja ni komentara. No kad se upitamo zašto je pas koji hvata zečeve nazvan španijelom, javljaju se dvojbe i teškoće. Prema tvrdnjama nekih povjesničara, kad su se Kartažani iskrcali u Španjolskoj, obični su vojnici vikali svi uglas: Span! Span! – jer su zečevi iskakali iz svakog guštika, svakog grma. Zemlja je vrvjela zečevima. A span na kartaškom jeziku znači zec. I tako je zemlja nazvana Hispanijom, ili Zečjom zemljom, a psi, koji su gotovo u isti mah primijećeni kako jure za zečevima, nazvani su španijelima ili zečjim psima.

Mnogi među nama bili bi tim objašnjenjem dovoljno zadovoljni da ne ispituju dalje; no, istine radi, moramo dodati da postoji i filozofska škola koja misli drugačije. Riječ Hispanija, tvrde ti učenjaci, nema uopće nikakve veze s kartaškom riječju span. Hispania dolazi od baskijske riječi españa, što znači rub ili granica. Ako je tome tako, morat ćemo zečeve, grmlje, pse, vojnike – cijelu tu romantičnu i ugodnu sliku otpustiti iz svojih misli; i jednostavno pretpostaviti da se španijel zove španijel jer se Španjolska zove España. Što se pak tiče treće škole istraživača, koja tvrdi da su Španjolci, baš kao što ljubavnik svoju dragu naziva čudovištem ili majmunčićem, svoje najdraže pse nazivali grbavima ili iskrivljenima (riječ españa može poprimiti i ta značenja) zato što su španijeli očita suprotnost tome – takvo nam se nagađanje čini previše fantastičnim da bismo ga ozbiljno uzeli u obzir.

Ostavivši po strani te teorije, kao i mnoge druge na kojima se ne bismo zadržavali, stižemo u Wales, u sredinu desetog stoljeća. Španijel je već ondje, donio ga je, kažu neki, španjolski klan Ehbora ili Ivora mnogo stoljeća ranije; a sredinom desetog stoljeća zasigurno je već bio pas velikog ugleda i vrijednosti. Kraljev španijel vrijedi funtu, propisao je Howel Dda[2] u svojoj Knjizi zakona. A kad se sjetimo što se moglo kupiti za funtu godine gospodnje 948. – koliko žena, robova, konja, goveda, pura i gusaka – jasno je da je španijel već tada pas velike vrijednosti i ugleda. Već je imao mjesto uz kralja. Njegovu se obitelj poštivalo prije obitelji mnogih slavnih monarha. Lagodno je živio po palačama dok su Plantageneti, Tudori i Stuarti slijedili tuđe plugove kroz tuđe blato. Mnogo prije nego što su se Howardi, Cavendishi ili Russelli uzdigli iznad obične svjetine Smitha, Jonesa i Tomkina, obitelj španijela već je bila ugledna i posebna. A kako su stoljeća protjecala, mlađe su se grane izdvajale iz roditeljskog stabla. Postupno, dok je engleska povijest išla svojim putem, pojavilo se barem sedam čuvenih španijelskih obitelji – Clumber, Sussex, Norfolk, Black Field, Cocker, Irish Water i English Water; svi potječu od izvornog španijela iz pretpovijesnih dana, no budući da imaju različita svojstva, nema sumnje da mogu polagati prava na povlastice kao različiti. Sir Philip Sidney svjedoči o tome da je postojala aristokracija pasa u vrijeme vladavine kraljice Elizabete: ... hrtovi, španijeli i goniči, primjećuje on, među kojima se prvi mogu smatrati lordovima, drugi gospodom, a treći maloposjednicima među psima, zapisao je u Arcadiji.

No, ako nas to vodi pretpostavci da su španijeli slijedili ljudski primjer te gledali hrtove kao sebi nadređene, a goniče kao pse nižeg reda, morat ćemo priznati da je njihova aristokracija utemeljena na boljim razlozima od naše. Takav barem mora biti zaključak svakog tko je proučio zakone Kluba španijela. To uzvišeno tijelo jasno je odredilo u čemu se sastoje španijelove mane, a u čemu njegove vrline. Svijetle oči, na primjer, nisu poželjne; kovrčave uši još su gore; roditi se sa svijetlim nosom ili sa čuperkom navrh glave doista je pogubno. Španijelske odlike jednako su jasno definirane. Glava mu mora biti glatka, s blagom linijom uspona od njuške do čela; lubanja mora biti relativno zaobljena i dobro razvijena, s mnogo mjesta za moždanu aktivnost; oči moraju biti velike ali ne izbuljene; izraz općenito treba pokazivati inteligenciju i ljubaznost. Španijel koji pokazuje navedena svojstva dobiva podršku i razmnožava se; španijelima koji ustraju u čupercima i svijetlim nosovima uskraćuju se privilegije i prihodi njihove vrste. Tako suci određuju zakon te, odredivši zakon, nameću kazne i povlastice koje će osigurati da se zakon poštuje.

No ako se sad okrenemo prema ljudskom društvu, s kakvim se kaosom i zbrkom moramo suočiti! Nijedan klub nema takvu jurisdikciju nad ljudskom vrstom. Najsličnije Klubu španijela što imamo jest Heralds College.[3] On barem nekako pokušava očuvati čistoću ljudske obitelji. No ako upitamo u čemu se sastoji plemenit rod – trebaju li nam oči biti svijetle ili tamne, uši svijene ili ravne, jesu li čuperci pogubni, naši će nas suci samo uputiti na grbove. Možda nemate grb? Onda ste nitko i ništa. No ako ste opravdali svoj zahtjev za šesnaest dodanih polja stečenih plemenitim obiteljskim vezama, dokazali da imate prava na plemićku krunu, tada ne samo da ste se rodili, kažu, nego ste plemenita roda. Stoga nema slastičara u cijelom Mayfairu koji ne bi imao svog ležećeg lava uzdignute glave ili svoju sirenu koja se propinje. Čak i naši trgovci platnom stavljaju kraljevsko znakovlje iznad vrata, kao da je to dokaz koliko je sigurno spavati među njihovim plahtama. Svugdje se polažu prava na položaj te ističu pripadajuće vrline. No kad se osvrnemo na kraljevske kuće Bourbona, Habsburga i Hohenzollerna, okićene bezbrojnim krunama i dodanim poljima, bezbrojnim lavovima i leopardima koji uzdižu glave ili se propinju, te ih nađemo u egzilu, lišene vlasti, smatrane nevrijednima poštovanja, možemo samo odmahnuti glavom i priznati da su suci Kluba španijela bolje sudili. Takva nam se pouka nameće čim se okrenemo od tih uzvišenih pitanja kako bismo razmotrili početak Flushovog[4] života u obitelji Mitford.

Krajem 18. stoljeća obitelj čuvene španijelske pasmine živjela je u blizini Readinga, u kući stanovitog dr. Midforda ili Mitforda. Taj je gospodin, u skladu s kanonom Heralds Collegea, odlučio pisati svoje ime s t te time ustvrditi da potječe od northumberlandske obitelji Mitford od Bertram Castlea. Njegova supruga bila je stanovita gospođica Russell, podrijetlom, udaljenim ali ipak neosporivim, iz vojvodske kuće Bedford. No parenje predaka Dr. Mitforda odvijalo se s toliko neodgovorne neobazrivosti u vezi s temeljnim načelima da mu nijedan sudski kolegij ne bi potvrdio da je iz dobrog legla niti mu dopustio da nastavi svoju vrstu. Oči su mu bile svijetle; uši su mu bile kovrčave; na glavi stršao fatalni čuperak. Drugim riječima, bio je krajnje sebičan, bezobzirno rasipan, prizeman, neiskren i sklon kockanju. Potratio je svoju imovinu, imovinu svoje žene i prihode svoje kćeri. Napustio ih je u doba svojeg blagostanja, živio na njihov račun u doba svoje nemoći. No dvije su mu stvari doista išle u prilog: velika tjelesna ljepota – bio je nalik na Apolona, sve dok proždrljivost i neumjerenost ne pretvoriše Apolona u Bakha – te iskrena ljubav prema psima. No nema nikakve dvojbe da ga – kad bi postojao Klub ljudi kao što postoji Klub španijela – nikakvo pisanje imena Mitford s t umjesto d, nikakvo navodno srodstvo s Mitfordovima od Bertram Castlea, ne bi sačuvalo od poruge i prezira, od svih kazni izopćenja i progonstva, od toga da bude proglašen čovjekom mješancem, nepodesnim za produžavanje vlastite vrste. No bio je ljudsko biće. Stoga ga ništa nije spriječilo da se oženi damom dobrog roda i odgoja, da poživi više od osamdeset godina, da posjeduje nekoliko generacija hrtova i španijela te da začne kćer.

Neuspješnima su se pokazala sva traganja kojima bi se barem s djelomičnom sigurnošću utvrdila točna godina Flushevog rođenja, da ni ne spominjemo mjesec i godinu; no vjerojatno je došao na svijet negdje početkom 1842. Također je vjerojatno da je potekao izravno od Traya (c. 1816.), čija svojstva – sačuvana, nažalost, samo u nepouzdanom mediju poezije – pokazuju da je bio zaslužan riđi koker španijel. S punim pravom možemo vjerovati da je Flush bio sin onog pravog starog kokerastog španijela kojega se dr. Mitford nije htio odreći za dvadeset gvineja, zbog njegove izvrsnosti na terenu. U poeziju se, žalibože, moramo pouzdati i u vezi s najpodrobnijim opisom samoga Flusha kao mladog psa. Bio je one posebne nijanse tamnosmeđe boje koja na suncu bljeska posve kao zlato. Imao je začuđene oči lješnjakove boje. Uši mu bijahu rojtaste; vitke noge bile su natkrite kovrčama, a rep mu je bio širok. Ako uzmemo u obzir zahtjeve rime i nepreciznost pjesničkog izražavanja, tu nema ničega što Klub španijela ne bi odobrio. Nema dvojbe da je Flush bio čistokrvan koker riđe podvrste, sa svim karakterističnim vrlinama svoje pasmine.

Prvi mjeseci njegovog života protekli su u Three Mile Crossu, u kući nekog najamnika u blizini Readinga. Budući da su za Mitforde nastupili loši dani – Kerenhappock im je bio jedini sluga – prekrivače za stolce šila je sama gospođica Mitford i to od najjeftinijeg materijala; najvažniji komad namještaja bio je, čini se, veliki stol; najvažnija prostorija veliki zimski vrt – nije vjerojatno da je Flush imao na raspolaganju štenaru koja ne prokišnjava, cementirane staze, sluškinju ili momka dodijeljenog njegovoj osobi, svu onu raskoš koja bi pripadala psu njegovog položaja. No napredovao je; uživao je, sa svom živahnošću svojega temperamenta, u brojnim radostima i nekim slobodama, prirodnima za njegovu dob i spol. Istina, gospođica Mitford je mnogo boravila u