Bračni dnevnik

By Clara Schumann and Robert Schumann

Bračni dnevnik dvoje velikih glazbenika, prvi put objavljen na hrvatskom jeziku, u prijevodu Sanje Lovrenčić, među glazbenim izdanjima biblioteke „U prvom licu“.

Godina 1840., grad Leipzig: mlada, ali svjetski poznata pijanistica Clara Wieck i još uglavnom nepoznati skladatelj Robert Schuman uspjeli su se vjenčati, unatoč svim zaprekama. Dan nakon vjenčanja, na Robertov poticaj, počinju bilježiti „želje i nade, brige i radosti bračnoga života“. Pišu naizmjence, svatko po tjedan dana, isprva s mnogo zanosa. Stranicama njihovog dnevnika promiču brojni likovi povezani s glazbenim životom onodobne Europe; govori se o koncertima i kućnom muziciranju, o skladanju i „studiranju“ tuđih skladbi, o svakodnevici prožetoj glazbom – i govori se o ljubavi. No u tim prvim godinama braka, koje su za Roberta bile razdoblje velike kreativnosti, a za Claru svojevrsnog zastoja, nije ipak sve onako svijetlo i lako kako bi trebalo biti...

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Nov 28, 2021
• ISBN: 9789538313400

Book preview

Salon, klavir

Clara i Robert

Schumann

Bračni

dnevnik

prevela Sanja Lovrenčić

Mala zvona logotip

TVOJE I MOJE LIJEPE NADE

dnevnički zapisi bračnog para Schumann

Dvjestotu godišnjicu rođenja Clare Schumann obilježavamo prvim hrvatskim prijevodom dnevnika što ga je zajedno sa suprugom Robertom vodila u prvim godinama braka. Zajednički bračni dnevnik iz današnje perspektive izgleda kao vrlo neobična forma, no u devetnaestom stoljeću, zlatnom dobu dnevnika i pisama, nije bio toliko izvanredan (već iz teksta u ovoj knjizi može se doznati da su, primjerice, Felix Mendelssohn i njegova supruga u početku braka pisali slične dnevničke bilješke). Ono što ga, međutim, čini zaista izvanrednim jesu osobnosti njegovih dvoje autora. Robert je onaj koji njihovom savezu zadaje zadaću svakodnevnog bilježenja, no vrlo se brzo pokazuje da je Clara mnogo sklonija tu zadaću dosljedno izvršavati: unatoč početnom dogovoru da pišu naizmjence, svatko po tjedan dana, njezinih je tjedana značajno više i njezine su bilješke opširnije. I iz Robertovih i iz Clarinih bilježaka, međutim, očito je da se radi o privatnom tekstu, bez literarnih pretenzija, napisanom ponekad na brzinu, o čemu svjedoče brojne elipse, stanovita kolokvijalnost, nemar u pisanju imena (što u ovom izdanju nismo ispravljali); neposrednost komentara, sažetost i poneka aluzija svjedoče o pretpostavci da će jedini ciljani čitatelj/čitateljica razumjeti što se želi reći bez previše objašnjavanja.

Suvremenom pak čitatelju i čitateljici, zainteresiranima za klasičnu glazbu, za romantizam ili za povijest općenito, ova knjiga može biti zanimljiva iz nekoliko različitih perspektiva. S jedne strane, omogućuje pogled izbliza na živahan glazbeni svijet jednoga njemačkog grada – Leipziga – na početku petog desetljeća devetnaestog stoljeća. Taj svijet doslovno prolazi kroz kuću bračnog para Schumann; njihovi svakodnevni gosti različiti su ljudi povezani s glazbom, od čuvenih skladatelja i virtuoza poput Mendelssohna, Thalberga i Liszta do danas zaboravljenih autora, putujućih svirača, ljubitelja glazbe, muzičkih kritičara, nakladnika glazbenih izdanja, pedagoga i učenika u potrazi za pedagozima, članova orkestara, organizatora glazbenih događanja. U tom šarolikom svijetu mogu se nazrijeti stanovita rivalstva, različitosti stavova i interesa, no njime ipak vlada neki široki osjećaj zajedništva i volje za međusobnim podržavanjem, u slavu onoga što je iznad svih njih, tj. glazbe. Dirljiva je podrška koju pripadnici toga, često putujućeg, nestalnog svijeta pružaju jedni drugima kao nešto samo po sebi razumljivo.

Raznoliki posjetioci doma Schumannovih uglavnom i aktivno muziciraju, u javnim i u privatnim prostorima. U dnevniku se spominju priredbe u različitim lajpciškim koncertnim dvoranama – najviše ipak pretplatnički koncerti u Gewandhausu; spominju se pripreme i probe za koncerte, kao i kućno muziciranje koje se u različitim oblicima odvija gotovo svakodnevno, čim netko dođe na objed ili večeru. Među brojnim sudionicima svih tih velikih i malih zbivanja jedan se lik izdvaja kao dobri duh glazbe grada Leipziga – Felix Mendelssohn, koji, između ostaloga, neprestano poziva Claru da svira, i privatno i javno, te organizira praizvedbu Robertove Proljetne simfonije, kojom će prvi i dirigirati, na veliko autorovo zadovoljstvo. Kao kućni prijatelj, Mendelssohn zna svratiti i odsvirati im poneku, novu ili staru, Pjesmu bez riječi, a za jedan koncert piše duo koji će svirati zajedno s Clarom; Robert Schumann pak čeka njegovu kritiku i savjet da bi dovršio konačnu verziju svoje simfonije (tim veću nelagodu izaziva Schumanova antisemitska primjedba na Mendelssohnov račun na koju će čitatelj također naići u dnevniku). Neumornost i širina u organizaciji koncerata, kao i njegova vrhunska kvaliteta skladatelja, dirigenta i interpreta – sve ono zbog čega je Felix Mendelssohn bio svojevrstan stožer lajpciškog glazbenog života[1] – nazire se i u dnevniku Schumannovih.

No možda je još zanimljiviji pogled na privatni glazbeni život bračnog para Schumann – i u zajedništvu i svakoga ponaosob. Zajedno proučavaju Bachove fuge, partiture Beethovenovih simfonija (Robert piše: ona svira, a ja se na to durim ili je pak ljubim. Na taj se način nauči sve o klarinetima i rogovima kao u igri.), prepiru se o načinu izvedbe Robertovih skladbi, pripremaju zajedničke koncerte, ponekad se slažu, ponekad (prigušeno) ne slažu u glazbenim konceptima i dojmovima. Robert potiče Claru na komponiranje – premda je, po njezinom mišljenju, njezin pravi poziv interpretacija glazbe; Clara pokazuje neiscrpno zanimanje i oduševljenje za rad svojega muža, no često se osjeća i žalosno isključenom iz njega. Robert se ljulja na valovima skladateljskog zanosa i potištenosti koja zatim slijedi, Clara često tone u tjeskobu zbog toga što ne uspijeva svirati koliko bi htjela i trebala.

Zbog svega toga njihov se bračni dnevnik može čitati i kao dragocjeno svjedočanstvo o dvjema izvanredno zanimljivim umjetničkim osobnostima. Robert je u dnevniku introvertniji, nikad ne daje toliko iscrpne izvještaje o tome što radi i kamo ide kao Clara (muške večernje izlaske za koje znamo iz drugih izvora nikad ne opisuje), često piše o svojoj glazbi, ponekad spominje što čita, spominje i svoja tmurna raspoloženja i tjelesne tegobe, tu i tamo s ponekim nejasnim nagovještajem razloga; ponekad kao da se u njegovim riječima osjeća neka usiljenost, ima primjera ne baš uspješnog ispričavanja (Clara toliko često mora platiti moje popijevke mojom šutnjom i nevidljivošću), no ponekad je ipak opušten, nekonvencionalan, duhovit.

Clara mnogo strpljivije ispisuje sitnu svakodnevicu, no i u njezinom je fokusu uvijek glazba. Piše o kompozicijama i interpretima, pokazujući izvanredno jasno formiran glazbeni ukus već u dobi od dvadeset jedne godine; osobito je zanimljivo ono što piše u vezi s pijanističkim virtuozima. Spominje koncerte i kućna muziciranja, svako malo izražavajući slaganje s ovim ili onim Robertovim mišljenjem; često piše o svojoj velikoj ljubavi prema mužu i bezgraničnom divljenju prema njegovom talentu, te se pokazuje kao emotivnija i spontanija od njega. Ali na površinu papira – premda je se Clara trudi potisnuti – izbija i tjeskoba koju osjeća u vezi sa svojim životom i budućnošću. I tako stižemo do nekih problema koji dubinski obilježavaju odnos bračnoga para.

Temeljni problem njihovog braka formulira sam Robert, u vezi s prvom pijanističkom turnejom na koju Clara odlazi bez njega: "Razdvajanje mi je opet učinilo opipljivim naš neobičan, težak položaj. Zar bih trebao zanemariti svoj talent, kako bih ti služio kao pratilac na putovanjima? A ti, zar bi trebala pustiti da tvoj talent ostane neiskorišten, zato što sam ja opet prikovan uz novine[2] i klavir? Sada kada si mlada i u snazi? Našli smo izlaz. Ti si uzela pratiteljicu, ja se vratio djetetu i svojemu radu. Ali što će svijet na to reći? Mučim se takvim mislima. Krajnje je nužno da smislimo kako ćemo oba svoja talenta, jedan uz drugi, koristiti i izgraditi."

Kako bismo razumjeli svu težinu toga neobičnog položaja treba se vratiti malo u prošlost, u doba kad je Clarino prezime još uvijek Wieck. Dobro je poznata priča o njezinoj ranoj, međunarodnoj slavi, o njezinoj i Robertovoj velikoj ljubavi i o njihovoj borbi da unatoč protivljenju njezinog oca sklope brak. No jedan od predmeta Robertovog prijepora i s ocem i s kćeri upravo je karijera koje bi se Clara, po mišljenju njezinog vjerenika, trebala odreći. Robert naime smatra, kao što se vidi iz korespondencije, da bi Clara barem u prvoj godini braka trebala posve prestati javno svirati; ona na to uzvraća tjeskobnom opaskom da će nakon godinu dana biti zaboravljena; Robert pak odgovara: Upravo sam pročitao u Tvojem (!) pismu ‘ako ostanem godinu dana u Dresdenu, bit ću zaboravljena kao umjetnica’ – Klärchen, ne misliš valjda ozbiljno – i ako budeš i zaboravljena kao umjetnica, nećeš li biti voljena kao supruga?... Prve godine našeg braka trebaš zaboraviti umjetnicu, ne trebaš živjeti ni za što osim za sebe, svoju kuću i svojega muža, i čekaj samo, kako ću učiniti da zaboraviš umjetnicu – ne, supruga stoji još više od umjetnice, i kad bih samo postigao da više nemaš nikakvog posla s javnošću, ostvarila bi se moja najdublja želja. Ono malo slave na papiru od krpa, koju tvoj otac smatra najvećom srećom na svijetu, ja prezirem. Clara se s time poslušno slaže, no u svoj dnevnik zapisuje: Svoju umjetnost neću napustiti, vječito bih si to predbacivala. Tu će odluku, unatoč svem oduševljenju ulogom Robertove žene, isprva plaho ali uporno ponavljati i njemu.

I Clarin otac, Friedrich Wieck, onaj koji ju je odgojio i postavio temelje njezinom bavljenju glazbom, bio je svjestan toga da je brak sa Schumannom velik rizik za njezin profesionalni život. Najprije ju je na sve načine pokušavao nagovoriti, pa i natjerati da odustane od Roberta; kad je shvatio da mu to neće uspjeti, postavlja šest uvjeta za svoju privolu, po tadašnjim zakonima nužnu za sklapanje braka. Ti su uvjeti naročito zanimljivi iz perspektive Clarinog profesionalnog bavljenja glazbom. Prvi je da mladi par neće živjeti u Saskoj (jer to nije tvoja volja i ne vjerujem da ćeš se ikada odreći svoje umjetnosti); i otac i kći zamišljali su, naime, Clarin budući život u nekoj glazbenoj metropoli poput Beča. Drugi je da joj otac tijekom pet sljedećih godina neće isplatiti kapital što ga je stekla koncertirajući, nego će joj davati kamate (kako se njezinim kapitalom ne bi plaćali npr. Schumannovi dugovi). Treći je uvjet da Schumann dokumentima dokaže da je sposoban zarađivati godišnju svotu dovoljnu za Clarin udoban život[3]. Četvrti je uvjet da Schumann nikada ne smije zatražiti nikakvu financijsku pomoć od Wiecka, no osobito je zanimljiv peti: Clara ne smije polagati prava ni na kakvo nasljedstvo od oca, jer joj je on dao profesiju, što nije učinio za svoju drugu suprugu ni za ostalu djecu, godinama se posvećujući samo najstarijoj kćeri. Šesti se uvjet ticao termina sklapanja braka. Vjerenici, međutim, nisu htjeli pristati ni na kakve uvjete te Clara na Robertov nagovor pokreće parnicu protiv oca, što pak završava sudskom odlukom da se vjenčanje dopušta. Robert je k tome tužio Clarinog oca zbog klevete (da nema odgovarajuće obrazovanje i da ne može izdržavati obitelj), zbog koje je naposljetku Wieck bio osuđen na 18 dana zatvora. Sve je to stvorilo teški obiteljski razdor i prouzročilo mnogo muke Clari, rastrganoj između privrženosti ocu i lojalnosti prema mužu. Tragovi te njezine duševne borbe naziru se i u bračnom dnevniku.[4]

Tako se ocrtavaju dva glavna problema što ih bračna sreća ne uspijeva potisnuti: Clarina nemogućnost da vježba i nastupa koliko bi željela i problematičan odnos oboje supružnika prema Clarinom ocu. Zapravo je zapanjujuće koliko je, unatoč lošim uvjetima za rad, Clara Schumann uspijevala svirati, pa i koncertirati u prvim godinama braka. Toliko ima toga što je ometa: bezbrojni gosti kojima se često mora sama baviti, kućanstvo (koliko god naše kućanstvo bilo maleno, uvijek treba napraviti ovo ili ono, što mi krade vrijeme), umor i klonulost, ubrzo i problemi povezani s trudnoćom, no najviše to da njezino sviranje smeta Robertu pri skladanju (Moje sviranje klavira opet je došlo sasvim u pozadinu, što se uvijek događa kad Robert sklada. Ni jedan jedini satić za mene ne može se naći u cijelom danu! Samo da se ne zapustim zaista previše!) No, kao što je svojevremeno odlučila da se nipošto neće odreći Roberta, tako se sada nipošto neće odreći glazbe. Opravdanje – jer to je svijet u kojemu žena mora imati opravdanje da bi se bavila svojim poslom – nalazi u materijalnom aspektu svoje profesije: ona mora nastupati već zato da bi Robertu olakšala privređivanje i omogućila mu da ima više vremena za pravi umjetnički rad. U prvim tjednima dnevnika nazire se Robertovo protivljenje njezinom sviranju, no ne može se reći da je u drugim zgodama ne podržava, ne hvali i ne potiče. Njegov ambivalentan odnos prema supruzi na iznenađujuć se način očituje u tome kako piše njezino ime: gotovo bez iznimke, Clara je javna osoba, čuvena pijanistica, Klara je njegova žena (koja tako rado čini sve što je za mene). U prijevodu smo se dosljedno držali njegovog načina pisanja.

Svojevrstan preokret u bračnom životu Schumannovih donosi upravo putovanje u vezi s kojim je Robert pisao o njihovom neobičnom i teškom položaju. Clara se, naime, već u drugoj godini braka, kao majka šestomjesečnog djeteta, otputila na turneju u Dansku, samo s unajmljenom pratiljom (kao što je prije udaje, kad joj je otac uskratio podršku, sama otišla u Pariz i opstala kao koncertna umjetnica). Unatoč suzama koje obilno teku zbog razdvojenosti od Roberta i djeteta, doživljava – kao što se vidi i na stranicama dnevnika – impresivan uspjeh, svirajući toliko da je prsti stalno bole; i koliko god se radovala povratku kući, ne može ne osjećati melankoliju rastajući se od Kopenhagena, grada u kojemu je toliko srdačno i prijateljski prihvaćena kao glazbenica.

Dio dnevnika koji smo odlučili ovdje objaviti završava Clarinim povratkom iz Danske i Robertovom rečenicom: Sada dolaze bolji dani. Došli su dani, i bolji i lošiji, zajednička se pustolovina nastavljala, no neke se napetosti nisu razriješile. Bračni je par još neko vrijeme zapisivao ponešto u dnevničku bilježnicu, no nikad se nisu uspjeli vratiti tjednom ritmu s početka; zapisi su sve sažetiji, a mnogo toga se ponavlja: kroz kuću defiliraju gosti, svatko se bavi glazbom kako može, Clara je opet trudna, ali ne odustaje od nove turneje. No na stranicama koje smo izabrali za ovo izdanje pojavljuju se svi ključni elementi odnosa dvoje umjetnika, njegove svijetle i tamne strane. Na koncu bi se moglo reći da Robertovi problemi proizlaze, i proizlazit će i nadalje, iz njega samoga, dok su Clarini većim dijelom vezani uz njezin položaj supruge, zatim i majke; a kad se na temelju drugih dokumenta, pisama i privatnih zapisa, pogleda čitava priča njihovog života – Robertovo ludilo i prerana smrt, Clarine bezbrojne trudnoće te silan, dobrim dijelom uzaludan napor što ga je uložila u održavanje i izdržavanje obitelji nakon muževe smrti[5] – možda nije pretjerano zaključiti da je ta priča, unatoč neosporivoj međusobnoj ljubavi i unatoč uspjehu koji su naposljetku oboje ostvarili u svojoj ljubljenoj umjetnosti ipak duboko tragična.

S. L.

Bračni dnevnik – I. bilježnica

13. rujna 1840. do 6. lipnja 1841.[6]

13. rujna 1840.

Ljubljena moja mladenko,

dopusti prije svega najnježniji poljubac na današnji dan, prvi dan tvojeg života žene, prvi dan tvoje dvadeset druge godine. Bilježnica koju danas otvaram ima duboko značenje; ona bi trebala biti dnevnik o svemu što nas oboje dira u našem domu i braku; naše želje, naše nade trebale bi u njoj biti zabilježene; trebala bi to biti i knjižica molbi što ih upućujemo jedno drugome kad riječ nije dovoljna; također i mjesto dogovora i mirenja, ako dođe do nekog nesporazuma; ukratko, dobar iskren prijatelj trebala bi nam biti, kojemu sve povjeravamo, kojemu