[e-mail]

By Julijana Matanović

Eseji iz hrvatske književnosti
Julijana Matanović među prvima je u književnu interpretaciju unijela osobnost, naznačujući kako je govor o štivima drugih i govor o samome sebi. Kao autorica koja pokazuje poseban smisao za pronalaženje detalja iz kojeg se grana tumačenje, često je pozivana da knjige svojih kolega poprati pogovornom bilješkom. Prve izabrane pogovore objavila je u knjizi „Lijepi običaji“. Posljednjih desetak godina u središtu njezina zanimanja su prozni naslovi u čijim se tematskim sustavima nižu pitanja povijesti, vlasti, selidbi i nepripadanja („Krsto i Lucijan“). Posebnu pažnju struke izazvala je ulaženjem u tekstualne svjetove likova iz povijesti hrvatske književnosti („Tko se boji lika još“).
„[e-mail]“ sedam je novih pogovora knjigama i cjelovitim opusima njezinih omiljenih autora (J. Barnes, A. Šoljan, N. Fabrio, M. Jergović i S. Mehmedinović, J. Imamović, S. Martinović). Umjesto zaključne riječi vlastitoj knjizi autorica ispisuje priču o romanu „Toranj“ I. Kušana.
Riječ je o čitanjima koja se odmiču dosadašnjim analizama struke i koja su jednako dobrodošla na satovima lektire, kao i u pristupima koja traže isključivo užiće u tekstu.
Svojim tumačenjima autorica iznova potvrđuje veličinu i smisao književnosti, jedino sigurno mjesto u vremenima preplavljenim sumnjama i strahovima.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Sep 7, 2017
• ISBN: 9788828350071

Book preview

Julijana Matanović

[e-mail]

(pogovori II)

Impresum

Copyright © 2012 Julijana Matanović

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2015 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Borivoje Jovanović

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Stih

Ovaj svet u kom živimo tako je sazdan

da je onaj koji se plaši već izgubljen

Ivo Andrić

Flaubertova ili Barnesova, ili moja – svejedno je

(pogovor na mjestu predgovora)

Jednom sam sanjala kako promoviram književni leksikon. Sve se zbivalo u dvorani nalik na lijepu Preporodnu. Stotinjak stolaca presvučenih smeđom kožom zauzeli su hrvatski pisci, jedini uzvanici svečanosti. Živi i mrtvi. Uz mene, za središnjim stolom, sjedili su moji fakultetski profesori, oni čije su titule ojačavale leksikon i laskale mu na mjestu rezerviranom za potpise recenzenata, garancijske listove znanstvene vjerodostojnosti novog nakladničkoga projekta. Osjećala sam veliku tremu i strah. I imala sam zašto. Samo sam ja u tom trenutku znala da sam, kao urednica nezaobilaznog djela, tiskari poslala posve drugi sadržaj. Konačni abecedarij i sve objektivne natuknice napisane po zakonima struke, toliko puta lektorirane, korigirane, redigirane, zanemarila sam, a kao konačnu verziju podvalila tekstove koje su pisci, trudeći se poštovati zadani žanr, pisali sami o sebi. Vjerojatno po mojoj tajnoj narudžbi. San se, međutim, u te detalje nije želio upletati. Sanjana neugoda razlijevala se spavaonicom u koju sam u posljednje vrijeme redovito ulazila nagovorena pojačanom dozom sedativa. Ujutro sam plahtu pronašla na podu, pokrivač zgužvan na rubu kreveta. Kako li je jastuk dospio u kupaonicu nikada si nisam ni pokušala razjasniti. Bio je vlažan, s nekoliko nalijepljenih vlasi moje duge crne kose, učvršćenih baš na mjestu na kojem je očeva majka, tko zna kada i uz koju dioptriju, ljubičastim svilenim nitima izvezla prvo slovo moga imena.

„Te tvoje dlake", počeo je govoriti moj muž u godini na čijem će se kalendarskom kraju, baš on, pretvoriti u papirnati opis moj bivši muž. Još neko vrijeme tvrdoglavo neću pristati vjerovati da supružničko korištenje imenice dlaka umjesto imenice kosa može biti kristalno jasan signal dolazećih bračnih potresa. Odbijala sam, sumnjala sam; samo zbog toga što o tome ništa nije svjedočila literatura koju sam oduvijek voljela više od lijepe stvari koju olako ukrašavamo nazivom život. A možda sam ipak o velikim temama čitala u vrijeme kad one nisu doticale stanice moga tijela. Veliki je grijeh djevojkama pojedine knjige davati na čitanje u nezrela vremena, mogla bi glasiti prva od deset zapovijedi čitateljskih.

San je zasigurno, u površnijim tumačenjima, bio rezultat mojih nemira zbog kašnjenja u pisanju natuknica za jedan tada stvarni i prvi leksikon hrvatskih pisaca. Proučavati djela i činjenice piščeva života bez upisivanja ijednog slova u kojem bi se mogao prepoznati sastavljačev odnos prema zadanom predmetu, podrazumijevajući je imperativ na putu prema konačnoj književnopovijesnoj pravednosti. Uz dodatak: Ne pitati se nijednog trenutka koga je pisac volio, za kim je plakao i tko ga je napuštao u mjesecima dok je on slagao nacrt romana koji će promijeniti sliku jednog čitavog stilskog razdoblja nacionalne mu književnosti. Ali, što je pisac poštovao iz književne baštine i tko je na njega poetički utjecao to su – za razliku od spomenutih – jakim zelenim svjetlom propuštena pitanja. Nazivaju ih književno relevantnim, ali isključivo pod uvjetom da na njih ne odgovara pisac sam i da poetički utjecaj dolazi od ovjerena i diplomom priznata imena. Estetske procjene piščeve ljubavnice, žene koja je, iščekujući rijetke muškarčeve dolaske, pročitala knjižni fond oveće narodne knjižnice, za povijest moraju ostati anonimne. Da ne bi uzdrmala temelje i armaturu struke, unatoč tome što je svima, pa i struci samoj, jasno da je njezina lektira odavna postala i njegova.

Pisac smije ocjenjivati svoje kolege, svoje prethodnike, smije biti u prosudbenim povjerenstvima za dodjelu književnih nagrada, smije pisati i književne kritike, smije davati skraćene književnopovijesne preglede i ima pravo posjedovati znanstvene titule. Međutim, pisac ne smije imati mišljenje o stvarima o kojima sâm piše. Mogu ga o tome pitati, može on i osjećati potrebu na to odgovoriti, može se to objaviti i u najuglednijem glasilu struke, ali za njegovim rečenicama neće posezati sastavljači objektivne natuknice. Prepuštajući se takvim priznanjima, počinjem svoju odsanjanu priču – u kojoj su se likovi i te kako pravilno rasporedili – interpretirati kao naivnu nadu da ću jednoga dana, u nekom lokalnom leksikonu objavljenom u gradiću na čijim sam sokacima napravila prve korake, uz svoje prezime i ime, pročitati i sljedeću rečenicu: „1990. njezin će se odnos prema književnom tekstu i literaturi, prema vlastitu priznanju ponavljanom u svim razgovorima, promijeniti u trenutku kad joj Zlatko Crnković, urednik biblioteke hit i književni prevoditelj, pošalje na recenziju roman Juliana Barnesa Flaubertova papiga." Bio bi to podatak točniji i od podataka vezanih uz datum i mjesto moga rođenja.

Svoj prijevod romana kojim će započeti svjetska slava suvremenog engleskog pisca Juliana Barnesa Zlatko Crnković poslao mi je, slutim, poznajući način na koji sam tih godina, kraja osamdesetih prošloga stoljeća, pisala o proznim štivima. Ne gledati ni lijevo ni desno, ne pitati se ništa o piscu, o njegovim strahovima i potrebama, uspostavljati samo intertekstualne veze površinskih tematskih slojeva između novog i starijih djela (čime svjedočimo vlastitu obaviještenost), ali ni po koju cijenu ne ulaziti u dubinske titraje i vapijuće sličnosti..., bile su samo neke od preporuka kojima sam tada nastojala udovoljiti. Ljubav nije smjela imati ništa s ozbiljnim interpretacijama. Nije se smjelo priznati da su bore lica jednog literarnog junaka jedine muške crte koje jutrima nazirem u kupaoničkom ogledalu; dok moj muž sagnut broji kose popadale na kvalitetnu talijansku keramiku. Flaubertova papiga našla se pred očima pravoga recenzenta, vjerovao je Crnković. Žanrovska složenost romana, mijenjanje diskursa u svakom pojedinom poglavlju, tema potrage i tumačenja djela velikog pisca, detalji vjerodostojne biografije, bili su mjesta podatna za preciznu teorijsku književnu analizu koja je nagovarala na izostavljanje vlastitoga ja.

I na takvom tekstu, čija bi složena struktura iscrpno podnijela i nekoliko doktorskih teza, pokleknula je čitateljica do tada uvjerena kako baš nijedan roman ne može nadvisiti umnost modernih teorijskih misli. Izražajni sustav jednostavno se iscijedio pred veličinom priznanja autorskih poteza i lutanja.

Temeljna pitanja odnosa pisca prema djelu obložila su se tekstualnom folijom izrađenom najrazličitijim govornim i pisanim formama (leksikon, priča, znanost, kritika, komentar). Roman je, baš kao i život, želi nas uvjeriti Barnes, uvijek mješavina žanrova. U umjetnosti sve ovisi o izvedbi, citiram sjećanjem, priča o gnjidi može biti isto tako lijepa kao i priča o Aleksandru. Ili to može biti ista priča, dodajem. Kroz govor pripovjedača zaljubljenika u djelo klasika i klasika samog, želim (ja – Julian Barnes) pridodati nešto kožom pisca, a ipak sasvim neprimjetno i iz druge ruke, želim naznačiti moguće promašaje tuđih interpretacija, pokušavam nebitno predstaviti bitnim, nastojim ispovjediti predanost pisca tekstu i dijagnosticirati naše autorsko sljepilo za sve bližnje koji dišu uz nas. Tko ima pravo čitati, jesam li zadovoljan kako čitaju mene, jesam li ikoga volio kao što sam volio djelo pisca umrlog puno prije nego što su mene, u nekoj bolnici, proglasili rođenim? Flaubertova papiga imala je snagu osloboditi ljubav prema tekstu, posumnjati u original, u kronologiju života, u čvrstoću spomenika postavljenih u ime nekoga a u čast onima koji su proslavili riječ, razotkriti čitatelja i pisca, razotkriti kritičare i njihovu mržnju na osobnost pisca, uspjela je opisati posljedice koje književni tekst može ostaviti u životu čitatelja. Čitatelja možeš promijeniti, ali istovremeno moraš i razumjeti da se u njemu dok čita – ili u njemu dok piše – za prevlast uvijek bore najmanje dvije priče; ona osobna i ona pripovjedačeva. U Flaubertovoj papigi detektirane su čak tri; jedna o Flaubertu, druga o pripovjedačevoj ženi Ellen, a treća pripovjedačeva osobna. I kao što to obično biva u iskrenih kazivača, govornik je daleko više znao o Flaubertovim mukama nego o bolestima svoje žene.

* * * * *

Barnesov pripovjedač govori o Flaubertu na način na koji bi Barnes sam želio komentirati sebe („Ja sam samo književni gušter što se povazdan grije na velebnom suncu ljepote. Eto, to je sve."). A jedna se čitateljica upisuje u Barnesovu Flaubertovu papigu da bi kroz njegove rečenice osigurala snagu da javno prizna svoje udvaranje tekstu, i da mu kaže ne samo da prema književnosti osjeća ljubav, nego da u nju i vjeruje. Rečenica „U trenutku kad naslućuješ da previše toga unosiš u neku priču, osjećaš se najranjiviji, osamljen, pa možda i glup, pristaje biti startna crta novog pristupa čitanju drugih, a ona poput „Najbolji život za jednog pisca je život koji mu pomaže da napiše najbolje knjige koje može napisati, postaje tolerantni savjetodavac za svaki razgovor o biografijama pisaca. Flaubertova papiga nudi se i kao podloga razmišljanju o sebi kao autobiografskom štivu. Sve je, čak i historija, literarni žanr, zašto to ne bi bio i govor o drugom piscu iskazan kroz nekoliko prijenosnih narativnih zupčanika. I čitanje Flaubertove papige postaje govor o osobnom životu, kolikogod taj život grozan bio. „Život je kao juha puna dlaka, ali je svejedno moraš kusati", podvlačim, ne znam koji već put. Sada se još samo pitam: Bi li se s mojim životom, ili možda s pričom koja mu je darovala smisao, ipak nešto dogodilo da je umjesto imenice dlaka stajala imenica kosa? I dodajem: Bi li me možda pristojnija riječ uspjela nagovoriti na učlanjenje u klub onih koji vjeruju u objektivne pristupe književnom tekstu, a zamjeraju tumačenja drugih sobom i sebe drugima.

U gradinama prošlosti

(čitanje Kratkog izleta Antuna Šoljana)

Oni koji su tamo ostali i danas je zovu Gradina. I svi redom naglašavaju njezina prva dva slova, kao da time odaju priznanje nepoznatim neimarima. Čak i oni koji od rođenja ne uspijevaju izgovoriti niti jednu riječ koja u sebi uključuje r, bez imalo poteškoća kazuju Gradina. Do nje je još uvijek, kao što je bilo i onda, najsigurnije doći pješice, prečicom kroz kapiju čiji je kamen sada, dojavljuju mi promatrači, daleko sjajniji i neizmjerljivo osjetljiviji nego što je bio onda kad sam ga doticala svojim tabanima. Iza kapije se, i poslije ovoga rata, skreće desno, tik uz gimnaziju koja je to odavna prestala biti, pa opet desno i desno, sve do ulaznih vrata. Na Gradinu, kod Gradine, iz Gradine, uz Gradinu, u Gradini, ponavlja se tamo, zasigurno, i jutros. Kazuju oni čije sam pretke nekada, želim vjerovati, susretala penjući se gore. Na nju. Slutim, oni jedni drugima prepričavaju prve kave, prve nevjere, prve svađe i prve dodire, a ne zatajuju ni posljednje susrete i skršenu nadu. I uz sve spominju Gradinu. Ona je danas njima sve ono što je nekada bila meni. Uvijek isto. Kao da se u tih četrdeset i više godina nisu ponovili ratovi i rušenja, proslavile obnove i zakletve, pojačale vlage, plijesni i zaboravi. A ja? Kad bih se pogubila na svom putovanju, ne želeći ostati tamo gdje bih se našla, ali još manje stići onamo kamo sam, na nagovor jačih od sebe, krenula, ukazala bi mi se Gradina. Velika, brižna i ponosna. Rijetko sigurna točka na slabovidljivim koordinatama djetinje biografije. Povijesna Gradina, dom slavnih sjevernobosanskih begova, kula koju će potkraj devetnaestoga stoljeća oromansirati pripovjedač u čijem će peru kritičari i povjesničari prepoznavati snažan utjecaj velikog Augusta Šenoe, bila je jedino mjesto na koje bi me, u našim rijetkim susretima, odvodio moj otac. On, muškarac koji je svojim koracima sijao priče najrazličitijih okusa, i ja, djevojčica, njegova prvorođena, povjerena drugima na odgoj. Očev lik, i puno godina poslije, kad se stanem propitivati i u literaturi tražiti njemu slične, ocrtavat će mi se u sjeni Gradine. Ćaća sjedi, pušta kolute dima i ispija rakijicu, a ja nasuprot njemu lizuckam neku crvenkastu preslatku gaziranu vodicu. Imam pet, šest, sedam godina, uvijek je ljeto i u Gradini je ugodno. Stolovi su niski, okrugli, a jastučići šareni i svjetlucaju. Otac priča o Huseinu begu Gradaščeviću, lijepoj Mejri, muslimanima i katolicima, spominje Vidaića, sukobe, nepravde i nesreće. Slušam pažljivo, jer on kazuje lijepo. Smije se i žalosti, i ljuti se i navija, a katkad, pri samom kraju priče, i zaplače. Kako bi mi tek pripovijedao o Snjeguljici, da je na vrijeme za nju čuo, a tek da ju je susreo u djedovoj šumi, pomislit ću puno godina poslije, kad uspinjanja i silaske s Gradine oplahnu prve magle i kad se zapitam o posljedicama koje će ostaviti neslušanje bajki u pravo vrijeme. Da sam u predškolskoj dobi i ja, poput većine djevojčica moga uzrasta, pristala da vuk pojede Crvenkapicu pa da se Crvenkapica živa i neozlijeđena išeta iz mračnoga trbuha, možda bih se poslije manje plašila zvijeri na gradskim ulicama. A možda bih imala i više povjerenja u markantne lovce što se smiješe s televizijskih ekrana. Možda bih, a možda i ne bih. Jedno je samo sigurno: u Gradini, na Gradini, uz Gradinu, netko mi je zarana, ne znam mu ni imena ni roda, ne znam ni je li travka, zraka ili duh, prišapnuo ime staze kojom ću koračati. „I kud god kreneš, bilo da slijediš putokaz lijevo ili desno, ti ćeš nabasati na književnost, uvjeravao me. Jer ovdje, s nama, naučila si kako se slušaju priče. Uvijek iste, a opet uvijek drukčije." Znat ću da govori istinu.

Gradine ću se sjetiti i onog trenutka kad samoj sebi budem objašnjavala naglo zanimanje za književna štiva u kojima dominira povijest. Trag će voditi prema očevim pričama o Husein begu. Uz svaku prepreku na koju naiđem, optuživat ću kazivača. Za svoju opsjednutost i vjeru da su svi napisani romani u svom temelju prvo povijesni, a potom ljubavni, pustolovni, kriminalistički, generacijski, klapski, optužit ću oca i Gradinu. Oni su me prerano nagovorili na ljubav prema neženstvenom žanru. Da mi moj ćaća, gore na povijesnoj Gradini, nije pričao povijesne priče, nikada ne bih u svemu tražila miris povijesti, zla, ludila i smrti. Možda bih i Šoljanov Kratki izlet ostavila da miruje u čitanjima obojenim ranije tonovima političkih alegorija, a potom obogaćenim primjedbama o tragovima egzistencijalističkih propitivanja. Bez svoje Gradine pristala bih na čitanja po kojima je Kratki izlet isključivo štivo jedne nesnalažljive generacije. Kao da su generacije ispred naših, naše i one poslije nas, manje tjeskobne, manje pogubljene, i kao da postoji ministarstvom ovjeren program po kojem možemo naučiti što se sve, kroz povijest ljudskog trajanja, podrazumijevalo pod izvedenicom kvalifikativa nesnalažljivo, nesnalažljiva, nesnalažljiv. A da program i postoji, vjerojatno bi nam se njime sugeriralo, pod uvjetom da su dovoljno iskreni oni koji imaju pravo znanje prosljeđivati, kako se pojam nesnalažljivost podjednakom argumentacijom – i davno prije, i onda, i bliže nama – vezao i uz osobe koje su bježale od funkcija i važnosti, kao i uz one koji su prikupljenu humanitarnu pomoć ostavljali podaleko od gladnih i siromašnih. Simpatije polaznika koji svladavaju gradivo na tu temu bile bi nedvojbeno na strani nesimpatičnih. Oni su, jednostavno, uvijek brojniji, ali daleko tiši od snalažljivih. Da nije bilo moje Gradine, ja ne bih u Šoljanovoj Gradini tražila tjeskobe starijih i mlađih, ne bih doticala odustajanja koja se tiču i njih i nas, a nažalost i onih koji će doći jednom, možda i ne tako skoro, kad naši tragovi izblijede, a preko svih gradina nabace se slojevi življih boja, otpornijih i na vlagu, i neočekivane vremenske promjene, i na kisele kiše. Na sve, samo ne na zaborav. A dok traje vrijeme moga čitanja drugih, ja ću u svakoj njihovoj Gradini, stvarnoj ili izmišljenoj, dotaknutom zbiljom ili tekstom, vidjeti svoju Gradinu. I neću ni u jednom trenutku pomisliti da sam sretnija od onih koji su za nju samo čuli, ali ne znaju gdje je mogu pronaći. Iz moje će jednoga dana ponovo, možda baš ovo proljeće, poletjeti zmaj. Kad se uzdigne visoko iznad rijeke zaboravit će na one koji su se tog istoga jutra uputili na svoje kratke izlete tražeći svoju gradinu i odgovor na pitanje je li čeljade koje u svemu vidi povezanost i u svemu vidi priču pomilovano darom ili kažnjeno prokletstvom?

Želim vjerovati da bi moj doživljaj Gradine bio daleko jednostavniji da sam na njoj slušala bajke i brinula se hoće li dobra i lijepa, premda već od svog prvog plača nesretna djevojka, u odlučujućem trenutku biti dovoljno snalažljiva. Čak i kad bi me netko uvjerio da sam se na Gradini, umjesto priča o povijesnim junacima i njihovim podvizima, družila sa staklenim cipelicama, stoljetnim snovima i patuljcima zaposlenima u rudniku posve nalik onom ispod čijeg okna ranim zorama prolaze očevi što spavaju u siromašnim kućama ispod Gradine, zadovoljstvo bi trajalo sasvim kratko. S Gradine bi mi netko poslao pitanje slično onomu Što bi se dogodilo s bajkom da su kraljevići dobili imena? I iznova bi krenuli unutarnji glasovi koji me nagovaraju da sve ispričano i sve pročitano u sebi skriva i govor o povijesti. On je uključen u sve te aluzivne književnosti i alegorije, u sve te priče o krugovima i izgubljenim generacijama, u sve priče o precima i kućama koje su tek obijeljene morale biti napuštene. Ne smijemo zanemariti činjenicu da biti rođen ovdje, na našim prostorima, znači biti rođen između velikih povijesnih godina, točnije između dva rata. I da možeš doživjeti i preživjeti i još jedan, pa i još jedan. A kako se u tim stankama između progona i pucnjeva smije, a kako plače, e, o tome govore literarni dokumenti sačuvani u registru na kojem je još davno utisnuto Kratki izlet.

* * * * *

Drugi roman Antuna Šoljana naslovljen je Kratki izlet. Kritika je, a stručni ogledi su brojni;[1] i uz taj roman, kao i prethodeće mu Izdajice, odmah, po njegovu objelodanjivanju, zaključila kako je riječ o tipičnom krugovaškom tekstu iz kojeg se jasno iščitava težnja krugovaša da se otrgnu normama socrealističke poetike, da u hrvatsku književnost unesu postupke karakteristične za europski modernizam.[2] Pogrešno bi, dakako, bilo uz to vezati nekakve radikalne eksperimente, remećenje konvencionalnih odnosa između izrečenog i mišljenog. U Šoljanovu se literaturu, koju možemo opisati i klasičnom, neskriveno upisuje svijest da je književnost čin koji ujedinjuje ljudsku čežnju prema etičkoj i estetskoj artikulaciji vlastite egzistencije.[3] Kratki se izlet u svom prvom prijemu, tih šezdesetih godina,[4] opisivao isključivo kao politička alegorija (izdvajani su znakovi koji upućuju na kritiku dominantne ideologije, takvim je čitanjima posebice bio interpretativno zahvalan lik vođe Roka). Kasnija viđenja[5] osvjetljavala su još neke slojeve teksta (traganje za identitetom i životnim smislom, čitanje egzistencijalističke književnosti), ali redovito u postotku i s oprezom koji nije bitno oslabljivao čvrstu žanrovsku odrednicu danu