Tko je u razredu ugasio svjetlo?

By Tvrtko Vuković

Tko je u razredu ugasio svjetlo? knjiga je u kojoj Vuković, polazeći od kritičke analize poučavanja Cesarićeve lirike u osnovnim i srednjim školama, polemizira s tradicionalnim pedagoškim metodama i s tradicionalnim pristupima lirici. Nadovezujući se na Bourdieuovu raščlambu školskog i akademskog sustava u Francuskoj, Vuković zaključuje kako u domaćem kontekstu te institucije, služeći se lirikom bilo kao nastavnim pomagalom, bilo kao prestižnom znanstvenom temom, oblikuju i proizvode subjekte podložne podjarmljivanju.
Kao alternativu tome Vuković nudi nacrt za novi studij lirike i pritom u dijalog uvlači misao različitih mislilaca – Nancya, Derridaa, De Mana, Lacana, Dolara, Crtitchleya – čija čitanja zajedništva, dara, ekonomije, glasa, humora, otpora i drugog omogućuju da se poučavanje i proučavanje lirike zamisli drukčije, i to ne samo u svjetlu edukacijskih ili estetičkih, nego i u svjetlu političkih pitanja današnjice.
 
 
Tvrtko Vuković (Slavonski Brod, 1969) zaposlen je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu kao docent na Katedri za noviju hrvatsku književnost. Doktorski rad pod naslovom Modeli prikazivanja kvorumaškoga pjesništva. Subjekt, svijet, tekst kao interpretativno iskustvo obranio je 2004. Od 2005. do 2007. radio je kao viši lektor za hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Sorbonne u Parizu. Bio je predsjednik Goranova proljeća i voditelj književnog smjera Poslijediplomskoga sveučilišnoga doktorskog studija kroatistike. Predstojnik je Katedre za noviju hrvatsku književnost. Priredio je i pogovorom popratio panoramu hrvatskoga pjesništva devedesetih Off line (2001). Golmanu, lovcu i šumaru (2002) njegova je druga zbirka pjesama. Autor je dviju samostalnih znanstvenih knjiga Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši. Aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu (2005) te Ljubi Žižeka svoga! Je li teorijska subverzija zapravo kapitalistička perverzija i druge neodumice o etičko-političkom čudovištu Žižekove misli (2009). Priredio je zbornik čitanja hrvatske lirike Muzama iza leđa (2010). Tko je u razredu ugasio svjetlo? (2012) njegova je knjiga - polemika s tradicionalnim pedagoškim metodama.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 11, 2019
• ISBN: 9789533342474

Book preview

TVRTKO VUKOVIĆ: TKO JE U RAZREDU UGASIO SVJETLO?

Biblioteka INTERMEDIA knjiga 37

Tvrtko Vuković: TKO JE U RAZREDU UGASIO SVJETLO?

MEANDARMEDIA Zagreb

Za nakladnika   Branko Čegec

Urednik   Branko Čegec

Recenzenti   Dr. sc. Krešimir Bagić, red. prof., Dr. sc. Josip Užarević, red. prof.

Lektura/korektura   Irena Bratičević

Design   BESTIAS

Layout   MEANDARMEDIA / Tomica Zobec

Tisak   KIKA GRAF, Zagreb

E-knjiga   BULAJA NAKLADA, Zagreb

Copyright © 2012 MEANDARMEDIA

ISBN 978-953-334-029-6

(tiskano izdanje)

ISBN 978-953-334-247-4

(elektroničko izdanje – ePub)

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

CIP zapis tiskanog izdanja dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 815767

Printed in Croatia 10/2012

E-book 11/2019

TKO JE U RAZREDU UGASIO SVJETLO?

TVRTKO VUKOVIĆ

Predrasude, stranputice i moguće promjene u poučavanju

i proučavanju lirike na primjerima Cesarićevih pjesama

Voćka poslije kiše i Pjesma mrtvog pjesnika

   INTERMEDIA

Sadržaj

PREDGOVOR

I.

Uključeni u struju pedagoške harmonije

Hej ti – gledaj, ne spavaj!

Pukotina ima svaka pjesma

Ceci n’est pas un arbre fruitier après la pluie

II.

Očinska ljubav

Ludost pjesme

Pjevati: darovati smrt

Glas iz groba

III.

Nezavedeni griješe

Apendiks: znanstvenik-magarac u studiju lirike

Dodatak

BILJEŠKE

LITERATURA

KAZALO IMENA

BILJEŠKA O AUTORU

PREDGOVOR

Ova knjiga počela je nastajati kao izraz želje da pokažem na koji se način lirikom barata u našem obrazovnom sustavu. Ubrzo je sam život teksta prerastao tu želju. Uspoređujući udžbenike za osnovne i srednje škole, sudjelujući i sam u izradi njih nekoliko prema neprelaznim smjericama hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS-a), čitajući metodičke priručnike za učitelje i nastavnike, zaključio sam, naime, da je riječ o jednom te istom, i posve rasprostranjenom, tipu oblikovanja i prenošenja predrasuda o lirici i općenito o književnosti te posljedično o svijetu i životu. U Bourdieuovim preciznim raščlambama francuskog školskog, a onda i akademskog sustava pronašao sam sugovornika koji je potvrđivao zaključke o načinu manipulacije učenikom i tekstom u nas čiji je cilj proizvodnja i očuvanje postojeće raspodjele moći kako u društvu, tako i u kulturi, školstvu i na sveučilištu. U tom je smislu ova knjiga preuranjena. Da bi njezina argumentacija imala snagu upozorenja ili čak obrata, morao bi se, prije svega, poduzeti napor detaljnog i posve neovisnog sociološkog (Bourdieu) ili genealoškog (Foucault) istraživanja i opisa našeg obrazovnog i akademskog sustava. Naslućujući da bih za taj posao trebao barem trećinu radnog vijeka i nešto više znanja i snage nego što sam ih imao na raspolaganju, upustio sam se naprosto u pomnije čitanje dviju antologijskih pjesama Dobriše Cesarića, Voćke poslije kiše i Pjesme mrtvog pjesnika, koje s jedne strane potvrđuju moje slutnje, a s druge imaju mogućnost da ih rasprše te da poučavanje i proučavanje lirike pokrenu u nekom drugom smjeru. Pritom sam u raspravu uveo glasove mislilaca čiji radovi, premda najčešće ne nastaju u okviru znanosti o književnosti, omogućavaju postavljanje nekih suštinskih pitanja o promjeni načina govora o lirici. Nadao sam se i još uvijek se nadam da, primjerice, Nancyeva i Derridaova dezontologizacija umjetnosti, Lacanova psihoanalitička desublimacija autoriteta i znanstvenog znanja te još neka važna čitanja koja iz njih proizlaze ili su im srodna, pružaju mogućnost da se studij lirike izmjesti iz sebe i da se politizira.

Knjiga je sastavljena od tri dijela. U prvom dijelu postavljam načelna pitanja vezana za načine poučavanja lirike u domaćem školskom sustavu. Zanima me kako oblikovanje i stalno optjecanje određenih predrasuda o lirici sudjeluje u održavanju sustava poučavanja utemeljenog na neupitnosti autoriteta koji posljedično proizvodi subjekte podložne podjarmljivanju, a ne oporbenjaštvu. Nakon toga analiziram Voćku poslije kiše čija poetička načela, s jedne strane, potiču taj tip manipulacije tekstom i učenikom, ali, s druge, nude mogućnost za drukčije poučavanje i proučavanje lirike. Tu sam iskoristio neke Nancyeve filozofske zamisli – proturječje nužnosti povezivanja u razdjelovljeno i nedjelatno zajedništvo, pluralno porijeklo singularnog sebstva, neutemeljujući temelj umjetnosti i književni komunizam – da bih pročitao legitimnost učvršćivanja granice između povlaštenog identiteta i omalovažene razlike na čemu se zasniva sam koncept pjesme, ali i raspodjela moći u razredu i općenito u obrazovnoj i društvenoj zajednici.

U drugom dijelu analiziram probleme koje po mome sudu Pjesma mrtvog pjesnika doslovno nameće. Najprije promatram način i posljedice stapanja u tekstu oblikovanog autoriteta Pjesnika-Proroka i pedagoškog autoriteta koji se na pjesmu oslanja kada je poučava. Potom nudim čitanje odnosa estetike i ekonomije koji je potaknut samom pjesmom. Tu, primjerice, upućujem na Derridaove studije o darivanju smrti i vremena te u Pjesmi mrtvog pjesnika vidim mogućnost za postavljanje teze o tome da lirika, barem povremeno, ostvaruje ideju o proturječnom darivanju bez trženja. Time pažnju pokušavam skrenuti na nužnost prekida, a ne više kontinuiteta, s postojećom i okoštalom edukacijskom ekonomijom. Zatim u pjesmi pažljivije ispitujem figuru glasa i u raspravu uvodim lakanovsku psihoanalizu. Paradoksalna topologija glasa, kako je zamišlja Lacan i poslije njega Dolar, onemogućuje njegovu izravnu reprezentaciju. U lirskom glasu, pogotovo kada je to iščašeni glas mrtvog pjesnika, izbija kao zazorni višak temeljna manjkavost autoriteta bio on lirski subjekt, pjesnik ili profesor.

U trećem dijelu, nastavljajući misliti o tom glasu, obraćam se najprije Lacanovoj demistifikaciji analitičkog i znanstvenog znanja, a potom i Bourdieuovoj zapaljivoj studiji Homo academicus, pomnom čitanju francuske akademske zajednice. Uključujući tu problem komičnog, najprije kao dijela glasa, a potom i kao epistemološke i političke strategije, pokušavam ocrtati okvir u kojem bi bilo moguće zamisliti bitno drukčije poučavanje i proučavanje lirike. Izravne odgovore ne dajem, ali se iznova nadam da postavljam neka suvisla pitanja koja se tiču roda i studija lirike, obrazovanja, akademske zajednice i institucije sveučilišta.

Ovdje se još samo želim zahvaliti svima koji su rukopis čitali u različitim fazama njegova nastanka. Zbog njihovih iskrenih kritika i upozorenja na propuste različitog tipa ova je knjiga puno bolja. Zbog mene samog, pak, ona je takva kakva jest.

I.

Uključeni u struju pedagoške harmonije

Pjesnik je kao žarulja. Ako nije uključena u struju, ne sija. Čim je uključena, sine i sija. Tako svijetli i pjesnik kad je uključen u struju kozmičke harmonije. To stanje zove se inspiracija [...] Treba reći da inspiracija nije ništa natprirodno. [...] To je stanje dubokog zadovoljstva, blaženstva i sreće. [...] A duboka i istinska sreća ne može biti neko trajno stanje, ona se ne mjeri godinama nego trenucima. (Cesarić 1984)

Pjesnik je kao žarulja. Ako nije uključena u struju, ne sija. Čim je uključena, sine i sija. I tako dalje. Blještavilo ove naelektrizirane usporedbe prijeti trenutnim osljepljivanjem. Njezina zastrašujuća zavodljivost pomnog čitatelja ipak ne bi smjela spriječiti da se, upotrebljavajući također vizualni trop, ne zapita: je li baš sve u ovom Cesarićevu iskazu jasno kao dan? Poput luči žarulje koja obasjava fizički prostor sobe ili ulice, pjesnikovo se duhovno svjetlo širi zamračenim zabitima ljudskoga iskustva. Slijedeći dobro utaban put prosvjetiteljske tradicije, a odmah potom i romantizma, ako se oni uopće igdje razilaze[1], svjetiljka umjetnikove ekspresije tako rasprostire bezuvjetnu istinu po mrklim zakucima neukosti.[2] Ne treba ovdje olako smetnuti s uma istodobnu upotrebu glagola sinuti i svijetliti u standardnom obliku te nestandardne inačice sijati izvedene iz sjati. Na prvi se pogled, čini se, zazivaju združena braća racionalizma i humanizma (sinuti na pamet, sunce svima jednako sja). No, ako se očište neznatno iščaši, kao u slučaju Ambasadora Hansa Holbeina, iz uštogljena se okvira autopoetičke samorazumljivosti promalja prijeteća sablast kršćanskoga misticizma (kako siješ, tako ćeš i žeti; sjeme razdora; prosijati žito od kukolja; posijati vjeru). Taj gotovo nevidljivi retorički rascjep ukazuje na zazorni učinak anamorfoze koji (zdrav razum) upozorava: krajnji oprez![3] Kada se u to uplete pitanje kako pomiriti prizvani platonistički solarni trop što se već stoljećima heraklitovski s mjerom pali i s mjerom gasi, srednjovjekovni koncept blaženstva, kartezijanski perspektivizam, teoriju inspiracije nadahnutu mutnim bergsonizmom i još mutnijim budizmom spojenim ni manje ni više nego na strujni krug – na oči pada mrak.[4]

Cesarićeva je nadahnuta usporedba bez sumnje prilog stoljetnoj tradiciji prepletanja pedagoškog autoriteta i autoriteta jezika čije je djelovanje Bourdieu svojedobno prispodobio anestezirajućem i profilaktičkom učinku obrednoga mumljanja (ronron rituel). Ovaj poetsko-filozofski mélange (kako u smislu izmiješanosti tako i u smislu brkanja, svaštarenja i zbrke), virtuozna ars combinatoria svega i svačega, zorno pokazuje učinkovitost obrambene strategije koja upravo manjkom jasnoće, poništavajući mogućnost bilo istine, bilo pogreške, smanjuje pogibao (Bourdieu, Passeron 1970: 142). A sve to u sveto ime znanja lučonoše, bio on književni bard ili sveučilišni profesor. Bourdieu smatra da je takva "retorika očajanja (rhétorique du désespoir), beznadna imitacija majstorske lakoće (imitation désespérée de l`aisance magistrale) [...] utjelovljena u [...] karikaturi nadmoći" (caricature de la maîtrise) (1970: 142) zapravo naličje duboko ukorijenjene djelatnosti gradnje i očuvanja vlasti i moći što se u instituciji obrazovnoga sustava izvodi pod nadzorom prikrivenoga simboličkog nasilja.

Kada je riječ o nastavi hrvatske književnosti, opus Dobriše Cesarića već je desetljećima jedan od njezinih nosećih stupova. Štoviše, neki se od njegovih tekstova vrlo ozbiljno natječu za vodeća mjesta na ljestvici kulturnih znamenitosti što ustrajno, dotrajalim čekićem, udaraju po nakovnju nacionalne memorije. Postoji li itko tko ne zna za Voćku poslije kiše, tko ju nije učio napamet, ili tko njezin sadržaj ne može barem parafrazirati? Ima li itko tko nije, najmanje jednom u životu, na satu hrvatskoga jezika i književnosti, u osnovnoj ili srednjoj školi, s istrošene gramofonske ploče ili dotrajale kasete, slušao patetično deklamiranje stihova Pjesme mrtvog pjesnika, Oblaka, Slapa ili Jeseni? Hiperbolizacija što odjekuje ovim retoričkim pitanjima ni u kojem slučaju ne može poništiti činjenicu da je Cesarićeva prisutnost na sceni domaće književnosti obrnuto proporcionalna opsegu njegova opus herculeum. Visoka stopa zastupljenosti u školskim programima hrvatske književnosti, brojna izdanja knjiga, od kojih su mnoga luksuzna, jak i ustrajan interes kulturne javnosti, književne i akademske kritike, četrdeset devet uglazbljenih radova i popularnost kod takozvane masovne publike u očitom su nerazmjeru sa sto dvadeset i sedam pjesama objavljenih u zbirkama i još dvadeset i pet izvan njih. Ako ovi suhoparni podaci uopće govore o bilo čemu, onda je to zacijelo, slijedimo li i dalje Bourdieua, borba koja se unutar ekonomskog, kulturnog, književnog i pedagoškog polja vodi za održanje likvidnosti simboličkog kapitala Cesarićeve radionice.[5] Ono što se pritom najčešće namjerno prešućuje, povratno je djelovanje tih polja na uspostavu i učvršćivanje njezine prividno politički nesvrstane i ekonomski neovisne, estetičke vrijednosti.[6]

S pravom se stoga može postaviti pitanje: za koga je dobro to što je Cesarićevo pjesništvo dobro? Ili drukčije: kako to da je dobra Cesarićeva lirika posebno dobra za izvođenje nastave u osnovnim i srednjim školama, a da, na primjer, Dragojevićeva nije? Drugim riječima: kome i zašto koristi da vrijedni Cesarićevi tekstovi imaju vrijedno mjesto u hrvatskom obrazovnom sustavu? Pritom ni pod koju cijenu ne bi trebalo izgubiti iz vida da se ranije spomenuta retorika očajanja (Bourdieu, Passeron, rhétorique du désespoir), sklepana u radionici Cesarićevih autopoetičkih majstorija, razliježe kao jeka radovima nekih njegovih kritičara, a potom i školskim udžbenicima i priručnicima za profesore i nastavnike. Obredno mumljanje (Bourdieu, Passeron, ronron rituel) jedne te iste fraze što se valja u narkotičkom transu školskoga sata, vješto skriva poučavanje privikavanja na odnose subordinacije čemu Cesarićeva lirika, nastojat ćemo to pokazati, iz prikrajka drži svijeću. Međutim, ako joj se pruži druga prilika, pogleda li ju se očima buljavog teoretičara[7], što će se ovdje naknadno pokušati učiniti, ona se preobličuje u subverzivnu silu. Njezina čudesna estetička raskoš tada nagriza i pedagoške autoritete i simboličko nasilje koji se njome koriste za druge ciljeve. Sakralizacija autonomne umjetničke vrijednosti izvodi se istodobno s prikupljanjem kulturnog kapitala ne bi li se taj milodar investirao u opipljive materijalne vrijednosti i moć. Čitano iskosa, Cesarićevo pjesništvo p(r)okazuje podzemne učinke toga djelovanja: tiraniju pojednostavljivanja, nasilno isključivanje drugog mišljenja, strategije podčinjavanja, nelegitimno zastupanje i slično. Ono ima paradoksalni potencijal da prekine strujni krug vlastite molitve koja se u tvrdim klupama domaćeg obrazovnog i akademskog sustava tako pobožno moli već desetljećima.

Hej ti – gledaj, ne spavaj!

Pedagoški je rad barem u istoj mjeri učinkovit kao i fizičko kažnjavanje. (Bourdieu, Passeron 1970)

Vjerojatno najpoznatija Cesarićeva pjesma, Voćka poslije kiše, započinje naredbom. Netko nam se nepoznat, bezličan i posve stran, bezvučnim sablasnim glasom što dolazi iz svijeta fikcionalne onostranosti, obraća bez ikakve najave, autoritativno i nasilno: hej ti, gledaj! Taj postupak neodoljivo podsjeća na poziv policajca koji u svojoj glasovitoj analizi interpelacije