Dundo Maroje

By Marin Držić

Najslavnija i u novije vrijeme najprikazivanija komedija Marina Držića je Dundo Maroje (1551.), vrlo opsežna i dramaturški složena, s velikim brojem najrazličitijih likova, "našijenaca" i stranaca. Radnja je smještena u Rim, a središnji su motivi novac i sukob rastrošne mladeži i konzervativne i škrte starosti. Držić oštro kritizira sveopću pokvarenost i lakomost. Za razumijevanje Dunda Maroja, kao i Držićevog djela u cjelini, ključan je Prolog Dugog Nosa, u kojemu Držić iznosi utopijsku viziju i snažnu kritiku dubrovačkog društva.

Dubrovački renesansni dramatičar i pjesnik Marin Držić (1508.-1567.) izuzetna je pojava u povijesti europske drame i jedan od najistaknutijih europskih komediografa renesanse i manirizma.

Lektira za 2. razred srednje škole.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Bulaja naklada
• Release date: Sep 9, 2023
• ISBN: 9789533284422

Book preview

Marin Držić

Dundo Maroje

Komedija prikazana u vijećnici

od kompanjije

»Pomet-družina«

e-Lektirelogotipi

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Više informacija o EU fondovima možete naći na web stranicama Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije:

www.strukturnifondovi.hr

Sadržaj ovog materijala isključiva je odgovornost Hrvatske akademske i istraživačke mreže – CARNET.

Sadržaj

O autoru: Marin Držić

Prije čitanja...

Dundo Maroje

Imena

Prolog Dugog Nosa

Prolog

Prvi čin

Drugi čin

Treći čin

Četvrti čin

Peti čin

Mihovil Kombol: Dopuna Dunda Maroja

Metodički instrumentarij

Poticaji za daljnji rad

Rječnik

Kviz

Marin Držić

Marin Držić

Dubrovnik, 1508. – Venecija, 2. svibnja 1567.

Dubrovački renesansni dramatičar i pjesnik Marin Držić izuzetna je pojava u povijesti ne samo hrvatske, nego i europske drame. Unatoč tome što je stvarajući na »malom« jeziku ostao izoliran, jedan je od najvećih komediografa renesanse i manirizma.

Rođen je u Dubrovniku 1508. godine, a umro u Veneciji, 2. svibnja 1567. Imao je nadimak Vidra. Pripadao je brojnoj pučkoj obitelji koja se bavila trgovinom. Malo je sačuvanih podataka o njegovu životu. Najstariji podatak o Držiću potječe iz 1526. godine, kada je kao klerik imenovan jednim od dvojice rektora crkve Svih Svetih u Dubrovniku (Domino), a tu povlasticu Držići su uživali od starine. Godine 1538. bio je postavljen za orguljaša dubrovačke katedrale. Dobivši od vlade jednokratnu pomoć od 30 zlatnih dukata, 1538. Držić odlazi na studij u Sienu. Tijekom studija bio je izabran za studentskog prorektora, što je vrlo ugledna funkcija. Uz Držićeve studentske dane u Sieni veže se i skandal oko njegova sudjelovanja u izvedbi neke nepoznate komedije 1542. godine. Naime, za španjolske okupacije Siene bili su zabranjeni javni skupovi, pa i predstave, i Držić je kažnjen ukorom. Prema dokumentima, Držić je 1545. opet u rodnom Dubrovniku. U isto je vrijeme u Gradu i grof Christoph Rogendorf koji se zbog nesuglasica s bečkim dvorom spremao stupiti u sultanovu službu. Posredovanjem Marina Zamanje, jednoga od službenih grofovih pratilaca, Rogendorf prima Držića u stalnu službu kao sobara. Obaviješten da je njegov spor riješen, grof se vraća u Beč te sa sobom vodi i Držića. Nekoliko mjeseci poslije Držić se preko Klagenfurta i Venecije vraća u Dubrovnik. Potkraj kolovoza 1546. Rogendorf se ponovo pojavio u Dubrovniku na putu u Carigrad, te je Držić opet u njegovoj službi, ovaj put kao tumač. Nakon pola godine vraća se u Dubrovnik i prvih dana siječnja 1547. na saslušanju daje vladi opširan izvještaj o svom boravku u Carigradu, o grofu i osobito o sinu dubrovačkog emigranta M. Bučinjelića (Bučinčića). Godine 1550. Držić se zaredio i ostaje u rodnom gradu sve do 1562. Obavljao je svećeničku dužnost, a bio je i pisar u dubrovačkoj solani (1554.-1556). U Dubrovniku je, od 1548. do 1558., napisao sve svoje dramske tekstove.

Od godine 1564. pa do kraja života boravio je u Veneciji, uz kraće izbivanje (Firenca 1566.), zaposlen kao nadbiskupski kapelan. Umro je u Veneciji i pokopan u skupnoj grobnici crkve Sv. Ivana i Pavla (Zanipolo). Tu mu je 1972. JAZU dala postaviti nadgrobnu ploču.

Godine 1566. Držić je iz Firence toskanskom vojvodi Cosimu Mediciju i njegovu sinu Francescu uputio pet urotničkih pisama, u kojima moli vojvodu da mu pomogne srušiti dubrovačku vlast. U tim pismima (prvo nije pronađeno) navodi da je dubrovačka vlast surova i nepravedna te predlaže sastavljanje zajedničke vlasti plemića i pučana. Koliko se zna, vojvodina odgovora nije bilo. Petim se pismom, koje je pronađeno 2007. godine u firentinskom arhivu, oprašta od firentinskog dvora odgađajući pothvat za pogodniju priliku. Novootkriveno pismo cijelom slučaju daje dodatne korisne informacije i dokaz da je Cosimo Medici pisma zaista pročitao i komentirao sa svojim tajnikom, ali nije bio oduševljen Držićevim prevratničkim planovima. Spoznaje o tim Držićevim preokupacijama daju novo svjetlo u razumijevanju njegova literarnog rada, posebno drame Dundo Maroje.

Držićevo književno djelo, osim dramskih djela, čine lirske pjesme, nadgrobnice i poslanice. Godine 1551. Držić je u Veneciji u tisku objavio dvije knjige: Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, u kojoj je petrarkistička lirika, te drame u stihu Novela od Stanca i Venere i Adon, te Tirena, komedija Marina Držića prikazana u Dubrovniku godišta 1548. u kojoj ulazi boj na način od moreške i tanac na način pastirski. Ista su djela, ali u jednom svesku, ponovno tiskana u Veneciji 1607. i 1630. godine, a treće izdanje pod zajedničkim naslovom Tirena.

Te tri drame, uz tragediju Hekuba i pastirsku igru Grižula (ili Plakir), kojoj nedostaje samo izvorni naslov, čine korpus Držićevih cjelovitih sačuvanih drama. Komedijama Dundo Maroje i Skup nedostaje završetak, komedijama Tripče de Utolče (ili Mande) i Arkulin nedostaje početak, a Džuho Kerpeta i Pjerin sačuvani su tek u fragmentima, dok je komedija Pomet poznata samo po naslovu i nekoliko elemenata sadržaja koji se spominju u Dundu Maroju. Djela koja Držić nije uključio u tiskano izdanje iz 1551. godine sačuvana su u rukopisima.

Držićeve drame izvodile su se u »brijeme od poklada« (vrijeme karnevala) na različitim lokalitetima: »prid Dvorom« (ispred Kneževa dvora, premijera Tirene), zatim na »pirevima« (svadbama) u »saločama« (salonima) palača i dvoraca dubrovačkih plemića i imućnijih pučana, a jednom i u Vijećnici Kneževa dvora (Dundo Maroje). Predstavljale su ih, pod autorovim vodstvom, amaterske kazališne družine: Pomet-družina, Njarnjasi, Gardzarija i družina Od Bidzara. Izgubljeni Pomet izveden je 1548. godine, Tirena također 1548. te opet 1551. na piru Vlaha Držića zajedno s pastoralom Venere i Adon. Novela od Stanca prikazana je 1551. godine na piru Martolice Džamanjića, iste godine kad i Dundo Maroje. Godine 1552. izvedena je komedija Pjerin, a Džuho Kerpeta izveden je 1554. na piru Rafa Gučetića. Skup je izveden vjerojatno 1555. godine na piru Saba Gajčina, 1556. godine na piru Vlaha Sorkočevića prikazana je Grižula, dok je tragedija Hekuba, nakon dviju zabrana 1558. godine, prikazana 1559. godine. Za komedije Arkulin i Tripče de Utolče nema točnih podataka o vremenu i mjestu izvođenja. O načinu izvedbe malo se zna, samo ono što je vidljivo iz prologâ i didaskalija. Na primjer, u Prologu Dunda Maroja spominju se »arkiteti«, scenski majstori. Držić je bio i glazbenik pa je moguće da je glazbenu pratnju, koja se spominje u tekstovima, pisao sam. Ženske likove glumili su muškarci.

U Italiji je Držić upoznao tadašnju kazališnu scenu na kojoj je dominirala renesansna (eruditna) komedija (tal. commedia erudita, učena komedija). To je komedija koja, u sklopu u renesansi naglašenog obnavljanja antičke kulture, počiva na modelu Plautovih i Terencijevih komedija. Takva se komedija javlja u sklopu klasične humanističke naobrazbe (studia humanitatis), o čemu svjedoči i napomena Marina Držića u prologu Skupa gdje autor ističe da Plauta u Dubrovniku i djeci »na skuli legaju« (tj. u školi čitaju). Pisana je živim pučkim jezikom, a imitira klasične uzore. Likovi su staleški, etnički, dobno, jezično i spolno raznoliki i najčešće s fiksnim karakternim obilježjima (škrtac, lakomac, hvalisavac, zaljubljenik, sluga, prevrtljivac), a među njima se uspostavljaju najrazličitiji odnosi i uobičajeni zapleti utemeljeni na sukobu starih i mladih, zabuni uzrokovanoj zaljubljivanjem, financijskim prijevarama i slično. Ipak, Držić iz svega toga gradi vlastitu, izvornu poetiku, koja se samo dijelom oslanja na uzore. Držić među prvima u našoj književnosti u potpunosti afirmira svjetovnu dramatiku, a najveći je otklon od tradicije životna adaptacija uzora na stvarnu, živu, vlastitu sredinu.

Držićeve pastorale razlikuju se od tada izuzetno popularnih talijanskih pastorala po tome što se u njima isprepleće idilično i mitološko s komičnim i realističkim, preuzetim iz lokalne sredine, Dubrovnika i dubrovačke okolice. Prva Držićeva pastorala, Tirena, odstupa od konvencija žanra suprotstavljajući ljubavnim jadima pastira i vila realističnost i komičnost seljaka koji su uvučeni u fantastična zbivanja. Tirena je u svoje vrijeme bila iznimno popularna: igrana je dva puta, a u 16. i 17. stoljeću nekoliko je puta tiskana. Pastorala Venere i Adon također suprotstavlja fantastični i realistični svijet, ali i selo i grad, vlastelu i seljane. Grižula (poznata i pod naslovom Plakir) je, za razliku od Tirene i Venere, složenih u dvanaestercima, pisana kombinacijom proze. Vrijednost ove pastorale ističu i brojni međunarodni povjesničari književnosti, smatrajući je za »jedno od najprivlačnijih djela mješovite fantastično-realistične vrste« (W. Creizenach), te je, po načinu ispreplitanja fantastike i realnosti, uspoređuju s kasnijim Shakespeareovim Snom Ivanjske noći. U svakom pogledu, to je jedno od najsloženijih Držićevih djela.

Prva Držićeva komedija, odnosno farsa s elementima pastorale, Novela od Stanca, pisana je u stihu, dvostruko rimovanom dvanaestercu. Suprotstavljajući starost mladosti i ludost mudrosti Držić je sastavio skladno i efektno remek-djelo, »najsavršenije djelo dubrovačkog komediografa« (Čale), u kojemu je stih vješto prilagođen svakodnevnom govoru i postizanju komičnog efekta.

Radnja najpoznatije Držićeve komedije Dundo Maroje događa se u Rimu, gdje se našlo mnoštvo »našijenaca« među kojima je i stari dundo Maroje u potrazi za rastrošnim sinom Marom. Držić u ovoj komediji kritizira pokvarenost i lakomost, a promovira čovjeka s vrlinama (»vjertuoza«) – pojedinca koji se zna prilagoditi vremenu (»akomodavat brjemenu«) i iskoristiti trenutak na svoju dobrobit i dobrobit zajednice. Za razumijevanje komedije ključan je prolog Dugog Nosa, čarobnjaka (»negromanta«), u kojem Držić iznosi utopijsku viziju svijeta gdje prevladavaju i vladaju »ljudi nazbilj« (pravi ljudi) – ljudi koji su blagi, tihi, mudri, razumni, lijepi, ne mrze, nisu zavidni, iskreni su, a nema »ljudi nahvao« (lažnih ljudi) – ružnih ljudi u svakojakim životinjskim prilikama. Iz teksta se iščitava Držićeva kritika dubrovačkog društva i vlastele među kojima se mogu naći »ljudi nahvao«. Intrige vodi Pomet, sluga u čijim je replikama puno autorovih refleksija o društvu, vremenu i čovjeku, lik koji na kraju trijumfira pobjedom svoje (renesansne) filozofije i promjenom društvenog položaja. Izgubljeni kraj komedije vrlo je uspjelo dopisao Mihovil Kombol.

Džuho Kerpeta sačuvan je samo u izvacima koje je u 18. stoljeću zapisao Đuro Matijašević i iz sačuvanog se ne može mnogo zaključiti. Po svoj prilici riječ je o pastirsko-mitološkoj komediji, odnosno parodiji.

Komedija Skup prerada je Plautove komedije Aulularia (Tvrdica, Škrtac, Ćup), ali samo u okvirnom zapletu, a zapravo je opet riječ o izvornoj, Držićevoj »najdubrovačkoj komediji«, u kojoj Držić ismijava glavni porok obogaćene Dubrovačke Republike – škrtost. Novac, prisutan u skoro svim komedijama, ovdje je u središtu, a »tezoro« (blago) je ključni pojam koji se stalno ponavlja.

Komedija Tripče de Utolče sačuvana je bez prologa i početka, pa ne znamo kad je izvođena, a nije sačuvan ni naslov pa se po glavnom ženskom liku naziva i Mande. Radnja se temelji na nekoliko Boccacciovih novela iz Dekamerona, a smještena je u Kotor.

O Arkulinu se također malo zna jer nije sačuvan prolog. To je jednostavna komedija koja se najmanje odmiče od Plauta i Terencija, te talijanske eruditne komedije.

Pjerin je napisan prema predlošku Plautove komedije Menaechmi o dva identična brata blizanca, zbog čega dolazi do brojnih komičnih situacija. Kako je sačuvana samo djelomično, teško je procijeniti u kojoj je mjeri Držić antički uzor adaptirao na dubrovačku sredinu.

Hekuba je jedina Držićeva tragedija, prerada Euripidove Hekabe prema Dolceovom talijanskom prijevodu. U devetnaestom stoljeću smatrali su je Vetranovićevom, dok je Petar Kolendić nije pripisao Držiću. Držićevo autorstvo potvrdio je pronalazak još jednog rukopisa Hekube u Šibeniku. Držić se u toj tragediji obračunava s dubrovačkom vlašću, zbog čega je dva puta zabranjeno njezino prikazivanje. Odnos vlasti i obespravljenosti, glupost moćnih i mudrost slabijih aluzija su na aktualnu političku situaciju. Hekuba je sastavljena u dvostruko rimovanom dvanaestercu i simetričnom osmercu.

Držićeva djela živa su i danas na pozornicama i plijene pozornost suvremenog čovjeka svojom inteligencijom, životnošću i humorom. Često najavljuje kasnije trendove, uvodi nove književne i kazališne postupke, te u mnogočemu prethodi Lope de Vegi, Shakespeareu i Molièreu.

Moderno hrvatsko glumište na velika je vrata uvelo Držića 1895. godine Miletićevom postavom Novele od Stanca u zagrebačkom kazalištu. Znamenita je i izvedba Dunda Maroja 1938. u Fotezovoj preradbi i režiji, potom izvedba Skupa, također u Fotezovoj preradbi i režiji, a zatim oba i u izvornom obliku. Držić se kontinuirano izvodi, o čemu svjedoči i kazališno uprizorenje komedije Dundo Maroje u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella, u režiji Marca Sciaccaluge, premijerno izvedeno 2011. godine.

Danas je Držić prisutan u svom Dubrovniku i u Domu Marina Držića, a Dubrovačke ljetne igre nezamislive su bez njegove snažne riječi.

Držić svojim životom i književnim djelom nadahnjuje brojne umjetnike, i pola tisućljeća od njega odmaknute. Interpretaciju spisateljskoga i životnog puta Marina Držića, posebno njegove političke djelatnosti, donosi film Veljka Bulajića Libertas, premijerno prikazan 2006. godine.

Držić je preveden na brojne strane jezike i mnogo puta izvođen i na inozemnim pozornicama, na svim kontinentima.

* * *

Dundo Maroje najslavnija je Držićeva komedija. Izvedena je 1551. u Vijećnici Kneževa dvora, budući da se vjerojatno zbog vremenskih neprilika nije mogla izvesti »prid Dvorom«. Postavila ga je pučanska Pomet-družina, ista ona koja je igrala izgubljenu Držićevu komediju Pomet tri godine ranije.

Komedija je strukturirana u pet činova, uz Prolog Dugog Nosa i Prolog.

Radnja komedije događa se u Rimu vjerojatno u svetoj (jubilarnoj, zlatnoj) godini 1550., kad je Rim mjesto osobitog hodočašća pa su se tamo mogli naći i brojni »našijenci«, a neki od likova i kažu da su u Rim došli na proštenje. No dundo Maroje, čiji dolazak znači zaplet radnje, ne dolazi u Rim po oprost grijeha, već po novce. Naime, dočuo je da mu sin Maro lagodnim rimskim životom troši dukate koje mu je povjerio za trgovanje poslavši ga preko Jakina (Ancone) u Firencu da za pet tisuća dukata nabavi tkanina i vrati se u Dubrovnik. No Maro je zapeo u Rimu i već tri godine živi raskošno od očeva novca. Maroje sa sobom vodi slugu Bokčila, kojemu nije dobro uz škrta gospodara. Susreli su Tripčeta iz Kotora koji im je pomogao jer je otprije u Rimu, poznaje naše ljude, pa i Mara i slugu mu Popivu, ali i Marovu ljubavnicu Lauru, podrijetlom Korčulanku (Krkarku) i njezinu sluškinju Petrunjelu. Lauru želi i Ugo, njemački vlastelin (Tudešak) kojemu je sluga Pomet Trpeza. Pomet nagovori Petrunjelu da kaže svojoj gospodarici neka se okrene Tudešku jer je Maru došao otac »konte gledat« (pregledat račune). Petrunjela je susrevši Peru, Marovu zaručnicu, doznala istinu o Marovoj vezi i prenijela to gospodarici Lauri. Do kraja komedije radnju će voditi Pomet i konačno trijumfirati pobjedom svoje (renesansne) filozofije i promjenom društvenog položaja. Rasplet, koji je načinio Mihovil Kombol, sretno će razriješiti sukobe – Pera, zaručnica Marova kojoj je teta u Dubrovniku umrla i ostavila imanje, pronaći će svojega Mara; otac Maroje platiti će dugove sina Mara; Ugu će pripasti Laura, a Pometu Petrunjela i svi će »našijenci« biti spremni za povratak u Dubrovnik.

Prolog komedije važan je za razumijevanje Dunda Maroja, kao i Držićevog djela u cjelini. U Prologu Dugog Nosa, čarobnjaka (»negromanta«), Držić iznosi utopijsku viziju svijeta u kojem će prevladavati i vladati »ljudi nazbilj« (pravi ljudi) – ljudi koji su blagi, tihi, mudri, razumni, lijepi, ne mrze, nisu zavidni, iskreni su, a neće biti »ljudi nahvao« (lažnih ljudi). Držić svojim tekstom donosi i kritiku dubrovačkog društva i vlastele među kojom treba tražiti »ljude nahvao«. Prolog se tako iščitava kao Držićev literarni, ali i politički program, što postaje jasno tek uvidom u njegovu biografiju i urotničku djelatnost koja će biti svojevrsni nastavak Dunda Maroja.

Središnji lik i junak ove komedije je Pomet. Njegov pogled na svijet renesansni je pogled sklada između fortune (sreće, trenutka, sretnih okolnosti) i vrline. Renesansni svjetonazor postavlja u središte čovjeka koji izgrađuje sebe, obrazuje se, razvija vrline – postaje »vjertuoz« (lat. virtù: vrlina) – te koji se zna prilagoditi vremenu (»akomodavat brjemenu«) i iskoristiti trenutak na svoju dobrobit i dobrobit zajednice. Pomet kaže: »Trjeba je bit vjertuoz (krepostan i snalažljiv) tko hoće renjat (vladati) na svijetu.« U Pometu se ostvaruje novo renesansno vrijeme i Machiavellijeva misao o sreći (fortuni), kad u Vladaru piše kako je sreća promjenjiva i zbog toga je ženskog roda i ženom se prikazuje. Pomet zna za Machiavellija i kakva je narav od fortune pa kaže: »Fortunu pišu ženom, ne zaman; i dobro čine tu joj čâs činit, ako se obrće sad ovamo sad onamo, sad na zlu sad na dobru.« Pomet, pojedinac koji je ovladao vještinom prilagođavanja vremenu i sreći, vlada radnjom i pomiče konce događanja. Njegovi su monolozi sume renesansne filozofije:

Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Kralj je čovjek od ljudi, kad se umije vladat. Nije ga imat dinâr, er vidim mnoge s dinarmi potištene; nije ga bit doktur, er vidim mnoge te brigate fantastike; nije ga bit junak s mačem u ruci, er su ti većekrat ali ubijeni ali ih su pune tamnice; nije ga bit poeta ni komedije umjet činit, er tizijem svak ore i na svaki ga pijer hoće operat, kao bastaha, a umjesto zahvaljenja da mu reku: ’Ne valja ništa, iždeni!’, i da mu neprijatelji ostanu; nije ga bit mužik, er tizijeh druzi čine pjet kad veću volju plakat imaju. Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa. Svakijem kami! Maro mi prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudešak me, moj idol, dviže s trpeze, s delicija! Srcem mučno idem –čijerom volentijero. I tko k meni dođe: ’Pomete, opravi mi’, – opravljam; ’Pođ’ za mene’, – idem; konselj mi pita, – umijem mu ga dat; psuje me, – podnosim; ruga se mnom, – za dobro uzimljem. Ovaki ljudi renjaju! (II, 1).

Pomet je oličenje renesansnog čovjeka i u njegovim je replikama puno autorovih refleksija o društvu, vremenu i čovjeku, a zasigurno i autobiografskih elemenata – ta i sam je Držić bio u službi jednoga Tudeška, grofa Rogendorfa.

U komediji Dundo Maroje oslikane su i onodobne kulturnih i ekonomskih veza dviju jadranskih obala. »Našijenci« u Latinskoj zemlji stvarnost su Držićeva vremena. Donosi se u komediji njihova sreća kad naiđu na koga iz svoga kraja ili, kako kaže dundo Maroje, »od našega jezika«. Tako Bokčilo naišavši na Tripčeta kaže: »... nije ti bez svoga!«.

Komedija Dundo Maroje prava je jezična katedrala. Ona donosi sliku jezičnog bogatstva Rima – renesansnog središta svijeta. Govori se latinski, talijanski, njemački, hrvatski, u svim mogućim varijantama i kombinacijama:

Popiva: »Čuj me, per amor de Dio, daj mi rijet.«

Laura: »Bone! Čin' da ta čovjek uzide gori.«

Oštijer: »'Boži, boži', che manigoldo!«

Komičnost se ostvaruje i jezičnim nesporazumima, igrama riječi i dosjetkama.

Dundo Maroje doživio je brojna kazališna uprizorenja. Neka su od njih:

1938. HNK Zagreb, redatelj Marko Fotez (adaptirana verzija)

1955. u kazalištu Gavella, redatelj Mladen Škiljan, Pero Kvrgić kao Pomet (izvorna verzija s Kombolovom nadopunom)