Interpretacija i prijevod: Od potrage za poetičkim učincima do poetike prevođenja

By Vanda Mikšić

I kada zahvaća u opuse klasika francuskog modernizma i kada pribjegava tekstualnoj analizi suvremenih hrvatskih pjesnika, Vanda Mikšić pokazuje interpretacijsku lucidnost koja pokreće i beletrizira pjesmu. Njezina hermeneutička strategija uključuje tumačenje pragmatičke uloge jezičnih odnosa u pjesmi (interpunkcije i leksika, gramatičkih i sintaktičkih figura), igru paralelizama i opreka, kompozicijsku analizu, simboličko tumačenje pjesničkih slika, motiva i lirskih gesta.
Njezin hermeneutički diskurz varira između stilističke interpretacije i tematske kritike, krase ga teorijska utemeljenost, postupnost i preglednost izlaganja te prikladan metajezik.
----Prof. dr. sc. Krešimir Bagić


Knjiga Vande Mikšić je, ukratko rečeno, knjiga o poetici prevođenja, s nekoliko teorijskih tekstova i nekoliko primjera prevođenja/tumačenja teksta. Pisana je znalački i motivirano, s namjerom da bude proučena, osobna, egzemplarna, pa i poučna: njeno je polazište, ali i opća nakana, otvoreni dijalog teorije i prakse prevođenja, empatije i kritike. Za to je potrebno imati un coeur intelligent.
---Prof. dr. sc. Ingrid Šafranek


Vanda Mikšić prevoditeljica je, pjesnikinja, profesorica i znanstvenica. Predaje na Odjelu za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru. Članica je uredništva časopisa Tema, kao i suurednica biblioteke Domaine croate pri francuskoj izdavačkoj kući L´Ollave. Poeziju objavljuje u domaćoj i stranoj periodici; prvi joj je rukopis pohvaljen na Goranovu proljeću za mlade pjesnike (2001), a krajem 2012. izašla joj je prva zbirka pjesama Diši kroz masku, diši normalno, čiji je rukopis također pohvaljen na Danima Dobriše Cesarića. U Hrvatskoj je još objavila knjigu poetskih proza Fragmenti o bacanju kamena (2015), a u Francuskoj tri pjesnička naslova (Sels; Ce temps, le nôtre; Fragments sur) te dvojezično bibliofilsko izdanje Vaisseau / Žile, koje je oslikao bretonski umjetnik André Jolivet. Pjesme su joj prevođene i na makedonski i turski jezik. Dosad je s talijanskog i francuskog prevela šezdesetak djela (proza, poezija, književna teorija, filozofija, publicistika, knjige za djecu), a prevodi i hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. Za prijevod pjesničke antologije Tonka Maroevića Uskličnici Društvo hrvatskih književnika joj je 2004. godine dodijelilo nagradu Davidias, a Društvo hrvatskih književnih prevodilaca nagradilo ju je za najbolji nefikcionalni prijevod u 2008. (Michel Meyer: Povijest retorike). Za prijevod romana Georgesa Pereca Život način uporabe dobila je 2015. Nagradu Iso Velikanović. Ministrica kulture Republike Francuske odlikovala ju je 2014. ordenom reda vitez umjetnosti i književnosti.
 

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 12, 2019
• ISBN: 9789533342450

Book preview

praksi.

TEORIJE SIMBOLIZMA,

EVOKACIJE I HORIZONTA. OKVIRI

ZA INTERPRETIRANJE TIŠINA U

SUVREMENOJ FRANCUSKOJ POEZIJI

1. Uvod

Kada govorimo o tišinama, valja razlikovati s jedne strane tišinu kao stanje koje često zatječemo u prirodi (npr. u šumi) ili općenito oko sebe (npr. u stanu) – i koje je zapravo relativno jer su razni šumovi uvijek prisutni – i s druge strane onu koju proizvodi čovjek. On je može proizvesti neizravno, s pomoću nekog instrumenta (glazbenog, primjerice), ili izravno, ne pjevajući, odnosno ne govoreći. To negovorenje također je stanje ako se ne odvija unutar jezične komunikacije. U suprotnom govorimo o šutnji kao aktivnosti koja može biti izvanjezična ili jezična, a unutar jezika namjerna i nenamjerna: u prvom slučaju govornik rabi šutnju kao znak, a u drugom kao naznaku (indeks prema Peirceovoj terminologiji). Govornik može imati cijeli niz razloga da sugovorniku uskrati govorni čin, nudeći mu, umjesto njega, čin šutnje, a na to ga može potaknuti i želja da govor obogati nekim izražajnim, semantičkim ili simboličkim učincima. Interpretacija šutnje pak uvelike ovisi o kontekstu. Čin šutnje svakako valja razlikovati od drugih vrsta tišina u jeziku, odnosno od strukturalne tišine, koja organizira diskurz u vremenu i prostoru, čineći ga razumljivim i suvislim, te od stanke, koja može biti funkcionalna, retorička, kognitivna, psihološka ili fiziološka, a koja za razliku od čina šutnje ne posjeduje propozicijski sadržaj, iako neizravno utječe na formiranje značenja.

Pjesnički se tekst strukturira kao osobit diskurz koji ima svoj referent i ne može se izdvojiti iz vanjskoga svijeta. In-Ryeong Choi-Diel (2001:29) smatra da u stalnom dodiru sa svijetom, koji je njegovo vrelo, pjesnik stvara evokacijski odnos između teksta i zbilje. U strukturi modernog (i suvremenog) pjesničkog teksta uočljivo je često i osobito pritjecanje šutnji i tišinama. U ovom će nas radu zanimati na koji način one sudjeluju u gradnji smisla i realizaciji poetičkih učinaka u modernoj i suvremenoj poeziji. Utoliko nam se nekoliko teorija čini naročito plodnima i korisnima, ponajprije kognitivistička teorija simbolizma Dana Sperbera (1974, 1996, 1997) i teorija evokacije Marca Dominicyja (1990) – potonja se dijelom oslanja na Sperberovu teoriju, a dijelom se pozicionira spram strukturalističke teorije paralelizama Nicolasa Ruweta (1972, 1975, 1980) te, u manjoj mjeri, spram poetičke teorije Romana Jakobsona (1963). Obje teorije strukturiraju se oko procesa evokacije. Tim teorijama pridružujemo i teoriju očuđavanja (Šklovskij, 1917, 1925), koja pozornost usmjerava k percepciji, te fenomenološku teoriju horizonta očekivanja (Collot, 1989).

Iako ćemo se u analizi poslužiti primjerima iz francuskog pjesništva 20. stoljeća, s uma nećemo smetnuti činjenicu da je značaj šutnje i tišina u poeziji prvi uvidio jedan od vodećih pjesnika 19. stoljeća – Stéphane Mallarmé (1842-1898) – koji ih je eksplicitno uvodio u svoje pjesništvo (cf. 1992:16-17 i 1914)[1], a ujedno se njima bavio i na teorijskoj razini (cf. Mallarmé, 1976:239-252 i Scherer, 1957)[2].

2. Teorija simbolizma i evokacija

Dan Sperber razradio je dvije komplementarne teorije: prema jednoj (1989), koju je nazvao teorijom relevantnosti, a koja počiva na Griceovim pragmatičkim istraživanjima, jedino načelo koje upravlja jezičnom komunikacijom jest načelo relevantnosti (pri čemu je relevantno sve ono što sugovorniku poboljšava globalnu predodžbu svijeta), a u interpretaciji jezičnih sadržaja sugovornik ne pritječe samo dekodiranju (pretvaranju sadržaja u logičku formu), nego uz njega rabi i inferencijske postupke, odnosno stvara zaključke iz premisa dobivenih iz konteksta. Takvu interpretaciju nazivamo semantičko-pragmatičkom, a njoj se suprotstavlja interpretacija što ju je Sperber razradio u drugoj, zapravo ranijoj teoriji – teoriji simbolizma (1974). Prema Sperberovu mišljenju, simbolizam nije dio semiologije: to je kognitivni dispozitiv koji sudjeluje u konstituiranju znanja i funkcioniranju pamćenja. Interpretacija simboličkih pojava ne podrazumijeva, dakle, dekodiranje niti vodi do značenja, nego tek do nove, simboličke relevantnosti. To znači da simbolička interpretacija ne slijedi pravila pragmatične komunikacije, u kojoj je optimalno izražavanje ekonomično, nego, naprotiv, iz minimalnog broja elemenata, koji mogu biti i fragmentarni, izvlači maksimalan broj hipoteza. Ta se interpretacija temelji na kriteriju iracionalnosti, jer se velik nerazmjer koji postoji između uloženih sredstava (izričaj, interpretacijski trud itd.) i priznatih ili pretpostavljenih ciljeva (1974:20) ne može racionalno objasniti. Za razliku od semantičko-pragmatičke interpretacije koja se odvija s pomoću enciklopedijskog i/ili semantičkog znanja, simbolička se interpretacija odvija zahvaljujući simboličkom znanju, koje je zapravo metaenciklopedijsko znanje zasnovano na slobodnim asocijacijama bez klasificiranja i hijerarhiziranja. Simboličko znanje akumulira, dakle, raznovrsni materijal koji, po našem mišljenju, prema stupnju usađenosti sadržaja može ići od tragova do prototipa, a prema stupnju racionalizacije od nesvjesnog do svjesnog (s time da svjesno može biti neracionalizirano ili racionalizirano). Simbolička interpretacija pokreće se u trenutku kada interpretant osjeti potrebu (koja, dakle, nije nužno racionalizirana) da prevlada semantičko-pragmatičku interpretaciju. Sadržaj koji se interpretira uvijek posjeduje žarište koje skreće pozornost na sebe i pokreće evokaciju, no ono ne mora biti eksplicitno ni precizno određeno. Sperber smatra da se simbolička interpretacija sastoji od dvaju procesa: procesa fokusiranja (usmjeravanja pozornosti) i procesa evokacije. Evokacija je, po njegovu mišljenju, individualno i kreativno korištenje dugoročnog (pasivnog) pamćenja, a uključuje sjećanje i imaginaciju. Ta dva procesa individualnog su karaktera i otvaraju prostor promišljanja evokacije Tulvingovu konceptu epizodnog pamćenja (1972). Naime, za svakoga čovjeka istodobno postoje dva svijeta: jedan stvarni, fizički (svijet predmeta), i drugi umni (svijet ideja), u kojemu se prostorne i vremenske datosti fizičkoga svijeta ne moraju poštivati. Epizodno je pamćenje tijesno vezano za osobno iskustvo i samospoznaju: ono omogućava pojedincu da iznova proživi već doživljeno. To znači da neki koncepti nisu vezani ni za kakvo upamćeno iskustvo, dok drugi to jesu. Ta je činjenica vrlo važna za obradu svake primljene informacije, a osobito za čitanje: epizodno pamćenje usko je povezano s evokacijskim procesom koji se pokreće u trenutku čitanja književnih, a posebice pjesničkih tekstova.

Ukratko, kad interpretant osjeti potrebu da nadiđe semantičko-pragmatičko značenje, on u okviru simboličke interpretacije dekontekstualizira sadržaj, fokusira njegovo žarište te evokacijom crpi elemente pohranjene u dugoročnom pamćenju, bilo semantičko-enciklopedijskom bilo epizodnom, ne bi li došao do neke simboličke relevantnosti.

Ako semantičko-pragmatička interpretacija ne da zadovoljavajuće rezultate (kao što je često slučaj upravo u modernoj i suvremenoj poeziji), a ipak ne dođe do simboličke interpretacije, sadržaj će biti smješten u dugoročno pamćenje, s mogućnošću da se u nekom drugom trenutku, zahvaljujući evokaciji, iskoristi u nekoj novoj interpretaciji.

3. Teorija evokacije

Govoreći o načinima organiziranja odnosa između jezika i zbilje, Dominicy (1994) utvrđuje četiri semantička modaliteta – empirijski, retorički, poetički i logički – koja upravljaju različitim vrstama diskurza, a međusobno se razlikuju prema načinu na koji svaki od njih upravlja neodređenošću značenja. Tako poetički i logički modalitet, po Dominicyjevu mišljenju, nemaju nikakva nadzora nad semantičkom neodređenošću, pa su otvoreni za višeznačnost koja trpi neodređen broj interpretacija.

Prihvati li se taj tipološki okvir [...], lako se uviđa, čini mi se, činjenica da je semantička neodređenost istodobno granica o koju se komunikacija neprestano spotiče, ali i element o kojemu čovjek stalno vodi računa dok uređuje odnose koji povezuju njegov jezik s izvanjskim svijetom. (1994:120-121)

Frank Neveu (2000) smatra da tu nije riječ o odsutnosti nadzora, nego prije o isprekidanom nadzoru nad semantičkom neodređenošću. U svakom slučaju, što je značenje neke sekvencije neodređenije, to je u njoj više evokacijske snage. Prema Dominicyju, poetički se modalitet očituje kroz paralelizme i evokacijsku polifoniju. Baš kao i Jakobsonova (1963) poetička funkcija, poetički je modalitet transgeneričan i prelazi okvir poezije. Ipak, poezija je mjesto na kojemu se on prirodno razvija.

3.1. Paralelizmi u Ruweta i Jakobsona

Koncept paralelizama u teoriju je uveo Nicolas Ruwet, nadahnjujući se upravo Jakobsonovom poetičkom teorijom. Prema Jakobsonu, svaka se jezična poruka gradi na temelju dviju vrsta izbora – selekcije i kombinacije – koji djeluju na paradigmatskoj i sintagmatskoj osi. Primjenjujući tu dihotomiju na pjesničke poruke, Jakobson dolazi do ovoga zaključka:

Poetička funkcija projicira načelo ekvivalencije sa selekcijske na kombinacijsku os. Ekvivalencija postaje konstitutivnim postupkom sekvencije. U poeziji svaki slog stupa u ekvivalencijski odnos sa svim ostalim slogovima iste sekvencije [...]. (1963:220)

Otuda izvodi da je ekvivalencija temeljno načelo poruka s poetičkom funkcijom. Paralelizam (ponavljanje, na sintagmatskoj osi, jedinica koje su ekvivalentne na paradigmatskoj osi) je tako obavezno očitovanje poetičke funkcije. Jedan od učinaka što ih stvaraju poetički paralelizmi jest i pojava mjere u glazbenom smislu riječi:

Mjerenje sekvencija postupak je koji mimo poetičke funkcije u jeziku nema primjene. Jedino se u poeziji, redovitim ponavljanjem ekvivalentnih jedinica, stječe iskustvo govornoga tempa slično iskustvu glazbenoga tempa – da navedem drugi zvukovni sustav. (221)

No osim paralelizma važnu ulogu može imati i simbolizam koji se izravno vezuje za zvukove:

Poezija nije jedino područje na kojemu simbolizam zvukova može polučiti učinak, ali je mjesto na kojemu veza između zvuka i značenja iz latentne prelazi u patentnu, očitujući se na najopipljiviji i najintenzivniji način. (241)

Uputivši nekoliko kritika Jakobsonovim pogledima, Ruwet je nastavio razrađivati teoriju paralelizama. On smatra da se pjesnički i svakodnevni jezik trebaju sagledavati kao dva različita komunikacijska modaliteta koja dijeli, prije svega, struktura poruke: jedinstvo forme i značenja, o kojemu uostalom govori i Jakobson, posjeduje po njegovu mišljenju evokacijsku snagu koja pjesnički tekst čini pamtljivim. Ruwet navodi i neke druge elemente koji pjesnički jezik suprotstavljaju svakodnevnom; riječ je ponajprije o kreativnosti i plodnosti pjesničkog jezika, kao i njegovoj sposobnosti da stvara svjetove (1972:165).

Iako se, poput Jakobsona, slaže da je riječ o univerzalnom načelu, Ruwet primjećuje da je pojam ekvivalencije odviše općenit, a teorija sintagmatske i paradigmatske osi odviše pojednostavljena. Stoga on uvodi pojam dvostruke organizacije pjesničkoga teksta, odnosno semantičko-pragmatičku razinu te razinu "površinskog prikazivanja sekvencije – pri čemu se površinskima smatraju fonetska, fonološka, morfološka razina i/ili razina površinske sintakse (1975:316). Ekvivalencijski odnosi po njegovu se mišljenju uspostavljaju na površinskoj razini, ali se pozivaju i na logičko-semantičke aspekte teksta, kao i na pragmatička razmišljanja (315). Tako ta dva organizacijska načela stupaju u interakciju na način da paralelizmi naliježu na semantičko-pragmatičku organizaciju, a ponekad je i zamjenjuju, ako koegzistencija nije moguća. Ruwet je, naime, svjestan da se čitatelj, suočen s nezadovoljavajućom interpretacijom diskurza, vraća na najvidljiviji element tekstualne organizacije (319), a to su upravo površinski paralelizmi, tražeći semantičku vezu upravo između onih elemenata koje semantički ništa ne vezuje, ali posjeduju stanovit paralelizam" (ibid.). Ruwet tako zaključuje da površinski paralelizmi (koji mogu biti više ili manje vidljivi), kao i njihova interakcija sa semantičko-pragmatičkim aspektima poetičkog teksta koja najčešće dovodi do odstupanja i devijacija, stvaraju značenjske učinke koji su pak odlučujući u interpretaciji neke pjesme. Tu je riječ o porastu značenja koje može promijeniti doslovno značenje, pa čak i naći se u opreci s njim. Ruwet te značenjske učinke poistovjećuje sa simboličkim učincima (rabeći tu formulaciju upravo u smislu u kojemu će je poslije rabiti Sperber).

Na temelju Ruwetovih definicija In-Ryeong Choi-Diel ustvrđuje da se

[...] paralelizmi mogu smatrati intencionalnim očitovanjem kojemu je cilj simbolička interpretacija. (2001:28)

Ruwetova teorija zapravo osvješćuje činjenicu da u poetičkom tekstu simbolički mehanizmi uspijevaju (ili teže) neutralizirati semantičko-pragmatičke mehanizme. On poput Jakobsona spominje pojam simbolizma, iako ga ne definira, osobito kada tvrdi da:

Paralelizmi omogućuju [...] stanovitu selekciju između nejasnih skupova ideja, opažaja, sjećanja, koji su više-manje neizravno povezani s konceptima. (1975:326)

3.2. Izravna i neizravna evokacija

Dominicy od Ruweta preuzima načelo površinskih paralelizama, ali mu predbacuje da ne vodi računa o kognitivnim aspektima produkcije poetičkih tekstova, čime se ograničava na strukturalistički pristup koji stvari promatra s gledišta koje je imanentno djelu. Za Dominicyja,

Formalna nužnost što je simulira paralelizam pridružuje se kognitivnoj nužnosti evociranog prototipa. (1992:136)

S tom semantičko-kognitivnom pretpostavkom Dominicy izlazi iz jezika ne bi li uspostavio tijesnu vezu između teksta i svijeta što ga on reprezentira. Tako se teorija evokacije s jedne strane temelji na pojmu hipostaze riječi[3], a s druge na semantici prototipa. Dominicy ovako definira hipostazu riječi:

Poetički iskazi prenose na više razine (sintagmu, rečenicu...) (morfo)fonološka i semantičko-kognitivna svojstva obične riječi. (1996:9)

Već je Mallarmé (1976: 239-252) cijelom stihu pridavao svojstva jedne riječi. Jakobson i Ruwet također su pjesmu smatrali jedinicom koju valja sagledavati u cjelini. To pokazuje da paralelizam, čak i kada se pojavi u svakom pjesničkom obliku osim pjesme u prozi, nije jedini evokacijski mehanizam. Na djelu je, osobito u modernoj i suvremenoj poeziji, kondenzacija forme i sadržaja u kojemu često prevladava nominalna sintaksa. Taj postupak koristi evokacijsku snagu neke riječi, sintagme ili sekvencije koja s drugim riječima (sintagmama ili sekvencijama) uspostavlja odnos napetosti i amplifikacije.

Dominicy drži da je evokacija, koja pritječe dugoročnom pamćenju, stanovit oblik konvokacije, a ne njezin neuspjeh. Točnije, on definira evokaciju kao odnos između riječi i odgovarajućeg prototipa (1990:24). To znači da u pjesničkom tekstu evokacija tijekom primateljeve interpretacije uzrokuje pojavu raspoložive prototipske predodžbe (1996:9) ili one koja se takvom prikazuje. Prototip se može smatrati predodžbom najboljeg predstavnika neke kategorije; kao takav on se lako identificira. Prema Dominicyju, pjesnik pretvara pojedinačne činjenice (koje možda dolaze iz njegova osobnog iskustva) u opće činjenice, koje su univerzalno raspoložive u dugoročnom pamćenju upravo u obliku prototipa. No on može ponuditi i nepoznat sadržaj kao da je već poznat. S jedne strane on osigurava aktiviranje ili formiranje prototipa, potvrđenih ili fiktivnih, u primateljevoj predodžbi. S druge strane u tekstu stvara polifonijski učinak vezan za pluralnost glasova (govornika i pjesničkog iskazivača koji progovara kroz govornika)[4].

Spomenimo, naposljetku, i koncept neizravne evokacije što ga je inicijalno uvela Christine Michaux (1998) u radovima posvećenim poslovici, a Dominicy preuzeo u razradi odnosa evokacije i deskripcije u poeziji. Po njegovu mišljenju

[...] poezija, naravno, može pripovijedati (to jest pružati slušatelju ili čitatelju predodžbu sekvencije singularnih događaja). Ipak, da bi to činila, ona mora uvesti šumove i kognitivne indikatore koji će onemogućiti deskriptivnu recepciju i navesti interpretanta da prepozna očitovanja (poetičke) intencije evociranja [...] (2002: c4).

Takvo viđenje dopušta nominalnoj, pa čak i rastrganoj sintaksi koja često karakterizira moderno i suvremeno pjesništvo da igra dvostruku ulogu. S jedne strane postoji korištenje evokacijske snage riječi, sintagmi i sekvencija; s druge strane relativna dezorganizacija diskurza dovodi do osjećaja da deskriptivna interpretacija nije dovoljna, što primatelja upućuje na namjeru koja je upravljala stvaranjem teksta.

Osobno smatramo da u nekoj pjesmi svaki segment, svaki način, svaki materijal, svaki tip diskurza itd. može posjedovati evokacijsku snagu, upravo zahvaljujući hipostazi koja cijelu pjesmu pretvara u intencionalnu jedinicu, gotovo predmet, velikog evokacijskog potencijala. Baš kao i Dominicy i mi rabimo pridjev intencionalan; jasno nam je, naime, da pjesma, čim se materijalizira i ponudi čitatelju, postaje strukturirani proizvod koji pretendira na naziv pjesma upravo zbog intencionalnosti svoje forme[5] i nudi se kao kondenzacija svijeta, odnosno kao mogućnost simboličke spoznaje svijeta. Tako okvir pjesme (struktura i pretenzija na naziv pjesma) u igru uvodi evokacijski potencijal koji primatelj možda i ne bi prepoznao u svakodnevnoj komunikaciji. To znači da čak i u tekstu koji opisuje (pripovijeda) mogu postojati paralelizmi koji pokreću evokaciju te da zahvaljujući neizravnoj evokaciji deskripcijska i evokacijska razina mogu dijeliti prostor