Biblioteka Intermedia

I kada zahvaća u opuse klasika francuskog modernizma i kada pribjegava tekstualnoj analizi suvremenih hrvatskih pjesnika, Vanda Mikšić pokazuje interpretacijsku lucidnost koja pokreće i beletrizira pjesmu. Njezina hermeneutička strategija uključuje tumačenje pragmatičke uloge jezičnih odnosa u pjesmi (interpunkcije i leksika, gramatičkih i sintaktičkih figura), igru paralelizama i opreka, kompozicijsku analizu, simboličko tumačenje pjesničkih slika, motiva i lirskih gesta. Njezin hermeneutički diskurz varira između stilističke interpretacije i tematske kritike, krase ga teorijska utemeljenost, postupnost i preglednost izlaganja te prikladan metajezik. ----Prof. dr. sc. Krešimir Bagić Knjiga Vande Mikšić je, ukratko rečeno, knjiga o poetici prevođenja, s nekoliko teorijskih tekstova i nekoliko primjera prevođenja/tumačenja teksta. Pisana je znalački i motivirano, s namjerom da bude proučena, osobna, egzemplarna, pa i poučna: njeno je polazište, ali i opća nakana, otvoreni dijalog teorije i prakse prevođenja, empatije i kritike. Za to je potrebno imati un coeur intelligent. ---Prof. dr. sc. Ingrid Šafranek Vanda Mikšić prevoditeljica je, pjesnikinja, profesorica i znanstvenica. Predaje na Odjelu za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru. Članica je uredništva časopisa Tema, kao i suurednica biblioteke Domaine croate pri francuskoj izdavačkoj kući L´Ollave. Poeziju objavljuje u domaćoj i stranoj periodici; prvi joj je rukopis pohvaljen na Goranovu proljeću za mlade pjesnike (2001), a krajem 2012. izašla joj je prva zbirka pjesama Diši kroz masku, diši normalno, čiji je rukopis također pohvaljen na Danima Dobriše Cesarića. U Hrvatskoj je još objavila knjigu poetskih proza Fragmenti o bacanju kamena (2015), a u Francuskoj tri pjesnička naslova (Sels; Ce temps, le nôtre; Fragments sur) te dvojezično bibliofilsko izdanje Vaisseau / Žile, koje je oslikao bretonski umjetnik André Jolivet. Pjesme su joj prevođene i na makedonski i turski jezik. Dosad je s talijanskog i francuskog prevela šezdesetak djela (proza, poezija, književna teorija, filozofija, publicistika, knjige za djecu), a prevodi i hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. Za prijevod pjesničke antologije Tonka Maroevića Uskličnici Društvo hrvatskih književnika joj je 2004. godine dodijelilo nagradu Davidias, a Društvo hrvatskih književnih prevodilaca nagradilo ju je za najbolji nefikcionalni prijevod u 2008. (Michel Meyer: Povijest retorike). Za prijevod romana Georgesa Pereca Život način uporabe dobila je 2015. Nagradu Iso Velikanović. Ministrica kulture Republike Francuske odlikovala ju je 2014. ordenom reda vitez umjetnosti i književnosti.  

Tko je u razredu ugasio svjetlo? knjiga je u kojoj Vuković, polazeći od kritičke analize poučavanja Cesarićeve lirike u osnovnim i srednjim školama, polemizira s tradicionalnim pedagoškim metodama i s tradicionalnim pristupima lirici. Nadovezujući se na Bourdieuovu raščlambu školskog i akademskog sustava u Francuskoj, Vuković zaključuje kako u domaćem kontekstu te institucije, služeći se lirikom bilo kao nastavnim pomagalom, bilo kao prestižnom znanstvenom temom, oblikuju i proizvode subjekte podložne podjarmljivanju. Kao alternativu tome Vuković nudi nacrt za novi studij lirike i pritom u dijalog uvlači misao različitih mislilaca – Nancya, Derridaa, De Mana, Lacana, Dolara, Crtitchleya – čija čitanja zajedništva, dara, ekonomije, glasa, humora, otpora i drugog omogućuju da se poučavanje i proučavanje lirike zamisli drukčije, i to ne samo u svjetlu edukacijskih ili estetičkih, nego i u svjetlu političkih pitanja današnjice.     Tvrtko Vuković (Slavonski Brod, 1969) zaposlen je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu kao docent na Katedri za noviju hrvatsku književnost. Doktorski rad pod naslovom Modeli prikazivanja kvorumaškoga pjesništva. Subjekt, svijet, tekst kao interpretativno iskustvo obranio je 2004. Od 2005. do 2007. radio je kao viši lektor za hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Sorbonne u Parizu. Bio je predsjednik Goranova proljeća i voditelj književnog smjera Poslijediplomskoga sveučilišnoga doktorskog studija kroatistike. Predstojnik je Katedre za noviju hrvatsku književnost. Priredio je i pogovorom popratio panoramu hrvatskoga pjesništva devedesetih Off line (2001). Golmanu, lovcu i šumaru (2002) njegova je druga zbirka pjesama. Autor je dviju samostalnih znanstvenih knjiga Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši. Aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu (2005) te Ljubi Žižeka svoga! Je li teorijska subverzija zapravo kapitalistička perverzija i druge neodumice o etičko-političkom čudovištu Žižekove misli (2009). Priredio je zbornik čitanja hrvatske lirike Muzama iza leđa (2010). Tko je u razredu ugasio svjetlo? (2012) njegova je knjiga - polemika s tradicionalnim pedagoškim metodama.

Tijelo bez kosti jedinstvena je studija u domaćoj humanistici. Složeni procesi uspostave hrvatskog nacionalnog identiteta njome se zahvaćaju u samim izvorištima. Slijedeći brojne analize najutjecajnijih teoretičara nacije – E. Gellnera, B. Andersona, E. J. Hobsbawma, A. D. Smitha, H. K. Bhabhe, P. Chatterjee, E. Balibara i drugih – autorica rastvara mehanizme i strategije kojima su istaknuti prvaci Hrvatskoga narodnog preporoda zamislili i proizveli platformu za djelotvorno oblikovanje hrvatske nacionalne ideje. Književnim, programatskim, publicističkim, jezikoslovnim, pseudoteorijskim i drugim tipovima tekstova, preporoditelji su doslovno stavili u pogon zamašnjak nacionalne identifikacije. Odjednom je diskontinuitet etnološke prošlosti preveden u povijesni kontinuitet nacije, nedohvatljiva punina etnotradicije u neupitno nacionalno ishodište, jezična raznorodnost u potvrdu identitetske homogenosti, a kulturna diferencijacija u snažnu legitimaciju nacionalne autentičnosti. U tom smislu knjiga pokazuje kako su preporodna književnost i kultura na paradoksalan način izmislile i uspostavile hrvatski narod istodobno ga prikazujući kao već postojeći, samorazumljiv i nepromijenjen entitet. Tako se raznorodnim reprezentacijskim postupcima i uime cijele zamišljene zajednice, zametnuta kao tijelo bez kosti, u procijepu žuđene historijske autohtonosti i nepremostivih zjevova narativizirane prošlosti, ozbiljuje hrvatska nacija.     Ivana Žužul zaposlena je kao izvanredni profesor na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku. Diplomirala je studij kroatistike 1996. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom je fakultetu magistrirala 2002, a doktorirala 2007. Bila je zaposlena u Institutu za hrvatski jezik jezikoslovlje (1998-2008) i na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti , kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (2008-2011) te na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (2001-2018). Autorica je znanstvene studije Tijelo bez kosti. Kako se zamišljao nacionalni identitet u tekstovima hrvatskih preporoditelja (2015) i suautorica četiriju osnovnoškolskih udžbenika za književnost. Priredila je, u suautorstvu s Ennijom Stipčevićem i Josipom Bratulićem, kritičko izdanje Pisni Atanazija Jurjevića (2011) te s Tvrtkom Vukovićem kritičko izdanje Bajki i basni Ivane Brlić Mažuranić (2011). Objavljuje znanstvene i stručne radove u domaćim i međunarodnim publikacijama. Područja njezinog znanstvenog interesa najširem smislu su književna i kulturna teorija, a u užem: filologija, povijest hrvatske književnosti, uloga književnosti u tvorbi identiteta, teorije nacija, novi historizam, naratologija.

Ne lobirajući ni za koga, ne podliježući aktualnim trendovima, ali bivajući u suglasju s modernitetom, prepoznajući uvijek najbolje u sveukupnoj hrvatskoj književnoj produkciji, kritičarka Helena Sablić Tomić, uz ugledna i provjerena imena, afirmirala je i mnoge nove, mlade pisce koji su ubrzo našli svoje mjesto u probranome književnom krugu. (…) Dodir teksta čita se s punim povjerenjem, a ispisan je sa zamjetnom literarnošću, kritičarskom stručnošću i brigom za tekst i njegovu recepciju. ------Branka Džebić Helena Sablić Tomić (Osijek, 18. kolovoza 1968) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je 1997. godine magistrirala s temom Kratka priča devedesetih – biblioteka i autori časopisa Quorum, a 2001. obranila je doktorsku disertaciju naslovljenu Modeli hrvatske suvremene autobiografske proze. Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku predaje u statusu redovite profesorice kolegije iz područja književnosti. Dekanica je Umjetničke akademije u Osijeku od 2006. Predsjednica je Matice hrvatske ogranak Osijek u razdoblju 2003-2007. U uredništvu časopisa Kolo od 1998-2009. Članica je Pen-a, DHK i HDP. Dobitnica je osam nagrada za svoja djela. Objavila je petnaest knjiga (Montaža citatnih atrakcija – quorumova kratka priča, Intimno i javno- ogledi o suvremenoj autobiografskoj prozi, Slavonski tekst hrvatske književnosti, Gola u snu – o ženskom književnom identitetu, Dnevnik nevidljivoga-moja godina 2007, Hrvatska autobiografska proza, Hrvatska suvremena književnost – pjesništvo i kratka priča od 1968. (koautorstvo s Goranom Remom), Bogdan Mesinger – esej, Pannonius, Vrančić; pretapanja, Grad koji šarmira, O strasti, čitanju, dokolici; Uvod u hrvatsku kratku priču, Meandar – književna panorama Europe, Dodir teksta, Skriveno u oku), a priredila ih osam. Pisala je književne kritike za Vjesnik, a trenutno ih piše za Hrvatski radio 1. program (emisija Kutija slova).

Ovo je primjer knjige koja pokazuje da i u trenutku kada se nalazi pod sveopćom opsadom, kada ga se marginalizira, književno iskustvo ima što reći o svijetu pred kojim zastaju ini modaliteti spoznavanja. Knjiga je aktualna jer pitanje izmještenog čovjeka i identiteta bivaju sve važniji u svijetu nezaustavljive mobilnosti. Autorica u svojim čitanjima niza suvremenih hrvatskih pisaca prepoznaje i pomno promišlja različite vrste izmještenosti unutar svjetova odabranih tekstova, ali i ih isto tako kontekstualizira u povijesno-društveno okruženje. Smatram da ponuđena čitanja pokazuju da književnost umije artikulirati i objasniti problematiku izmještenosti u svim njezinim pojavnostima na uvjerljiviji način nego bilo koja partikularna disciplina koje se bavi ovim ili onim njezinim vidom. Lana Molvarec pokazuje kako su djela pisaca od Antuna Šoljana do Damira Karakaša „nositelji specifičnog tipa društvenog znanja“, znanja koje ne smijemo zanemariti želimo se uhvatiti u koštac sa svijetom u pokretu.   Prof. dr. sc. Stipe Grgas

Prema pronicljivu uvidu Giorgia Agambena, jednog od najzapaženijih filozofa današnjice, na kraju pjesme jezik se lirike odvaja od sebe sama pokrećući vlastitu katastrofu i gubitak identiteta. Kritička je to gesta s političkim implikacijama. Polazeći od tih pretpostavki, Vuković tumači modernu hrvatsku liriku nastojeći aktivirati njezinu kritičnost i političnost. Unatoč raznorodnim problemskim polazištima interpretacije uvrštene u ovu knjigu u očištu zadržavaju ideju da je lirika jezik koji čitatelja ustrajno nagovara na oblikovanje mišljenja o temeljnim vrijednostima društva i kulture. Lirika je jezični događaj koji ima moć da na inovativan način organizira iskustvo, preokrene samorazumljivo shvaćanje stvarnosti, ospori ili dovede u pitanje uvriježenu raspodjelu uloga i ustaljene modele ophođenja te da na scenu svijeta izvede nepostojeće entitete i samom nepostojećem svijetu udahne život. Stoga se političnost lirskih pjesmama od Ujevića i Matoša do Slamniga i Maleša prepoznaje u njihovoj sposobnosti da temeljito preoblikuju uobičajene forme osjetilnosti i spoznaje.