Na kraju pjesme: Studije o modernoj hrvatskoj lirici i njezinim politikama

By Tvrtko Vuković

Prema pronicljivu uvidu Giorgia Agambena, jednog od najzapaženijih filozofa današnjice, na kraju pjesme jezik se lirike odvaja od sebe sama pokrećući vlastitu katastrofu i gubitak identiteta. Kritička je to gesta s političkim implikacijama. Polazeći od tih pretpostavki, Vuković tumači modernu hrvatsku liriku nastojeći aktivirati njezinu kritičnost i političnost. Unatoč raznorodnim problemskim polazištima interpretacije uvrštene u ovu knjigu u očištu zadržavaju ideju da je lirika jezik koji čitatelja ustrajno nagovara na oblikovanje mišljenja o temeljnim vrijednostima društva i kulture. Lirika je jezični događaj koji ima moć da na inovativan način organizira iskustvo, preokrene samorazumljivo shvaćanje stvarnosti, ospori ili dovede u pitanje uvriježenu raspodjelu uloga i ustaljene modele ophođenja te da na scenu svijeta izvede nepostojeće entitete i samom nepostojećem svijetu udahne život. Stoga se političnost lirskih pjesmama od Ujevića i Matoša do Slamniga i Maleša prepoznaje u njihovoj sposobnosti da temeljito preoblikuju uobičajene forme osjetilnosti i spoznaje.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Jun 26, 2021
• ISBN: 9789533342788

Book preview

Na kraju pjesme

Studije o modernoj hrvatskoj lirici

i njezinim politikama

U glasovitoj studiji iz poetike[1] jedan od najoriginalnijih i najistaknutijih mislilaca današnjice, suvremeni talijanski filozof Giorgio Agamben, nastojao je definirati instituciju kraja lirske pjesme koja je dotad prema njegovu sudu ostala nedefinirana (Agamben 1999: 109). Lirika živi od napetosti i razlike između zvuka i značenja, između semiotičkog i semantičkog djelokruga (isto). Riječ je o nekom zastoju ili produljenom oklijevanju (isto) koje mehanizam opkoračenja iznosi na vidjelo. Zbog ustrajnog djelovanja opkoračenja melodija i smisao jezika u lirskoj se pjesmi ne poklapaju. Opkoračenje tako konstituira jedini kriterij razlikovanja poezije od proze (isto). Rasuđujući na taj način, Agamben se pita što se događa u trenutku u kojem pjesma završava (isto: 112). U zadnjem stihu lirske pjesme napetost i razlika između zvuka i značenja, intonacije i sintakse očito biva odgođena. Definira li se pjesništvo upravo mogućnošću opkoračenja, zadnji stih pjesme nije stih (isto). Na kraju pjesme lirika je određena "neočekivanim upadom proze – upadom koji, in extremis, obilježava epifaniju nužne neodlučivosti između proze i pjesništva (isto). Drugim riječima, kraj pjesme točka je u kojoj se javlja proturječan prijelaz između lirskog i epskog iskaznog modusa. Za liriku to znači uključivanje katastrofe i gubitka identiteta (isto). To je neka presudna kriza pjesme, genuini crise de vers u kojem je u pitanju sam identitet pjesme (isto: 113). Na određeni se način na kraju pjesme ideja lirskog razjeda u sebi samoj. Pjesma tu otkriva cilj svoje ponosne strategije: dopustiti jeziku da naposljetku samog sebe komunicira, a da u onom što je rečeno ne ostane neizrečeno (isto: 115). Taj zakučasti zaključak sugerira da je cilj pjesništva izložiti prirodu jezika skrećući pažnju na njegovu funkciju kao komunikaciju komunikabilnosti" (Murray 2010: 109). U osnovi kraj pjesme objelodanjuje komunikaciju kojoj značenje nije nužnost. Priopćajna gesta koja ima mogućnost ne priopćavati ili priopćavati doslovno ništa u skladu je s Agambenovim shvaćanjem neoperativnosti kao političke kategorije. Poetika lirske pjesme prema Agambenu ima politički potencijal.[2] Ponosna strategija kraja pjesme jest aporija koja obustavlja i prisvaja samu aporiju, i to tako što dopušta da zaživi novo iskustvo objave jezika (Mills 2008: 47). Pjesma oslobađa mogućnost za drukčije razumijevanje ideje lirskog koje neće biti osigurano poznatim zakonima interpretacije i uvriježenim definicijama književnoga roda. Ta mogućnost novog načina spoznaje (isto) zaustavlja postojeće strategije znanosti o književnosti koje rade prema načelu razvrstavanja formi literarnog izražavanja. Na kraju pjesme te strategije zapinju, postaju neučinkovite jer ne uspijevaju pokrenuti za njihov rad nužno obrtanje suprotnosti i razlike. U tom je smislu trenutak u kojemu se jezik lirike odvaja od sebe sama, prema Agambenu, kritička gesta s političkim implikacijama. Gesta je tako ime za finu komunikativnost jezika ili govora koji nema što za reći ili izraziti, osim što objelodanjuje sam jezik. A kritika je oblik spoznaje koja traga za tim iskustvom geste kao čiste komunikabilnosti (isto: 48).

Budući da na kraju pjesme dolazi njezino tumačenje, interpretacije skupljene u ovoj knjizi pokušaj su oslobađanja kritičke gestualnosti hrvatske moderne lirike za koju, slijedeći Agambena, tvrdim da ima i političke učinke. Taj stav proizlazi iz razumijevanja lirike kao jezičnoga djelovanja, a ne kao fiktivnoga prikaza neke zamišljene povijesne stvarnosti. Lirika je događaj prije negoli je reprezentacija nekog događaja (Culler 2015: 35); ona je obraćanje koje ima obilježje čina diskurzivne kreacije. U tom je smislu u osnovi ovdje okupljenih čitanja ideja lirike kao apostrofičkog diskursa. Poseban je učinak apostrofičkog obraćanja pretpostaviti svijet u kojemu se može zamisliti da širi raspon entiteta izvodi djelatne činove opirući se našim uobičajenim pretpostavkama o tome što može, a što ne može djelovati eksperimentirajući s prevladavajućim ideološkim pregradama koje odvajaju ljudske čimbenike od svega ostaloga (isto: 242). Lirika je stoga imanentno društvena i politična jer je njezina snaga u tome da omogući da se nešto dogodi (isto: 240). Trop apostrofe (...), čini se, prije nas uvodi u socijalnu situaciju nego što nas iz nje izvlači (isto: 221). Zato su ovdje pokrenuta čitanja hrvatske lirike također usklađena s Rancièreovim radovima o politici književnosti. Prema Rancièreu politička aktivnost na scenu svijeta postavlja nove subjekte i objekte, čini vidljivim ono što je inače nevidljivo, u osjetilnom području zbilje reorganizira na samorazumljiv način raspoređene funkcije (Rancière 2009: 24–25). Lirika je jezični događaj koji ima moć na inovativan način organizirati iskustvo, preokrenuti samorazumljivo shvaćanje stvarnosti, osporiti ili dovesti u pitanje uvriježenu raspodjelu uloga i ustaljene modele ophođenja te na scenu svijeta izvesti nepostojeće entitete i samom nepostojećem svijetu udahnuti život. Političnost je lirike u njezinoj mogućnosti da obustavi normalne koordinate osjetilnog iskustva (isto: 25).

U knjizi su studije raspoređene u dvije cjeline. Prva cjelina obuhvaća četiri teksta kojima naznačene probleme nastojim otvoriti analizom pojedinačnih zbirki ili pjesmama. U studiji Ljubavno bezumlje. Desublimacija ideala i politika bezumne ljubavi u Ujevićevoj Kolajni najprije pokušavam pokazati zašto se Kolajna ustrajno čitala biografistički, čak i onda kada su njezini interpretatori gorljivo osporavali opravdanost biografske metode. Budući da je u temelju biografizma antropomorfizacija figure lirskoga glasa, upozoravam na njezin ideološki učinak. Naime načelno nezaustavljiv rad retorike teksta antropomorfizacija zaustavlja u autorovu imenu te na taj način reducira njegovu semantičku kompleksnost. Kako su se petrarkistički talog Kolajne i biografizam učestalo dovodili u usku vezu, analiziram – zadržavajući petrarkizam kao za zbirku važan književni i kulturološki citat – društvene, etičke, spoznajne i emotivne probleme koji se tim prijenosom otvaraju, a važni su za današnjeg čitatelja. Ukratko, polazim od pretpostavke da ljubav u Kolajni ima društveni i politički potencijal koji nas potiče da prevrednujemo ono što smatramo postojanim vrijednostima, zapitamo se kako ideje koje preuzimamo migriraju kroz vrijeme, promislimo o načinima stjecanja znanja o drugima i uočimo važnost drugoga u oblikovanju vlastita sebstva te se uhvatimo u koštac s rizikom tumačenja proturječnih i nikada do kraja rastumačivih iskaza suočavajući se istodobno s manje očekivanim i neugodnim ishodima komunikacije. Političnost Kolajne razumijevam dakle kao njezinu svevremenu sposobnost da na krivovjeran način u odnos postavi vrijedno i bezvrijedno, stvarnost i jezik, subjekt i objekt, idealno i efemerno tako da se u toj preraspodjeli oslobodi prostor za stjecanje novih spoznaja i iskustava.

Druga studija naslovljena Moći reći. Što tekstovi Radovana Ivšića mogu reći današnjim čitateljima? govori o mogućim recentnim utjecajima Ivšićevih književnih tekstova. U najvećoj mjeri analizu vežem uz psihoanalitičku književnu kritiku kojom nastojim promotriti odnos čitateljske žudnje i retorike teksta. U prvom poglavlju promatram dva međusobno isključiva procesa: retroaktivno oblikovanje hrvatskog nadrealizma u književnoj povijesti te potiskivanje nadrealizma i Ivšićeva djelovanja u hrvatskoj kulturi. U drugom poglavlju polemiziram s dvama različito usmjerenim kritičkim čitanjima Ivšićevih djela Narcis i Sunčani grad. Nastojim pokazati u kojoj se mjeri samo Ivšićevo pisanje odupire tim tipovima interpretacija. Na koncu, u trećem poglavlju, analiziram poemu Narcis te pokušavam ukazati na spoznajne, političke ili etičke događaje koji mogu biti pokrenuti njezinim čitanjem. Nastojim naime naglasiti da poema Narcis čitatelja nagovara i poziva na nesrodne oblike prepoznavanja i da služi kao idealan laboratorij izučavanja njegovih iskustvenih i estetskih složenosti.

Kojem čitatelju? Čitanje i užitak u Slamnigovu Bukoličnom, trijeznom čitaocu studija je o političnosti retorike lirskoga teksta koja čitatelja može privesti neodredivom tipu užitka. U prvom poglavlju polazim od povijesno utemeljene pretpostavke da retorika lirskog obraćanja ima političku snagu. No pritom ukazujem na činjenicu da se prilikom čitanja lirske pjesme ne oslobađa naprosto protuideološki potencijal jezika, nego određeni vid proturječnog zanosa viškom manjka značenja koji rezultira drukčijim razumijevanjem odnosa retorike i politike lirskoga roda. U drugom poglavlju detaljno analiziram Slamnigovu pjesmu Bukoličnom, trijeznom čitaocu. Analizom nastojim pokazati da pjesma s jedne strane oblikuje čitanje tako da ono bude usklađeno s interpretativnom zajednicom i analitičkim konvencijama, a s druge strane potiče čitanje uvučeno u djelovanje raspršujuće retorike teksta, što značenje pomiče u svim mogućim smjerovima. U trećem poglavlju nastavljam analizu pjesme ističući da se između ta dva vida čitanja pjesmom oslobađa ekstatičko čitanje koje ima određenu političku snagu. Takvo bi čitanje, vjerujem, moglo biti neodrediva i prekomjerna devijacija vladajućeg sustava čitanja, nepoznata sila koja izbija baš u okviru mogućih interpretativnih kompetencija i čini ono što se inače smatra nemogućim; mijenja njihovo shvaćanje iz temelja.

U studiji Ukleta lirika. Sablasno i zazorno u Matoševu sonetu Utjeha kose polazim od pretpostavke da je hrvatska književnost u doba moderne simptom potiskivanja u građanskoj kulturi koja nastaje između hrvatskog narodnog preporoda i fin de sièclea, a obilježavaju je različiti oblici nelagode uzrokovani rastućim pritiskom da se društvo ustroji učinkovitim racionalizacijama i discipliniranjem. Smatram dakle da se odbacivanje i radikalno kastriranje nerazumljivog i iracionalnog u materijalističkoj devetnaestostoljetnoj kulturi vraća u njezinu racionalno ustrojenom diskursu i opsjeda ga. Analizom nastojim pokazati da Matoševa utvarna lirika na primjeren način oslobađa tu neizbježnost pojavljivanja sablasti. Naglašavam da je sam lirski tekst fantom koji vlastitom spiritualnom materijalnošću svjedoči kako društvo i kultura nisu prevladali svoja temeljna proturječja, nego su ih tek odgodili. Suočavanje s učinkom fantomskoga u jeziku lirike ukazuje tako na političku i etičku produktivnost neuspješnog žalovanja za onim što mora uvijek ostati izgubljeno. U konačnici sonet Utjeha kose upozorava na mogućnost uspostave nekih novih odnosa s krajnjom drugošću koji se ne bi temeljili na odbacivanju, poništavanju, isključivanju. Pritom zaključujem da se čitanjem Matoševe utvarne lirike ne događa tek susret s nemogućim, nego se otvaraju vrata dobrodošlice onome što bi možda moglo promijeniti shvaćanje mogućeg.

Druga cjelina u knjizi obuhvaća četiri teksta kojima se nastoje opisati promjene u polju hrvatske lirike od sedamdesetih godina dvadesetog do nultih godina dvadeset i prvog stoljeća. U načelu je riječ o analizi politika lirskih poetika koje se javljaju u tom razdoblju. U studiji Zamukli majstorov glas. Politika hrvatskih lirskih poetika sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća polazim od polemike koja se 1976. vodila na stranicama tada središnjih novina za kulturu Oko. Povod polemici bilo je objavljivanje Antologije hrvatske poezije na slovenskom jeziku urednika Slavka Mihalića. Polemiku čitam kao simptom odnosa književnosti i politike. Mišljenja sam naime da poetičke promjene koje se odnose na oblikovanje institucije autorstva, upotrebu lirskoga jezika i razumijevanje ideja autentičnosti i originalnosti književnih vrijednosti i značenja sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u polju hrvatske lirike imaju politički karakter. O kakvu je poetičkom prevratu riječ pokazujem interpretacijom Izvrsne pjesme Branka Maleša iz njegove kultne zbirke Tekst, a potom opisujem društveni i kulturni kontekst koji je taj prevrat na određeni način generirao. U konačnici usporednom analizom Mihalićeve pjesme Majstore, ugasi svijeću te nekih tekstova iz zbirke Rez Darka Kolibaša ukazujem na činjenicu da nova lirska poetika utječe na promjenu čitateljeva sudjelovanja u književnoj komunikaciji te na radikalno odvajanje književnosti od ideje svetosti povezane s institucijom autorskoga genija. Na kraju studije pokazujem da sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, onkraj prevladavajućih trendova, supostoji i lirska poetika utemeljena na paradoksalnoj topologiji pjesničkoga glasa. Njezina politika omogućuje da se zamisli neko aporično zajedništvo tuđeg te da se u razumijevanje nužno uključi nerazumljivo. Te proturječne strategije čitam kao nagovještaj težnji hrvatske lirike koja će se javiti osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Studija Melankolija, heterotopija i jezik bez granica. Politika hrvatskih lirskih poetika osamdesetih godina dvadesetog stoljeća usko je povezana s prethodnom studijom. Najprije podsjećam na to kako u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, unatoč dalekosežnim promjenama u načinu shvaćanja i iskorištavanja lirskoga jezika te neoavangardnom pogledu u budućnost uloge književnosti, odnos lirike prema tradicionalno prihvaćenim konceptima autora, čitatelja i kulturne vrijednosti nije bitno promijenjen. Politika te lirske poetike osvjetljava položaj autora znalca, a u sjenu gura anonimnu publiku i njezin užitak, što zapravo ne pridonosi drukčijem shvaćanju autorstva i institucije književnosti. Lirika osamdesetih godina dvadesetog stoljeća zasniva se, tvrdim, na novoj književnoj politici. Promjenu opisujem u trima koracima: primjenjujući psihoanalitički pojam melankolije, koristeći kulturnogeografski koncept heterotopije i oblikujući kratku raspravu o odnosu jezika i zbilje. Melankolija mi omogućuje da u lirici osamdesetih, interpretirajući pjesmu Branka Čegeca Svjetlost kordiljera D. H. Lawrencea, uočim kako se funkcija autorstva ne osnažuje niti se utrnjuje, nego se promatra kao ključna, a problematična karika u lancu književne komunikacije, kao neosigurano ishodište institucije književnosti koje se stalno iznova treba ovjeravati. Koncept heterotopije koristim da pokažem kako je politika lirske poetike osamdesetih takva da razotkriva vlastito upletanje u ideološke borbe koje se vode za prisvajanje kulturnih vrijednosti. Oprimjerujući tezu analizom dijela opusa Delimira Rešickog, ističem činjenicu da se ideja estetske neovisnosti na taj način sustavno relativizira i dovodi u pitanje. Raspravu nastavljam promatranjem odnosa jezika i stvarnosti te književnosti i književne povijesti i dolazim do zaključka da je narav politike lirske poetike osamdesetih takva da institucionalne granice niti poništava niti posvećuje, nego ih uključuje s namjerom propitivanja njihove opravdanosti; autoritete ne svrgava niti osnažuje, nego u škripac dovodi njihovu neupitnu moć.

Čitljivost i nečitljivo. Politike ratne i stvarnosne lirike devedesetih godina dvadesetog stoljeća studija je koja započinje povezanim problemima književne aksiologije, tipologije i kanona. U njoj polazim od pretpostavke da je lirika devedesetih heteronomno polje bez ijednog stabilnog uporišta te da je u njemu nemoguće odrediti neko čvršće regulativno poetičko načelo. Time nastojim naglasiti da umnožene pojave u polju lirike devedesetih ukazuju na problematičnost vrednovanja i periodizacije u instituciji književnosti oduzimajući znanosti o književnosti moć da ih u potpunosti nadzire. Uslijed toga pretpostavljam da bi znanost o književnosti morala prekinuti s uvriježenim načinima klasificiranja svoga predmeta te napustiti postojeći obzor razumijevanja lirskog pjesništva. Naposljetku predstavljam poetiku ratne lirike s kojom u devedesetima nisu nastupile važne promjene u načinu oblikovanja lirskog jezika, nego se promijenila lirska politika. Umjesto s dotad prevladavajućom modernističkom idejom nečitljivosti, lirika se povezala s idejom čitljivosti oblikujući se kao da je sposobna vjerno prenijeti stvarnost, a ne kao da gradi vlastitu stvarnost. Drugim riječima, ono što se u modernizmu nije smatralo politikom pjesme u ratnoj lirici postaje lirskom politikom. Studiju završavam analizom takozvane stvarnosne lirike. Pokazujem da njezina politika slijedi logiku tržišno orijentirane kulture te se poklapa s etosom kapitalističke žudnje. Na koncu ističem činjenicu da se, unatoč mnogim različitostima, politike ratne i stvarnosne lirike podudaraju. I jedan i drugi tip lirike ne teži tome da bude samo lirika, nego da bude i sama stvarnost. Ratna bi lirika trebala djelovati u zajednici, a stvarnosna bi trebala biti roba.

Zadnju studiju u knjizi Neutrživost lirskih stvari. Lirika u tranziciji i lirske politike početkom milenija započinjem kratkom analizom književnog polja nultih godina dvadeset i prvog stoljeća pokazujući kako ga uvelike reguliraju medijske korporacije i logika potrošnje. S tim u vezi lirske pojave u tom razdoblju povezujem s kategorijom fluidnosti koja se veže za kontekst financijske ideologije neoliberalne ekonomije. Zbog fluidnosti polja lirike i izostanka razvedene kritičke rasprave o njemu i o novim pojavama koje ga transformiraju mislim kako se mogući čitatelji zatječu pred obiljem koje stvara tjeskobu. To je obilje usklađeno s umnoženošću roba na tržištu, a čitanje s kratkoročnom potrošnjom koja je slijepa i besciljna. Naglašavam također da je reakcija na brojne mogućnosti izbora lirskih poetika u nultima opsesivno ograničavanje izbora. Nulte su naime desetljeće antologija. S jedne strane antologije ukazuju na činjenicu da je razlivenost polja prijeteća i da treba nešto učiniti. S druge strane pokušavajući funkcionirati kao mehanizam autoriteta koji ima rješenje za potekućenje lirskog polja, antologije to potekućenje potiču i osnažuju. Zaključujem da uslijed neslućenih mogućnosti izbora antologičari nude još više izbora te da se takvim načinom čitanja lirike gubi mogućnost promišljene kritičke analize nove kulturne situacije i novih pojava u polju književnosti. Studiju završavam interpretacijom jednog tipa lirske poetike koja u nultima dobiva sve više na važnosti, a nazivam je lirikom stvari ili predmeta. Čitajući pjesme Danijela Dragojevića, Krešimira Bagića i Anke Žagar, dolazim do zaključka da politika koju ta lirika zastupa nudi posve drukčiji model odnosa prema stvarima, pa onda i prema stvarima same književnosti. U toj lirici oslobođena ideja postojanja neutrživih stvari daje uvid u činjenicu da trgovanje nije jedini način odnosa prema materijalnosti predmeta i prema drugima ili bližnjima kao predmetima. Lirika stvari upozorava i na to da se može zamisliti i neka drukčija ekonomija koja ne bi bila utemeljena na bezobzirnom i nepravednom gomilanju, stjecanju i prihodovanju.

Premda su studije u prvom dijelu knjige mahom teorijske rasprave o problemu razumijevanja utjecaja lirike na čitatelja, a u drugom je dijelu riječ o analizama lirskoga polja tijekom četiriju desetljeća i o nekim važnijim promjenama koje se u njemu događaju, u svima njima nastojao sam zadržati u očištu ideju da je lirika jezik koji ustrajno eksperimentira s etičkim i političkim kategorijama. Liriku shvaćam kao etički i politički eksperimentalni poligon na kojemu se ti eksperimenti ne javljaju ni kao neka konačna etičko-politička istina ni kao etičko-politička fikcija. Preuzimajući tezu da je lirika jezični događaj, smatram da je istina koja se u njoj pojavljuje upravo ono što u tim eksperimentima djeluje, što je u njima postavljeno kao neodgovorivo pitanje ili nerješiv problem. Sama pitanja ili problemi koje lirika otvara njezina su istina. Ako dakle u ovoj knjizi postoji neka ustrajnost, onda je to ustrajnost u vjerovanju da je lirika jezik čije se značenje ne može razmijeniti, ali čiji su učinci takvi da omogućuju razmjenu uvijek novih iskustava onkraj utvrđenih ekonomskih, političkih i institucionalnih granica.

Literatura

Agamben, Giorgio. 1999. The End of the Poem. Stanford: Stanford University Press.

Culler, Jonathan. 2015. Theory of the Lyric. Cambridge – London: Harvard University Press.

Mills, Catherine. 2008. The Philosophy of Agamben. Stocksfield: Acumen.

Murray, Alex. 2010. Giorgio Agamben. London – New York: Routledge.

Rancière, Jacques. 2009. Aesthetics and its Discontents. Cambridge: Polity Press.

Bilješke

[1]  Rad Kraj pjesme (The End of the Poem) Agamben je predstavio na Sveučilištu u Ženevi 10. studenoga 1995. tijekom konferencije posvećene Rogeru Dragonettiu (Agamben 1999: VII).

[2]  Usp. bilješku 51 u prvoj studiji Ljubavno bezumlje. Desublimacija ideala i politika bezumne ljubavi u Ujevićevoj Kolajni.

I.

Ljubavno bezumlje

Desublimacija ideala i politika bezumne ljubavi

u Ujevićevoj Kolajni

Ljubav je bezumlje koje je

stvorilo umjetnost.

Žena u dušinom ogledalu

Tin: Spasonosni antropomorfizam

ili pravo ime za nečitljivo

Pišući o Ujevićevoj Kolajni[1], rijetko koji književni povjesničar, kritičar ili teoretičar zaboravi napomenuti da je tu prije svega riječ o ljubavi. Za ljubav analitičke preciznosti obično se tvrdi da je zbirka monotematski koncipirana, jer su gotovo sve pjesme fokusirane na ljubavni odnos i posljedice koji on ima na intimnom i svjetonazorskom planu (Jurić 2010: 344). Riječ je, štoviše, o napetom amoroznom narativu koji tematizira odnos lirskog subjekta prema dragoj nakon spoznaje da je ljubav nemoguće ostvariti (Milanja 2008: 129). Ljubav je tu i filozofem, "apsolutna i metafizička kategorija. Njezina jedina objektivacija, a to je unutar Kolajne neosporno, jest savršenstvo žene i ženska ljepota (Rafolt 2002: 159). Silina je te ljubavi takva da interpretativni uvid, nauštrb pomnje i trezvenosti, ponekad zapadne u afekt: Istini za volju, sva je Kolajna (...) u jednom čudnom, bolnom prezentu, u sadašnjosti, u sadašnjem stanju u kojem se našao ‘sebar pobijeđeni’, sebar – skršen ljubavlju prema ‘nemilosnoj ženi’" (Frangeš 1980–81: 44). Da je takvo čuvstveno čitanje lirske pjesme samo korak do njezina biografskog čitanja, na paradoksalan način potvrđuje upravo Frangešova analiza Ujevićeva Notturna[2] čija je osnovna zamisao bila odlučno upozoriti na vulgarnost pozitivističkog i sociološkog pristupa književnom djelu. Nastojeći odbaciti reduktivnost biografizma i psihologizma, istodobno se dosljedno zalažući za imanentizam,[3] Frangeš pokreće estetsku interpretaciju ne lišavajući je nipošto tih posve suvišnih podataka (isto: 50). Premda je naime imao potrebu doslovno podcrtati pogrešnost metode (isto: 47) biografskog čitanja te ukazati na nužnost formalističke, lingvističke i stilističke raščlambe lirskog teksta, nije se uspio dokraja othrvati zavodljivu izjednačavanju tekstualne funkcije lirskog subjekta i građanske osobe pisca: Upornim ponavljanjem lingvističkog materijala pjesnik kao da kaže: takvo je moje noćas, čelo mi je usijano, vijeđe su mi oznojene, misli snima obasjane, podleći ću toj ljepoti (isto: 45). Ni napoprijeko pokrenuta terminologija strukturalističke lingvistike[4] ne uspijeva prikriti nasušnu potrebu kritičara da u neutralnosti jezične materije prepozna uzavrelo tijelo samog majstora. U tome je pogledu Stamaćevo upozorenje, upućeno skoro desetljeće ranije brojnim proučavateljima Ujevićeve lirike, po mnogo čemu bilo proročansko. Ukazujući na impozantan broj bibliografskih jedinica napisanih o Ujevićevu životu i djelu, Stamać se žali da se tu može pronaći vrlo malo znanstveno i misaono relevantnog ‘materijala’ (Stamać 1971: 7). Najveću opasnost on vidi u neodolijevanju prisili biografski dokumentirane građe. Prema njegovu sudu to znači

predati se naknadnoj gradnji slike jednog proteklog života, u kojemu uvijek ostaje tek nešto malo za znanstvenjačku popunu: nov podatak, nešto malo drugačijega svjetla bačena na pojedine događaje života, neko objašnjenje koje se redom oslanja na psihologiju, potom na sociologiju, konačno na povijest. Predominantnim postaje tada zanimanje za osobu i njezinu oživljenu sliku, a ne više pjesnik usredišten u svome djelu, ne više samo djelo, ne više ideja po kojoj i samo djelo živi (Stamać 1971: 6).[5]

U kojoj je mjeri biografska metoda interpretacije Ujevićeve lirike prisutna čak i u onih kritičara koji je se izrijekom odriču, iscrpno pokazuje Ivana Drenjančević u svojim nedavno objelodanjenim radovima (2010, 2012, 2014). Nižući vrlo sočne primjere iz mnogobrojnih članaka priznatijih književnih znanstvenika, primjere koji kada ne potiču na smijeh, izazivaju nevjericu, Drenjančević uspješno ilustrira kako većina njih, uključujući i poslovično razboritog Stamaća,[6] Ujevićeve pjesničke radove katkad, a najčešće bezuvjetno uzima tek kao

podlogu koja svojom neznatnošću i neuglednošću dodatno pripomaže da autorova ‘duhovna biografija’ (...) još jače zablista i svojim sjajem još više zaslijepi oči analitičara koji, zagledani u blještavilo Ujevićeva života, ostaju posve nezainteresirani za grafitno crnilo Ujevićeva teksta (Drenjančević 2014: 4–5).

Čini se da je upravo Kolajna iznimno poticajna za najdoslovnija i, usudio bih se s ponešto suzdržanosti reći, neobično jednostrana biografska čitanja koja nisu prestala cvasti ni dobrano nakon