Lijepi običaji

By Julijana Matanović

„Unatoč tomu što sam bila svjesna opasnosti hodanja po oštroj granici između autorskog i neutralnog štiva, između pričanja o književnosti upućenog brojnim čitateljima i tumačenja djela usmjerenog specijaliziranim proučavateljima, nisam mogla odoljeti da u posljednjih desetak godina,govoreći o drugima i pišući pogovore za druge, u tekstove ne unesem i svoju autorsku fotografiju. Morala sam, jednostavno, ući u tekst, progovoriti iz njega svim svojim životnim i znanstvenim iskustvom, pokazati da stručno osposobljenoj osobi do književnosti može biti naivno stalo, trudila sam se, iako je riječ o suvremenoj književnosti, ne pretvarati romaneskne likove u ličnosti i ne razgovarati o tuđim akterima kao osobama iz mog ili nečijeg susjedstva. Željela sam se, ukratko, predstaviti kao jedan od čitatelja koji se tekstom kreće uz pomoć znakova koje je pisac postavio, potpuno svjesna da on nije stvarao svijet u kojem bi se ja kao čitatelj morala osjećati dobro.
I zbog toga sam izabirala prvo lice jednine. Još uvijek vjerujem da se njime može najbolje otkloniti nepovjerenje i dočarati proživljeno iskustvo. I zbog toga sam se ohrabrila, ne ponavljajući nikakvu praksu svojih prethodnika,unositi paragrafe koji se nekome mogu činiti nepotrebnima jer se udaljavaju od same teme (interpretacije djela) i ulaze u posve novu priču koja sa središnjom zadaćom dijeli tek neka dodirna mjesta. Ukratko, pripovijedanje o tuđim pričama nagovorilo me i na osamostaljenje autorskog pisma, pa su mi stoga i danas najdraže kritičke ocjene vlastitih proza one koje naglašavaju da se sklonost priči i pripovijedanju osjetila i u mojim književnim interpretacijama proznih tekstova naše prošlosti i suvremenosti.“

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 3, 2018
• ISBN: 9788828348689

Book preview

Julijana Matanović

LIJEPI OBIČAJI

pogovori

Impresum

Copyright © 2000 Julijana Matanović

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Borivoje Jovanović

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

§

„Ja! – Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i iznad naših snaga. Strašna reč koja nas, jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo zamislili i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno."

Ivo Andrić, Prokleta avlija

Predgovor

Čini mi se da ne znam čak ni objasniti kako je došlo do toga da svoj neutralni diskurs govora o književnosti zamijenim hibridnim žanrovskim pripovijedanjem o knjigama i piscima, za tekstove u kojima se lišavam strogo racionalnog pristupa (ako je takav uopće moguć) i o tuđim štivima krenem govoriti kombinirajući znanstveni jezik sa subjektivnošću prvoga lica jednine. Bilo mi je već tada, u godinama u kojima sam napuštala književnoteorijsko pismo svoje generacije, jasno da nove vode sa sobom donose dvostruke opasnosti. Naime, takav interpretator istodobno smanjuje autoritativnost svoga pisma i pred običnim čitateljima i pred kolegama iz struke. Premda prvima postaje draži – jer se predstavlja samo jednim od njih – sugerirajući im da i oni imaju pravo u svoje ime odgovoriti što misle o pročitanom djelu, on pred njima ipak gubi auru namijenjenu jedinom ispravnom tumačitelju. Kolege pak imaju pravo zamjeriti privatizaciju i poetizaciju teksta, preveliku subjektivnost i nečistoću žanra. I dok će prvima, ako nije riječ o školskoj lektiri, zasmetati književnoteorijski i književnopovijesni dijelovi, drugi će interpretatorov govor o sebi i pričljive prostore koji vode do prave analize proglasiti stranim tijelom i u najboljem slučaju tekstu dati ocjenu stručni članak.

Unatoč tomu što sam bila svjesna opasnosti hodanja po oštroj granici između autorskog i neutralnog štiva, između pričanja o književnosti upućenog brojnim čitateljima i tumačenja djela usmjerenog specijaliziranim proučavateljima, nisam mogla odoljeti da u posljednjih deset godina, govoreći o drugima i pišući pogovore za druge, u tekstove ne unesem i svoju autorsku fotografiju. Morala sam, jednostavno, ući u tekst, progovoriti iz njega svim svojim životnim i znanstvenim iskustvom, pokazati da stručno osposobljenoj osobi do književnosti može biti naivno stalo, trudila sam se, iako je riječ o suvremenoj književnosti, ne pretvarati romaneskne likove u ličnosti i ne razgovarati o tuđim akterima kao osobama iz moga ili nečijeg susjedstva. Željela sam se, ukratko, predstaviti kao jedan od čitatelja koji se tekstom kreće uz pomoć znakova koje je pisac postavio, potpuno svjesna da on nije stvarao svijet u kojem bih se ja kao čitatelj morala nužno osjećati dobro.

I zbog toga sam izabirala prvo lice jednine. Još uvijek vjerujem da se njime može najbolje otkloniti nepovjerenje i dočarati proživljeno iskustvo. I zbog toga sam se ohrabrila, ne ponavljajući nikakvu praksu svojih prethodnika, unositi paragrafe koji se nekome mogu činiti nepotrebnima jer se udaljavaju od same teme (interpretacije djela) i ulaze u posve novu priču koja sa središnjom zadaćom dijeli tek neka dodirna mjesta. Ukratko, pripovijedanje o tuđim pričama nagovorilo me i na osamostaljenje autorskog pisma, pa su mi stoga i danas najdraže kritičke ocjene vlastitih proza one koje naglašavaju da se sklonost priči i pripovijedanju osjetila i u mojim književnim interpretacijama proznih tekstova naše prošlosti i suvremenosti. I zbog toga sam pisala pogovore, a izbjegavala predgovore koji bi unaprijed davali stav i sugerirali ocjene. Oni su se trebali naslanjati na osnovni tekst, ispovijedajući pred čitateljem moju vjeru u literaturu i spremnost da u središnjem dijelu teksta skinem odijelo zaljubljenika u književnost kojeg nečija literatura uvijek na nešto podsjeti – povlačeći paralele prema već pročitanim ili prema proživljenim pričama – i navučem na sebe odjevni predmet skrojen za književnog znanstvenika, opremljen posebnim alatom za obradu štiva.

* * * * *

Dakako, kao i bilješka o piscu i predgovori i pogovori ulaze u popratni materijal središnjem štivu. Oni su s njim povezaniji kad izlaze iz pera pravog autora, onog koji potpisuje i sadržaj osnovnog teksta. Katkada se sva tri spomenuta nus-teksta (bilješka, predgovor i pogovor) međusobno čak ni ne razlikuju. U brojnim se proširenim bilješkama može pročitati i kontekst u kojem je pisac djelovao, kao i ocjena njegova cjelokupnog stvaralaštva. Isto tako iz predgovora i pogovora nerijetko čitamo istu im zadaću. Ne postižu li, primjerice, autorski predgovori Šenoinih povijesnih romana isti učinak na recipijenta kao što ih postiže i pogovor romanu Vuci Milutina Cihlara Nehajeva.

Pregledamo li danas biblioteke u kojima se objavljuju djela suvremene hrvatske proze, lako ćemo zaključiti da ih u onim namijenjenim za objavljivanje zabavne literature nema, a da ulogu recepcijskog magneta, ili reklamnog opisnog teksta knjige u kojem podjednako mjesta zauzima kratak sadržaj i vrijednosni sud, preuzima urednički tekst na koricama. Pogovore pronalazimo u nešto specijaliziranijim bibliotekama i njihovi autori najčešće su književni kritičari i povjesničari književnosti.

Tekstovi se razlikuju i po broju stranica, i što je važnije, po tipu diskursa. I dok se u prvima odmah prelazi na stvar i iznose neutralni književnopovijesni podaci, drugi se zadržavaju na pravoj književnoteorijskoj interpretaciji, a treći u tumačenje teksta uvode mjesta koja otvoreno priznaju da ih s djelom u koricama veže još nešto što nadrasta potrebu isključivo racionalnog pristupa. Jasno je da se uvelike razlikuju pogovori koji se pišu proznim prvijencima od onih koji se pišu za novu knjigu afirmiranog autora.

* * * * *

Kako sam na početku spomenula svoju generaciju, prisjećam se jednog pogovora napisanog za prvu proznu knjigu Ljiljane Domić. Autor pogovora pričama sakupljenim pod naslovom Šest smrti Veronike Grabar, objavljene u prvom kolu tek pokrenute biblioteke Quorum, bio je Milorad Stojević, autor koji je u očima našeg naraštaja figurirao kao književni model za javnost. Potpisivanje pogovora njegovim imenom značilo je priznanje za ulazak među prave. Sâm pogovor više je podsjećao na znanstvenu studiju, što je bilo razumljivo iz dva razloga. Pisao ga je čovjek od struke i pisao ga je nekome tko se njegovim rečenicama tek trebao potvrditi u književnom svijetu. A i tumačenje u čijem su diskursu prevladavali termini poput paradigmatske sheme, književnog postupka, fabularno-sižejne sheme, žanrovskog određenja, govornih situacija, bilo je i te kako blisko našem čitanju književnosti, što ćemo ga zadržati i poslije, ali ćemo ga, od slučaja do slučaja različito, kombinirati s drugim oblicima govora.

Nasuprot Stojevićevu čistom pristupu, pogovor autobiografskoj prozi Trava i korov Gorana Tribusona, potpisan imenom i prezimenom urednice Ranih dana, prve Tribusonove knjige iz istog ciklusa, primjer je hibridnog pisma u kojem se, u prvom licu jednine, smjenjuju stručni sa sentimentalnim dijelovima. Na samom početku književna kritičarka prenosi atmosferu s književnih tribina (reakcije povodom Ranih dana). Rečenica navješta privatniji tip govora, ali se isto tako može pročitati i kao podatak koji čitatelja obavještava o odličnoj recepciji prve Tribusonove autobiografske proze. Tek kada novu knjigu smjesti u dva konteksta (kontekst suvremene hrvatske proze i kontekst Tribusonova stvaralaštva) te je i morfološki opiše, prijašnja urednica, a sada autorica pogovora (za drugog izdavača!) Trave i korova, Ana Lederer dodat će još nekoliko simpatičnih podataka iz zajedničke biografije Tribusonove i svoje obitelji. U svom hodu prema cilju, koristeći iskaze snižavajuće neutralnosti (namjerno sam maloprije rekla, kako sam rekla...), pogovarateljica pod ruku uzima one buduće čitatelje (ona je primjer samo jednog od njih) i u svoje i njihovo ime, naglašavajući kako će knjiga sve dotaknuti, neovisno koje su godine i gdje rođeni, te zapisuje rečenice: Rock je došao u Bjelovar 1963. i što ta činjenica može značiti nekomu tko te godine još nije bio upisan ni u knjigu rođenih. Ja sam se, primjerice, rodila godinu dana kasnije i mojoj je generaciji televizor bio normalni dio kućnog inventara, pa čak i jeans i gramofon.

* * * * *

Stojevićev i Ledereričin pogovor dijeli petnaestak godina. Uvesti nekoga u prostore književnosti, u prvom slučaju, ili popratiti svojim pogovorom novo štivo možda najčitanijeg i najvoljenijeg suvremenog prozaika, u drugom, dvije su različite zadaće. Ako pri tome još pomislimo i na duh vremena koji je u vrijeme prvoga sugerirao hladni, književnoteorijsko visoko osviješteni pristup, a u vrijeme drugog prišaptavao da je u modi oslobađanje i rasterećivanje pisma, onda o dodatnim razlikama u kontaktu s tekstom nije potrebno govoriti.

A da sam sama, kojim slučajem, pisala pogovore u godinama bliskima onoj u kojima je Stojević pisao pogovor Veroniki, vjerujem, kako bi oni, barem primarnim htijenjem, nastojali biti slični takvu znanstvenom diskursu. Nekoliko godina poslije, rekla sam, nisam mogla odoljeti da u interpretacije ne unesem i svoju fotografiju. Pogovori koje sam odabrala za ovu knjigu signal su jednog vremena, vremena u kojem sam čvrsto vjerovala da uz svako novo čitanje treba upisati i datum kad smo to činili, a možda i dnevnički iznijeti u kakvom smo se stanju nalazili, te na kojoj se adresi nalazio pod na koji smo u čitateljskim stankama knjigu odlagali.

Izostavila sam one pogovore koji su pisani za specijalizirane lektirne biblioteke. Učinila sam to zbog toga što sam se u njima, ponajviše zbog zadaće postavljene knjižnice, prisiljavala na izostavljanje onih mjesta u kojima bih piščevo djelo utapala u moje osobno vrijeme. Dakako, i ovdje će se naći pogovori s bilješkama (Stahuljak, Fabrio), ali njihov osnovni tekst nije lišen autorskoga pogovarateljskog glasa.

* * * * *

Kroz deset tekstova, premda o njima netko može govoriti i kao o književnim kritikama, o suvremenim hrvatskim prozaicima ne može se dobiti presjek današnjih struja, generacija i modela. Jednostavno, tekstovi nastali po uredničkom pozivu, svjedočenje su o jednom čitanju i o pristupu koje je topilo mit o pogovarateljskom autoritetu. I koliko god me takav način još uvijek raduje, nisam sigurna da, osjećajući dašak prijeteće manirizacije, neću uskoro poželjeti navući na sebe neki novi čitateljski kostim i da u njemu neću jednoga dana ista ova djela pročitati na drukčiji način. Jer, tematsku dovršenost, kao što je to govorio Bahtin, imaju samo umjetnička djela, dok se stručni radovi nikada ne dovršavaju. Moguće je jedino, nastavljam i završavam njegovim riječima, u svim oblicima ideološkog stvaranja, samo kompozicijski dovršiti iskaz.

* * * * *

Praksu pisanja pogovora u proteklih deset godina zaokružujem naslovom Lijepi običaji, pogovorima pridružujem vlastiti predgovor, kao i priču o bilješci o piscu koju će jednoga dana zapaziti netko tko bude htio čitati sve posijane znakove u piščevu poetičkom vrtu. A svojoj urednici prepuštam da po uredničkom osjećaju naruči pogovor pogovorima.

I dok knjigu iščekujem, ja ću i dalje najradije čitati romane pisane u prvom licu i posuđivati filmove s okom svjedoka i glasom pripovjedača.

Zagreb, 10. rujna 2000.

J. M.

Pravo na priču o vlastitu životu

Miro Gavran, Kako smo lomili noge

Sjećam li se dobro, bila je sredina srpnja 1989. godine kada mi je Miro poslao svoj prvi roman. Stigao je bez popratnog pisma i stoga sam ga, jasno, primila kao recenzentski primjerak. Na njegovoj prvoj stranici nije čak stajao ni onaj kratki, a značenjski opterećen iskaz koji u sebi uspijeva pomiriti dva posve suprotna govorna čina. Iz prvog njegovog dijela primateljica knjige saznaje da je pošiljatelju, tj. autoru, jako draga, ali u trenutku kada pomisli da je upravo to razlog zbog kojeg knjigu dobiva na čitanje, pa i trajno vlasništvo, iskaz se nastavlja u potpuno različitom žanru, kojim se nameće i forma budućeg čitanja. Ono bi trebalo, svakako, biti ostvareno kroz model književne kritike.

Miro Gavran bio je tada već uvelike znan i hvaljen mladi hrvatski pisac. Njegove drame, od kojih su tri objelodanjene još 1984. pod zajedničkim naslovom Zatočenici, izvodile su se u zemlji i inozemstvu, a slutilo se i skoro pojavljivanje knjige kraćih proznih tekstova, jer je nekoliko takvih objelodanjeno u razdoblju od 1984. do 1989. na stranicama književnih časopisa i u dnevnom tisku. I doista je bilo tako. Prozni popis Mire Gavrana obogaćen je uskoro knjigom Mali neobični ljudi u čija su dva bloka (Četiri različite pripovijetke i Obiteljske priče) ušli ti poznati nam tekstovi pisani, kako u bilješci stoji, od 1979. do 1985. godine. Vrijeme je to koje ćemo pamtiti i po prvim knjigama generacije kojoj i Miro pripada; generacije rođene potkraj pedesetih i na samom početku šezdesetih godina, onoj što je svoju tadašnju prisutnost u košmarnom književnom svijetu ostvarivala u prostornom šarenilu obitelji Quorum.

I dok se književni značaj generacijskih kolega i nekoliko godina poslije morao tumačiti na poetici prve im knjige (vrlo je rijetko bilo riječi o više njih), Miro se Gavran potvrđivao novim naslovima i različitošću književnih modela što ih je nudio publici. Ne samo da je mijenjao književne rodove, s dramskog prelazio na epski, nego je uspijevao kroz njih izgraditi dva potpuno različita svijeta. U dramskim se tekstovima najčešće igrao poznatim, u književnosti već obrađenim temama, tkajući takvom tehnikom zahtjevnije manirističke sklopove. Iz takvih je istraživanja izašao kao vodeći mladi hrvatski dramski pisac (Zatočenici i Razotkrivanja). Jedan drugi, dramskom posve različit svijet, disao je Gavranovom prozom. I ako bi se on morao ukratko opisati, onda bismo ga recipijentima mogli pristojno približiti citirajući naslov knjige koju sam već i spomenula. Riječ je o malim, neobičnim ljudima, najčešće njihovim autobiografskim zapisima pomoću kojih oni nikako ne uspijevaju izgovoriti jezgrovitu i snažno zbijenu priču. Ali, ono što su oni pričom ispleli, naglašavajući da je riječ o osobnom iskustvu,