Unatrag: Izbor iz poezije 2012-1980.

By Branko Čegec

Izbor iz poezije Branka Čegeca Unatrag (2012–1980) nudi na čitanje autora koji je tijekom tri desetljeća u svojevrsnom „ronjenju na dah“ sudionik i protagonist suvremenoga hrvatskog pjesništva. Riječ je o upornom interveniranju u prostor vladajućih poetika, u postojeće „stanje stvari“ i strasnom čuvanju interesa za tekst, koji nerijetko nastaje iz pustoši jezika, na rubu grada, otoka, u zagubljenosti i bespućima putovanja, ekrana, praznine… Dok je mnogo toga tonulo za onoga koji je stajao pred otvorenim vratima (pjesnik tužnih jezika eseja, priloga za povijest odustajanja, arhaičnih okvira, fantoma nostalgije, sintakse kože, sintakse mjesečine, silazaka i putopisanja) – nastajali su u neuhvatljivom rasporedu crnog, relativnog i beskonačnog neprispodobiva sjećanja, patetične fraze, fragmenti, fantazije i realnosti, maskirni portreti…
Upućeni smo na pjesnika koji oksimoronski ustrajava na razlici istoga, stalnosti nestalnog, na „prisutnoj udaljenosti, na poeziju iznimne autorske geste, melankolije i tamnih mjesta, ali osebujne radijacije, zamaha i utjecaja. Uznemiravanje i odustajanje od projekta književnosti kao rezervata smisla i vječnosti, individualnost, destrukcija jezičnih i poetičkih normi, poliperspektivnost – samo su neka od uporišta pjesničkog teksta koji se za čitatelja, vjerujemo i u ovom izboru oblikuje kao ritmična, vibrantna i uzbudljiva palimpsestna magma. Njegova pjesnička praksa na vitalan i poduzetan način kreira vlastiti teritorij (niz lijevo, niz desno, niz grom, niz pakao…) otvarajući ga čitateljima spremnim na različite iskušenja od jezika, od riječi, od stvari. Prizivajući odsutno, pjesnik Branko Čegec je opredmećivao i konstruirao različite krajolike, lica i naličja hrvatske poezije, mijenjajući strategije i mjesta pisanja, nerijetko sam iz njih iščezavajući, nudeći znakove i tragove za razliku, za dijalog, za odustajanje.
------ Miroslav Mićanović


Branko Čegec rođen je 1957. u Kraljevu Vrhu, Vrbovec. Diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Objavio je deset knjiga poezije, kratke proze, kolumni, članaka, kritike i esejistike (Eros-Europa-Arafat, Zapadno-istočni spol, Presvlačenje avangarde, Melankolični ljetopis, Ekrani praznine, Fantom slobode, Tamno mjesto, Tri krokodila, Zapisi iz pustog jezika, Pokret otpora). Izbori poezije objavljeni su mu u Sloveniji (Sintaksa mesečine) i Makedoniji (Nurkanje na zdiv – Ronjenje na dah – Breathold diving, trojezično: makedonski-engleski-hrvatski)
Pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu.
OPŠIRNIJE NA: www.brankocegec.com

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 14, 2019
• ISBN: 9789533342245

Book preview

UNATRAG

BRANKO ČEGEC

Izbor iz poezije

(2012–1980)

Izabrao_

Miroslav Mićanović

Sadržaj

Miroslav Mićanović: Oslobađanje očiju, pogovor

Kontrarevolucija

Machu Picchu

O čitanju

Padanje mraka na istoku

Gay i grad

Enciklopedija

Jezik

Tuz

Južnjačka utjeha

Jazz

Poker za doručak

Žena koja je žudjela led

Istiklal

Street life

Ara Güler

Petar Pank

Reklama za smrt

Riječi

Oslobađanje očiju

Kradljivac lica

Fotografiranje Slamniga

Sontag i Barthes

Zašto ne volim fotografirati građevine

Don Quijote

Kulturtreger

Tadija

Kočo Racin

Čovjek koji se gubio

Fado

Dainedaine

Bojnabojani

Rulet, otočki

High noon

Poznavanje prirode i društva

Bugarije

Lady Gaga

O demokraciji i nečistim silama

Kratka povijest tranzicije

Rubikon

Put u bijelo, bjelodano

Zoon politikon

Odozdo

Mala Ma

Lima

Jug

Pakonao

Lubenice

Put svile

Performance

Putopisanje

Ronjenje na dah

Silazak niz padinu

Auto

Shopping terapija

On the road

Biciklistice

Pjena dana

Shangai, galopirajući kroz zamagljeni grad

Lovac na zečeve

Krajolici seksualnosti i blata

Utorak

Tatoo

L. A.

Bacanje kocki

Gostilna Dobrovo

Tužni jezik eseja

Prilozi za povijest odustajanja

Svjetlost Kordiljera D. H. Lawrencea

Glasni prozori s braćom M.

Arhaični okvir za asch.

[Maskirni portreti A. Warhola]

1. Prvo je bio listopad...

2. Kalifornija je daleko...

Koncert za led i gruzijski crni čaj

Himalaja

Kratka povijest nijemih boja

Totalne riječi

U Hrvatskoj ponovno svi pišu nokturno

Fantom nostalgije

Sintaksa kože, sintaksa mjesečine

Baloni su odletjeli u nebo, prazno nebo

[20th century, fox]

Babuška

Mediteran

Znakovi pored puta

Gimnastika, suton, silikonska prašina

Bliskost Istoka

Celuloidni pajaci

Seksualnost revolucija

Odljevi kartografije

Hrvatska hladna lirika

Sitno veze rijeka Sava

Dupeta slabo štajgaju

Bulbul

Koncert za tam-tam i balalajku

[Laibach (putopis)]

Oči, uši i ogledala

** * u sedam ujutro

** * na pragu periferijske

** * grad nedvojbeno čine

** * zeleni telefon

** * koliko prozirnih gaćica!

** * puca mi klavirska sonata

** * blijed sam na posteru

** * pokucala si u predvorju

** * jeste li već susreli

** * Appendix (povratak)

Zimnica

Stanje stvari

Crno

Kruto

Relativno

Beskonačno (što je beskonačno)

Abcčćddžđefghijklmnnjoprsštuvzž

Jug

Vježbanje metra*

Šišmundo etc.

Put na istok

Tomaž*

Purgerica se fura u dva sata tramwayem

Genesis (domovina) vazda i dovijeka

Govori povijesti

Vezivanje jezera

Pjesma koju tek treba napraviti

Sonet

Hoću napisati pjesmu

Itd

Izvori

Bibliografija

O autoru

Miroslav Mićanović

Oslobađanje očiju

Izbor iz poezije Branka Čegeca (2012–1980)

O predstavljanju i kronologiji

— Poezija Branka Čegeca opire se sablasti predstavljanja i pouzdanosti kronologije — jedna je od mogućih uvodn//ih rečenica u izbor koji ovjerava njegovu temeljnu pjesničku namjeru: interveniranje u postojeće stanje stvari, odnosilo se to na jezik u mreži različitih poetičkih postulata, modela ili na dogovoreni odnos između autora – čitatelja – kritike, koji oblikuje, često nepostojeći, nestrukturirani književni život i neuređeno izdavačko tržište.

Uvod započinje sa stanovitom neodlučnošću i sumnjom u mogućnost da se sadašnjem trenutku čitanja poezije da mjera potpunosti i konačnosti, što je, uostalom, u suprotnosti s naravi pjesničkog teksta i s onim što se krije u radu na uznemiravanju jezika.[1] Važno je, možda, zbog toga naglasiti da ono čemu se poezija opire (predstavljanju, kronologiji...) izvrgava autora i onoga koji izabire iz njegova pjesništva mogućoj nelagodi, nedoumici. Vjerojatnost iznevjerenoga autorskog očekivanja daje na važnosti čitanju drugoga, ali bi se zbog toga moglo dogoditi da potvrđuje neprovjereno, da ono što je očito, podatno opisu, zamjenjuje s vlastitim očekivanjima i upisuje neupisivo, privid, prazninu, konstrukciju fantoma slobode.[2]

Radost postavljanja pitanja i očekivanja odgovora nerijetko je dostatna u poslu sumnji, odgonetanja drugih i drukčijih znakova, pisama. Poezija Branka Čegeca traje i mijenja se tijekom triju desetljeća, u kojima uporno i strasno čuva interes za tekst koji će nerijetko nastajati iz pustoši jezika, dok je mnogo toga tonulo i nestajalo za onoga koji je stajao pred otvorenim vratima: zdvojni melankolik, pjesnik tužnih jezika eseja, priloga za povijest odustajanja, arhaičnih okvira, fantoma nostalgije, sintakse kože, sintakse mjesečine, ronjenja na dah, silazaka i putopisanja.

Riječ je o autoru koji gotovo oksimoronski ustraje na razlici istoga, stalnosti nestalnog, prisutnoj udaljenosti i prizivanju u prostor hrvatskog pjesništva onoga za što se činilo da poeziji ne pripada. Izboreni (ili prihvaćeni) položaj između različitih generacija, pojedinih pjesnika i njihovih svjetova davao mu je pravo da priziva, posuđuje druge i drukčije strategije i položaje, ali i da ih se odriče radeći vlastitu inventuru kataloga melankolije, praznine, tamnih mjesta ili pustoši jezika.[3] Upućeni smo, dakle, na iznimnu autorsku gestu, zahvaljujući čijem domišljenom poslu putuju, kreću se i mijenjaju smjerove protagonisti, nerijetko oprečnih, praksi pisanja prošloga i dvadeset i prvog stoljeća. Čitamo autora koji je prizivajući odsutnost opredmećivao i konstruirao različite krajolike, lica i naličja hrvatske poezije, nerijetko sam iz njih iščezavajući, nudeći znakove i tragove za razliku, za dijalog, za odustajanje.[4]

Poezija ne živi u jednini, ona ne nastaje da bi zatečeno stanje obogatila i dala mu na višeznačnosti ili podarila razliku, da bi jednostavno bila i živjela jer je različita. Ona (poezija) nastaje na onim mjestima gdje se zašutjelo, stiglo do kraja, došlo do privida potpunosti, smisla i cjelovitosti značenja i oblika. Poezija naseljava područja gdje je već razvedena infrastruktura, natrpano susjedstvo u zavadi ili nesuglasju oko temeljnih pitanja, ali i u prešutnom dijalogu, koji se naziva supostojanje autopoetika, razlika i drugo...

Uznemiravanje i odustajanje od projekta književnosti kao rezervata smisla i vječnosti, pojedinačno iskustvo, destrukcija jezičnih i poetičkih normi, poliperspektivnost, samo su neka od uporišta pjesničkog teksta Branka Čegeca, koji se za čitatelja oblikuje kao ritmična, vibrantna, erotična i uzbudljiva palimpsestna magma. Riječ je o poeziji u osjetljivom području između onoga u čemu se zatekla i zatjecala, u jeziku kao presudnom mediju za strukturiranje vremena i prostora poezije, ali se jednako tako na vitalan i poduzetan način, kreirajući i zaposjedajući vlastiti teritorij, nudila čitateljima – spremnim na različite krajolike seksualnosti i blata, naravno, daleko više i šire od toga.

Stvaranje i zaposjedanje pjesničkog teritorija zadire u različite instance književnosti i njezina ustroja, književnog života, odnosa prema društvu, ali i prema samom sebi. Branko Čegec u tom kontekstu pokazuje zavidnu sposobnost pripadanja nosivim paradigmama tekstualnosti (jezičnosti) hrvatskog pjesništva, ali i oblikovanja, tematiziranja vlastitih poetičkih interesa, razvijanja i zadržavanja instinktnih, libidinalnih, naizgled nekontroliranih energija pjesme.[5] (Za neku drugu priliku uputno je promotriti što se u autorovoj tekstualnoj praksi mijenjalo od Presvlačenja avangarde (1983) preko Fantoma slobode (1994) do Pokreta otpora (2011), jer je nemali dio njegovih esejističkih tema korišten, montiran i mutiran, mijenjan u poeziji, ali i obrnuto: onim što je izmicalo poeziji izravno se bavilo u esejima.[6]

Posredno, izbor iz pjesništva, koje unatrag obuhvaća razdoblje od 2012. do 1980. godine, nudi ono što tekstualne buduće suvremenosti iznenadno upućuje na rezove ili nesimetričnosti u odnosu na tekuću pjesničku produkciju, na ono što je zbog očitosti pjesničkih interesa čitatelju i kritici ostalo po strani, nepoznato i nedovoljno pročitano.[7] Izbor čitanja unatrag, iz sadašnjosti u prošlost, koja je bila pjesničko odsutno buduće, nudi i novi poticaj upućenim, privrženim čitateljima koji se već kreću labirintima melankoličnog ljetopisanja, ekrana praznine ili tamnih mjesta – s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Trebalo bi, između ostalog, vidjeti je li promjene društvenog i životnog okoliša, kojima je zahvaćen i pjesnik u nultim godinama 21. stoljeća, potiru ono što je već napisano i objavljeno, u kakvom su suodnosu, što je preživjelo, što je ostalo... Tragom različitih čitanja poezije Branka Čegeca (Ante Armanini, Krešimir Bagić, Branko Maleš, Cvjetko Milanja, Krystyna Pieniążek-Marković, Marko Pogačar, Goran Rem, Delimir Rešicki, Tvrtko Vuković...), onaj tko želi proniknuti u mrežu tekstova, međusobnih potiranja i otkrivanja, jest u konfliktnom položaju: između autorskih namjera – poezije – vlastite moći uvida u čin pisanja, čitanja.[8] Kako se kolažiralo, nakon početnoga impresivnog meandriranja s materijalnošću jezika, s postmodernističkom referencijalnošću, citatnošću, intermedijalnošću – intimno, pojedinačno i javno, autobiografsko i opće?

Od znaka do kataloga

Katalogom melankoličnih figura obilježit će Branko Čegec u jednom ljetnom tekstu poeziju Aleša Debeljaka, naslovom koji je podudaran s njegovom