Edicija Meandar Poezija

Slavko Jendričko rođen je 1947. u Komarevu kraj Siska. Objavio je ove knjige pjesama: Nepotpune dimen­zije, 1969; Ponoćna kneževina, 1974; Tatari/kopita, 1980; Naslov, 1983; Autoritratto con me­lo (izbor pjesama na ta­lijanskom), 1983; Crvena planeta, 1985; Proroci, novci, bombe, 1986; Sve­čanost glagoljice, 1989. i 1990; Hrvatska sfinga, 1992; To si ti, 1995; Hrvaška sfinga (izbor pjesama na slovenskom), 1995; Zimska katedrala, 1999; Orguljaš na kompjutoru (izabrane pjesme 1969-1999), 1999; Pod­zemni Orfej, 2001; Kada prah ustaje, 2005, U kući malih pustinja, 2007, i knjigu političkih eseja Novčić za Harona, 1995. Uvrštavan je u antologije, panorame i zbornike. Uređivao Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak. Dobitnik Nagrade Grada Siska za doprinos unapređenju kulturnog identiteta Grada (2000) i Plakete sv. Kvirina za ukupan doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji (2006).

Hrvatska naklada slijedi englesko izdanje koje je pod naslovom Framing Memories objelodanila nakladnička kuća Harbor Mountain Press iz Vermonta 2011. godine. Odabir pjesama tiskan je 2009. u broširanoj knjizi Rules of Engagement, potom 2011. u knjizi odabranih i novih pjesama Epi/Logos (obje u nakladi Erbacce press, Liverpool, Velika Britanija). Pjesme “Most”, “Kamo idemo”, “Prije ili poslije”, “Red stvari” i “Boja krvi” uvrštene su u 31. svezak cyber antologije The other voices international project (2007); “Kamo idemo” tiskana je 2008, a “Vođenje rata” 2009. u antologiji godišnjeg proljetnog festivala poezije CCNY-a Poetry in Performance. Pjesme “Rodbina” i “Smaknuće” objelodanjene su u antologiji Stranger at Home koju je priredio A. Gritsman i drugi (Numina Press, New York, 2008). Osim toga, engleske verzije većine pjesama objelodanjene su u tiskovnim i elektroničkim časopisima diljem svijeta. Časopis Dream Catcher nominirao je pjesmu “Smaknuće” za Forwardovu nagradu 2007. u kategoriji najbolje pojedinačne pjesme, a pjesmu “U razredu” 2009. godine za istoimenu nagradu. Argestes Literary Review nominirao je “Rodbinu” za Pushcartovu nagradu. Mario Suško (Sarajevo, 17. prosinca 1941) diplomirao je na odjelu za anglistiku u Sarajevu, a poslijediplomski studij pohađa u Zagrebu. 1968, kao Fulbrightov stipendist, pohađao poslijediplomski studij na State University of New York u Stony Brooku i magistrirao u lipnju 1969. Nakon godinu dana, boraveći poglavito u Zagrebu, vraća se u SAD kao stipendist IREX-a, a potom kao asistent na SUNY u Stony Brooku i doktorira 1973. Do 1977. djeluje u SAD-u, potom se vraća u Sarajevo i djeluje na sveučilištu u Sarajevu do rata 1992. Iz grada odlazi u ožujku 1993, a od studenoga te godine predaje američku književnost i jezikoslovlje na Nassau Com. Collegeu u Garden Cityju, New York.  Objelodanio je 65 knjiga (od kojih 27 u Hrvatskoj i 5 u SAD-u). Među inima uredio je antologiju Američka novela 20. stoljeća (1986; drugo prošireno izdanje 1990), Suvremena britanska poezija (1988), Suvremena američka poezija (1990), Saul Bellow: djela (7 svezaka, 1990) i Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva dvadesetoga stoljeća (2000), Obznana postojanja, antologija afro-američke pripovijetke (2007), prijevod romana W. Styrona: Sofijin izbor. Prevodio je čelnike američkoga romana, među kojima su William Styron, James Baldwin, William Faulkner, Bernard Malamud i Kurt Vonnegut. U nakladi Matice hrvatske uredio je i preveo prozu D. Barthelmea (1985) i pjesme T. Roethkea (1982) i E. E. Cummingsa (1988). 2002. godine Meandar Media je objelodanila Suškovo integralno izdanje/prijevod Vlati trave W. Whitmana. Knjige pjesama: Prvo putovanje (1965), Drugo putovanje ili patetika uma (1968), Fantazije (1970), Preživljenje (1974), Ispovijesti (1976), Skladbe i odsjevi (1977), Zemljoviđenje (1980), Gravitacije (1982), Izabrane pjesme (1984), Izabrane pjesme (1986), Physika Meta (1989), Knjiga izlaska (1991), Priručnik za poeziju (1994), Mothers, Shoes and Other Mortal Songs (1995), Buduća prošlost (1996), Majke, cipele i ine smrtne pjesme (1997), Versus Exsul (1998), Versus Exsul (1999), The Life After (2001), Scarpe e altre canzoni mortali (2001), Život poslije (2002), Vječnost na čekanju (2006), Obznana postojanja (2006), Vrijeme zatvaranja (2009), Okviri pamćenja (2012).

Pjesnikinja Vanda Mikšić ne traži mjesto pod suncem, jer ono postoji, ona ga naseljava svojim jezikom, uobličava ga i reproducira – svi smo na rubu poznatoga, doživljenoga – riječ je o riječima, o poeziji koja na pepelu poznatoga i već viđenoga drukčije gleda, zapisuje, bilježi. Ucrtava prostor i mjeru vlastite mašte, toliko da joj je jezik živ, govoren, izgovoren. Raduje pritom stanovita prisutnost, filmska dramaturgija pjesme, što je samo po sebi oksimoron, ali i vjetar, neprekidnost i mrmljanje, sitan pomak, jedva vidljiv obrat, uzmak, san, čegrtaljke i zrikavci… Opasna pristupačnost iskustva? Poezija živi upravo od toga i s tim, a to njezino kritično mjesto istodobno je ključni znak Vandina pisma. (Miroslav Mićanović) Vanda Mikšić prevoditeljica je, pjesnikinja, profesorica i znanstvenica. Predaje na Odjelu za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru. Članica je uredništva časopisa Tema, kao i suurednica biblioteke Domaine croate pri francuskoj izdavačkoj kući L´Ollave. Poeziju objavljuje u domaćoj i stranoj periodici; prvi joj je rukopis pohvaljen na Goranovu proljeću za mlade pjesnike (2001), a krajem 2012. izašla joj je prva zbirka pjesama Diši kroz masku, diši normalno, čiji je rukopis također pohvaljen na Danima Dobriše Cesarića. U Hrvatskoj je još objavila knjigu poetskih proza Fragmenti o bacanju kamena (2015), a u Francuskoj tri pjesnička naslova (Sels; Ce temps, le nôtre; Fragments sur) te dvojezično bibliofilsko izdanje Vaisseau / Žile, koje je oslikao bretonski umjetnik André Jolivet. Pjesme su joj prevođene i na makedonski i turski jezik. Dosad je s talijanskog i francuskog prevela šezdesetak djela (proza, poezija, književna teorija, filozofija, publicistika, knjige za djecu), a prevodi i hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. Za prijevod pjesničke antologije Tonka Maroevića Uskličnici Društvo hrvatskih književnika joj je 2004. godine dodijelilo nagradu Davidias, a Društvo hrvatskih književnih prevodilaca nagradilo ju je za najbolji nefikcionalni prijevod u 2008. (Michel Meyer: Povijest retorike). Za prijevod romana Georgesa Pereca Život način uporabe dobila je 2015. Nagradu Iso Velikanović. Ministrica kulture Republike Francuske odlikovala ju je 2014. ordenom reda vitez umjetnosti i književnosti.

Branko Čegec rođen je 1957. u Kraljevu Vrhu, Vrbovec. Diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je deset knjiga poezije, kratke proze, kolumni, članaka, kritike i esejistike (Eros-Europa-Arafat, Zapadno-istočni spol, Presvlačenje avangarde, Melankolični ljetopis, Ekrani praznine, Fantom slobode, Tamno mjesto, Tri krokodila, Zapisi iz pustog jezika, Pokret otpora). Izbori poezije objavljeni su mu u Sloveniji (Sintaksa mesečine) i Makedoniji (Nurkanje na zdiv – Ronjenje na dah – Breathold diving, trojezično: makedonski-engleski-hrvatski) Pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu. OPŠIRNIJE NA: www.brankocegec.com Za onoga koji propituje prostor nepoznatog, nesavladivog, knjiga pjesama Branka Čegeca Pun mjesec u Istanbulu specifična je vrsta “tamnog mjesta”. Susret s drugim, naš putujući rasuti teret, odricanje i pristajanje, neuhvatljiva magma grada (ljudskih lica, u prvom redu) dotiče se, ili je u središtu, njegove nove knjige. Uznemirujući okoliš, prisutnost drukčijeg svijeta, istodobnost različitog, spušta se u hiroviti prostor pjesme s jednakom i neizvjesnošću i strašću. Poezija u svojoj procesualnosti i krhkosti, golosti i ranjivosti, paradoksalno, jedini mu je pouzdan znak: u kretanju gradom, u njegovim različitim mjerama, razmjerima, aršinima, ona se nadaje kao mjesto s kojeg se govori o strahu, radosti i žudnji, piše o događaju i slučaju. Onkraj svjetla, ili iza onoga što nam predstavlja, prikazuje – mrmor glasova, tajna pozornica grada, bitka i mir, ljubav i smrt, prisutnost i odsutnost – Pun mjesec u Istanbulu za čitatelja postaje put prema gore, fotografiranje uličnih predstava, sintaksa nepoznanica, orbita bizarnih likova i parola prodavača. Hoćemo li takvim čitanjem (svijeta) doći do temeljnog znaka: prispjeti u vrijeme punog mjeseca u Istanbulu? Miješaju se imena i činjenice, kalendar dolaska i odlaska, ali ono što se uistinu upisuje, poezija i drama teksta, trag egzistencije i sudbine, otkriva se na drugom polu značenja, na drugoj (mračnoj) strani “punog mjeseca u Istanbulu”. Miroslav Mićanović

Poput tijeka jedne paralelne svijesti riječi Jeana de Breynea slijevaju se u jednom dahu iz početnog stanja ili prizora koji je potaknuo pjesmu preko zapleta proizvedenog upletanjem pitanja o ljudskom rodu do istjecanja inicijalne pomisli ponovo vraćene u prezent i prvo lice. To je tek jedan, ali za ovog autora vrlo karakterističan slijed prenošenja zatečene situacije ili dnevne introspekcije u prizmu pjesme, tj. u ozvučje koje Michèle Aquien naziva drugom stranom jezika. To naličje svakodnevnog jezika ovdje poprima ton žamora misli, koji je iznesen u svom izravnom obliku unutarnjega govora, ne ispravljajući fragmentarnost, nedorečenost, račvanja i žargon izvornoga naviranja, i koji upravo zahvaljujući odsutnosti razjašnjavanja i prerade stvara tečnu i gipku cjelinu. Više nego rječitost, upravo zvuk i ritam vode pokret pjesme u vrtlog vertikale koja će često naći uporište u zadnjem stihu. Sam taj način ujedno upućuje i na sadržaj zbirke Kad čovjek govori, koji u centar zbivanja stavlja međuvrijeme, međuriječi, sporedne pokrete, iščekivanja, ne bi li iz tog rubnog kuta osvijetlio pitanje vremena, ljudskog trajanja, mehaniku kretnji i ponašanja unutar zadanog društvenog okružja. Kao svojevrsni negativ, tema nedogađanja i mnogih prostora između zrcali obrise prisutnosti. Pjesme često poput slike, bljeska ili fotografije fiksiraju pažnju šetača-promatrača, koji traži i primjećuje ljepotu pojedinih lica, potencijalnu veličinu bića i raspon ljudskih mogućnosti, kao kontrast i protutežu intelektualnoj bijedi i fijasku društvenih ideala. Kad se ulicama stranim ili poznatim uputi ususret svojoj vrsti, Jean de Breyne kreće s predumišljajem: želi se suočiti s čovjekom i podignuti njegov pogled.

Vesna Biga (Zagreb, 1948) završila je Filozofski fakultet. Pjesme, pripovijetke i radio drame objavljivala je u brojnim časopisima (Forum, Republika, Dometi, Istra, Književna reč, Savremenik, Vidici, Gordogan, Pitanja, Revija, Naši razgledi). Pripovijetke i pjesme su joj uvrštene u brojne preglede i antologije suvremene književnosti. Proza, poezija i radio drame prevođene su na: slovenski, makedonski, talijanski, turski, ruski, ukrajinski, poljski, esperanto i engleski jezik. Objavila: Oprezne bajke (priče, NZ Matice hrvatske, 1981), Iz druge ruke (roman, Naprijed, 1983), Vlasnik smrti (roman, Izdavački centar Rijeka, 1987), Slike iz novog sjećanja (priče, Mladost, 1987), Dušin vrt (priče, Filip Višnjić, 1995; Meandar, 2003), Način pjesme (poezija, Čigoja, 1996), Čovjek koji je čeznuo čudo (priče, Naklada MD, 1998), Autobusni ljudi, dnevnički zapisi 1991. - 1995. (Durieux, 1998; Forum pisaca, 2001), Četiri straha (pjesme, Naklada MD, 2001), Očekujući noćnog sokola, dnevnički zapisi (Filip Višnjić, 2002); Uhodeći vlastiti pogled (pjesme, Meandar, 2003), Ispod kapaka druge rase (pjesme, Naklada MD, 2005), Vidok koža (pjesme, HDP, Durieux, 2005), Sjenka na uzici (poezija, Meandar, 2009), Deset dolazaka (priče, HDP, 2009), Žene na putu (pjesme, Meandar, 2013), Bijela Panika (pjesme, HDP, Zagreb, 2013). Dobitnica je nagrade na Natječaju za kratku priču Večernjeg lista za pripovijetku Besanica gđe KS (1983). Izvedene radio drame: Premještaj, Vrata, Kućni posjet, Soba, Nesporazum s desetercem, Petero ili tišina, Čovjek koji je čeznuo čudo, Iz druge ruke. Prostor i pjesma, tijelo prostora i tijelo pjesme – dugotrajna su i nerijetko poticajna žarišta pisanja, jer kao da uspostavljanje razdaljina za pogled i oko, znak i predmet daje na sigurnosti da se nećemo zaplesti u dobre običaje i loše navike sugovornika, njihov govorni standard i jezičnu valjanost. Tijelo prostora – poticajno je za stvaranje anatomije grada, disanja, hvatanja ritmova i impulsa koje nam neprekidno stižu kao signal, opomena, prijetnja. Radost pisanja, kad sve oko tebe postaje građa za pjesmu, traje kraće od onoga što zapisujemo i što čitamo, jer zaustavljanje i zapisivanje onoga što traje i što se događa opasno postaje opće mjesto, razglednica za bližnje (nebo, let ptice, djeca u prolazu…). (…) Strah od zatvorenosti nadilazi se dijalogom sa sobom, razgovor s podrazumijevanim vlasnicima znanja, nalogodavcima i očekivanim zadacima. Pjesnikinju, onu ili onoga koja nam govori lako je moguće vidjeti u hodu, u kretanju, u slobodi da se bude sam, sama sa sobom, u besciljnosti. Riječ je o malim starinskim poslovima, reklo bi se, ali i njihovo iščeznuće govori o mnogočemu: “Među tvoje prste useljava dolutali prostor,/ ne znam otkuda se stvorio, i zašto baš tu/ toliki prostor, a sve više biva njega,/ dok se tvoje ruke prave da i dalje obavljaju/ male starinske poslove” (Tijelo prostora). Napor koji isplivava, napor koji stvara obrise i sjene drugome jest u iznimnosti detalja, uvida koji ne stječu stvari same po sebi, bezdanost je jedna od figura za pisanje, za postojanje, za opstanak. Miroslav Mićanović

Kristina Posilović (Rijeka, 25. lipnja 1982) diplomirala hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatskoga društva pisaca. Dobitnica je godišnje nagrade Primorsko-goranske županije za doprinos u promicanju ljudskih prava i rodne ravnopravnosti 2014. godine. Objavila je šest knjiga pjesama: O vječnosti i drugim neprilikama (2013), Canto azzurro (2012), Barcelona (2009), pHI ODessa (2007), Agara (2005), Kuga i njezine kćeri (2015). Živi u Rijeci kao samostalna umjetnica. Osnovna tema koju ova poezija propituje jest mentalno/intelektualno propadanje jugoistočne Europe koje se premrežuje s fizičkom boli ljudskog tijela koje odumire. Pitanje emigracije, društvenoga i političkoga položaja nekih zemalja europskoga jugoistoka samo su neka od onih koja kruže uokolo osnovne istraživačke misli, a to je: postoji li neka geopolitička sila Europe koja dominira tim zemljama i je li taj odnos majčinski ili maćehinski? Koja je srž toga odnosa, može li se iz simptoma toga odnosa očitati antropologija incesta koja je zamijećena? Drugi dio knjige pod nazivom Kuga i njezine kćeri intimna je pjesnička ispovijest suočavanja s najtežom fizičkom boli i bolesti. Autorica se često jezično poigrava elementima iz popularne culture kao što su filmske replike klasičnih filmova koje prevodi s originalnih jezika, a koristi se motivima i terminima iz maritimne culture, oceanologije i botanike.

prijevod s makedonskog Sibila Petlevski Igorov pjesnički glas gradi svoj ritam između psovke, s jedne, i oniričke blagosti, s druge strane; u lutanju noćnom cestom i sunčanim krajolikom duše, u egzistencijalnom škripcu između kožne jakne – crne – koja “miriši na d-mol solo bas. elektični” i mekog dodira dlana na bijeloj koži žene. Igorova poezija je rezultat dvojnog, suprotstavljenog impulsa: druželjubiva je, naseljena sjećanjima na sitnice, riječi i glasove, ali je istodobno i usamljenička, sposobna hrabro se očistiti od uspomena, i umjesto buke motora koji poziva na putovanje, odabrati tišinu. “Kao vjetrovita tišina, kao neobavezan trepet: tako pišem pjesmu, tako dišem” – kaže Isakovski. Posljednja Igorova knjiga – u Hrvatskoj objavljena poslije smrti autora – posjeduje rijetku, rekli bismo whitmanovsku kvalitetu, a to je vitalizam u pristupu temi umiranja. U Whitmanovim Vlatima trave, riječ “smrt” pojavljuje se preko dvije stotine puta kroz svjedočenje i kontemplaciju, fantaziju i transfiguraciju. Smrt ima kosu od morske trave, međutim, nije whitmanovska knjiga na programatski, nego na spontan način. Testamentarni stihovi Igora Isakovskog svjedoče o vječnome životu kao vječnom kruženju energije pojavnosti. Njegovi su stihovi egzistencijalno “točni” i vizionarski “pogođeni”, potvrđeni kako življenjem, tako i umiranjem, dosljedni i iskreni, ispovjedno-narativni – samim time uznemirujuće intimni – ali i opći, utješni u općeljudskoj poruci koju pružaju čitateljima, zavodljivi u ekstatičkom prihvaćanju prirodnosti preoblike materijala ljudskog tijela i duha u druge oblike vibrantnih postojanja. Sibila Petlevski Igor Isakovski (Skopje, 1970-2014), pisac, pjesnik, prevoditelj. Završio je studij svjetske i komparativne književnosti na Sveučilištu Ćirila i Metodija u Skopju, gdje je bio na doktorskim studijima. Magistrirao u Centru za Europske studije (Rodovi i kultura) u Budimpešti. Osnivač je prvog makedonskog e-časopisa: Blesok – književnost i druge umjetnosti (http://www.blesok.com.mk). Radio je kao glavni urednik u svojoj nakladničkoj kući Blesok. Knjige: Pisma (roman, 1991), Crno sonce (pjesme, 1992), Eksplozii, trudna mesečina, erupcii... (priče, 1993), Vulkan – Zemja (pjesme, 1995), Nebo (pjesme, 1996), Blues govornica, (jako kratke proze, 2001), Pesočen časovnik (priče, 2002) (Pješčani sat, 2012), Dlaboko vo dupkata (pjesme, 2004), Plivanje vo prašina (roman, nagrada Prozni majstori, 2005, 2010) (Plivanje u prašini, 2008), Blues govornica II (Godišnja nagrada za najbolji dizajn tiskane knjige, 2006), Stažirajći za svetec (pjesme, 2008), Noćta e najtemna pred razdenuvanje (pjesme, 2009, nagrada IV. Beogradskog festivala poezije i knjige, 2010), CD-ROMovi: M@Pa, 2001. i Babylonia, 2004. Preveo je pedeset i jednu knjigu (esejistike, poezije i proze). Pjesme i priče objavljene su mu u dvadesetak zemalja. Zastupljen je u brojnim izborima i antologijama u Makedoniji i inozemstvu. Posthumno je u hrvatskom prijevodu objavljena knjiga poezije Smrtta ima kosa od morska treva (2013) (Smrt ima kosu od morske trave, 2015).

Mario Suško (Sarajevo, 17. prosinca 1941) diplomirao je na odjelu za anglistiku u Sarajevu, a poslijediplomski studij pohađa u Zagrebu. 1968, kao Fulbrightov stipendist, pohađao poslijediplomski studij na State University of New York u Stony Brooku i magistrirao u lipnju 1969. Nakon godinu dana, boraveći poglavito u Zagrebu, vraća se u SAD kao stipendist IREX-a, a potom kao asistent na SUNY u Stony Brooku i doktorira 1973. Do 1977. djeluje u SAD-u, potom se vraća u Sarajevo i djeluje na sveučilištu u Sarajevu do rata 1992. Iz grada odlazi u ožujku 1993, a od studenoga te godine predaje američku književnost i jezikoslovlje na Nassau Com. Collegeu u Garden Cityju, New York. Nositelj je nekoliko nagrada, među njima nagrade lista Telegram za pjesništvo (1965), nagrade Fonda A. B. Šimić za ogled (1970), nagrade/stipendije Savjeta Europe za književne prevoditelje (1993/94), nagrade Nassau Reviewa za poeziju (1997), nagrade Premio Internazionale di Poesia e Letteratura Nuove Lettere za englesko izdanje knjige pjesama Majke, cipele i ine smrtne pjesme (Napulj, Italija, 1998), nagrade Tin Ujević (2000) za knjigu pjesama Versus Exsul u nakladi Meandar (1999) i nagrade Rektorata sveučilišta države New York za izvanredna postignuća u području znanstvene i književne djelatnosti (2003). Objelodanio je 65 knjiga (od kojih 27 u Hrvatskoj i 5 u SAD-u). Među inima uredio je antologiju Američka novela 20. stoljeća (1986; drugo prošireno izdanje 1990), Suvremena britanska poezija (1988), Suvremena američka poezija (1990), Saul Bellow: djela (7 svezaka, 1990) i Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva dvadesetoga stoljeća (2000), Obznana postojanja, antologija afro-američke pripovijetke (2007), prijevod romana W. Styrona: Sofijin izbor. Prevodio je čelnike američkoga romana, među kojima su William Styron, James Baldwin, William Faulkner, Bernard Malamud i Kurt Vonnegut. U nakladi Matice hrvatske uredio je i preveo prozu Donalda Barthelmea (1985) i pjesme Theodorea Roethkea (1982) i E. E. Cummingsa (1988). 2002. godine Meandar Media je objelodanila Suškovo integralno izdanje/prijevod Vlati trave Walta Whitmana. Knjige pjesama: Prvo putovanje (1965), Drugo putovanje ili patetika uma (1968), Fantazije (1970), Preživljenje (1974), Ispovijesti (1976), Skladbe i odsjevi (1977), Zemljoviđenje (1980), Gravitacije (1982), Izabrane pjesme (1984), Izabrane pjesme (1986), Physika Meta (1989), Knjiga izlaska (1991), Priručnik za poeziju (1994), Mothers, Shoes and Other Mortal Songs (1995), Buduća prošlost (1996), Majke, cipele i ine smrtne pjesme (1997), Versus Exsul (1998), Versus Exsul (1999), The Life After (2001), Scarpe e altre canzoni mortali (2001), Život poslije (2002), Vječnost na čekanju (2006), Obznana postojanja (2006), Vrijeme zatvaranja (2009), Okviri pamćenja (2012).       Ove pjesme su poput Goyinih Strahota rata, prožete tankoćutnim slikama i ustrojnom vrsnoćom, predočujući čitatelju paradoks i ironiju preživljavanja smrti. Robert Karmon Kao čin svjedočenja, ova knjiga egzistira u “pomoćnom vremenu postojanja”, izvan svjetovnih granica koje pjesme vješto predočuju. One govore o mjestu koje nije usidreno u vremenu i njegovim pustošenjima, premda su u svojoj napetosti poput sanja i katarze. Tim Wood U trećoj knjizi pjesama u nakladi Harbor Mountain Pressa, Suškova vještina i jasnoća očituju se svom svojom žestinom…Njegovo jezično umijeće je bez premca. U Suškovim stihovima poezija nalazi svoje iskupljenje. Peter Money

Rezultat je pred nama: savršeno strukturirana knjiga kojoj ni najzločestiji čitač ne može naći niti najmanjeg nedostatka. Knjiga koja, kad dođe pod oko kritičara i ovome ulije nadu da sav taj trud, svo to od samog sebe ukradeno vrijeme uloženo na sustavno čitanje, nije uzalud. Nikola Petković Đurđevićeva strogost “izbora” trebala bi jamčiti ozbiljniji pristup poslu pjesništva, i veći mar prema poetičkoj “uzoritosti” i estetičkoj uspješnosti djela. Cvjetko Milanja Đurđevićeva poezija odavno je upisana u najzanimljivije prinose suvremenoga hrvatskog pjesništva, donekle specifična i izglobljena iz mehanički nametanih “trendova”, uvijek je bila obilježena pomno razrađenim poetičkim standardom i gotovo filigranskom izvedbom. Branko Čegec Lirski junak nije uprizoren kao kontemplativna svijest, nego kao radno tijelo koje jezike stvarnosti osjeća na svojoj koži. Otuda proizlazi i motiv boli koja u Đurđevića nije weltschmerz, nego weltmacht te baš u tome političkom smislu treba razumjeti autorovo tematiziranje tijela kao ishodišta stalne društvene borbe. Tvrtko Vuković Miloš Đurđević (Rab, 1961) poeziju i eseje objavljuje u domaćim i stranim književnim časopisima i publikacijama, sudjelovao na međunarodnim književnim festivalima i seminarima te po pozivu boravio u literarnim kolonijama i rezidencijama. Kao zasebne naslove objavio je dvadesetak teorijskih, proznih i poetskih knjiga prevedenih s engleskog jezika. Od 2004. godine uređuje hrvatsku domenu Internet časopisa za suvremenu međunarodnu poeziju Poetry International Web – PIW www.poetryinternational.org sa sjedištem u Rotterdamu. 2009. godine sudjelovao na međunarodnom književnom programu, International Writing Program – iwp.uiowa.edu – u statusu rezidencijalnog pisca Sveučilišta Iowa, Iowa City, u Sjedinjenim Državama. Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik i prevoditelj. Objavio je šest knjiga pjesama : Pejzaži ili kružno traženje riječi (Beograd, 1989), U zrcalu (Zagreb, 1994) Žetva (Zagreb, 1997), Umbrijska sunčanica (Zagreb, 2010), Morse, My deaf Friend (NY, 2014) i Neželjeni gosti i dugovi (Zagreb, 2015); dvije knjige eseja i književnih kritika: Podnevni pljusak (Zagreb, 2003), Sjene na vodi (Zagreb, 2009); antologiju suvremene hrvatske poezije (dva izdanja; Sisak 2004; Zagreb, 2006), priredio izabrane pjesme slovenskog pjesnika Uroša Zupana (Pripreme za dolazak travnja, Zagreb, 2001) te izabrao i preveo izabrane pjesme škotskog pjesnika Dona Patersona Selected Poems / Izabrane pjesme (dvojezično izdanje; Zagreb, 2008).

Postavljena na različita, naizgled udaljena, iskrsavaju u knjizi pjesama Vande Mikšić Moglo bi sve biti nosiva značenjska mjesta koja su u naravi njezina pisma i oblikovanja pjesničkog glasa: slaganje vremena i preslagivanje svijeta. Vrijeme i svijet u svojoj posvemašnjosti i prisutnosti iznimna su (i ponovljiva) mjesta pjesničkog teksta, kojem autorica igrivo i ozbiljno, ritmično i sugestivno, u različitim omjerima skriva i otkriva trag. Znak čitanja, fragmenta, iskustva i moći da se hrabro dovedemo na mjesta na kojima se jednom sve dogodilo, obilježava na ozbiljan i crnohumoran način knjigu pjesama o onome što je moglo biti, ali uvijek je iznenadnije i gorče, teže. Upravo sad, čitanjem i pisanjem, komentiranjem i parafrazom, na poznatu i nepoznatu jeziku, glasu, započinje rekonstrukcija, guljenje nespokojnog lica. Pisanjem i pamćenjem dolazi se do onoga što na presudan način određuje svakodnevicu, suvremenost: damari i udari stvarnosti, loše i lošije vijesti… „I sve već znaš sve već vidio si“, moglo bi se ponoviti s pjesmom i s pjesnikinjom, i ponavlja se kao prvi put, vedro i hrabro, s pouzdanjem i oprezom, kojem podtekst daju drugi i druge (J. Sever, I. Slamnig, A. Žagar…)  Kad se sve uozbilji i postane opasno, opasno poznato, kad je život način uporabe, ono što smo jednom pročitali i preveli, što nas veže kao omča tradicije i rečenoga, naposanog, započinje poezija onoga što bi moglo biti sve. Što bi to moglo biti – ono što preživljava u kondicionalu ili prošloj budućnosti? Ono što će preživjeti opasnim pisanjem i čitanjem: mojim, tvojim, našim. Tu treba stati i početi, iznova, ispočetka! Miroslav Mićanović

Simbolički potencijal naslova nove knjige Mateje Jurčević Žene iz Altamire sugerira poliperspektivno čitanje u rasponu od iskonskih doživljaja ljudske bliskosti, odnosno ljubavi u najizvornijem obliku, do prostora imaginacije i kreacije, odnosno re-kreacije vidljivog i imaginarnog okružja. Sama autorica sugerira čitanje u ključu uvodne pjesme koja, njezinim riječima, inicira “jezičnu rekonstrukciju prostora Altamire kao simbola iskonske čovjekove naravi određene afektima i emocijama”. Nakon svoje prve, nagradom Goran za mlade pjesnike i dobrom recepcijom popraćene zbirke "Bijela vrata", Mateja Jurčević i ovaj je put ispisala koceptualno dosljednu i temeljito promišljenu knjigu koja funkcionira kao intimni “dokument” emocionalnog odnosa projiciran u apstrakciju povijesne perspektive, nekovrsnu pozadinu onoga što je u odnosima dvoje ljudi vječno, a što u privatnim relacijama biva determinirano trenutačnim (okolnostima, indivudalnim vremenom i prostorom), onim što bi nas očešalo i protutnjalo kroz ili pored nas kad ne bi postojali zidovi Altamire na kojima se to trenutačno upisuje, bez obzira je li riječ o glatkoj plohi ekrana koji bilježi literarni zapis, poeziju bez suvišnih dopisivanja i deskriptivnih zamagljivanja.

Knjiga pjesama Stipe Grgasa Zablaće vezuje i razdvaja ono što njegovo rodno mjesto čini prostorno i pjesničkim važnim, ono što ga odvodi na zaboravljene, napuštene ili prešućene postaje jedne naizgled periferne povijesti. Neispisane i neslužbene, ne uvijek dokumentirane povijesti, koja se domišlja i preslaguje, koja u neočekivanim oblicima, zaprekama i zabunama nastanjuje „zemnost stihova i potiče iskrenje“. Gotovo da se kronološki prate tragovi dolazaka patrijarha i utemeljitelja, istražuju urezi i zapisi o početku Zablaća, o njegovu trajanju i stradanju, o „Jadranu kakav je nekad bio“. Ali pouzdana početka nema, neuhvatljiv je, višeznačan i upravo zbog toga podložan različitim pogledima i tumačenjima, intimnim i javnim iskazima, pouzdanim i nesigurnim riječima, rečenicama. Grgas u Zablaću daje glas Zablaću, njegovim domorocima, anonimnim ratnicima, krivima i nedužnima, svojima, svojti, znanima i izgubljenima. Posao i rat, glad i stradanje, mukotrpnost, „život čovjeka i mora“ nosivi su motivi i teme Zablaća, obgrljenog i zarobljenog u neizvjesnosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njegovi gospodari, osvajači uvijek iznova urezuju znake i simbole moći, posjedovanja i vlasništva na granicama kopna i mora, na tijelima šutljivih ribara, salbunara. Suhozidi i ljudski rad, domaći, iseljeni i povratnici, nedužni i krivi, potrošnost i prolaznost, opipljive su ideje knjige pjesama koja živi od mnogih znanja i uvida. Riječ je o naporu da neizgovorivo i prešućeno dobije svoj glas i svoje (novo) moguće značenje: što jest posao pjesnika Zablaća, što jest područje poezije! Vjerujući u jedinstvenost pjesničkog posla, Grgas otvara pozornicu za ne-mjesto, za vrijeme: „kada se u ovoj vali/ slegla velika povijest/ nisu stršili ni junaci/ ni izdajice“. Govorenje, pjevanje i pisanje na metaforičan se način zbiva u Zablaću, ali to nije jedini moguću čitateljski izbor i trag, jer tek se osluškuje i pronalazi ono što je ostalo po strani, u prostoru odgođenoga i neuhvatljivoga, „izvan uznositih planova“. Miroslav Mićanović