Diksilend

By Pavao Pavličić

Čitatelji su vrlo često u Pavličićevim romanima prepoznavali piščev rodni grad. Ali, u Diksilendu, svojevrsnoj piščevoj alternativnoj autobiografiji, Vukovar se pred čitateljima pojavljuje svojim punim imenom.
U njegove je ulice i njegovu dušu smještena radnja romana koja obuhvaća raspon od trideset godina. Priča započinje 1960. a završava u danima naše zajedničke nesraće, u studenom 1991.
Diksilend je do sada najopsežniji i možemo reći pripovjedački najslojevitiji Pavličićev roman. Samo vješt pripovjedač može organizirati priču koja istodobno prati sudbine sedmorice prijatelja u zajedničkoj želji sastavljanja diksilend-ansambla, iznosi razloge njihove povezanosti s učiteljem glazbe, profesorom Angelusom i upleće legende o pojedinim instrumentima. Ali Pavličić zna kako složenu građu treba izložiti čitateljima, a da pri tome njihova pažnja niti u jednom trenutku ne popusti i da se njihova lica, poput Angelusova, na kraju razvedre zbog ulivene nade kako uz pomoć prave umjetnosti mogu ponovno procvjetati kestenovi vukovarskih drvoreda.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 16, 2017
• ISBN: 9788663292031

Book preview

Pavao Pavličić

DIKSILEND

Impresum

Copyright © 1995 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2015 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Ugađanje glazbala

Svirao je diksilend.

Tada to još nisam znao, toga proljetnog poslijepodneva dok sam stajao na galeriji i gledao u dvorište, ali znam sada, nakon svih ovih godina, sad sam siguran da je i toga dana kad je sve počelo svirao diksilend. Iza mojih leđa vrata zbornice bila su otvorena, odande se osjećao miris kave, čuo se razgovor dvoje nastavnika koji su taj sat bili slobodni, i u pramenovima je, skupa s plavičastim trakama cigaretnog dima, dopirala glazba s radija što je tiho svirao. Ja nisam znao da je to diksilend, jer zvučalo je malo metalno i šuplje, morao je to biti jedan od onih prvih tranzistorskih radio-aparata, ali sam dobro osjećao kako se sve to lijepo slaže s tim danom, sa žutom padinom brijega u dnu dvorišta, sa svijetloplavim nebom iznad bagremova grmlja na obronku, a i s nečim u meni. Zato mi je noga sama od sebe stala udarati koljenom ritam po ogradi na koju sam bio naslonjen, i ja sam se cijelim donjim dijelom tijela priljubio uz parapet, koji mi je dopirao do visine prsiju, pa sam jasno ćutio kako se ta nejasna glazba dobro uklapa u moje uzbuđenje. Toga se dana sve slagalo, toga dana kad je, sad to vidim, sve i započelo.

U dvorištu su vježbale djevojke. Imale su na sebi crne trikoe i složno su izvodile pokrete neke ritmičke vježbe koju su valjda pripremale za Dan mladosti: okretale su se oko sebe, podizale ruke, izvodile naklone, prigibale se ulijevo i udesno, i pogledavale su se međusobno, kao urotnici, ili kao svirači koji skupa sviraju. Zato mi se valjda i činilo da je njihovo vježbanje u nekoj vezi s onom glazbom što sam je čuo iza sebe, da je jedno s drugim povezano možda upravo preko moga uzbuđenja koje je sve nekako natkriljivalo dok sam stajao tamo, nad onim dvorištem, priljubljen uz ogradu i dok me mandolina u smeđoj platnenoj navlaci lupkala po stegnu. Sve je bilo povezano toga proljetnog dana, toga dana kad je profesor Angelus odlučio da promijeni tok moga života.

Dvorište je bilo s tri strane okruženo školskom zgradom. Dolje, ispod galerije na kojoj sam stajao, bio je prolaz kojim se stizalo na ulicu, a naprijed se dizalo brdo od prapora u koje je dvorište bilo urezano, i vidjeli su se smeđi tragovi geoloških slojeva na tom obronku od prašne žute zemlje. Učionice su se nizale u prizemlju i gore, a u ove na prvom katu ulazilo se s galerije koja je obrubljivala veći dio zgrade. Prozorima su razredi gledali na galeriju i kroz njihova rastvorena krila dopirao je miris punih učionica: nafta kojom su premazani podovi, vlažna kreda, gumena obuća, tinta i kreč. Nalazio sam se na najužem dijelu slova U što ga je tvorilo školsko dvorište, a iza mojih leđa bila su vrata zbornice i tajništva. Odozgo sam motrio djevojke u crnim trikoima kako vježbaju.

Njihovi dresovi bili su široko izrezani oko ruku i nogu, tako da se mnogo vidjelo. Dvorište je bilo popločano ciglom, one su se po njemu vrtjele u laganoj, mekoj obući za gimnastiku koju smo zvali cvičke, i čuo se neobičan šum dok su tanki i meki đonovi strugali po opeci, u skladu s ritmom glasa nevidljive nastavnice, dolje, ispod mojih nogu, dok je brojeći davala takt. Trikoi su bili tijesni i vidjele su se male napete grudi ispod njih, šiljaste ili oble, ili tek kao nagovještaji, i ja sam odjednom bio svjestan da su to moje vršnjakinje koje izgledaju kao prave žene, da se to i mene nekako tiče, da mogu i ja zbog tih grudi, i zbog misli što ih u meni izazivaju, biti ponosan. Trikoi su bili najjače izrezani ispod pazuha, i kad bi djevojke podigle ruke, kod nekih sam mogao vidjeti dlačice, i to je bilo silno uzbudljivo, jer je bilo tajno i inače se nije vidjelo, i jer su te dlake bile i nekakav moj uspjeh, premda je u njima bilo nečega bolnog i strašnog što je tek trebalo otkriti. Gledao sam ih kako se vrte, gledao sam njihove grudi i dlačice ispod pazuha, i sve sam se više priljubljivao uz ogradu, osjećajući kako se sve slaže, kako se nešto događa.

Sve se slagalo: i onaj miris krede, tihi mrmor iz razreda na galeriji, i žuto brdo nad školskim dvorištem, i mandolina što mi je visila niz bedro, i onaj diksilend što se iza mene čuo. Sve je to nekako svjedočilo da nešto počinje i da sve to mene čeka, da je sve to dio moga života i da sve to – i ograda koju dodirujem, i glasovi koje slušam, i mirisi koje udišem, i tamno uzbuđenje što ga osjećam od pogleda na ona tijela dolje – da sve to ima nekakvo nejasno, ali duboko značenje koje tek moram razumjeti. Nešto je započelo toga davnog proljetnog dana u tom školskom dvorištu, i zato sam taj golemi dan osjećao gdje zvoni kao zvono svuda oko mene, i da se glasa zvukom diksilenda.

Zvono je zazvonilo i bio je kraj sata. Dolje je stajala podvornica, koju smo svi zvali strina, i potezala za šipku zvona. Činila je to uvijek na isti način: podbočena jednom rukom o tusti struk, drugom povlačeći šipku, i gledajući neodređeno i zamišljeno u jednu točku, kao da se na taj posao mora osobito usredotočiti. Kao da je znala kako je meni u tome času sve važno. Čak i fleke od znoja na pazusima njezine tamnoplave haljine s bijelim cvjetićima kao da su svjedočile o njezinoj važnosti, o važnosti toga dana i o važnosti onoga što će se dogoditi.

Odvojio sam se od ograde, dok se s radija još uvijek čuo diksilend, i krenuo sam niz stepenice prema dvorištu. Putem sam susretao djevojke, koje su imale svlačionicu na katu, i sad sam ih mogao vidjeti izbliza, provjeriti izraz na njihovim licima (sad kad sam znao njihovu tajnu), mogao sam ih i omirisati, i čak mi je i taj vonj djevojačkog znoja posvjedočio da se nešto zbiva, da će mi se nešto dogoditi. Silazio sam polutamnim stubištem i susretao djevojke koje su trčale gore, a one su sve do jedne na iskrivljenom talijanskom pjevale pjesmu o Marini. Silazio sam stepenicama kao da idem u susret svojoj sudbini, a djevojke su bile dio svega toga.

Prešao sam preko dvorišta idući prema radionici. Pola dvorišta već je bilo u sjeni, i sjena je polako puzila uz niske prozore učionica u prizemlju (dopola obojene masnom bojom, da se ne bulji van), i penjala se prema galeriji na kojoj sam još do maloprije i ja stajao. Sad je po galeriji tekao živ promet, jer bio je odmor, i gotovo da sam zavidio onima koji su se bezbrižno onuda motali (gađajući papirićima nekoga u dvorištu), jer ja sam morao na sviranje.

Svirali smo u radionici za ručni rad, jer ondje nisu stajale prave školske klupe, nego kao neki stolovi, samo malo uži i duži. Bili su nekada obojeni zelenom bojom, koja je sad po njima ostala samo u tragovima, i imali su rupe za tintarnice, premda tintarnica, koliko sam se mogao sjetiti, u tim rupama nikad nije bilo. Još su tu bile i dvije stolarske klupe (sa zanimljivim drvenim vijcima), nekoliko polica i nešto alata, a cijela je prostorija mirisala na pilovinu i na metalnu strugotinu; u njoj nije bilo ploče, što je bilo zgodno, kao što je bilo zgodno i to što radionica ni po čemu nije podsjećala na učionicu. Prozori radionice gledali su na pomoćnu zgradu u dnu dvorišta gdje je stanovala ona debela strina u plavoj haljini s bijelim cvjetićima. Između stolova mogli su se staviti stalci za note, uz te se stolove sjedilo na običnim stolcima, pa su se mogle pružiti i noge, što je za sviranje nekih instrumenata gotovo nužno. Naprijed je bio mali podij na koji se profesor Angelus penjao prilikom svake probe, i odande nas je strijeljao očima kad bismo nešto pogriješili.

Kad sam htio gurnuti vrata i ući – a iznutra se već čulo drndanje po žicama kontrabasa, bračeva i mnogobrojnih mandolina – netko me je zgrabio i povukao u stranu. Nisam morao ni gledati, odmah sam znao da je to profesor. On je uvijek tako postupao: radije bi čovjeka svojeručno premjestio, nego da mu kaže neka se sam pomakne. Povukao me je za sobom i još se i namrštio, i ja sam bez riječi krenuo za njim, čekajući što će biti. Nisam čak pomislio ni da sam za nešto kriv, jer nekako mi se sve to nastavilo na ono gledanje djevojaka, na onaj čudni proljetni dan, pa sam tako osjetio da je sve povezano i pustio sam da me stari vodi.

Kraj ulaza u radionicu nalazile su se drvene stepenice, pomoćne, kojima se također moglo stići na galeriju, ali je učenicima bilo zabranjeno da ih koriste. Ispod stuba bila su vrata koja su – znao sam – vodila u sobu nastavnika gimnastike, jer odmah tu, u nastavku, bila je i naša skromna vježbaonica. Prema tim vratima me profesor povukao. Ne sjećam se da sam ikada prije ondje bio. Sve je to bilo neobično: da se radilo o službenom razgovoru, Angelus bi mi jednostavno bio naredio neka dođem kamo treba, da sam bio štogod kriv, bio bi se izvikao na mene odmah i bez oklijevanja. Ali, on kao da je ondje, pred ulazom u radionicu, samo na mene čekao, i još se i osvrnuo oko sebe kad smo krenuli, kao da mu je stalo da nas tkogod ne vidi. Otvorio je vrata sobe pod stubištem i gurnuo me unutra.

Ondje su već stajala ostala šestorica. Uletio sam u prostoriju naglo, onako kako me je profesor gurnuo, i odjednom sam se našao pred njima. Nisam ih stigao ljudski ni pogledati, niti ih štogod upitati, a Angelus je već zalupio vrata za sobom i za mnom. Stajali smo sad svi uza zid (a zid je bio bijel, i bio je natopljen vonjem dječjih tijela što su se tu već generacijama znojila), svaki je od nas držao u ruci svoj instrument, tako je samo od sebe ispalo. Čekali smo što će biti.

U sobi su bila dva smeđa ormara, jedan u jednom, a drugi u drugom kutu. Između ormara stajali smo mi, naslonjeni na bijeli zid, dok je kroz prozor dopirao posljednji odsjaj sa žućkaste dvorišne fasade naše škole. Bila su to mirna vremena, i nešto takvo bilo je za nas velik događaj. Profesor se naslonio na stol koji je stajao uz suprotni zid, pa se zagledao u nas. Onda je upitao:

– Znate li vi što je to diksilend?

Mi smo se zgledali. U prvi mah, to je zvučalo kao pitanje iz muzičkog odgoja, kao nešto zbog čega bi se mogla dobiti i slaba ocjena, što kod Angelusa nije bila rijetkost. Tako je on i postavio to pitanje, oštrim glasom, kroz ono svoje zvonko grlo stegnuto leptir-kravatom, kakvu nitko osim njega nije nosio, sijevajući očima. Mi smo se u njegov mandolinski orkestar bili prijavili iz jednog jedinog razloga: zato da bismo išli u školu prijepodne: tako nismo očekivali nikakva pitanja. U toj školi (koju smo mi zvali Donja, za razliku od Gornje, na brijegu, u Gimnaziji) neki su razredi išli i popodne, a to nitko nije volio; ali, svirače su uvijek raspoređivali u jutarnju smjenu, kako bi popodne mogli ići na probe, jer je Angelusov orkestar bio toliko slavan da su se takve iznimke mogle dopustiti. Išli smo, dakle, malo sviruckati u taj njegov orkestar da se spasimo poslijepodnevne smjene. A sad je odjednom on počeo postavljati pitanja, i to samo nama sedmorici.

Šutjeli smo, a on je i dalje šarao očima po nama. Onda se Joško ipak odlučio, pa je rekao:

– To je džez.

Profesor Angelus je kimnuo glavom, a mi smo stajali uza zid (kako ćemo zbog njega idućih godina češće stajati), i čekali smo što će sad biti. Pitao sam se zašto je stari izabrao upravo nas i što s nama kani učiniti. Slutio sam da tu nije riječ ni o kakvoj kazni, premda to nipošto nije bila ni nagrada, jer Angelus nije nikoga nagrađivao. Samo da ne bude opet kakva obaveza. Ili nastup? Angelus je bio poznat po tome što je svake godine organizirao veliku školsku priredbu na kojoj je nastupao i zbor i orkestar, i solo pjevači i svirači, a sve se to oglašavalo velikim plakatima po gradu, i svi bi tada došli u Kazalište, a Angelus bi obavezno nešto odsvirao na violini, uvijajući se i tresući glavom kao virtuoz.

– Kakva vrsta džeza? – upitao je sad. – Što je za nju važno?

– Improvizacija – protisnuo je Zdenko.

Profesor je opet kimnuo. Kad sam poslije o tome razmišljao, postalo mi je jasno kako je dobro on odabrao trenutak kad će nas skupiti. Jer, možda samo tjedan dana prije toga gostovala je u Vukovaru čuvena emisija Mikrofon je vaš, gdje su se natjecali amateri-pjevači, ali je bilo i drugih stvari, kao što su utrke na ličilačkim ljestvama, potezanje konopca i slično; trajalo je cijeli dan, a sve se završilo svečanom večernjom priredbom. Svi smo mi to gledali, i među gostima je bio i neki diksilend-ansambl, a voditelj je mnogo govorio o tome kako je tu važna improvizacija i kako glazbenici sve moraju iz glave. Meni se, dok sam ih slušao, činilo kao da jedan drugom upadaju u riječ, i to mi je bilo zgodno.

– Jel’ se vama to sviđa? – upitao je profesor Angelus.

Mi smo se zgledali. Nismo znali što nam je bolje odgovoriti, pa smo se premještali s noge na nogu i izbjegavali da pogledamo staroga. Najviše smo se pitali zašto je izabrao baš nas, što je to što nas sedmoricu međusobno povezuje. Doduše, muškaraca je u mandolinskom orkestru bilo razmjerno malo, ali ih je ipak bilo, barem onoliko koliko je bilo sad nas tu, ispred ovoga bijelog zida, u maloj sobi kraj gimnastičke dvorane.

– Nije loše – rekao je Kos.

Tada, kad je šutljivi Kos progovorio, meni se počelo činiti da shvaćam o čemu se radi. Sve je to bilo jako davno, a ja sam za svoga vijeka o tome mnogo mislio, pa sam možda ponešto i iskrivio, ali mi se ipak čini da se sjećam svake sekunde toga proljetnog poslijepodneva, da mogu jasno dozvati u pamćenje bjelinu onoga zida, hrapavost smeđeg ormara što sam ga dodirivao rukom (stajao sam na lijevom krilu), miris onih djevojaka što su se penjale stubištem, elastičnost plavkaste bakelitne trzalice koju sam za toga razgovora savijao oznojenim prstima. Zato sam uvjeren i da znam kad sam počeo shvaćati što Angelus hoće.

Činilo mi se da vidim što je nama sedmorici zajedničko. Tada još nismo bili pravi prijatelji, nismo išli u isti razred, a nismo bili ni podjednako dobri đaci. Bili smo različiti i po podrijetlu, i po imovnom stanju, i po mjestu stanovanja, i uopće, među nama je bilo mnogo više razlika nego sličnosti. Ali, bilo je nešto drugo: svatko je od nas svirao još ponešto osim mandoline. Netko kod vatrogasaca, netko u Slogi, netko privatno. Nisam, doduše, bio kadar objasniti kako bi profesor Angelus mogao znati za te naše druge glazbene karijere, ali mi se činilo da jedino to može biti posrijedi. Gledao sam lica poslagana uz bijeli zid i sve se slagalo. Joško je svirao trubu, Hanzika klavir, Saša kontrabas, ja trombon... Mi smo bili kao neki diksilend. Zato je stari nas skupio. Zato se i nisam začudio kad je upitao, naglo, kao što je sve činio:

– A jel’ bi htjeli probati?

Slijegali smo ramenima. Tamo, u radionici, već su valjda bili i nestrpljivi, čulo se kako drndaju po svojim bračevima i basprimovima, dovikivali su se i svađali, a mi smo ovdje stajali nagruvani u maloj sobici, u kojoj se osjećao miris kože lopti što su stajale u kutu i miris ulja na pumpi za pumpanje tih lopti, i pitali smo se tko će od nas biti taj tko će prvi pristati, tko će objaviti našu zajedničku predaju, jer znali smo da nam nema pomoći. Bio sam to ja.

– Pa da, svakako – promrmljao sam.

Nije mi bilo drago da baš ja budem taj, ali mi je sve skupa izgledalo neizbježno. Ne samo zato što je profesor Angelus bio strog i što se njemu nije moglo reći ne, nego i zato što mi se činilo kako njegov zahtjev da pokušamo svirati diksilend nekako proizlazi iz toga poslijepodneva, iz onoga moga stajanja na galeriji, iz nježnih dlačica pod pazusima onih djevojaka, iz žutog brda što se nadvijalo nad školskim dvorištem, a najviše iz moga vlastitog uzbuđenja, iz osjećaja da je sve povezano i da će se nešto značajno dogoditi.

– E, dobro – rekao je profesor Angelus. – Probat ćemo, onda. Zapamtite: improvizacija!

Znali smo da to moramo shvatiti kao pohvalu. Jer, improvizirati može samo onaj tko je vrlo muzikalan, tko ima glazbenih ideja. Nas je, dakle, profesor smatrao takvima. On je inače bio izuzetno škrt na pohvalama, i gotovo da smo na trenutak bili veseli, premda smo znali da će nam to što je stari sad smislio samo donijeti nove obaveze i nove gnjavaže. Gotovo da smo od cijele stvari nešto lijepo očekivali, toliko nas je ponijelo to njegovo priznanje. Ipak, Hanzika je upitao:

– Kako probati?

– Lijepo – odbrusio je Angelus. – Doći ćete s instrumentima. Moram samo još nešto pripremiti. Javit ću vam idući put. Hajd’ sad.

Tako nas je otpustio, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Kao da smo mi obavezni da se prepuštamo njegovim idejama i improvizacijama. Još jedna obaveza više. A s druge strane, ako uzme pitati intervale, u školi, na satu... Bilo je bolje poslušati. Vratili smo se u radionicu, izduženih lica i zamišljeni, i svi su zacijelo mislili (sve one curice što su tamburajući pobožno gledale u Angelusa trepćući kao svrake) da smo svakako nešto gadno zabrljali. Ali, profesor je odmah skočio na podij i naredio što da sviramo.

Otvorili smo note, koje su bile umnožene nekom čudnom tehnikom na poleđinama korica starih školskih zadaćnica, pa se crvenkasto crtovlje isticalo na svijetloplavoj podlozi. Stari drveni pultovi za kajdanke poigravali su pred nama dok smo se spremali da zasviramo i nervozno prebirali nogama.

Profesor Angelus je digao ruke i mi smo zasvirali. Šiljastim trzalicama od kaučuka uzeli smo drmati po žicama i zvuk je ispunio prostoriju i dvorište. Sve je bilo povezano. Govorilo se kako staviti nekome trzalicu u cipelu znači izjaviti mu ljubav, premda nije bilo jasno kako se može doći do nečijih cipela i to baš u času kad se pri ruci ima trzalica. U našim rukama bile su trzalice, pred nama je bio profesor Angelus, oko nas su bile djevojke, neke i lijepe, najljepša je svirala lutnju. Nismo znali što nas čeka, i povremeno smo se pogledavali, nas sedmorica, po prvi put kao saveznici. Znali smo – bar ja sam znao – da se nešto važno dogodilo.

Ili mi se to samo čini, sad, nakon toliko godina, kad je sve gotovo, kad više ničega nema? Znam samo da bih želio nekako izraziti onu čudnu napetost između znanja i slutnje koja je tada u nama vladala. Jer, ništa nismo znali, ali sve smo slutili. Nismo točno znali što je to diksilend, ali smo slutili da je nešto važno. Nismo znali što hoće Angelus, ali smo slutili da će nas to nekamo dovesti. Nismo znali što činimo, ali smo slutili da je to naš život.

Jedino što nismo slutili – što u tim godinama nismo možda ni mogli slutiti – to je prisutnost smrti u Angelusovoj zamisli, u tom proljeću, čak i u nama samima. A upravo je ona, smrt, u svemu tome bila najvažnija.

1. Truba

Dunav je izgledao kao notni sistem toga poslijepodneva dok sam stajao kraj žičane ograde i gledao nizvodno. Daleko nalijevo, visoka dizalica u luci bila je kao violinski ključ, trag broda koji je upravo prošao nalikovao je na crtovlje, a crni čamci na vodi bili su kao osminke i četvrtinke u svome neobičnom rasporedu. Taj prizor gotovo da se mogao odsvirati, tako mi se činilo dok sam gledao nadesno, prema mjestu gdje je rijeka zavijala i gdje se melodija gubila u tko zna kakvim pustolovnim varijacijama.

To se moglo odsvirati, i činilo mi se kao da to netko upravo uzalud pokušava: iza mojih leđa čuo se cvilež violine, koji ne samo da je bio pogrešan, nego je bio i u izrazitom raskoraku s onim što sam gledao: kao da je netko krivo shvatio one note pred mojim očima, pa mu je sve ispadalo naopako. Lijevo od mene, u susjednom dvorištu, stajao je ludi Šanjika, pa mi se kreveljio i oponašao pokrete sviranja na violini, kao da i on shvaća kako u svemu tome ima nečega krivog. Kad je zvuk violine zamukao, ja sam se okrenuo od Dunava i čekao, jer sam znao da će sad u dvorište izaći Joško Vrbanić. Još jednom sam pogledao svoje nokte, jer se Cvitković ljutio ako bi bili imalo crni, pa sam ih ponekad čistio šiljkom šestara. Dobro pamtim taj trenutak u onom nepopločanom dvorištu, na brijegu iznad Dunava, u blizini crkve, gdje se dolje, na dnu korovom obrasloga brežuljka, nalazio pogon drvne industrije i staro drveno kupalište, s kojega je toga proljetnog dana čak na brijeg dopirao miris tera kojim su zaštićivali bačve na pontonima za iduću sezonu. Dobro se sjećam uzbuđenja što sam ga osjetio kad se Joško pojavio na vratima kuhinje, jer sam znao da je nastupio važan trenutak i da će Joško tu biti neka vrsta svjedoka.

Jer, bio sam došao reći Cvitkoviću da više neću kod njega svirati violinu. Svirao sam je već četvrtu godinu, a od samoga početka osjećao sam da to neće biti dobro. Još od one nedjelje kad sam bio došao na audiciju, u stan nekih naših znanaca, i kad je Cvitković – kojem su debele naočale zlokobno bljeskale prema meni – tražio da nešto otpjevam. Bilo me je strašno sramota tada, dok sam stajao između otomana i kredenca, dok su me gledali moj otac i njegov prijatelj, i Cvitković, koji je bio u uniformi jer je bio vojni muzičar, dok sam kao budala pjevao Na livadi zelenoj šareni se cvijeće, kroz livadu potok mali – njegovi su bistri vali – kroz livadu potok mali šeće. Nije mi se sviđalo što sam svirati učio u Cvitkovićevoj kuhinji, u tome istom dvorištu, dok je njegova žena dolazila i nudila me kolačima upravo u času kad bi me on najviše kinjio. Nije mi se sviđalo što me je majka prošlih godina tjerala da uz kratke hlače nosim duge smeđe čarape uhvaćene gumicama zvanim štrumpandle, jer je Cvitković imao pastorku, malo stariju od mene, lijepu, i jer me je pred njom bilo sram. Nisam volio kad bi on zapjevao ciiis ili izdržiiiii, ni kako je umjesto svakoga č govorio ć, ni kako sam osjećao da između njega i njegove žene nešto nije u redu i kako ga ona pomalo prezire. Nisam volio hodati gradom s violinskom kutijom u ruci, jer mi se činilo da svi u mene bulje, i nije mi bilo drago kad sam vidio kako jedan dosta mlađi dečko – također Cvitkovićev učenik – mnogo bolje od mene svira.

Jednom, dok sam tako hodao noseći crnu violinsku kutiju, presreo me Joško i upitao koliko dugo sviram, i nazvao me mali, jer je bio dosta viši od mene. Tada se još nismo poznavali, jer smo išli u različite škole, a kad sam mu rekao da sviram dvije godine, on mi je odbrusio kako on svira četiri. Znao sam već tada da laže, a sad sam ga slušao kako se muči, i bilo mi ga je žao jer sam znao da neće moći kao ja naprosto otići. Ja sam svoje roditelje nagovorio da odustanemo, i oni nisu imali ništa protiv, a Joško to nije mogao, jer je njegov otac također bio vojni muzičar i Cvitkovićev kolega. Osjećao sam se toga dana olakšanim, diksilend mi je došao kao dobar izgovor, ali sam svejedno imao tremu sad kad sam morao sve to Cvitkoviću saopćiti.

A onda je Joško izašao u dvorište, crven u licu, i ja sam znao da mu je Cvitković rekao nešto ružno. On je s Joškom postupao drugačije nego sa mnom, zbog Joškova oca; on je Joška smatrao kao nekim svojim sinom, kojega mora i odgajati, a ne samo poučavati. Bio sam prisutan kad je vikao na njega i kad ga je natjerao u plač. Sad mi se činilo da ću se ja na neki način osvetiti Cvitkoviću kad mu otkažem, da ću to učiniti i za Joška, koji je sad iskočio iz kuhinje sa svojom crnom kutijom, ravno prema meni, i ja sam znao da će se sad malo praviti važan, da se oporavi od onoga što je njemu Cvitković radio.

– Hoćeš li ti svirati u tom diksilendu? – upitao je bez pozdrava.

– A, šta mogu – rekao sam. – Ne znam šta je to sve skupa, a ako Angelus...

– Ja ću još vidjeti – rekao je Joško samouvjereno. – Angelus ima svoje razloge za sve to. Možemo i mi imati svoje.

– Kakve razloge? – upitao sam.

– A ne znaš ti priču o njemu? – nasmiješio se Joško, osjećajući valjda da je opet korak ispred mene, usprkos svemu. Čak i usprkos Cvitkoviću.

– Ne znam – rekao sam.

U Vukovaru su se, naravno, svi glazbenici međusobno poznavali, vojni i civilni, pa je tako valjda i Joško preko oca saznao nešto o Angelusu. Nisam želio da mi to sad priča, jer sam morao ući u onu kuhinju, gdje je uvijek, u svako doba, mirisala kava koju je Cvitkovićeva žena neprestano pila. Ali, Joško nije ni imao namjeru da mi sad to priča. Baš obratno.

– Raspitaj se – rekao je.

Volio je biti u prednosti, volio je to i toga dana kad mu je Cvitković natrljao nos, osjećao sam to dok smo stajali kraj one ograde, i dok se melodija na notnom sistemu Dunava neprestano mijenjala. Joško je doista i bio uvijek ispred mene, bar za jedan korak, za jednu informaciju, za nešto što je doživio, za ono što je bio kadar zaključiti. Ne samo da je bio za glavu viši, premda smo bili istih godina, nego je uvijek više i znao, uvijek mu se sve prije dogodilo, ne samo tada, nego čitav život, premda sam ga poslije sustigao barem rastom.

I, uvijek se nekako događalo da u svim važnim situacijama tih godina budem s njim, ili makar u njegovoj blizini. Uvijek kad bih načinio kakav važan korak, imao bih se priliku uvjeriti kako ga je Joško napravio prije mene i kako me već čeka tamo naprijed.

Tako je bilo onda kad je bio onaj slet. Ne mogu se više sjetiti je li to bilo prije ili poslije našeg susreta u Cvitkovićevu dvorištu, vjerojatno poslije, jer se i u vezi s tim sjećam diksilenda, premda ne znam zašto; možda zato što je već bilo počelo sve to s Angelusom. Znam samo da sam i tada, kad je bio taj slet, stajao s Joškom na naslaganim daskama, i da sam i poslije, kad bih mislio na to, uvijek pomislio i na njega i na to kako je on sve to već bio prošao.

Bio je slet u svibnju i mi smo na njemu morali sudjelovati, u crnim glotanim gaćicama i bijelim majicama, svlačili smo se čak na drugom kraju grada, u Šegrtskoj školi, i onda smo onako spremljeni išli do stadiona, potplićući jedni drugima noge, dobacujući i vičući, zirkajući tko već ima dlakave noge a tko nema, dok su nas nastavnici gimnastike, u bijelim sportskim majicama i hlačama, sa zviždaljkama oko vrata, nastojali umiriti prijeteći nam koječime. Prolazili smo ispod lipa u Vilama i sami sebi izgledali neobični, kao što nam je sad, kad smo stupali u koloni, i sve drugo izgledalo drugačije: i krošnje, i nebo, i kuće. Onda smo na stadionu vježbali ispred tribine, među zastavama, gledali naprijed one važne ljude što su ukočeno sjedili u prvim redovima, i bljesak instrumenata limene glazbe. Po travnjaku su bili gusto pozabijani limeni kvadratići da se zna gdje tko treba stati, i mi smo se znojili na suncu izvodeći besmislene pokrete (sasvim drugačije nego one djevojke u školskom dvorištu), u isto se vrijeme sprdajući s vježbom i tajno želeći da ona što bolje uspije, vjerujući da se točno vidi koliko dobro svaki od nas radi.

A kad smo završili, stajali smo Joško i ja na naslaganim daskama i gledali. Igralište je bilo opasano metalnom ogradom, tu su se ponaslanjali gledaoci, a mi smo se popeli na svježe ispiljene daske da gledamo preko njihovih glava što se zbiva na terenu. Dan je bio sunčan i čulo se kako nebo iznad naših glava odzvanja od žamora stadiona, mirisale su jelove daske pod našim nogama, i taj vonj kao da se miješao s mirisom lipa što su rasle uz sjeverni zid stadiona. Tu se odigrao jedan od najvažnijih događaja u mom životu, i Joško je bio prisutan.

Lijevo od nas, iza leđa gledalaca, nalazila se zgradica sa svlačionicama. Ne znam više kako smo se i zašto počeli osvrtati na onu stranu, znam samo da smo se postepeno sasvim okrenuli onamo i zaboravili događaje na terenu. Svlačionice su na vratima imale mutna armirana stakla, i moglo se nazrijeti kako se unutra miču nekakve prilike. Trebalo nam je vremena dok smo shvatili – u trenucima kad bi one prišle bliže staklu – da su te prilike ženske, i da su gole.

Još se živo sjećam uzbuđenja što sam ga tada osjetio. Stajao sam na onim daskama, udisao miris svježeg drva, i činilo se da sve odzvanja, da sve trepti i udara ritmom moga uzbuđenja u tome velikom svibanjskom danu. Srce mi je bilo u grlu i jasno sam ćutio da se preda mnom otvara velika tajna, da ću taj trenutak uvijek pamtiti. Jer, postepeno se sve bolje razabiralo: tu bedro, tamo stražnjica, ondje sisa, a ponegdje i više od toga.

Na tom sletu sudjelovale su i neke ženske koje nisu bile iz Vukovara, možda rukometašice, možda gimnastičarke, ili ritmičarke. U svakom slučaju, bile su ljepše od naših, a izgleda da su bile i opuštenije, jer nisu bile kod kuće, ili su kao sportašice bile svikle na golotinju. U svakom slučaju, stalno se događalo da neka od njih poželi ući u svlačionicu, i tada bi kucala na vrata, jer izvana nije bilo kvake. Iznutra bi joj netko otvorio, i tada bi se na pragu ukazala posve gola ženska, sa svim onim što ženske imaju.

To je bilo strašno. Grlo mi se steglo, osjećao sam kako sam se sav ukočio, kako se događa nešto sudbonosno, tada, toga dana, u tome vremenu kad nije bilo ni pornografije ni ičega, i kad je sve to bila nekakva tajna koja se nije ticala samo spola, nego života uopće. Jedva da sam se usuđivao pogledati u Joška, jer mi se činilo da isto mora biti i s njim, jer nisam znao što treba raditi ni što govoriti, kako se postupa pred tako velikim stvarima, u tako svečanom trenutku nakon kojega nijedan od nas neće više biti isti.

Ali, kad sam se napokon odvažio da pogledam u Joška, vidio sam da se on mirno smiješi, kao da u svemu tome što sam ja tako ozbiljno shvatio vidi čak i nešto komično. Smješkao se i odmahivao glavom, i čak je imao snage da povremeno odvoji oči od toga prizora i da prati zbivanja na terenu. Tako sam bio siguran da je on nešto slično tome već negdje prije bio doživio, i da već sve zna. I zato nisam mogao da ga se ne sjetim i te večeri.

Te večeri ležao sam u kadi i mislio na sve ono što sam vidio toga dana, i opet me je hvatalo ono isto uzbuđenje, i to je uzbuđenje raslo, drhat se širio od leđa niz noge, sve se to ubrzavalo i postajalo nepodnošljivo, ćutio sam strašnu mješavinu slasti i tjeskobe, za koju sam slutio da jest ono o čemu se sanja i što jest životna istina, o čemu svjedoče one dlačice ispod pazuha onih djevojaka u školskom dvorištu, i one crne dlake među nogama što sam ih vidio toga dana, ležao sam tamo bespomoćan, spreman da u tom času umrem ako treba, sve misleći na one ženske na vratima svlačionice, na njihove sise, na bijelu unutarnju stranu njihovih bedara, na tajnovitu sjenu među nogama, a kad je eksplodiralo po prvi put u životu, kad sam ugledao bijele kapi na svome trbuhu, ja nisam mogao a da ne pomislim kako je Joško zacijelo već i to doživio, kako sam ga stigao.

Tako je bilo i poslije, i uvijek. Poslije smo nas dvojica sjedili skupa u klupi, kroz cijelu gimnaziju, i išao sam k njemu kući, u mračnu kućerinu u kojoj su nekad bili uredi, a gdje su sad stanovali vojni muzičari. Poslije smo svašta skupa prošli i kao gimnazijalci smo uvijek dugo šetali između Dvora i Bolnice, kroz drvored kestena i lipa kojega sad više nema; poslije sam Joška upoznao bolje. Ali, uvijek je bio korak ispred mene, uvijek je znao više od mene o svemu što treba znati. Ne moram ni reći da je prije mene prošao prvo pijanstvo i da je prije mene bio sa ženom.

Dapače, više je i mogao, ne samo zato što je bio sportaš i svuda išao (bio sam i ja sportaš, pa što mi je vrijedilo), nego zato što je uvijek bolje od mene vidio složenost stvari. Zato mi se valjda i sam činio složenijim: kao da je bio slojevitiji od mene, kao da je imao više raznih lica, kao da je bio u stanju živjeti na više različitih razina, i to zato što je bio mudriji. Mudriji je, dakako, i danas, kad se prilično rijetko viđamo, jer je on smješten u Samoboru, a ja u ovoj kasarni u kojoj sve ovo i pišem, o tome se osvjedočim svaki put kad se sastanemo i kad razgovaramo o Vukovaru i o svemu što se s nama dogodilo. Tada iznova shvaćam kako Joško sve vidi slojevitije i mudrije nego ja, kako izbjegava svako pojednostavljivanje, svaku političku zajapurenost (za razliku od mene), kako je kadar i našu sudbinu i sudbinu Vukovara vidjeti nepristrasno, s raznih strana i trezveno. I zato mi se svagda čini da je on svestraniji, bogatiji, a i bolji čovjek od mene.

Njegove svestranosti postao sam svjestan još tada, na počecima, kad smo svirali kod Cvitkovića i išli u isti razred. Uočio sam kako u školi, kad ga pitaju za ocjenu, počinje govoriti drugačije: naglašavao je riječi na posljednjem slogu, onako kako se to čini u Zagrebu, odakle je njegova obitelj doselila kad je on imao sedam godina, zajedno s Muzičkom školom. Tim naglascima – činilo mi se – kao da je želio istaknuti da je on nešto drugo od nas ostalih, koji govorimo vukovarski, i da ga se zato mora drugačije i procjenjivati. Kao da je bio spreman i postati nešto drugo, samo ako to situacija traži. I uvijek mi se činilo da on bolje od mene zna i što je identitet i što je situacija.

A osobito mi se to činilo onda kad mu je umrla majka. Bilo je to onda kad smo već bili u gimnaziji i imali po sedamnaest godina, i kad je daleko za nama ostao i onaj slet, i one svježe daske, i štošta drugo. Tada sam vidio koliko Joško više od mene zna o životu i koliko sam djetinjast bio kad sam mu zamjerao njegove preobrazbe.

Ispočetka se znalo samo toliko da mu je majka bolesna i da je u bolnici, ali nitko nije mnogo razmišljao kako bi to moglo završiti. Joško zacijelo o tome jest mislio, ali to nije pokazivao. Bila je zima, jedna od najhladnijih koje pamtim, i nama su najavljivali da ćemo uskoro po gradskim ulicama kolektivno čistiti snijeg, toliko ga je bilo. Tada se čulo da je Joškova majka umrla.

Ja sam se pomalo bojao susreta s njim, jer sam znao da će biti drugačiji, i jer sam znao da on i smrt shvaća ozbiljnije nego ja, koji o njoj nisam nikad ni mislio, jer meni tada još nitko nije bio umro. A onda sam ga susreo pred žutom zgradom Općine (koju su stariji još uvijek zvali Županija), na uskoj stazi između dvije goleme hrpe snijega; imao je na sebi sivi kaput i crni šal oko vrata. Dok smo hodali jedan prema drugome (a bili smo na sjenovitoj strani ulice, dok je suprotna bila obasjana, i tamo je blještao snijeg i kapalo je s krovova), ja sam se sa strahom pitao što će biti i kako ćemo razgovarati, sad, kad je tu bila smrt. Jer, mi smo uvijek razgovarali u šali, peckajući jedan drugoga, nikad ništa nije bilo sasvim ozbiljno, uvijek je bilo bar malo ironije. Kako da sad razgovaramo? Treba li da mu izrazim sućut, i kako da to uradim a da ne izgleda nabiflano i blesavo?

Kad smo stigli jedan do drugoga, on mi je, bez pozdrava i bez ikakva uvoda, čvrstim glasom počeo pričati kako je upravo vidio svoju majku u bolničkoj mrtvačnici: kako su joj oči bile otvorene, kako se oni tamo nisu ni za što pobrinuli kad im je umrla, i kako je ležala ondje iskežena i ružna. Kako je potom izletio van i izbljuvao se, a potom pao na hrpu snijega u bolničkom dvorištu.

I u tome je bio zreliji od mene. Nije mu bilo teško priznati kako je patio, kako se bojao i plakao, nije ga bilo briga što ću ja misliti, znao je da ima važnijih stvari od moga mišljenja, pa makar ja bio i njegov veliki prijatelj.

A ja sam znao da ću od svega najbolje upamtiti njegov sivi kaput i crni šal, žutu zgradu Općine, bljesak snijega i kapi s krovova, i pitao sam se je li to dostojno, je li to ono što treba pamtiti, je li to život. Kao što sam i inače u vezi s Joškom pamtio male stvari, ćuteći kako je u velikima uvijek ispred mene.

Pamtim i danas kako mu je odjeća – dok smo sjedili skupa u klupi – znala vonjati po zaprškama, u ta vremena kad smo svi imali samo po jedan pulover. Jer, kuhao je za oca i brata, tada, sa sedamnaest godina, nije mu bilo teško da s tim izađe na kraj, i meni se činilo da se u tome ne mogu s njim porediti, da tome nipošto nisam dorastao. I pamtim kako mi je zabrinuto govorio da mu mlađi brat ima slabe ocjene (otac se bio posve izgubio nakon materine smrti), premda je on sam slagao jedinice u gimnaziji i nije mnogo za to mario. Sjećam se kako je poslije, dok je ljubovao s Anicom, više brinuo o njezinim obiteljskim problemima nego o svojim.

Sjećam se također kako smo svi, cijeli razred, bili na pogrebu njegove majke, i kakav je on tada bio. Bio je snijeg, svježe iskopani žuti prapor ostavljao je mrlje po puteljku i po okolnim grobovima, dan je bio tmuran i gole su grane crtale šare po sivkastom nebu, kao na slikama. Mi smo prilazili, jedan po jedan, i rukovali se s Joškom, a on je stajao tamo i samo kimao glavom. Ja sam ga tada zagrlio, toga hladnog poslijepodneva na vukovarskom katoličkom groblju, i zadržao sam ga na trenutak u zagrljaju kao da hvatam neku bolju mogućnost vlastitoga života, ono što sam nikada neću biti. I