Ulica me odgojila

By Pavao Pavličić

Ulica potiče čovjeka da filozofira. Možda to dolazi otuda što je ulica svima nama priručna zamjena za svijet uopće: ondje su prisutne gotovo sve životne manifestacije, a to, dakako, nuka čovjeka na uopćavanje.
Zato se svaki šetač ponaša isto: uoči na pločniku kakvu sitnicu, i smjesta je napuše do svjetskog pitanja. Spazi dva tinejdžera kako puše, i odmah zna sve o mladeži; primijeti pijanca gdje poteže iz boce pred samoposluživanjem, i već su mu misli zaokupljene problemom alkoholizma danas i ovdje; ugleda napirlitanu djevojku ljubičaste kose, i već zaključuje kako je današnja moda odraz stanja svjetskog duha.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 16, 2017
• ISBN: 9788663292116

Book preview

Pavao Pavličić

ULICA ME ODGOJILA

Impresum

Copyright © 2004 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2015 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

IME

Mora biti da je tužan život članova onih odbora za imenovanje ulica koji postoje u svakom našem gradu. Vjerujem da ti ljudi uoči svakoga sastanka čupaju kosu u zdvojnosti i nesanici. Jer oni su svjesni da imaju važnu zadaću, a isto su tako svjesni da tu zadaću ne mogu izvršiti. Ima li težega položaja? A što je najgore, izgleda da i ne postoji izlaz.

Odmah ću to objasniti na primjeru. Ima u Zagrebu, u samom središtu grada, jedan lijep i slavan trg koji se nekada zvao Trg bratstva i jedinstva, a sad se zove Preradovićev trg. Ali, narod ga je prije zvao Cvjetnim trgom, a i sad ga tako zove. Čime se tome narodu zamjerilo bratstvo i jedinstvo, može se nagađati; ali, što on ima protiv Petra Preradovića? Zašto ne želi prihvatiti ni njegovo ime?

Ja bih rekao da nije u pitanju Petar Preradović, kao što ne bi bio u pitanju ni koji drugi velikan čijim bi se imenom trg nazvao. U pitanju je tek to što tome trgu pristaje samo ime Cvjetni trg, i ni jedno drugo. Ni jedno drugo ime, dakle, nema nikakva izgleda da ga ljudi usvoje.

Nešto mi govori da to znaju i članovi onoga povjerenstva za imenovanje ulica, jer u takva povjerenstva ne biraju bilo koga, to su sve učeni i razumni ljudi. Postoje čak i dokazi da oni znaju takve stvari: eto, čuveni Trešnjevački plac – koji je nekad bio Trg oktobarske revolucije – nazvali su Trešnjevačkim trgom, a to je gotovo isto onako kako i običan svijet kaže. No, ako znaju sve to, ako im je jasno da nazivi ulica imaju svoju logiku, i da se na tu logiku ne može utjecati službenim putem, zašto onda ipak inzistiraju na imenima koja imaju slabe izglede da ikada doista postanu prava imena? Jer, to je isto kao s osobnim imenom: možete vi nazvati svoga sina Periklo iz nekih svojih viših razloga, ali će ga u životu svi zvati Pero; i, što ste onda postigli? Sve to oni, kažem, znaju bolje nego ja. Zašto onda ipak postupaju ovako?

Rekao bih da razloga može biti više, i svi su odreda plemeniti i uzvišeni, pa je utoliko tužnije što ih nitko ne uvažava. Nije loše ni nad njima se zamisliti, naprosto zato što ta imena ulica kod nas tradicionalno izazivaju zabune i polemike, i nikad ništa na tom području nije gotovo. Zašto, dakle, ovako imenuju ulice?

Prvi razlog mogao bi biti u želji da se poveća popularnost neke povijesne osobe, da se ime te osobe čestim spominjanjem učini dragim običnom čovjeku. Iza takve logike stoji onda još i pretpostavka da će se o nosiocu imena ulice automatski i više znati, jer će ljudi naprosto poželjeti da čuju u čijoj ulici stanuju i čijom se ulicom šeću. Ako, dakle, imenujete ulicu po Ivanu Gunduliću, prolaznicima će to ime postati blisko kao imena vlastitih rođaka, pa će oni onda i znati da je Gundulić napisao Osmana.

Ili možda Dunda Maroja? Vrag bi ga, naime, znao s tim starim piscima, a i uopće s tipovima po kojima se ulice imenuju. Jer, kad se malko raspitate, vrlo brzo ćete otkriti da naši ljudi zapravo nemaju nikakvu potrebu da doznaju po kome nosi ime njihova ulica, pa i kad doznaju, to ih mnogo ne impresionira i odmah zaborave. A ako je tako, kakve onda ima svrhe preimenovati ulice, davati im nova imena sa svakom promjenom režima?

No, možda u tome i jest stvar, naime, u režimu? Jer, svaka vlast nastoji da se ovjekovječi. Uviđajući pak kako su ulice nešto trajno, nešto što postoji stoljećima, vlast onda nastoji da se uz tu trajnost nekako šlepa. Logika je otprilike ova: dajte ulici ime po nekom istaknutom političaru, jer ulica će živjeti dugo, pa će i spomen na toga političara živjeti dugo, čak i onda kad se njegove zasluge pomalo zaborave.

Ali, i takva je računica, dakako, posve slaba. Jer, ako se malo bolje pogleda, baš takva imena ulica prva stradaju onda kad se vlast promijeni. Upravo težeći da ovjekovječe imena nekih ljudi, prijašnje su vlasti učinile da se ta imena prva zaborave. Tragove toga fenomena možete vidjeti još i danas: od političara iz bivšeg sistema stradali su kao naslovnici ulica oni najveći, dok su oni sitniji (za koje nitko nije siguran što su zapravo bili) ostali i dalje.

I to, vjerujem, znaju oni odbornici što se bave imenovanjem ulica. A ako je tako, što ih onda goni da ipak silom nadijevaju nova imena, da izmišljaju nazive za koje slute da se neće održati? Ja vidim samo jedan odgovor: interpretacija.

Evo o čemu govorim. Imenujući ulice, svaka nova vlast zapravo interpretira povijest, ocjenjuje važnost pojedinih pojava u njoj, izražava vlastiti odnos prema toj povijesti. Na primjeru: ako Starčeviću date veliku ulicu, a Štrosmajeru malu ili nikakvu, time ste odmah odredili što mislite o jednome a što o drugome, kakav je prema njima službeni stav.

A jasno je i to da se od zauzimanja takva stava ne može pobjeći. On se od vlasti naprosto očekuje; istaknuti ljudi moraju dobiti neke ulice, nešto se mora odlučiti. I tu onda nagrabuse oni članovi komisije. Jer, oni odrede ono što je po njihovu mišljenju najpoštenije i prema povijesti najkorektnije, bez obzira na to hoće li ime u praksi živjeti ili neće. Oni odrede da se Cvjetni trg zove Preradovićev, jer je to logično, budući da tamo stoji Preradovićev spomenik i budući da je Preradović kao velik pjesnik to i zaslužio. A raja na to naprosto fućka. I, tako imamo ovu sadašnju situaciju.

Zato predlažem da se pomogne povjerenstvu, i da se pomogne i svima nama. Evo kako: odredimo u svakom gradu jedan broj ulica kojima se neće mijenjati imena, i jedan broj onih kojima hoće. One ulice kojima imena ostaju stalno ista, neka se u svim režimima zovu Velika, Mala, Uska, Široka, Mesnička, Plinarska, Cvjetni trg, Kazališni trg, i već kako ih narod zove. A one druge – njih petnaest ili dvadeset u svakom gradu – neka se zovu po političarima i povijesnim osobama, i neka im se imena mijenjaju svaki put kad se promijeni vlast.

Dapače, neka se mijenjaju obavezno poslije svakih izbora. To će na sve nas djelovati terapijski, i tako ćemo se valjda napokon smiriti.

Vijenac br. 150, 2. prosinca 1999.

ZVIŽDUK

Poznavao sam jednoga starog profesora koji je uvijek zviždukao. Odnosno, ne može se odlučno reći da je baš zviždukao, ali je izgledao kao da zviždi. Ovako je bilo: hodao bi ulicom, nosio u ruci golemu torbu prepunu knjiga, kimanjem glave odgovarao na pozdrave svojih studenata, a usne bi naškubio tako da je svatko tko bi ga vidio morao pomisliti da on fućka neku pjesmu. Mi smo se neki put znali i prepirati oko toga zviždi li on ili ne zviždi, i ispadalo je da su svi u pravu. Jer, izbliza se čulo da iz profesorovih usta ne izlazi pravi zvižduk, ali da ona šištava struja zraka ipak oblikuje nekakvu melodiju.

To je nama, dakako, bilo čudno, jer nam se činilo da otkriva neku osobitu, do tada nepoznatu stranu profesorove osobe. On je, naime, bio vrlo strog, bio je silno ugledan čovjek u zajednici u kojoj je živio, a bio je, napokon, i prilično star. Zato nam se ono njegovo zviždukanje (ili što je već bilo) činilo nekako neprimjereno, jer smo mislili da zviždati imamo pravo samo mi, koji smo balavci, i koji smo i inače nitko i ništa. A to što profesor fućka (ili gotovo fućka), izgledalo nam je kao izraz nekog njegova osobitog nonkonformizma, ili čak obijesti, i zato nam je on bio simpatičan.

I, to nas je onda naučilo da i inače zapažamo i zvižduke i zviždače. Od onih vremena – a prošlo je od tada dosta godina – ja ne mogu vidjeti čovjeka gdje zvižduče po ulici, a da se ne sjetim starog profesora. Ne mogu a da te ljude onda i ne promotrim i da se ne upitam o razlozima i smislu njihova zviždanja.

I, zapazio sam nešto neobično. Zapazio sam da danas na ulicama više ne zvižde mladi ljudi, nego stari. Ako iza sebe začujete fićuk (bez obzira na to radi li se o kakvoj melodiji, o rasijanom ispuštanju zvukova ili o pravom signalu) možete biti sigurni da ćete, kad se okrenete, ugledati naborano lice na kojem je ispisana dob ne manja od četrdeset godina. Mladi danas, ukratko, više ne zvižde, a stariji zvižde još uvijek; kao da su se svi ugledali u našeg starog profesora. Stvar je samo u tome što je on tada bio jedini ozbiljan čovjek koji zviždi, a sad i zvižde samo ozbiljni ljudi. Zašto se to dogodilo? Kakav je povijesni proces tu posrijedi?

Da bi se na to pitanje odgovorilo, potrebno je najprije znati zašto su ljudi nekada uopće zviždali. Rekao bih da su postojala dva temeljna razloga: zvižduci su se tada dijelili na glazbene i signalne.

Glazbeno zviždanje imalo je u neku ruku status folklorne umjetnosti: ono je neke vrijednosti čuvalo u zajedničkoj memoriji. U ono je doba, naime, bilo malo gramofona, o magnetofonima se nije moglo ni sanjati, pa smo se tako s glazbenim novitetima upoznavali samo preko radija. Zato su ljudi imali običaj da melodiju koju bi čuli odmah nekoliko puta odzvižde, kako bi im se ona bolje urezala u sjećanje. I zato, kad biste na ulici vidjeli čovjeka gdje zviždi i korača u ritmu pjesme, onda to nije nužno značilo da on tako sam sebe zabavlja, moglo je značiti i da utvrđuje gradivo. I uopće, to glazbeno zviždanje nipošto nije bilo onoliko osamljenička djelatnost koliko se na prvi pogled može učiniti. Jer, ti su zvižduci čuvali pjesme i za svoju klapu, za sve one koji ih nisu mogli zapamtiti pri prvom slušanju. Oni su te pjesme zviždali svojim prijateljima, i tako bi ih i prijatelji s vremenom naučili. Postojale su čak i pjesme koje su bile omiljene u pojedinim kvartovima, a događalo se i to da dečki, hodajući skupa – recimo, s utakmice – svi uglas zvižde istu melodiju. Ona je bila kao neka vrsta njihova zaštitnog znaka.

Kao što je to bilo i s onom drugom vrstom zvižduka, signalnom. Jer, tada je svako društvo imalo svoj dogovoreni zov, imala ga je i svaka obitelj. Ljudi su se rado dozivali zviždanjem: zviždali su momci curama pod balkonom, zviždali su prijatelji jedni drugima ispred kina, čak se događalo i da majke dozivaju djecu s prozora zviždeći obiteljski signal. Po signalu su se prepoznavale ulične klape, a i pojedini zviždači, kao po glasu.

Ali, ni to nije sve. Signal je često imao i ulogu poziva u pomoć, ili naprosto vapaja za društvom. Na utakmici, u parku, na plaži, kad ne vidiš nikoga poznatog, ti lijepo zazviždiš, pustiš signal, i ako ima nekoga, on će ti se odmah odazvati, jer na to ga obvezuje pripadnost istome zvižduku, kao da ste pripadnici tajnog bratstva. Osobito je to zgodno bilo u opasnosti, noću, na povratku s plesa, kad bi došlo do sukoba s konkurentskom bandom, i u sličnim prilikama.

Kad se malo bolje pogleda, i jedna i druga vrsta zvižduka – i glazbena i signalna – bila je zapravo iznuđena prilikama. Bila je to, jednostavno, posljedica siromaštva. Glazbenom zviždanju pribjegavali smo zato što nismo imali gramofona i kasetofona, a signalnom zato što nismo imali telefona, mobitela i sličnih stvari. A kad se to zna, onda je jasno i zašto današnja mladež više ne zviždi: ne zvižde zato što im to ne treba, imaju sve ono što može poslužiti umjesto zvižduka.

A stariji zvižde i dalje, i njihovi su razlozi i sad s jedne strane glazbeni, a s druge signalni. Glazbeni su zato što oni zvižduću melodije iz svojega doba, koje se više ne mogu čuti na radiju: tako se prisjećaju starih vremena i čuvaju uspomene. A ima to i signalnu ulogu, naravno: dok hodaju ulicom naškubljenih usana, oni se zapravo potajno nadaju da će ih čuti netko iz stare klape, da će se svega sjetiti, i da će se tako među njima uspostaviti nekadašnja veza.

Otkako sam to shvatio, ja s još više sjete mislim na starog profesora. Jer, i on je zviždao zato da se podsjeti, i zato da nekoga dozove: bio je, naime, i star i osamljen. Pa, zato i ja, svaki put kad vidim na ulici nekoga zviždača, osjetim potrebu da mu priđem i uzmem s njim fućkati. Jer, to je moja generacija.

Vijenac br. 152–153, 30. prosinca 1999.

BICIKLISTI

Pogledajmo istini u oči: bicikliste svi mrze.

Mrze ih vozači, jer se biciklisti vrzmaju između automobila i pri tome se ponašaju nepredvidljivo. Dok se vozi u koloni, zauzmu cijelu širinu trake i traže da ih poštuješ kao i svako drugo vozilo; a kad se stigne do semafora, oni se prestaju ponašati kao svako drugo vozilo, pa se promigolje između automobila i postave se na startnu crtu, tako da, kad se semafor otvori, opet mogu kočiti promet. I, vozač mora otvarati četvore oči da kojega od njih ne zakvači. Jer, često su i neosvijetljeni, a da i ne spominjem kako znaju biti šašavi.

Bicikliste, dakako, mrze i pješaci. Evo zašto: s obzirom na to da kod nas nema uređenih staza za vožnju biciklom, oni u takvu stazu često pretvaraju pločnik. Ima, naime, prometnica na kojima za bicikliste postaje suviše opasno, koliko god da su hrabri: moglo bi im se lako dogoditi da izgube glavu, pa zato bježe. Bježe, dakako, na nogostup, i ondje se iz ugnjetavanih pretvaraju u ugnjetače: voze onuda kao da je sve to njihovo, u velikoj brzini vrludaju između prolaznika kao skijaši u slalomu, zazvone vam iza leđa tako da se prepadnete, čak se i očešu o vas. I uopće, daju vam sve razloge da prema njima osjetite antipatiju.

Ali, ne samo antipatiju, nego i neku vrstu divljenja, to mi je teško izustiti, ali moram. Jer biciklistima se mora priznati jedna stvar: oni imaju odlučnosti i imaju upornosti. Oni dobro znaju da ih svi mrze, znaju to bolje nego vi ili ja, koji smo samo promatrači. Znaju da ih mrze vozači, osjetili su to po trubljenju sirenama i po psovkama kroz otvorene prozore automobila. Znaju da ih mrze pješaci, čuli su bezbroj puta i njihovo mišljenje pri bliskim susretima na pločniku. A ipak, oni voze dalje. Voze dalje i po kolniku i po pločniku, i ne daju se smesti. To dokazuje da su biciklisti osobiti ljudi.

Ali, po čemu su osobiti? Ja ne vidim drugoga odgovora osim ovoga: oni imaju misiju. Samo ta misija mogla im je dati onu odlučnost i ustrajnost, samo ona je mogla učiniti da dvokoličari, usprkos opasnosti, neugodnostima, pa i svoj onoj mržnji, ipak voze dalje. Oni, dakle, imaju nekakvo poslanje, oni se tu ne nalaze ni radi svoga hira, ni zato da nas provociraju, nego iz nekakva višeg razloga. Oni za grad i za nas obavljaju neki posao o kojem mi nemamo ni pojma. Pokušajmo vidjeti u čemu se taj posao sastoji.

Pri tome bi nam bilo dobro da još jednom uočimo kako biciklisti svima smetaju. Ako svima smetaju, to znači da se nalaze negdje gdje ne bi trebali biti, da nisu na svome mjestu. Oni, dakle, pripadaju zapravo nekamo drugamo. Kamo bi pak mogli pripadati? Možda u neko drugo vrijeme? Biciklisti bi, doista, mogli biti izaslanici neke druge epohe, pa su zato u ovoj našoj tako neumjesni.

I doista, oni su nekakav ostatak prošlosti. Nekada su ljudi, to svatko zna, mnogo više vozili bicikle nego danas, u ono doba kad nije bilo toliko automobila. Tada se živjelo sasvim drugačije, i bicikl je imao mnogo veću vrijednost nego sad. Živjelo se tada mirnije, staloženije, s više smisla za male radosti i male korake naprijed. Tada smo bili i skromniji, a ne ovako preuzetni kao danas. Možda, dakle, biciklisti postoje zato da nas na ta vremena podsjete, da nam kažu odakle smo došli? Možda se oni motaju po našim kolnicima i pločnicima zato da ne bi umrla tradicija takve vožnje i svega onoga što ta vožnja znači? Možda su, ukratko, oni nekakvi živi fosili, muzejski izlošci na našim ulicama?

Osim ako nisu nešto posve suprotno: ako nisu zapravo izaslanici budućnosti. Jer, ako je ovo maloprije bila optimistička vizija, postoji i pesimistička: možda je suđeno da jednom nestane automobila, i da bicikli opet dođu u uporabu. Zbog naftne krize, zbog ekološke krize, zbog tko zna kojega razloga, moglo bi se dogoditi da se počnemo opet vozati na dvokolicama i da dvokolica ponovo dobije na cijeni. Možda, dakle, i ovi sadašnji biciklisti nisu ostatak prošlosti, nego najava onoga što nas čeka? Možda nam oni samo pokazuju kako će nam svima jednog dana biti? Možda mi, gledajući njih na ulici, zapravo sudjelujemo u nekoj vrsti vremeplova?

Može biti, kao što može biti i nešto sasvim treće. Moguće je, naime, da biciklisti nisu došli ovamo k nama iz drugoga vremena, nego iz drugoga prostora. Da oni, jednostavnije rečeno, ne stižu ni iz prošlosti ni iz budućnosti, nego iz inozemstva. Jer, u tom inozemstvu svuda postoje uređene biciklističke staze, i onuda klizi vrlo mnogo dvokolica. Bez obzira na to kakav je u nekom gradu promet, za takvu stazu mora biti mjesta. Jer, ona je zapravo poligon demokracije, to je važno znati. Evo kako: prvo, ona čini da biciklisti budu ravnopravni vozačima automobila, jer svatko ima svoj prostor, i ondje je svoj gazda. Drugo, čini ih to ravnopravnima i s pješacima, iz istoga tog razloga. Treće, staza uspostavlja među samim biciklistima zdravu konkurenciju i normalnu hijerarhiju: tko bolje gazi pedale, taj se brže i vozi. Možda, dakle, i ovi naši biciklisti nisu ništa drugo nego vapaj za takvim stazama, za takvim odnosima između ljudi, za takvom demokracijom?

Moguće je. Ali, kako god bilo da bilo, očito je dobro što biciklisti postoje, kao što je očito i to da oni znaju nešto što mi ne znamo. Nešto što ih tjera da sve izdrže i da voze i dalje, usprkos našoj mržnji. Ali, što je to?

Naravno, bilo bi najlakše naprosto ih upitati o čemu se radi, što ih to goni naprijed. Ima za to i prilike, jer stalno ih susrećemo, na pločnicima i na kolnicima. Ali, kako da ih čovjek upita, kad mu idu na živce toliko da im na kolniku može samo zlobno zatrubiti, a na pločniku ih samo opsovati?

Vijenac br. 154, 27. siječnja 2000.

CRTANJE

Danas djeca sve manje crtaju po pločnicima. Rijetko ih možete vidjeti kako, čučeći ili klečeći, nastoje pogoditi oblik leptira, ili kućice, ili stabla. Ta je djelatnost toliko izgubila na privlačnosti da odrasli moraju kojekakvim školskim i kvartovskim akcijama poticati djecu da nešto nacrtaju na asfaltu: nabavljaju im raznobojne krede, zaustavljaju promet, pružaju sve pogodnosti. Ali i to malo pomaže: cijela stvar potraje jedan vikend, a onda je gotovo; današnja će se djeca teško sama sjetiti da se po pločniku može i crtati.

U naše vrijeme bilo je drukčije! Mi smo krali iz škole kredu kad god bi nam se pružila prilika, samo zato da bismo njome crtali po asfaltu; a tko bi se domogao one plave, krojačke, taj je na neko vrijeme bio prvak svijeta. Kad nije bilo krede, valjao je i komad opeke što je ostavljao crveni trag, valjao je čak i grumen ugljena što su ga susjedu doveli za ogrjev, jer i njime se moglo nešto nacrtati. Crtali smo ono što nam je trebalo: školice, terene za igru graničara, ali i sasvim nepotrebne (što znači estetske) kreacije poput čovječuljaka, cvijeća, kućica. Neki put smo crtali valjke i deltoide koji su nama izgledali opsceno, a za koje nitko nije mogao pogoditi što zapravo znače, pa bismo ispod njih onda i napisali što prikazuju.

Zašto smo tada tako mnogo crtali, nije teško pogoditi. Jedan je razlog zacijelo bio sasvim prizeman i lako razumljiv: zato što nismo imali gdje drugdje crtati. Papir je bio rijetkost i moralo se na njega dobro paziti. Bilo je mnogo kuća u kojima se i nije moglo naći nikakva drugog papira osim novinskog, a taj je služio za pranje prozora, za trpanje u prošupljene cipele i za potpaljivanje vatre. Ako je i bilo kakva drugog papira, bio je to onaj od škarnicla ili škartoca, a na njemu su ukućani jedni drugima pisali stolarskom olovkom važne poruke o onome što treba uraditi ili kupiti. O pisaćem priboru neću ni govoriti: kemijskih olovaka nije bilo, nalivpera su bila skupa, bojice je trebalo čuvati za školu. I, što nam je onda ostajalo nego da crtamo po pločnicima?

Imali smo, doduše, za to i druge razloge osim siromaštva. Među tim je razlozima osobito važna bila naša slikarska samosvijest. Kako god bi se okrenulo, ispadalo je da je ulica nakon naših likovnih intervencija ljepša, da smo je svojim radom ukrasili, a