Orisi 1: 1, #1

By Mirjana Barišić

Sretni dani djevojčice M prekinuti su u cipelama broj 38. Sve njene ljubavi su lijepe, ali uvijek žele više. Najbolje tek dolazi jer čemu nova jutra, ako je sve naj u prošlosti.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mirjana Barišić
• Release date: Nov 14, 2023
• ISBN: 9798223782797

Mirjana Barišić

Mirjana Barišić rođena u Šujici u Bosni i Hercegovini, živi u Zagrebu.

Book preview

Contents

Zagrebačka Špica

Hrvatski Jet Set

Žh

Purger

Prvi Sastanak

Onaj Prst U Zraku

Moja Prva Priredba

Stakleni Sanduk

Mama I Micika

Cipele Broj 38

Tiše O Onoj Stvari

Tata I Niko

Kašnjenje

Titraji S Nikom

Zrinjevac

Zagrebačka Zima

Pokazao Mi Ono

Kako Dalje?

Sedma Jugoslavenska Republika

Titraji Gornjeg Grada

Zlatna Krletka

Drugi Prekid

Međugorje

Komunizma I Međugorje

Još Tiše O Onoj Stvari

Ljeto 1981.

Jesen 1981.

U Trst Po Garderobu I Kavu

Zaobilaženje Istine

Par-Nepar Vožnja Automobila

Ugroženi Srbi

Opet Tiše O Onoj Stvari

Doček Nove 1983.

Ukrali Mi Sat Života

Sport I Politika

Još Samo I Onaj Prst

Vjenčanje U Makarskoj

Likvidacija Hrvata

Drugi Doček Nove Godine

Sarajevo

Naše Vjenčanje

Moj Prijatelj Adam

Široke I Duge Haljine

Opet Sam Se Zaljubila

Prvi Sastanak S Markom

Nesvršena Prošlost

Uskrs

U Fići Do Grčke

Predstava

Čornobylj

U Titrajima S Markom

Oni Što Vole Tuđe Živote

Hoćeš Se Udati Za Mene?

Na svijet smo došli goli, bez odjeće. Nismo donijeli ništa, a tako ćemo i otići iz ovoga putovanja kroz vrijeme. Od nas će ostati samo nasljedstvo uspomena. Stvarajmo dobre titraje, lijepa sjećanja. Uživajmo u putovanju života. Uvijek dođe kraj. Reprize nema.

Prolazeći kroz vrijeme ne biram ništa. Nisam birala rođenje, ni roditelje birala nisam, ni nacionalnost, domovinu nisam birala, ni broj cipela birala nisam, nisam birala izgled. Čini se da sam birala ljubav, ali ni to nisam, kao ni odrastanje ni smijeh ni tugu, starenje nisam birala. Ništa birala nisam, sve mi je određeno davno. Ali nešto ipak mora biti moje, samo moje.

Čudesna M

Povijesne činjenice u romanu temeljene su na pričama mojih roditelja, osobnom hodu kroz vrijeme, medijskim vijestima, podacima na dostupnim web- stranicama. Naravno, nisu opisani svi događaji, a nisam sigurna ni da je to moguće. Opisala sam ono što me se dojmilo. Sve ostalo, ljubavni događaji i likovi, plod su mašte na tankoj granici stvarnosti. Sve sretne i nesretne ljubavi su slične, razlika je u imenu voljene osobe, mjestu i trenutku titraja.

Bilo kako bilo, zajedno ćemo proći kroz vrijeme u kojem nitko od nas nije živio na isti način. Ovo su moji orisi pisani u nastavcima A vaši? Svoje orise možete poslati na e-mail: [e-mail]

„Istina je kao voda, uvijek negdje procuri", tako je govorio moj tata.

Zagrebačka Špica

Riječ je o sjedenju ili stajanju ispred poznatih zagrebačkih kafića u središtu grada. To je onaj ugao Trga bana Josipa Jelačića i Gajeve ulice. Špica se proteže od Gajeve ulice, Petrićeve, Preradovićeve, Margaretske, Preobraženske, Bogovićeve do Preradovićeva trga (Cvjetno trga). Termin subotnje špice nastao je posjećivanjem ugostiteljskih objekata u tom užem središtu grada subotom ujutro. Od početka 1990-ih, kada je špica bila i u Tkalčićevoj ulici, radi masovnog otvaranja kafića koji daju dojam produžene terase.

I nije to samo ispijanje kava: to je mjesto gdje je najvažnije biti viđen, to je šetnja istim pravcem u oba smjera, čuju se sva narječja i dijalekti Hrvatske, u novije vrijeme i strani jezici. Čini se da svi sve znaju od sporta, kulture, politike, medicine…

Mogu se vidjeti razni modni stilovi: od klasičnih neutralnih tonova do upečatljivih boja. Dame svoje najbolje kombinacije kao da čuvaju upravo za subotnju šetnju špicom. Svatko zna gdje stati, gdje zastati. Trener Ćiro Blažević uvijek kavu popije kod Charlia, zatim ide u šetnju do Cvjetnog. Bivši sportaši okupljaju se duž cijele Bogovićeve. U novije vrijeme neizostavan je dolazak političara za Uskrs, Badnjak i Staru godinu. I oni žele biti viđeni.

Danas je subota 11. listopada 1997., stigla sam na špicu.

-         Hej! Bok!

U trenu sam se našla u zagrljaju i poljupcima.

Imaš vremena, ajde imaš…imaš, idemo na piće! – ushićeno je govorila Ana.

-         OK.

Na zagrebačkoj špici nije lako naći slobodan stol. Nama je uspjelo. Nakon uobičajenog „Kako si?, „A ti?, znala sam kako sugovorniku dati šansu da govori što više, a ja što manje: Ako je netko uspješan u poslu, tada treba pitati: „Kako posao?, ako je majka, treba pitati za djecu. Prije nego se Ana snašla upitam: „I, koliko ono imaš djece?

Pričala je kao jedna od onih udanih žena, užasno puno sažalijevajući sebe što sve mora činiti: za muža, za djecu, kuhanje, pranje… i kako to već ide kod žena koje su svojevoljno izabrale životnu ulogu „patnice" umjesto sretna žena biti.

Još od školskih dana kada bi cure govorile o svojim dečkima: „Idiot jedan, svinja jedna, ma ide mi na živce to njegovo…, pitala sam se: „Oo, Bože dragi, pa zašto je ona u vezi s njim ako je takva svinja? Što je ona u toj simbiozi? Kako sam rasla i sazrijevala, kad bi se našla u takvim situacijama, rekla bih:

-         Muškarci su najdivnija bića na svijetu.

-         Kaj? Kako to misliš? Zakaj?– povikale bi sve u jedan glas.

-         Oni su divni. Samo treba znati poštovati drugu stranu i ne tražiti promjene na njima jer se i same nerado damo mijenjati. Znati da i …(i nisam rečenicu ni završila…) one bi u glas:

-         Ma daj, kaj je tebi, onaj moj seronja jučer došao s posla, skinuo čarape i ostavio ih kraj fotelje, nekoliko puta ustaje, ali nikad ih ne ponese u prljavo rublje, svinja jedna…

Tada ih više nisam slušala. Nisam sebi dozvolila uzalud trošit energiju, odnosno, ostavila sam ih da uživaju u svom kokodakanju. Zašto ih slušati ili razgovarati kada one ne žele čuti drugu priču. Treba razgovarati. Ako razgovaramo, tada možemo razumjeti mišljenje druge osobe, ne vičemo, ne svađamo se, bez cinizma, niskih udaraca … poštujemo različitosti i svi smo na dobitku, nema ogorčenja i svatko bira kako dalje.

Dok su se one nadmetale između sebe koja doma ima većeg idiota, svinju i što sve ne, ja bih se promeškoljila na stolici, ugodnije smjestila: promatrala naizgled divne ljude oko sebe i samo za sebe stvarala procjenu profila osobe. Vrlo rijetko krivo procijenim. Testirala sam to na osobama koje sam tek upoznala. Naravno, nikomu ne govorim o tome, takva su razmišljanja rezervirana samo za mene.

Znam da imam i drugih sposobnosti koje većina nema. Nisam se ja uspoređivala s njima. Oni su uočili mene, da sam „drugačija, „čudna. Ali ja znam da nisam „drugačija ni „čudna nisam. Ja sam čudesno posebna. Tu i tamo bih znala ubaciti: „Zbilja?, …. O, dragi Bože … ma nemoj i slično. One nikad primijetile nisu da ih ne slušam, moje poneko „Zbilja? … ma nemoj ubacivala sam slučajnim odabirom prema njihovoj grimasi lica i prema mom unutarnjem glasu, moje malene M. One tada s još više intenziteta pričaju, a ja nastavim dalje po svom. Kada završe jadikovke i kada se prijeđe na normalnije životne stavove, uključim se.

Jesam li bila prava prijateljica? Pojam prijateljica olako se izgovara. Naročito pri upoznavanju. Uobičajeno se kaže: „Da vas upoznam, ovo je moj prijatelj-ica", a nakon nekog druženja shvatim da su oni poznanici. Ma, nije to kod mene tako, nemam ja deset ili dvadeset prijatelja-ica. Imam ih malo, ali dovoljno pravih, kvalitetnih. To je moj mali krug velikih ljudi.

Danas dodajem, taj mali krug postao je još manji. Neki veliki, postali su mali i nevidljivi.

Mislim da je ponekad dobro prepoznati trenutak šutnje. Netko je utvrdio da čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči šutjeti. Ako šutim, to ne znači da su drugi u pravu, samo nisu vrijedni moga vremena i truda uloženog u riječi. Jednostavno, ne da mi se trošiti na njih riječi, energiju i svoj hod. Po prirodi malo govorim. Samo u posebnim situacijama, osobito onim kad me netko izbaci iz takta. Ova nije ta. Jesam li postupila ispravno kada sam šutjela?

Vjerujem da jesam, nikoga nisam povrijedila. One su uživale u jadikovkama, ja ne. Nikomu nikada namjerno štetu nisam nanijela. Pomagala: ne kada sam htjela, već kada god su tražili moju pomoć. Bilo u velikim ili malim stvarima.

Razgovarati s nekim tko u startu ne sluša, ne čuje nije vrijedno moga truda, ne mogu tako i ne dam se za bilo što i bilo komu. Ljepota je u oku promatrača, a komunikacija u uhu sugovornika. Ne želim uzalud trošiti trenutke u nepovratnom vremenu. Tu ni za koga, nema dobrog.

Što sam mogla ili trebala? Zamijeniti njih s novim društvom koje bi meni bolje odgovaralo u pogledu na vjeru, kulturu, tradiciju, informiranost i svim drugim pojavnim životnim titrajima? Ali tom novom društvu i ja bih trebala odgovarati, … i mogla bih tako unedogled mijenjati. Zato sam odabrala ostati s njima. Namjerno ne spominjem obrazovanje. Razina obrazovanja ne znači da imaju visoke ili bar prosječne životne vrijednosti. Moj motto je u sugovorniku prepoznati njegove vrline, a mane zaobići. Tako me učili moji roditelji. Oni kažu da kod drugih ljudi treba vidjeti ono najbolje, makar i sitno bilo. U tom sitnom dijelu se uključujem, u onom većem mene nema, otplovim u mislima svojim. Životni vijek „proleti". Zašto ga tratiti na loša događanja, loše osobine, uzmi one najbolje. Možda su po meni nečije mane, za nekoga drugog vrline. Drugi neka uživa u njima. Pa tko sam ja da ih uvjeravam u suprotno, oni žele biti takvi, a ja ovakva.

To je kao i priča sa TV programom. Svi nešto gunđaju kako je loš program. Promijenite program! Eugen J. Polley izumio je daljinski radi mijenjana programa, isključivanja TV-a iz ugodne fotelje. Uzmite knjigu i čitajte, odite na jogging, ljubite se ili što već.

A tu je i ona priča s turistima koji dolaze u našu Hrvatsku na odmor pa stalno gunđaju o koloni na prijelazu granice u Hrvatsku, kako je svake godine ista gužva i čekanje u koloni… Hej, kažu: „Svake godine isto pa jesu li su oni svjesni što govore? Dakle, svake godine dolaziš i zar svaki put misliš da si ti jedan jedini turist na granici, nitko osim tebe neće biti. A osim toga pitala bih ja njih koliko im u tim europskim zemljama treba od stana do posla i kakva je gužva u prometu po cijeli dan u tim europskim gradovima gdje je sve „bolje i uređenije od naše zemlje.

Zatim, dolaze oni kojima je sve skupo u Hrvatskoj: od namirnica u trgovinama do smještaja pa krenu usporedbe ljetovanja na Kanarima, Tajlandu, Grčkoj … jeftinije je nego kod nas ... Je li im netko prislonio pištolj na čelo i rekao da moraju u Republiku Hrvatsku?! Nikako shvatiti ljudsku jadikovku.

E, tu je još i ona priča s našim gastarbajterima kako je osobito u Njemačkoj kod „Švabe sve uredno i čisto. Pa nemoj čim prođeš slovensku granicu i stigneš u svoju Hrvatsku kroz prozor bacati koru od banane, čik od cigarete. Da učiniš to u Njemačkoj, „Švabo bi naplatio veliku kaznu i Slovenci isto. S kim o tome razgovarati? Ma, neću više trošiti vrijeme na takav soj ljudi. Možda se jednom i oni promijene, u ogledalu ogledaju.

Vraćam se susretu s Anom. Tu i tamo sam ubacila izraze čuđenja: „Zbilja? Ma bravo!…, tek toliko da vrijeme prođe u njenom monologu kojem se kraj samosažalijevanja nije nazirao. Ali ima Boga. Tko još sumnja u to? Oglasila se na mobitel. Bio je to njen brat … I ona je morala otići. Rekla sam da ostajem još malo i da ću podmiriti račun, na što je ona dodala: „Dobro, vidimo se. Hvala Bogu, neka je otišla.

Zapalila sam još jednu cigaretu i razmišljala. Nije me tražila broj telefona, kao ni ja nju, ali kako je mislila „vidimo se? Diplomirala je, udala se kao i većina žena, po obrascu tradicije jer se to mora učiniti do nekih godina. Kojih? Gdje to piše? Rodila jedno dijete pa drugo. Živi životom tisuća običnih žena iz mase, izvršila je dužnost i majke i supruge. Mislim da je tako i s većinom muškaraca. Ma i onih što kažu: „Zalomilo mi se. Pitam se: „Kako im se zalomilo da je ona ostala trudna? U kojem vijeku živimo? Poneki od takvih u braku kažu: „Da nisi ostala trudna, nikada te ne bi oženio? Koji li je to primitivno priprosto lik? Ni sekunde ne bih ostala s njim, a vjerojatno ni zastala kraj njega prije toga „zalomilo se". Zar je mogla sama zatrudnjeti?

U ovom vremenu kroz koje prolazim u putovanju života nisam puno puta čula da je netko rekao: „Bila je to ljubav od samog početka do danas. Osim mojih roditelja i još dva para. Ima još nešto što muški rod „hvalospjevno izgovara: „Tko je vidio svoju ženu poljubiti na odlasku i dolasku doma i tko se to još raduje seksu sa svojom ženom…? I ona: Ako nemam kod kuće, moram tražiti negdje drugdje, uzeti što mi je dostupno.Sačuvaj me, Bože, takvih stvorova u mojoj blizini. To su jadnici bez samopoštovanja, kulture, časti. Ti jadnici, primitivno priprosto „uzdižući sebe misle kako su ne dobri već „odlični u krevetu". Oni ne shvaćaju da uzdigli se nisu, niti će ikada.

A oni što su stekli na nezakonit način, ma koliko novca pribavili, kakav god skup auto vozili, kakve god slike „okačili" na zid i diplome doktorata nabavili, koliko god metara knjiga u boji police regala imali, zauvijek će klošari ostati. Nema to veze ni s godinama, častan čovjek: častan je i na biciklu, na tramvajskoj stanici, u avionu. To znaju poneke njihove bolje polovice, samo ne i kako napustiti tako jadnog klošara.

Hrvatski Jet Set

Živim u centru grada gdje ima mnogo galerija. I ja sam vlasnica jedne od njih. Imala sam sreće što je na prvoj mojoj dobrotvornoj izložbi bio Mateo, agent umjetnina. Njegovi klijenti su samo jet set. Što je danas jet set? To su dojučerašnji skorojevići koji se smatraju elitom, čast izuzecima. Hrvatska poslovna elita obožava automobile. Najviše vole da ih se vidi u BMW-u, Audiu, zatim u Mercedesu, a rijetki su u Volkswagenu.

A koja je to poslovna elita i kako je nastala? Nastala je stvaranjem lijepe nam domovine Republike Hrvatske. Nastala je tijekom Hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Nastala je na tuđoj krvi i na osiromašenju drugih. U ratu je poginulo više od 13.000, uključujući nestale.

Sve su to samo podaci koji ostaju mrtvo slovo na papiru, a elita mijenja automobile, kupuju nekretnine, jahte, satove, umjetnine, sjede u upravnim odborima, ispisuju fiktivne račune, otvaraju račune na majke, žene, punice... novac odnose u švicarske banke, a kunu se u hrvatstvo. Pa neka nam je tako kada ih ne znamo zaustaviti. Na vlasti su oni koji to sebi i odabranima omogućuju. I sve po „zakonu. Pojedinci ionako imaju bolju sadašnjost od budućnosti. Do kad će, te sitne duše raditi to? Kad-tad sve dođe na naplatu. Na ovaj ili onaj način. Oni ne poznaju Božji zakon. Samo zakon zgrtanja novca. Božji zakon dolazi u različitim oblicima; preko djece, vlastitog zdravlja, ljubavi, „zakonito stečenih nekretnina… A kad dođe, govore: „Kud baš sada?" Postoji li pravi trenutak za nevolje? Ako tko zna, neka javi mi.

Pljačka se ostvarivala korištenjem političkih veza, menadžerskih kredita, krivotvorenjem papira, ignoriranjem postojećih zakona uz dobre veze. Na taj način dolazilo se u posjed firmi. Neke firme su sustavno uništavali i namjerno nanosili štetu da bi im smanjili cijenu prije preuzimanja. Navodni razlog i cilj toga procesa bio je restrukturiranje gospodarstva, ali taj cilj nije ispunjen iz razloga što je stvarni cilj bio preuzimanje poduzeća i isisavanje kapitala iz njih, a ne njihovo unaprjeđenje, modernizacija i novo zapošljavanje. Stvarni cilj bio je pljačka ostvarivana stjecanjem bogatstva bez ulaganja kapitala. Bez pravih financijskih sredstava dolazilo se u posjed velikih vrijednosti.

Na takav način dojučerašnji skorojević „kupili su i opljačkali najprofitabilnije firme. Posljedice tog procesa izrazile su se u elitizmu, siromaštvu, nezaposlenosti te golemim vanjskim i unutarnjim dugovima. A onda je ta elita shvatila onu narodnu „novac sva vrata otvara, tako su novcem „podmazivali" sve daljnje kriminalne radnje. Kupovali medije da im promijene imidž, ali ugled nikada dobili nisu čak niti od vlastite obitelji. Dojučerašnji skorojevići imaju samo puno novca i ostaju klošari bez obzira na sve.

Ja ne zamjeram, niti sudim. Ni meni nije nitko branio učiniti slično. Mogla sam krivotvoriti potpis i dioničko društvo pretvoriti u svoje vlastito, kao netko, dobro mi znan. Nije do pameti i zabrana, nego do ljudskosti i poštenja, do morala i etike, do časti, a oni to nemaju. Oni znaju kupiti knjige na metre u boji regala, možda imaju i Kanta, ali pročitali nisu da stari filozof napisao je: "Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i divljenjem što ih više promišljam: zvjezdano nebo nada