Pun mjesec u Škorpiji

By Zora Vujasin Di Gallo

Priča prati turbulentnu ljubav, punu smijeha i suza, izmedju novinarke i carinika iz Sarajeva, deset godina prije početka rata na teritoriju bivše Jugoslavije. Kada ljubav napokon preraste u brak, mir i sreća dvoje ljudi vrlo brzo bivaju uzdrmani političkim dogadjanjima u zemlji. Slijedi izbjeglištvo i trogodišnja drama porodice koja se bori da nadje svoje mjesto pod suncem. S useljenjem u Kanadu akteri ove istinite priče misle da su riješili problem egzistencije i da im se sreća napokon osmjehnula. Umorni od svega i ne slute da će baš tu gdje su konačno pronašli mir, krenuti nova, još teža životna drama. Kulturni i socijalni šok koji će doživjeti u sudaru s novom sredinom, žestoko će podjariti nostalgiju koja će krenuti da sistematski izjeda porodicu iznutra.

KOMENTARI ČITALACA

Ovo što sam upravo pročitala je DOBRO i više od toga. Jezik tako lako, lagano teče i miluje, užitak je čitati. Početak povuče, priča izaziva emocije i tjjera razmišljanju i preispitivanju vlastitog odnosa prema životu, naročito prema iskustvu mase ljudi u izbjeglištvu. Za vrijeme čitanja bilo je i suza i smijeha. Kraj je perfektan, umota čitavu priču i pruža katarzu.
Anja Zupan Mežnar
***
Pročitah knjigu u jednom dahu. Nakon prve stranice shvatio sam da je nemoguće drugačije. Svaka naredna tražila je slijedeću i tako stigoh do kraja. Zorine riječi u početku teku kao nabujala, virovita i nepredvidljiva rijeka, da bi na kraju utihnule i nastavile mirno kao da plove njenom rodnom rijekom Unom.
Fuad Dorić
***
Odmah u petak počela sam da čitam i evo završih je jutros. Lijepo sam se isplakala a i nasmijala. Dobro je da si je napisala. Zaista "teče"! Svaka ti čast na memoriji i sposobnosti da "lako" pretočiš osjećanja na papir.
Hvala ti puno. Uživala sam.
Merima Sabo
***
Pročitao sam u dahu prvi, makar ne i jedini, knjiški rad Zore Vujasin Di Galo. Valjda ne postoji sličan pokušaj da se pred čitaocima ogoli autor i tako strastveno priča o sebi, svojoj obitelji i najbližima. Zora je sve to uspjela i pred nas iznijela dramu koja se kod svakog odvija. Samo je pitanje hoćemo li je ispričati ili ne. Sa svojim prvijencem - Pun mjesec u škorpiji, Zora je uspjela i ispričala. Time je Zora još jednom potvrdila da je Bišćanka i škorpija koju ne može smesti ni dragi Bog. A zašto bi?
Filip Vuković
***
Kupio sam knjigu i počeo sam je odmah čitati, prestao jutros u četiri, kad sam pročitao posljednji redak! Ne sjećam se kad mi se dogodilo ovako nešto. Mogao bih napisati masu komplimenata, mogao bih ti svašta kazati ali mislim da nema potrebe! Način na koji me obuzela je kazao sve...
Dževad Tašić
***
Nije mi Zora Vujasin Di Gallo dala da zaspim do pola tri ujutro. Hvala na knjizi stvarno sam uživao. Njena jednostavnost vrijednija je od metafora i skrivenih značenja. Dirnulo me njeno pisanje i potaklo želju da upoznam ženu u čijoj biografiji svako može pronaći djelić samog sebe. Stvarno lijepa knjiga.
Mirko Jelač
***
Vaš sam roman kupila sasvim slučajno da bih ga onda progutala u tri dana i evo, čim sam završila, odlučila sam da Vam se javim i zahvalim na tako lijepoj, iskrenoj, i moćnoj priči, kao i hrabrosti s kojom ste stavili sav Vaš život crno na bijelo i poklonili ga nama da vidimo da nismo sami u puno toga.
Sabina Vajrača

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Zora Vujasin Di Gallo
• Release date: Aug 22, 2022
• ISBN: 9781005426323

Zora Vujasin Di Gallo

Rodjena sam 1953. godine u Bihaću. Obrela sam se u Sarajevu u septembru 1972. zbog studija na Filozofskom fakultetu. Uporedo sa studijem počinje i moja novinarska karijera u dnevnom listu „Oslobodjenje“. Iz novine u novinu, iz godine u godinu i stigla sam do decembra 1994.godine kada sa porodicom preseljavam u Kanadu i zauvijek, svojevoljno, napuštam pisanje.A baš je pisanje bilo oružje s kojim sam savladavala teškoće, krčila bespuća, preživljavala nemoguće u životu. Ne mislim pri tom na novinarstvo niti na materijalno preživljavanje. Govorim o kreativnom pražnjenju koje mi je pomagalo da uravnotežim psihičku i duhovnu stranu vlastite ličnosti, da ostanem na površini.Kada sam okrenula leđa pisanju utonula sam u prostor nezadovoljstva za koje sam uzroke tražila u svemu oko sebe osim u činjenici da sam svjesno blokirala svoj ventil pražnjenja. Trebalo mi je 25 godina da to shvatim. Kad sam napokon uspjela u dahu je nastala moja prva knjiga PUN MJESEC U ŠKORPIJI. Bio je to izljev duše na papir koji je donio nevjerovatno olakšanje mome biću, uravnotežio poremećene odnose fizičkog i duhovnog, otvorio me ljepoti življenja i vratio osmjeh na moje lice. Čitaoci su izgleda prepoznali moju muku i izbavljenje pa je reakcija na moj prvijenac bila iznad svih mojih iščekivanja.

Book preview

Posvećujem ove redove mojoj porodici, dvjema kćerkama Emi i Uni i divnom suprugu koji su imali dovoljno strpljenja, snage i hrabrosti da izdrže sve bure i haose kroz koje sam prolazila povlačeći često i njih za sobom. Posebno sam zahvalna mome Zvonimiru koji je našao u sebi dovoljno ljubavi da izdrži i dočeka dan kada ću napokon shvatiti koliko ga trebam i volim.

Želim posebno da se zahvalim mojoj najboljoj prijateljici iz Sarajeva Nadi Salom i mom astrologu i prijateljici Vanji Kočić iz Hamiltona. Bez njih dviju ova knjiga nikada ne bi stigla u ruke čitaoca, jer su, pri svakom našem susretu ili telefonskom razgovoru pitale uvijek isto Pišeš li? Kad ćeš početi? Toliko su bile uporne i dosadne da nisam imala izbora. Tu smo gdje smo, a na vama je da sudite.

Uvod

Nije mojoj sudbini uvijek bilo lako i jednostavno sa mnom. Ne barem do ovih zrelih godina kada život i sve ono što je donio ili donosi sobom posmatram i prihvatam na jedan mirniji i mnogo zreliji način. Pokušavala je ta moja sudbina da me upozori, skrene na predodređene puteve života, ali ja nisam slušala. Tvrdoglavo sam tjerala svoje. Mogla je biti žešća, razmišljam danas, okrutnija, prisiliti me. Za moje dobro. Mogla je ne dati mi mogućnost izbora, znajući da ću ja opet izabrati put koji se grana samo u bespuća. Ipak, naučila sam nešto iz svega toga. Sigurna sam danas da ne postoji veća kazna za čovjeka od one koju sam sebi nametne. Ja sam to iskusila debelo i duboko orući tudje njive na kojima nije uspijavalo ništa osim puke prolaznosti.

Živeći i životareći, dobacih prilično daleko u životu bez okretanja i pogleda unazad, bez analiziranja i sumiranja proteklog, jer duboko sam bila svjesna svih promašaja, uzaludnih želja i neostvarenih htijenja. Stati i okrenuti se značilo je suočiti se sa samom sobom. A ja baš to nisam htjela. Toga sam se najviše bojala. Plašila sam se priznati samoj sebi da sam pobjegla od onog što volim i što me ispunjavalo jer se nisam željela hrvati sa nesigurnostima i rizicima koje je u sebi nosilo. Napustila sam pisanje. Izgovarala sam se pred sobom i drugima obavezama prema porodici, dvjema djevojčicama koje su trebale majku, prezasićenošću pisanjem u izbjeglištvu, prevarama i izdajama profesije novinara. Opet greška. Poistovijetila sam pisanje sa novinarstvom. A kako reče Winston Churchill, „Novinarstvo je najljepša profesija na svijetu, samo ako se na vrijeme napusti". Jas sam ga na vrijeme napustila, ali…

Sada mi ništa od svega toga više nije važno. Nije mi važno šta će ostatak svijeta misliti ili reći, ili hoće li crknuti komšijina krava, mada sam ranije bezbroj puta to i poželjela. Tudja trava je uvijek izgledala zelenija i hranjivija. Sada želim samo da pišem, pišem, pišem. Treba mi pisanje da istresem izmrcvarenu dušu na ovaj papir pa neka on malo trpi. Meni je dosta. Hoće li to iko pročitati, hoće li razumjeti ili osudjivati, ne zanima me. Ja svoj barjak dižem visoko da se viori. Bez boje je, nema oznaka, nema ništa osim mog imena koje može, a opet ne mora nešto da znači

Između želja i stvarnosti

Kada bi se tri decenije zajedničkog života s nekim morale sažeti u jednu rečenicu u mom slučaju bi to izgledalo ovako: dvije prekrasne kćerke, mnogo potresa, ponešto tužno, ponešto ružno, a ponajviše lijepog.

Vjerovatno bi ovaj opis odgovarao svakom braku posmatranom izvana. Iznutra, e to je druga priča. Iznutra mogu govoriti samo o sebi, o svojim dilemama, nedoumicama konfuzijama i višegodišnjem traganju za odgovorom na pitanje: Šta bi bilo da nije bilo?

***

Tih kasnih osamdesetih godina na prostorima postitovske Jugoslavije živjelo se podnošljivo. Ekonomska politika famoznog stezanja kaiša trajala je već godinama, pomičući iz godine u godinu po jednu rupicu na kaišu. Novčanici su nam bivali sve tanji, prohtijevi sve veći, a glad za životom neutoljiva. Mada niko nije uzvikivao hljeba i igara, jeka se daleko čula, uzvraćajući ehom opstanka: mnogo nade za malo para! Nije bilo važno postoji li izlaz, bitno je bilo da se mase nadaju. Zato je i razumljivo što su po novinama, radio stanicama i na televiziji najpopularnije ličnosti i najčešći gosti bivali proroci, astrolozi, numerolozi, bioenergetičari, jednom rječju alternativci. Sa kolosjeka realnosti život se preselio u alternativu.

Redakcija visokotiražnog ženskog magazina Una iz Sarajeva, u kojoj sam tada bila urednica, medđu prvima je uvela proročicu. Vanino pojavljivanje u novinama vrtoglavo je podiglo tiraž. Pisma su stizala vrećama u redakciju. Telefoni su neprestano zvonili i bilo je gotovo nemoguće odgovoriti na svaki poziv. Tuđe bolesti, suze, tragedije ali i laži, postali su naša svakodnevnica prošarana paletom emocija od histeričnog smijeha do najdublje tuge. Zavirivanje i čeprkanje po tuđim sudbinama donosilo je dobre novce pa su Uninim primjerom krenuli i drugi. Do vidovnjaka nije bilo teško doći. Nicali su kao gljive poslije kiše. Dolazili su u redakciju sami i nudili svoje usluge.

Ujesen 1988. godine u našim prostorijama se obrela i izvjesna Anđa iz Subotice, žena koja je budućnost čitala iz razlivenog taloga u šoljici od kafe. Redakcija Arke, lista na granici mogućeg, koji je izlazio u sklopu našeg OOUR-a Nedjeljne i revijalne štampe u NIŠRO Oslobodđenje, je bila zaintersovana za Anđine usluge te su me zamolili da je predstavim čitalačkoj publici. Svi pokušaji da s Anđom razgovaram u toku radnog vremena padali su u vodu jer su je razvedene kolegice, djevojke usjedjelice, vesele udovice i udate uspaljenice opsjedale svojim problemima, ponajčešće promašenim i nesretnim ljubavima. Pozvala sam zato Anđu da poslije posla krenemo zajedno do moje kuće, gdje ćemo razgovor obaviti u miru:

- Pozvaću nekoliko prijateljica da im gledate u šolju. Ja ću pratiti šta radite, potom još nekoliko pitanja i tako ćemo sklopiti priču – objasnila sam joj.

Pozvala sam dvije prijaterljice sa Radio Sarajeva, i kolegu Nedžada Alihodžića sa suprugom Vidom. Vida je bila divno, toplo ljudsko stvorenje, Beograđanka, koja se udajom za Nećka preselila u Sarajevo. Kako je Nećko zbog posla mnogo putovao, Vida je bila prilično usamljena. Željeli su djecu ali im nije polazilo za rukom. Vida je obilazila ljekare, uzimala terapije i dogodilo se. Nakon dvije i po godine braka ostala je trudna. Sreći nije bilo kraja. Prvih pet mjeseci je proteklo bez problema. S ulaskom u šesti mjesec počele su komplikacije koje su završile prijevremenim porodom. Djevojčice nisu preživjele.

Bio je to veliki šok. Problemi oko začeća i strah od onoga sto može da se dogodi, kada do trudnoće ponovo dođe, bili su preveliko opterećenje za Vidinu krhku priodu. Vjerovala sam da u njihovom slučaju nada i psihičko rasterećenje mogu čuda da učine. Zato sam ih i pozvala. Pristali su, mada nerado.

Milka i Zlata su već odlazile kada sam čula dozivanje ispod balkona. Padala je noć i teško je bilo sa petog sprata zgrade u kojoj sam stanovala, vidjeti ko to doziva. Naslućivala sam tri siluete ali nisam mogla razabrati o kome je riječ. Ako mislila sam, ko god da je gatanje mu ne gine!

Na vratima su se ubrzo pojavili Nećko i Vida u društvu kuma Zvonimira, koga sam poznavala od ranije, ali ga nisam vidjela gotovo cijelu godinu, te sam i zaboravila da postoji.

Voda je neprestano kuhala na šporetu u kuhinji, tako da je kafa u tili čas bila gotova i Anđa je stupila u akciju. Pratili smo šta govori prepoznajući dogadjaje iz Vidine i Nećkove prošlosti. Ima tu nešto, razmišljala sam. Nećko je povremeno klimao glavom, dok je Vida šarala očima punim strepnje, od Anđe do Nećka. Kada je Anđa rekla da će imati troje djece odahnuli smo. Čuli smo ono što smo željeli čuti.

Na redu je bio Zvonimir. Anđa je insistirala da mu gleda u šolju a on se otimao, braneći se riječima da ne vjeruje u sudbinu, proricanje budućnosti i sve te gluposti. Uzalud, nije se uspio izvući.

Ja sam pratila Anđino gledanje i zapisivala nepovezane i isprekidane rečenice, da bih kasnije mogla pojasniti ako nešto ostane nejasno.

- Tebe ljudi jako vole... – obratila se Anđa Zvonimiru. -Veseljak, veseljak...ali sa ženama nekako šepa. Imaš ti cura, imaš ih puno više nego nadimaka… Uh, ova te jedna baš proganja. Ne da ti mira. Ali, hm, ti si nju davno otpisao – rekla je, odmahujući rukom u stranu. - Aha, evo ga. Tebi će neka djevojka ostati trudna i ti ćeš je oženiti! Bogami hoćeš!

- Tako se jedino i mogu oženiti – prokomentarisao je Zvonimir, smijući se i jasno stavljajući do znanja da ne vjeruje u to što čuje.

***

Bio je to 2. septembar 1988. Toplu i mirnu noć iznenada je proparala žestoka grmljavina popraćena još žešćim pljuskom. Prolom oblaka. Osjetila sam veliki umor od gatanja, gužve kroz kuću, prljavih šoljica i pepeljara prepunih opušaka. Bilo mi je dosta. Previše. Sve teže sam prikrivala nervozu. Željela sam samo da sve što prije završi, da svi odu i da ostanem sama.

- Hoćemo li nas četvoro skoknuti na pićence u Ameriku – upitao je Nećko, kada je Anđa završila sa gledanjem u šolju Zvonimiru. Bila je riječ o kafiću na drugom kraju grada i pri samoj pomisli da zapotegnem tako daleko po ovom nevremenu, kosa mi se dizala na glavi.

- Ne dolazi u obzir – pobunila sam se. Umorna sam, kosa mi je prljava, moram Anđu otpratiti do Grbavice po ovom kijametu, raskrčiti sve ovo kad se vratim i... drugi put – obećala sam da ublažim malo prebrzo odbijanje i prikrijem želju da im svima što prije ugledam leđa. Ali, oduprijeti se Nećkovom navaljivanju bilo je teže nego odoljeti roju komaraca.

- Hajde, Zoki, nemoj nam kvariti ćeif. Odbacićemo Anđu usput i onda u život. Nismo dugo izašli zajedno.

- A i kum je došao maksuz da te vidi – dodala je Vida, objašnjavajući kako je Zvonimir svratio do njih taman kad su polazili kod mene i odlučio da krene s njima, jer, eto, nije me vidio toliko dugo. Čudno sam se osjećala. Nije mi se išlo, a opet, kao da me nešto tjeralo da krenem.

***

Poznavala sam Nećka i Vidu duže od godine. Zapravo, Nećka sam upoznala dvije-tri godine ranije kada sam prešla da radim u redakciju Une. Bilo je to samo površno poznanstvo kolega sa posla. A onda se, u maju 1987. godine dogodio taj reakcijski sastanak na kojem se zamjenica glavnog urednika Blanka, neosnovano, nemilosrdnošću ogorčene i nezadovoljne žene, obrušila na Nedžada Alihodžića – Nećka i njegov reporterski zapis sa manifestacije koju je Una proteklih dana održala u Sloveniji. Slušala sam bez mnogo zanimanja i sa još manje namjere da se miješam. Slično su se ponašali i ostali, pogotovo mlađi novinari, jer niko nije želio sukob sa Blankom, niko nije htio da joj se zamjera jer je znala biti gadna, vrlo gadna ako joj neko stane na žulj.

Ali, kada je usijanje dostiglo vrhunac nisam više mogla biti ravnodušna. Moja krajiška priroda, podjarena žestinom Škorpije nije podnosila nepravdu pa sam katkad reagovala žešće nego što sam htjela. U nepravednim i prljavim bitkama redovito sam ustajala u zaštitu slabijeg:

- Slušaj Blanka – presjekla sam varničenje između nje i Nećka – jesi li ti sigurna da se ovdje radi samo o Nedžadovoj reportaži i šta ti zapravo hoćeš od ovog čovjeka. Napravio je sasvim korektan fotozapis, oslikavajući i riječju i fotografijom sve bitne momente dogadjaja. Uradio je dobru i zanimljivu reklamu novinama. Sumnjam da bi iko drugi iz redakcije, uključujući i mene, a na čelu s tobom, to bolje odradio!

Šok je trajao kratko, ali se zato sastanak završio brzo.

Do kraja radnog vremena, kojaga u novinarstvu zapravo nije ni bilo, Nećko i ja smo presjedili u bifeu Oslobodjenja.

- Znaš li ti koliko je veliko ovo što si ti danas uradila za mene? – pitao me Nećko. – Od danas, šta god da ti treba samo reci. Krvi, i krv i sve. Nikad me niko nije ovako zaštitio.

Tako je počelo naše druženje. Upoznala sam tog ljeta gomilu njegovih prijatelja iz djetinjstva i mladosti. Svaki dan smo igrali remi, ponekad kod Nećka i Vide, pokatkad kod mene na Marindvoru, u stanu gdje sam podstanarila, (gazde su bile na moru), a ponajčešće u stanu Nećkovog kuma Zvonimira, na Obali Vojvode Stepe, gdje je živio sam. Zvonimir je bio izrazito visok momak dobrog fizičkog izgleda, šutljiv i tajanstven, čime je zaintrigirao sav ženski dio našeg društva osim mene. Mene je čak pomalo i nervirao ozbiljnošću s kojom se posvećivao praćenju karte i čestim otpisima u remiju. Istina, igrali smo u neke sitne pare, ali bez obzira na sve, za mene je to bila samo igra i ništa više. Bila sam spremnija da gubim nego da se otpisujem i sjedim i gledam šta drugi rade. Zvocala sam neprekidno ismijavajući njegove poteze, ali njega to nije doticalo, ili je s maskom tajanstvenog mira, vješto prikrivao srdžbu zbog mog iritirajućeg ponašanja.

Jadranka, lektorica iz naše redakcije, razvedena majka osmogodišnje djevojčice, opasno je bila skrvila na Zvonimira. Otvoreno je pokazivala simpatije, dok smo mi spletkarili režirajući situacije koje su trebale da pripomognu da iskra kresne i na drugoj strani. Jalov posao. Lakše bi, činilo mi se, bilo upaliti bure mokrog baruta nego totalno nezainteresovanog Zvonimira. Vidno su ga iritirala naša nastojanja. Jedne večeri, dok smo se razilazili na vratima mog stana ja sam predložila:

- Mogao bi kum otpratiti Jadranku.

- Ne pada mi na pamet - odbrusio je. Prati je ti ako joj treba društvo.

- Kako može biti tako nepristojan, hladan i bezobrazan– pitale smo kasnije Nećka - Ili je zaljubljen u nekog ili je peder. Nema druge – zaključivale smo nas dvije ne uzimajući uopšte u obzir opciju da mu se Jadranka možda ne dopada.

***

Tog ljeta 1987, na pola puta izmedju tridesetih i četrdesetih, i ja sam bila sama. Švrljala sam i brljala okolo tretirajući muškarce samo kao priliku za dobar provod i malo uživanja. U dubini duše sam željela više, ali... generacija je prohujala s vihorom. Uzalud što sam dobro izgledala. Slobodnih muškaraca, gotovo da nije bilo, a ako bi pokoji i naletio, nije mi se baš dopadao. Uvijek mu je nešto falilo. Jesam li previše izbirljiva, pitala bih se ponekad? Hm, moja majka bi sigurno rekla da jesam. Čak je jednom prilikom, za vrijeme jedne od mojih kratkih posjeta rodnom Bihaću, upitala:

- Zoro koliko ima zaposlenih u Oslobođenju?

- Oko 3000 – odgovorila sam i ne sluteći kuda to vodi.

- Dobro onda. Hajde da kažemo da u te 3000 ima 2000 muškaraca. Ako je od te 2000 njih 1500 oženjeno, ostaje 500 slobodnih. Uzmimo dalje da je u tih 500 oko 300 mlađih ili starijih od tebe, opet ostane 200. Oduzmimo od tih 200 stotinu koji su puno niži od tebe ili ti se baš nikako ne sviđaju, ostane opet stotinu. Pa možeš li među tih stotinu probrati nešto za sebe majka te neimala.

- Teško – odgovorila sam smijući se maminom lukavom i nadasve zanimljivom pokušaju, dodajući još – pogrešno su raspoređeni po grupama majko. Pomiri se sa sudbinom. Moji vozovi su izgleda odavno prošli.

***

Prošlo je ljeto a sa prestankom vrućina prestalo je kartanje i naše intenzivno druženje. Povukla sam se iz burnog kafanskog života, okrenula poslu i učmalom životu usjedjelice. U samoći, prohladnoj zimskoj samoći, dugi, pusti i teški dani su prolazili sporo. A tek noći?! Najgore su bile one noći u kojima misao krene u neželjenom pravcu odvlačeći sa sobom mir i spokoj a ostavljajući preispitivanja pomiješana s okusom kajanja. Mogla sam, da sam htjela, pronaći neku zanimaciju i pokrpiti rupe u vremenu. Imala sam tezge po drugim novinama. Mogla sam da šijem, što mi je sjajno polazilo za rukom, donosilo ekstra zaradu i što je još važnije, rasterećenje i zaborav. Mogla sam skoknuti u posjetu prijateljicama. Svašta sam mogla ali sve češće su mi nailazili dani kada ništa nisam htjela osim da žalim za prohujalim vremenom i propuštenim prilikama. A onda kada bih, u momentima lucidnosti, osjetila da samosažaljenje poprima ukus i boju depresije moja škorpionska priroda bi se probudila i pobunila. Počela bih tada da se molim. Obraćala bih se svome bogu, svom bliskom prijatelju Univerzumu, pred kojim se nisam stidila vješto prikrivanih slabosti i nisam imala straha od razgolićene duše, jer on me jedini poznavao čak bolje nego što sam sama sebe znala. Obraćala sam se sa molbom da mi da bilo šta u životu da bude centar moga svijeta, moja preokupacija. Ni sama nisam znala šta je to što želim i tražim, ali sam znala da to može biti sve osim moje malenkosti. Više nisam htjela, a ni željela biti dovoljnom sama sebi, nisam željela i dalje biti osa oko koje se vrtio cijeli moj svijet. Šminka i ogledalo su me počeli zamarati, ali nisam znala kako da funkcionišem bez njih, bez maske hladne, nedokučive, samozadovoljne kučke. U mojoj svijesti izgledalo je gotovo nemoguće pobjeći iz svega ovoga. Kao najbolje rješenje opet i iznova nametalo se: ostati i trajti.

Sve češće sam se u tim hladnim sarajevskim noćima prisjećala