Pustoš: Priroda Zaboravljenih Stvari

By August Koštanić

Godina je 2023. Svijet, pa tako i Lijepu Našu, je pogodio niz prirodnih i mističnih katastrofa.

Prva knjiga iz serijala prati dvojicu muškaraca pripadnika grupe preživjelih iz dijela Hrvatske pogođenog poplavama i najezdom hodajućih mrtvaca. Istjerani su iz sigurnost kampa po zalihe visoko u gorje gdje se hrvaju s vremenom i umorom vlastite psihe dok se prisjećaju okolnosti pod kojima su se upoznali i to tek nedavno.

Mogu li si međusobno vjerovati unatoč netrpeljivosti koje donosi novo poznanstvo u ionako podlom i opasnom svijetu? Igra li njihova prošlost i porijeklo ulogu novom svijetu koji žive? Otuda dolazi mistična pojava koja mrtve diže iz smrti i tjera ih na živuće?

Je li išta od toga važno, ako je cilj samo opstati, i prilagoditi se?

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: August Koštanić
• Release date: Oct 19, 2015
• ISBN: 9781311246936

Book preview

Ova novela je dio serijala po imenu Pustoš koji prikazuje život u opustošenoj Hrvatskoj nakon niza katastrofalnih događaja. No Pustoš se ne trudi biti post apokaliptična priča, slijediti klišeje tog žanra ili zabavljati se problemima karakterističnim za okruženje takve naravi. Više je to priča s elementima svih žanrova kojih je August Koštanić ljubitelj, nekih u većem ili manjem dijelu; fantastike, znanstvene fantastike, horora, trilera, drame, pa čak i dječjih romana.

Međutim, dok čitate ovu priču nemojte se truditi čitati između redaka. Ako se među ove riječi i skrila osobnost i svijest i poruka autora ona je dobro prikrivena slojevima prevrtljivosti, nesigurnosti i ludila koji se izmjenjuju u priči. Usto, likovi u priči su izmišljeni, kao i mjesta i događaji, ali su inspirirani stvarnim, vjerodostojnim osobnostima od kojih su neke plod razdiobe samog autora.

- T. N.

Predgovor 2

Kada mi je T. N. predložio da bih mogao napisati predgovor pitao sam ga što bih ja, kao autor ove knjige, imao pametnoga za reći? Ionako štogod napišem on naposljetku editira.

Čini se da kada se radi o ovoj knjizi T. N. lakše nalazi riječi od mene. Na svu sreću, našao sam što reći u predgovoru, inače bi ovo bilo strašno neugodno za obojicu – mene i tebe, čitaoca. Mislim da bi najpravilnije bilo reći ovom prilikom, prvo, kako sam dobio ideju za Pustoš, te, drugo, napisati zahvalu.

Kako sam napisao u jednom dijelu u ovoj knjizi, mislim da nikada nećemo zaboraviti velike poplave godine 2014. koje su zadesile jugoistočnu Europu pa i veliki dio Slavonije. Iako se ne sjećam pod kojim sam okolnostima počeo pisati Pustoš, mogu reći da iz tih događaja vučem značajan dio inspiracije. Iako su poplave u mojoj priči svršena stvar i sporedna stvar, njima sam htio skrenuti pozornost (čak ako u vrijeme pisanja nisam o tome vodio računa) na aktualne događaje: slične prirodne katastrofe su se ponovile i ove godine (2015, izljev rijeka u Karlovcu, što je zanimljiva slučajnost budući da sam mjesto radnje smjestio u Karlovac). Nisam htio te poplave prikazati toliko strašnima za one koji su preostali jer mislim da bi po tome Pustoš mogla biti drugačija; mjesto beznađa i ultimatuma, ali i nade i utjehe, mogao bih nuditi alternativu: biti će još poplava u našim životima, ali mi ćemo im se prilagoditi i – koliko to zvučalo dramatično – opstati.

Drugi dio je zahvala. Puno vremena je utrošeno na pisanje ove knjige. Dajem ju besplatno na Smashwordsu jer, koliko god ja bio ponosan i uvjeren da je dobro napisana, ne mislim da je itko spreman samo tako skočiti na web i kupiti knjigu nepoznatog autora. Zbog toga najljepša ti hvala dragi čitaoče što sam imao sreću nabasati na tebe. Čudno; tako nekako i prijateljstva funkcioniraju, a kada smo već kod prijatelja, nadam se da ćeš nekom od svojih preporučiti Pustoš, čak i ako ti se ne svidi – najžustrije rasprave sam imao s prijateljima koji nisu imali isto mišljenje kao i ja (i sa profesorima iz Hrvatskog, no to je uvijek završavalo jedinicom kada se nisu slagali s mojim mišljenjima). Prijateljstvo i vrijeme su dvije najvrjednije stvari koje nekome možete ponuditi; da nisam imao prijatelje koje imam ne bi bilo Pustoši. Slično je s roditeljima, kojima moram zahvaliti na njihovoj (ne)podršci; bez njih ne bi bilo Augusta Koštanića, kao ni T. N. Obojicu su nas oblikovali u dva proturječna stvora opasne mašte i buntovnog temperamenta. Konačno, najboljem neprijatelju T. N. zahvaljujem na svim propuštenim prilikama u životu i što je preuzeo najteži dio naše suradnje, editiranje knjige.

Prolog

Vani je hujao vjetar i savijao grane.

Marija je uzbunjeno dahtala. Sijalica na podrumskom stropu se ljuljala na golom kablu kao da se pokušava istrgnuti i pobjeći pred onim što se dogodilo, i onim što nadolazi. Osvjetljavala je naizmjence jednu pa drugu stranu sobe; Mariju i na podu njenu majku, te nepomično tijelo muškarca u drugom kutu podruma. Dok se nije smirila sijalica, nije ni Marija, a tada je ova pohitala majci u pomoć.

Prokletnik, zastenjala je majka. Marija joj je pokušala pomoći da ustane uhvativši ju pod ruku no bez uspjeha, bila je tek nejaka četrnaestogodišnja djevojčica. Neka, odmahnula je Majka desnom rukom, malo ću sjediti ovdje, i naslonila se na zid. Držala je desnu ruku na lijevom ramenu otkuda je obilno krvarila no krv joj je tekla između prstiju i natapala crveno-plavu flanel košulju. Ne osjećam lijevu ruku.

Marija je kleknula pred majku i zagledala se u mrtvaca na drugoj strani podruma. Iz rupe na glavi mu je tekla krv preko lica i ostavljala trag kao razgranata rijeka. U razjapljenim ustima je imao komad crveno-plave tkanine s majčine košulje. Na