Morina kutija, br. 5 (kolovoz 2023.)

By Morina kutija

U 5. broju Morine kutije, online časopisa za spekulativnu fikciju, našlo se petnaest novih priča (od kojih su dvije kraće novele) i jedan strip. Vile, vuci, medvjedi, zvončari, stari bogovi i druga bića pojavljuju se u pričama i stripu raznovrsnih žanrova i stilova, od humorističnih minijatura, preko bajkovitih priča, melankoličnih distopija, mračne, urbane i apokaliptične fantastike, do satirične znanstvene fantastike, atmosferičnog i epistolarnog “found footage” horora te jednog pravog pravcatog hrvatskog slashera.
Priče i stripovi:
Druga koža © 2023. Vedran Mavrović
Crvenkapičino novo ruho © 2023. Valentina Markasović
Sova © 2023. Ana Rajić
Armagedon © 2023. Ladislav Babić
As Long As I Can See The Light © 2023. Ivana Geček
Čuvar šterne © 2023. Arijana Grginčić
Znale su ptice © 2023. Hrvoje Kmoniček
Trut(h) © 2023. Tanja Jocić Stamatović
Zavjet © 2023. Antea Benzon
Trial of the Bells © 2023. Igor Rendić
Više znaju čovik i magarac, nego sam čovik © 2023. Ana Bilić
Vjetar © Marina Negotić
Bog šmrklji i kopanja nosa © 2023. Gorkić Taradi
Bosiljevo ili još jedna hrvatska tragedija © 2023. Petra Pine
Branko © 2023. Ilija Čvorović-Neno
Misterija izgubljenih ‘tragača velebitskog blaga’: pregled materijala © 2023. Antonija Mežnarić

Od ostalih tekstova imamo, jednu Leinu recenziju i predstavljamo roman “Sjena Jantarnog mora” u Morinom knjiškom reflektoru. Donosimo vam i rezultate ankete o čitanju i općem interesu za hrvatsku spekulativnu fikciju, preporuke knjiških profila te poziv na zajedničko čitanje za “Mjesec hrvatskog esefa”.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Shtriga
• Release date: Aug 14, 2023

Book preview

Morina kutija

Morina kutija, br. 5 (kolovoz, 2023.)

First published by Shtriga 2023

Copyright © 2023 by Morina kutija

Morina kutija, časopis za spekulativnu fikciju, br. 5 (kolovoz 2023.)

Izlazi dvaput godišnje.

ISSN 2787-7833

Nakladnik: Shtriga, Rijeka

Glavni urednik: Igor Rendić

Uredništvo: Igor Rendić, Vesna Kurilić, Antonija Mežnarić

Pomoćna urednica: Lea Katarina Gobec

Glavni lektor: Vesna Kurilić

Dizajn: Antonija Mežnarić

Sva prava pridržana.

Druga koža © 2023. Vedran Mavrović

Crvenkapičino novo ruho © 2023. Valentina Markasović

Sova © 2023. Ana Rajić

Armagedon © 2023. Ladislav Babić

As Long As I Can See The Light © 2023. Ivana Geček

Čuvar šterne © 2023. Arijana Grginčić

Znale su ptice © 2023. Hrvoje Kmoniček

Trut(h) © 2023. Tanja Jocić Stamatović

Zavjet © 2023. Antea Benzon

Trial of the Bells © 2023. Igor Rendić

Više znaju čovik i magarac, nego sam čovik © 2023. Ana Bilić

Vjetar © Marina Negotić

Bog šmrklji i kopanja nosa © 2023. Gorkić Taradi

Bosiljevo ili još jedna hrvatska tragedija © 2023. Petra Pine

Branko © 2023. Ilija Čvorović-Neno

Misterija izgubljenih ‘tragača velebitskog blaga’: pregled materijala © 2023. Antonija Mežnarić

Rijeka, 2023.

morinakutija.com

@morinakutija

[e-mail]

First edition

This book was professionally typeset on Reedsy

Find out more at reedsy.com

Publisher Logo

Contents

Uvodnik

I. PRIČE I STRIPOVI

Vedran Mavrović: Druga koža

Valentina Markasović: Crvenkapičino novo ruho

Ana Rajić: Sova

Ladislav Babić: Armagedon

Ivana Geček: As Long As I Can See The Light

Arijana Grginčić: Čuvar šterne

Hrvoje Kmoniček: Znale su ptice

Tanja Jocić Stamatović: Trut(h)

Antea Benzon: Zavjet

Igor Rendić: Trial of the Bells

Ana Bilić: Više znaju čovik i magarac, nego sam čovik

Marina Negotić: Vjetar

Gorkić Taradi: Bog šmrklji i kopanja nosa

Petra Pine: Bosiljevo ili još jedna hrvatska tragedija

Ilija Čvorović-Neno: Branko

Antonija Mežnarić: Misterija izgubljenih ‘tragača velebitskog blaga’: pregled materijala

II. RECENZIJA

Recenzija zbirke priča Odmor od kulture autora Dinka Kreha

III. MORIN KNJIŠKI REFLEKTOR

Franka Blažić: Sjena Jantarnog mora

Ostalo iz Morinog knjiškog reflektora

IV. OSTALO

Rezultati ankete o čitanju i općem interesu za hrvatsku spekulativnu ficiju

Preporuke za knjiške profile

Mjesec hrvatskog esefa

Mora FM

Mora TV

Uvodnik

Ovo je jedan specifičan broj Morine kutije. Počelo je od zafrkancije na online predstavljanju za 4. broj, kad je Igor komentirao da je domaća spekulativna fikcija tako depresivna i mračna jer Slaveni ne vjeruju u junake i završilo je na tome da nam je ta rečenica postala službenom temom za 5. broj. Iznenadio nas je i obradovao interes i količina dobivenih radova koji su prešišali dosadašnje rekorde. Imali smo težak posao proći kroz povelik broj priča i ponešto stripova za odabir, nešto na Igorovu temu, a ostalo slobodne tematike. Ovo je konačni rezultat: u 5. broju našlo se petnaest novih priča (od kojih su dvije kraće novele) i jedan strip. Vile, vuci, medvjedi, zvončari, stari bogovi i druga bića pojavljuju se u pričama i stripu raznovrsnih žanrova i stilova, od humorističnih minijatura, preko bajkovitih priča, melankoličnih distopija, mračne, urbane i apokaliptične fantastike, do satirične znanstvene fantastike, atmosferičnog i epistolarnog found footage horora te jednog pravog pravcatog hrvatskog slashera.

Druga novost ovog broja je da nam se u uredničkom timu pridružila i Lea Katarina Gobec u ulozi pomoćne urednice! Izrazito smo zahvalni što nam je spremno uskočila pomoći i veselimo se daljnjoj suradnji.

Od ostalih tekstova imamo, jednu Leinu recenziju i predstavljamo roman Sjena Jantarnog mora u Morinom knjiškom reflektoru. Donosimo vam i rezultate ankete o čitanju i općem interesu za hrvatsku spekulativnu fikciju, preporuke knjiških profila te poziv na zajedničko čitanje za Mjesec hrvatskog esefa.

Kao što možete primjetiti, ovaj je broj poprilično bogatiji sadržajem nego prijašnji. Nadamo se da ćete se dobro zabaviti tekstovima naših autora, nešto interesantno otkriti u rezultatima ankete i podijeliti s nama što vam se u ovome broju posebnu svidjelo.

Sretno čitanje!

Antonija

I

Priče i stripovi

Vedran Mavrović: Druga koža

Nikada nije usrećio svoje roditelje; u to je bio siguran. Što god učinio za njih, kakva god postignuća dosegnuo, koliko god se žrtvovao… ta je uloga pripadala njegovu mlađem bratu. Možda sada, kada se vraća kao ratni heroj, uspije zaraditi mjesto u njihovim srcima?

Prebacio je s jednog ramena na drugo ranac, otežan kraljevom nadarbinom, pa opipao pergament zataknut za kožnati pojas kojim se njegovu obitelj odrješava plaćanja dimnice. To bi ih trebalo smekšati. Da, izgubio je oko, zadobio veliki ožiljak na podlaktici zbog kojeg mu se mali prst povremeno trzao, ali ako vidi majčin iskreni osmijeh i očevo poštovanje, vrijedilo je.

U daljini, obrisi sela nazirali su se kroz maglu. Drum kojim je kročio bio je rosan, na dijelovima utaban, gdjegdje rasječen kolotečinom. Golemi kameni slavoluk što je označavao granicu između Aždajinog i Medvjeđeg Naroda povećavao se svakim korakom. S lijeve strane, uklesana aždaja bila je obrasla bršljanom; s desne, medvjed je stajao na tepihu od mahovine. Prošao je ispod slavoluka, dodirujući dlanom svoju svetu životinju.

Sad je već mogao raspoznati zemunice, dimove što su se izvijali iz dimnjaka prema sivom nebu. Jesen je obojila lišće hrastova što su pratili drum poput stražara. Pokoji kesten odbacio mu je plod pod noge. Sagnuo se, pokupio jedan i ugurao ga u nabore kilta. Bio je to običaj koji su on i Màth štovali od djetinjstva, točnije od dana kad je brat uspostavio sponu sa svetom životinjom.

Uvijek nosi komad prirode sa sobom, kao podsjetnik, govorio je Màth. U velikim gradovima narod brzo zaboravi.

Osmjehnuo se, shvativši kako jedva čeka da ga vidi. Valjda se dosad i on vratio. Neko su se vrijeme borili rame uz rame, brat, njegov medvjed i on. No prije pola godine sudba ih je razdvojila, a glasnici i golubovi nisu nosili vijesti na jug gdje se rat okončao. Plamena rijeka bila je obavijena kaosom dima i vatre.

Vratio si se, Sundde, prenuo ga je glas iz snatrenja.

Okrenuo se prema polju pokošenog lana, ugledavši susjeda koji je vilama okretao zaostale komade stabljiki. Starac se oslonio na dršku, dodatno gužvajući već naborano čelo.

Ne u jednom komadu, Sundd je okrenuo duplju prekrivenu kožnatom trakom,ali jesam. Kako ide, susjede?

Gura se, odvratio je starac. Žetva je bila dobra.

Uvijek ista pitanja, uvijek isti odgovori. Dobro je znati da se neke stvari nisu promijenile. Blagoslovljeni bili bogovi. Mahnuo je i produžio niz cestu.

Možda ti ratni ožiljci pomognu sa ženama, dobacio je starac za njim.

Namrštio se, sumnjajući. Nikad se nije ženio, imao djecu. Nije ni njegov brat, ali to nije bio problem jer su njega odabrali bogovi. Sundd je pak, bio crna ovca sela, trn u oku roditelja. Unatoč činjenici što je bio ratnik, dosegnuvši najviši položaj u narodu postavši kraljevom kandžom. A žene… česta putovanja i službovanje kruni nisu mu pružali previše mogućnosti.

Ugledavši kameni zid dvorišta, drvenu kapiju koja je uvijek stajala nakrivo jer se jedna šarka olabavila još onomad kad su se Màth i on naganjali kao šiparci, umalo je zaplakao. Najednom je opet bio dijete, bezbrižan i veseo, zaboravivši grozote rata koje su ga unakazile. Kad su šarke kapije zaškripale, majka je otvorila vrata zemunice. Stala je ukotvljena, gledajući u njega kao da je prikaza.

Sine? Glas joj je prepukao, a oči ispunile suzama.

Odbacio je uprtu ranca s ramena, izvukao sjekiru iz držača za pojasom i pustio je da padne na kamene kocke što su prekrivale puteljak do ragastova te raširio ruke. Ja sam, majko. Zatrčala se u njega, ridajući. Obavio ju je rukama, pazeći da je ne stisne prejako. Zaboravio je koliko je sitna, krhka.

Otac se pojavio na vratima. Sundd je zahvalio bogovima u sebi što ga starost nije sasušila kao susjeda kojeg je pozdravio, već je ostao stasit, snažan. Ostavština ratničkih dana koje je prekinula strijela u koljeno. Rana mu je možda zacijelila, ali ponos ne. Otac mu je tvrdo kimnuo, iako su mu oči zasuzile.

Majka se odmaknula. Skini to da te bolje vidim.

Sundd je poslušao i otpustio kožnato remenje što mu se križalo na prsima. Potom je povukao medvjeđu glavu sa svoje, dopuštajući da mu se objesi na leđima. Lecnuo se kad mu je majka prstima darnula lice i traku što mu je prekrivala duplju. Okrenuo je glavu u stranu.

Ostao si bez oka? Gladila mu je bradu.

Otac je zakoračio prema njima. Vratio se. To je najvažnije.

Priželjkivao je tople riječi, herojsku dobrodošlicu, ali ni u snu se nije nadao da će ga i otac zagrliti. Pribrao je svu snagu da mu se ne objesi na ruke i raspadne kao prosuto žito. No trenutak prisnosti bio je kratkog vijeka.

A Màth? Sundd je zirnuo preko očeve glave prema zemunici. Je li se već vratio?

Osjetio je kako se majka trznula, a otac stisnuo. Utroba mu se zgrčila kao pred juriš. U mislima je opet stajao na prvoj liniji bojišta sa svojim drugovima, gledajući neprijatelja s druge strane koji je urlao bojne pokliče.

Vratio se, otac je razbio sjećanje, ali nije odagnao osjećaj. Nešto u njegovu glasu samo je pogoršalo gorčinu u ustima.

Majka se odvojila i pognute glave nestala u zemunici. Njezini ubrzani koraci nisu govorili dobro. Otac ga je poveo iza zida, prema starom kestenu na kraju livade koja se spajala s dubravom. Sundd ga je pratio kao na povodcu. Bez vlastite volje, na rubu snage.

Na ivici imanja, ležao je njegov brat.

Pogled mu je bio uprt u nebo, a tijelo načičkano strijelama. Izbrojao je sedam. Pitao se kako je u ovom trenutku uopće mogao brojati. Oteo mu se krik i dao se u trk.

Nemoj! zavapio je otac, ali ga nije slijedio. Čekaj da ti kažem!

Izdale su ga noge na dva sežnja od Màthovog tijela. Puzao je na koljenima, osjećajući kako postaje šupljina; kako nešto svrdla u njegovim grudima i ne prestaje, ne prestaje, ne prestaje… Položio je dlan na bratovo čelo, zureći u njegove plave oči i crnu kosu, koju kao da vidi po prvi put.

Sundde, miči se odatle, otac je stajao pozadi i mahao kao sumanut.

Nije ga jasno čuo. Sve je postalo šum i bol. Svijet je uronio u vodu, gušio ga sa svih strana. Sundd je vidio samo strijele. Sedam prokletih strijela. Zašto ih nisu izvadili?

Počeo ih je čupati. Šest. Svakim trzajem kojim je izvukao jednu iz brata, kao da je napravio novu rupu u sebi. Pet. Jedna se slomila, pa je morao ponovno cuknuti. Četiri. Ruke su mu bile skliske, natopljene krvlju. Màthovom krvlju. Tek je tada shvatio da jeca. Tri.

Potom je čuo zvuk. Topot po travnatom tlu i glasno brundanje. Nešto ga je udarilo s one strane gdje je izgubio oko. Osjetio je kako se odvaja od tla i leti. Zadnje što je čuo bilo je očevo zapomaganje prema susjedima. A onda je sva bol nestala i sve je postalo crno.

* * *

Hajde, ustani, ispružio je ruku Màthu.

Brat je ležao na tlu, pokošen njegovom nogom nakon što ga je fintirao. Unatoč tomu što je već sedmi put jeo zemlju, brat se smiješio. Pružio mu je dlan i Sundd ga je povukao na noge.

Ne budi tako grub, prekorio ga je otac. Tek mu je devet.

Ti mene nisi štedio kad mi je bilo toliko. Potapšao je brata po leđima, otresajući travu.

Prekriživši ruke na prsima, otac se namrštio. Zato što si bio svojeglav. Màth, s druge strane, sluša i upija.

Sundd je osjetio žaoku u trbuhu. Nije to bila ljubomora, ne tada, već čista bol koja ga je vratila u vrijeme kad je i sam imao devet. I tada su vježbali na livadi iza zemunice, na rubu šume. Samo što je tada Màth imao dvije godine i sve promatrao tim snenim očima. Sundd je pak dobivao batine svog života. Ne tako! vikao je otac, zamahujući. Pokreni te drvene noge! Pa udarac koji mu je zagrizao kosti. Podigni štit!

Kad je bio pao na tlo, po tko zna koji put, Màth je učinio nešto što Sundd nikada neće zaboraviti i što je odnijelo svu ljubomoru kao rukom. Dogegao se do njega, primio balčak drvenog mača i dovukao ga do oca, koji mu se smiješio. A što ćeš ti s time, maleni? Onda je šeprtljavo zamahnuo i zviznuo oca po potkoljenici da je ovaj poskočio, jaučući iz svega glasa. Sundd se ne sjeća da se ikada u životu tako smijao.

Idemo opet, Màth je podignuo svoj drveni mač i štit, vraćajući ga iz sjećanja.

Sundd je kimnuo, zavrtio ramenima, krcnuo vratom. Zirnuo je prema ocu čiji je pogled govorio: Olabavi malo. Taman je uspio vratiti pogled da podigne štit na vrijeme. Màth je nasrtao kao jarac. Povlačio se, napadao, povlačio, napadao. Imao je dobar rad nogu, iako bi spustio štit malo prenisko kad bi zamahnuo mačem.

Razmjenjivali su udarce i blokade, kružeći jedan oko drugoga. Otac je dobacivao prijedloge Màthu, upozoravao na Sunddove greške. Pri sljedećem nasrtaju, mogao je blokirati bratov bočni zamah, ali se pravio da ne vidi, zakoračio naprijed i primio udarac u lakat. Ispustio je štit, stišćući zube.

Dokrajči ga! Otac se šepavo ushodao oko njih.

Màth je, s brigom u očima, podignuo mač i zastao. Sundd je zamahnuo svojim, tjerajući ga da blokira štitom, nakon čega je slijepom navikom spustio mač na njegov vrat.

Tako je! Otac je zapljeskao.

Màth je zanemario očevo oduševljenje i odbacio oružje, zakoračivši prema Sunddu. Jesi dobro?

Kimnuo je. Ništa strašno, ne brini. Namignuo mu je.

Otac je potapšao Màtha po ramenu. Vidiš da se može izaći na kraj i s nadmoćnijim neprijateljem.

Samo što sam umro sedam puta do sada, uzvratio je brat.

Otac je odmahnuo rukom. Odmorite, zaslužili ste. Idem vidjeti je li vam majka zgotovila ručak, pa ću vas pozvati.

Màth je čekao da se otac dovoljno udalji prije nego što je priupitao: Pustio si mi, zar ne?

Sundd je podignuo svoj štit i stao otirati zemlju i travu s njega. Nisam. Pošteno si me pobijedio.

Ne laži. Mogao si me razoružati barem tri puta, toliko sam izbrojao. A moj bočni zamah si dosad uvijek blokirao, čak i kad sam te fintirao.

Uzdahnuo je. Umorio sam se. Nisam obraćao pažnju.

Màth mu je prišao i uzeo mu štit iz ruku. Kratko je zastao, pa posegnuo za nečim u travu. Izvukao je kesten i pružio mu ga. Ne brini zbog njega, braco. Ti i ja, sjećaš se? Ti i ja protiv cijelog svijeta.

Sundd se osmjehnuo i obgrlio ga preko ramena, spremajući plod u nabore kilta. Ti i ja.

Uostalom, kad porastemo i kad oni odu, svega ćemo se ovog sjećati s toplinom. Kimnuo je prema zemunici.

Ti već razmišljaš kako će oni umrijeti?

Màth se zagledao preko šume, u daljine sjevernog neba. Smrt je prirodni tijek života. Kao godišnja doba.

Samo bez ponovnog proljeća. Sundd ga je stisnuo malo jače za rame. Siguran si da želiš postati ratnik? Kako govoriš, možda da te damo u monahe, da služiš bogovima?

Budalo. Zaradio je lakat u rebro.

Màth se odvojio i prešao nekoliko koraka prema dubravi, kako bi podignuo svoj štit i mač. Sundd se još uvijek smijao, pogledom tražeći svoj. Onda mu se grlo stegnulo, a utroba sledila.

Màth, ne okreći se nego bježi prema zemunici. Podignuo je štit i stegnuo dršku drvenog mača.

Braco, što ti je?

Veliki se smeđi medvjed pomolio između stabala i polako vukao prema njima. Njušio je zrak, kriveći njušku. Disanje mu se čulo čak i s te udaljenosti. Hrapavo, snažno.

Slušaj me što ti kažem! Sundd je potrčao prema bratu pa se prepriječio između njega i životinje. Zovi oca, zovi susjede. Koga god, samo kreni!

Neću te ostaviti!

Sundd je zamahnuo i počeo udarati mačem po štitu, stvarati buku. Ne budi svojeglav! Buka nije djelovala na medvjeda koji se i dalje približavao. Sad je već bio na svega par sežanja od njih.

Počeo je urlati, udarati toliko jako o štit da su mu ruke drvenile. Životinja se i dalje primicala. Njegova dernjava očito je prizvala oca koji je trčao prema njima i sam vičući. Seljani su također nahrupili, noseći vile i grablje. Trebao sam ga odmah zgrabiti i pobjeći, pomislio je Sundd. Ubiti svetu životinju najveći je grijeh pred bogovima. Ali pred medvjedom se ne trči, podsjetio se. Time samo činiš gore.

Ti i ja braco, Màth je stao pored njega i počeo udarati po štitu mačem.

Kad je medvjed pokrenuo tjelesinu u trk, Sundd je odgurnuo brata ramenom i ponovno se prepriječio, postavio štit ispred sebe. Sila koju je osjetio na ruci i tijelu nije se mogla usporediti ni s kakvim batinama koje je dobio od oca. Štit se slomio po pola; bol koji je prostrujao rukom govorio je da je i ona pukla, a sraz ga je odbacio nekoliko sežanja unazad.

Ne! Otac je razderao grlo.

I majka je odnekud zapomagala. Sundd je podignuo glavu i posljednje što je vidio bilo je kako se golemi medvjed nadvija nad njegovim bratom i zagriza mu podlakticu. A onda je sav bol nestao i sve je postalo crno.

* * *

Hajde, ustani. Drmao ga je otac.

Otvorio je oko. Bio je unutra. Ležao je na svom krevetu, a roditelji su bili nadvijeni nad njime. Pridignuo je glavu i uočio čovjeka u bijeloj halji što je stajao uza zid. Pogled mu je bio istrošen, smežurane ruke skršene ispred konopa što mu je obavijao trbuh. Lanac s medaljonom svetog reda počivao mu je na grudima, ljeskajući se na svjetlu svijeća.

Boli li te? Majka je posegnula prema njegovu licu, ali je zadržala dlan. Je li opet nešto slomljeno?

Sundd je pomaknuo rame, lecnuo se, ali bol je bio podnošljiv. Zatim je pomaknuo prste ruke, stiščući ih u pest. Rastvorivši ih, mali prst mu se počeo trzati. Čini mi se da nije.

Hvala bogovima. Monah se odvojio od zida i prišao mu. Imao si sreće ovaj put, Sundde. Starac se osmjehnuo.

Nikad mi neće zaboraviti taj prvi put, pomislio je, puštajući da mu glava klone. Otac ga je zgrabio za tuniku i povukao u sjed. Zastenjao je i oslonio laktove na koljena. Pod se zavrtio pa je sklopio oko.

Je li ti mučno? Monah je kleknuo pored njega, držeći vjedro.

Zatresao je glavom, stišćući zube.

Dobro. Starac je zvučao zadovoljno. Bol će kad-tad proći.

Pogledao je monaha i protisnuo: Hoće li?

Kad bi tišina govorila imala bi zvuk naricanja. Monah je odložio vjedro i smjestio se pored njega, tapšući ga po podlaktici.

Tvoja te svojeglavost umalo koštala glave. Otac je privukao tronožac, podvukao falde kilta pod stražnjicu i sjeo nasuprot kreveta.

Htio je postaviti toliko pitanja, ali u glavi mu je tako zujalo da su se riječi miješale. Na kraju se odlučio na jedno. Koliko sam spavao?

Poldrug dana, kazao je monah.

A Boda? Spominjanje medvjeda potjeralo mu je srse bola niz rame i ruku.

Još uvijek stražari nad tijelom tvoga brata.

Majka je opet počela plakati i povukla se u drugu prostoriju. Monah je gledao za njom i čekao da zatvori vrata za sobom. Onda se blago okrenuo prema njemu.

Prošla je šestica dana kako je medvjed dovukao Màthovo tijelo. Tvoj je otac odmah poslao po mene. Na žalost, koliko god me Boda poznavao i prihvatio tijekom godina, nije mi dao prići.

Ti si nam bio zadnja nada, ali si bio prenagao, otac je zgužvao nabore kilta. Kao i obično.

Nisi mi ništa rekao, pravdao se Sundd. Da si me barem upozorio…

Pokušao sam. Nikad me ne slušaš, obrecnuo se otac, ustajući. Vječito po svome! Kako ćemo sada pokopati Màtha? Ako misliš da ću samo sjediti i gledati kako ga taj medvjed glođe do kostiju…

Monah je podignuo ruku, umirujući napetost u zraku. Stari je Màthov učitelj imao kakvog-takvog utjecaja nad ocem, inače bi opet izbila svađa. Rijeka se već prelila preko brane. Ne valja raspravljati o tome.

Otac je prekrižio ruke na prsima i zagledao se kroz prozor. Bio je dan, toliko se dalo razabrati, ali ne i koje je doba.

Jeste li ga probali uhvatiti? Ili omamiti?

Pokušali smo s mrežom, ali ju je rastrgao. Svaki put. Učitelj je zirnuo prema ocu. Odbija jesti što god da mu bacimo, tako da smo bili primorani pokušati na drukčiji način.

Sunddu se nije sviđalo kamo ovo vodi, ali je šutio.

"Dvije strijele u njegovoj butini su naše… čekaj, čekaj, Sundde, da ti objasnim. Monah je podignuo ruku. Uvijek imam spremnu pomadu za njihove rane. Brže zacjeljuju od drugih, vjeruj mi. Prošli smo mnogo toga na Putu Duša. Problem je što omamljujuće trave ne djeluju na Bodu, pa ih ne možemo izvaditi."

Što nam je onda činiti? Sundd je razmišljao o mogućnostima.

Uzeo sam slobodu da pregledam spise koje si donio od kralja, monah je uzdahnuo. Iz pročitanog, smatram da u njegovim očima uživaš veliko poštovanje. Ako mu napišem pismo u kojem ga molim za savjet, siguran sam da će imati… rješenje koje će udovoljiti i bogovima.

Sundd je znao što bi to moglo biti. Stegnulo ga je u grudima. Nije bio siguran da bi Màth to želio. No mrtve se ne pita za mišljenje. U ovakvim trenucima samo se patnja živih pokušava ublažiti.

Poslat ćemo goluba čim ga napišete, učitelju. Otac se okrenuo, suznih očiju.

Ne, kazao je Sundd.

Evo njega opet. Otac je podignuo ruke prema stropu.

Sundd je ustao, zateturao, uspostavio ravnovjesje i nadovezao se prije nego što se uzduh opet promijeni. Pošaljite pismo, učitelju, ali tek kad pokušam još jednom. Boda mi neće nauditi, ako mu se javim iz daljine.

Ne budi lud, otac se usprotivio. Maldane te slomio zadnji put. Vidiš da jedva stojiš na nogama.

Sundd se umalo pokorio pred njegovim riječima, uvukao glavu kao kornjača u oklop. No nije se povukao pred dušmaninom, a neće, bogova mu, ni sada. Ne kad ga Màth treba. Pokušat ću ponovno, zarežao je.

Prošao je pored oca i izišao iz zemunice. Nije mu toliko želio proturječiti, koliko se želio uvjeriti da sve ovo nije san. Košmar koji je grebao rupu u njegovim grudima. Ulijevao bol u kojoj je grcao.

Obišao je zid zemunice uz koji su bila posložena nacijepana drva i oteturao prema dubravi. Napipao je kesten u naborima kilta i posegnuo za njim. Gnječio ga je prstima sve dočim nije podignuo glavu i opet ugledao bratovo tijelo na ivici imanja. Posrnuo je. Monah se našao pored njega i pridržao ga.

Samo polako, dijete, šapnuo je starac. Bez naglih pokreta.

Boda je sjedio nad Màthovim tijelom, teško dišući. Tek je tada Sundd uočio da je i on nastrijeljen. Dvije su mu strijele stršale iz stražnje noge, jedna iz ramena prednje. Rastrgana mreža i dalje je visjela s njegovih leđa, zapetljana oko trbuha. Dah mu se maglio pred njuškom.

Boda, zazvao je. Boda, ja sam, Sundd. Znaš me.

Medvjed je podignuo glavu. Nešto u njegovu pogledu natjeralo je Sundda da se sažali nad životinjom. Nije razumio sponu koju su on i Màth imali, ali razumio je bol u očima. Razumio je patnju.

Prišavši na svega par koraka, Boda je ustao i prešao preko Màthovog tijela, prepriječivši se. Ispustio je zvuk koji je mogao biti prepoznavanje, ali i prijetnja.

Ja sam, Boda, Sundd je zastao. Samo želim izvući te strijele i pokopati brata. Osjećao se glupo što razgovara s divljom životinjom, bila ona sveta ili ne. Koraknuo je. Dopustit ćeš mi to, zar ne?

Kad bi tišina govorila, imala bi zvuk brundanja.

Koraknuo je. Znam da to nije tvoj običaj, ali je naš. Razumiješ li što govorim, Boda? Još jedan korak.

Medvjed se osovio na stražnje noge, nadvio nad njega kao golema krznena stijena. Zarežao je prijeteći.

Sundde! Monah ga je povukao za tuniku, taman u trenutku kad je medvjed zamahnuo prednjom šapetinom. No nije nasrnuo, samo je označio svoj teritorij.

Prokleta životinja! Sundd je dahtao od bola, zagledan u medvjeđe oči.

Ništa od toga, monah ga je povlačio prema zemunici. Dao si sve od sebe.

Sundd je i dalje promatrao medvjeda. Nije uspijevao razlučiti što mu je bilo čudno, što je bilo pomaknuto u slici pred njime. Tek kad su se opet našli u zemunici, kad je monah zgotovio pismo i zavezao ga za nožicu crnoga goluba, shvatio je da ga žuljaju medvjeđe oči.

* * *

Dočekao ga je kod drvene kapije. Mogao je popraviti šarke tijekom svih ovih godina, ali nije htio. Ta su nakrivljena vratašca bila sretna uspomena iz djetinjstva. Uspomena na Màtha i njega kada su bili tek djeca, bez briga koje su im nasjele na leđa poput teškog plašta.

Màth se vraćao s Puta Duša, četverogodišnje obuke u kojoj je obilazio kraljevstva drugih naroda, učeći običaje i povijest istih. Uz njega je bio bijeli monah, postariji muškarac koji mu je dodijeljen kao učitelj. Medvjedu nije bilo ni traga.

Izrastao si, dometnuo je Sundd, prihvaćajući ga u zagrljaj.

Mislio je da će ih ta spona udaljiti, stvoriti zid između njih koji neće moći preskočiti. No Màth je uvijek pronalazio napukline u njemu, ne dajući da se išta prepriječi njihovoj bratskoj ljubavi.

Ti si se pak udebljao. Màth se smiješio, tapšajući ga po trbuhu.

Izdužio se u ove četiri godine, prerastajući Sundda za pedalj. Dobro se popunio, na mjestima na kojima se popunjavaju ratnici, iako mu se tek naziralo paperje pod nosom. Četrnaest zima, pomislio je Sundd. Moj brat postaje muškarac.

Pusti ga da prođe, dobacio je otac negdje iza leđa. Što si se prepriječio kanda je stranac.

Sundd se povukao i propustio ih. Uslijedili su pozdravi i zagrljaji, majčine suze radosnice. Ponos u oku. Ništa takvoga za mene.

Čujem da si postao kraljeva kandža. Màth se odvojio od majke, pogledavši ga. To je velika čast za našu obitelj, brate.

Sundd se osmjehnuo. Zaustio mu je ispričati sve o torturi koju je prošao kako bi zaradio medvjeđu kožu kojom se ogrnuo, ali očeve riječi odrezale su taj osmijeh, pretvarajući ga u ravnu crtu.

Ne tolika kao ona što si je ti donio.

Moj sin, sponar, majka je dodala. Odabranik bogova.

Gdje je medvjed? Zanimalo je oca.

Boda će doći kad bude htio. Ne voli naselja, pojasnio je monah, klanjajući se roditeljima.

Uveli su ih u zemunicu, posjeli za stol, iznijeli hranu. Bila je to prava gozba. Sundd je primijetio kako je bila bogatija od one koja je njega dočekala kad se vratio s medvjeđom kožom na ramenima. No nije bio ljubomoran. Sam je pomogao u pripremi, želeći dočekati brata kako i priliči njegovu položaju u društvu. Ponajviše kako priliči položaju u njegovu srcu.

Hoćeš mi je pokazati? Màth ga je zamolio, kad su završili s jelom.

Sundd je ustao i pošao prema staroj škrinji koja je bila podno njegova kreveta. Sa strahopoštovanjem je primio krzno i remenje, gledajući u drago kamenje koje je bilo umetnuto u medvjeđe oči.

Ponesi je van, dobacio je brat, otvarajući vrata zemunice.

Nisi ti bitan, Sundde, javio se njegov otac. Nismo ti vidjeli brata više od četiri zime, a ti misliš samo na sebe.

Poželio je odmah vratiti drugu kožu u škrinju i zakračunati je za sva vremena. No Màthov mu je osmijeh s dovratka dao snage pa je samo prošao pored oca i zatvorio vrata za sobom. Uzdahnuo je kao da je kopao cijeli dan.

Pusti ga. Màth je položio ruku na njegovo rame. Sve što govori je odraz njega samog, a ne tebe. Upamti to, brate.

Sundd je zatresao glavom, tjerajući košmar od misli.

Mogu li? Brat je pružio ruke prema medvjeđoj glavi i kožnatim trakama. Pošto mu je predao krzno, Màth je obišao zemunicu i polako koračao prema starom kestenu. Monasi je zovu drugom kožom. Kad se ratnik ogrne njome, postaje netko drugi u očima naroda. Nešto više.

Sundd ga je slijedio i dalje pognute glave. Nije si mogao pomoći, a da ne gleda hoće li je brat nekako oštetiti. No bio je nježan, a prsti kojima je prelazio po štavljenoj dlaci prepuni poštovanja. Kao da miluje starog prijatelja. Sundd se pitao je li ovaj medvjed nekako povezan s bratovim. Njeguju li medvjedi obiteljske veze?

Oprosti, započeo je Sundd. Nisam dumao da bi ovo tebi moglo biti teško.

Màth je odmahnuo glavom. Znaš li, brate, kako se izrađuje krzno za kraljeve kandže?

Sundd je progutao slinu, ali prije nego što je uspio išta reći, brat je nastavio, kao da mu čita misli.

Ne brini. Svetu životinju se ne ubija. Prešao je po njušci medvjeda, dodirujući očnjake. Traga se za starim medvjedom, ili nekim dovoljno ozlijeđenim koji će ubrzo skončati. Tek kad izdahne, njegovo se tijelo nosi do dvorca gdje ga meštri obrađuju. Ništa se ne baca. Nakon što maknu glavu i krzno, meso se odvaja od kostiju i predaje šumi, odnosno bogu Zemlje. Kosti se tale sa željezom, kako bi se medvjeđi duh stopio s oštricama i ojačao ih. Pandže pak ukrašavaju vratove onih za koje se smatra da su dostojni.

Tek na ivici imanja Sundd je smogao snage postaviti pitanje: A kako medvjedi gledaju na to?

Màth se zagledao u dubravu, šuteći. Predao mu je glavu i krzno s blagim naklonom. Medvjeđi običaj daleko je suroviji za naše poimanje. Život je njima svet, a preživljavanje ključno. Majke katkad pojedu svoje mlade ako umru. Zastao je, uzdahnuvši. Kesten je šumio nad njima. No najčešći je slučaj onaj vječnog kruga života. Puste da se tijelo raspadne i vrati prirodi.

Ne mogu zamisliti majku da nas spravlja u varivu da bi preživjela, istaknuo je.

Brat se zakikotao. Budalo.

Pucanje grane natjeralo ga je da se trgne. Sundd je podignuo glavu i ugledao golemog medvjeda kako im prilazi. Prizor ga je vratio u onaj dan kad su vježbali. Slomljena ruka ga je zasvrbjela.

Ne boj se. Màth ga je potapšao po nadlaktici. Hodi da vas upoznam.

Medvjed je ostao u okrilju hrastova, brundajući. Brat mu je prišao bez oklijevanja i zario prste u gustu dlaku. Sunddu se želudac stezao od same pomisli na to. Pogledom je potražio mjesto gdje bi odložio medvjeđe krzno i glavu.

Boda, ovo je moj brat, izjavio je Màth. On je obitelj.

Sundd je prišao na nekoliko sežanja. Brat ga je ohrabrio kimanjem. Kako je smanjio prostor između njih, tako se medvjed sve više zanimao za njega. Smeđim, gotovo crnim očima, proučavao je svaki njegov korak. Krivio je njušku, ćuteći zrak i Sunddov miris.

Ne postoji ništa u životu što bi mogao usporediti s tim danom. S prvim dodirom svete životinje koja nije u njemu vidjela prijetnju, već druga. Brata. Ako je medvjed mogao podnijeti dodir čovjeka, nešto toliko strano njemu koji je biće šume, zašto čovjek ne može podnijeti dodir stranca?

Màth se oglasio, kao da mu ponovno čita misli. Znaš, brate, kad bi čovjek prihvatio tuđe običaje, ma koliko se doimali čudnima i drukčijima od njegovih, svi bi ratovi ovog svijeta nestali.

* * *

Dočekao ga je kod drvene kapije.

Povorka nije bila velika, tek četiri konja na kojima su jahale kandže i peti na kojem je bio kralj. Umjesto medvjeđe kože, nosio je zlatnu krunu na glavi, a ispod guste crne brade nazirala se niska medvjeđih pandži. Nije se opasao mačem, već mu je bio vezan za bisage. Četiri okorjela ratnika bila su dovoljna zaštita.

Vaša visosti. Sundd se naklonio, odškrinuvši kapiju. Dijelom je poželio da je popravio šarke, ali je umah požalio zbog tih misli. Kanda izdajem Màtha.

Kralj