Zdravo, dragi ubojice!

By Radenko Vadanjel

Šta bolje upija krv: keramičke pločice u predsoblju ili parket u spavaćoj sobi? Roman Zdravo, dragi ubojice! počinje slično trileru. Tek pošto napusti postelju da bi u kuhinji isekao antidepresive na četvrtinu, nepoznata žena zamahne sekirom prema krevetu još toplom od njegovog tela. Zaplet se dalje razvija kao u kutiji za mrvljenje tableta. U usamljeničkom životu izmeštenog lovočuvara najveće državne šume na krajnjem severu zemlje pojavljuje se uljez i traži osvetu. No, dok prate tuđe tragove, junaci pronalaze sebe, svoju prošlost i zločine, istovremeno se i približavajući i udaljavajući. Još je u zapaženom romanu-prvencu Dnevnik besposličara Radenko Vadanjel opisao kako pripovedača, tokom branja špargli, obuzima nepogrešivi nagon lovca. Više nema šale! Šuma, po čijim stazama sada gazimo zavedeni fatamorganama i vizijama, prostor gde su sva čula izoštrena do krajnjih granica, nateraće junake u neizdržive mimikrije prema spoljnom, opipljivom svetu, „u nutarnja stremljenja nečem suštinskom koje joj im je izmicalo iz ruku poput mokra sapuna". Premda osuđeni na nemogućnost dijaloga, naoružani do zuba u utvrđenjima sopstvenih života, likovi će postupno, majstorski vođeni predatorskom rukom pisca, biti potpuno stopljeni sa prirodom. Izgubiće osećaj za stvarnost i svedeni na meru nevidljive bube otvoriti naizgled trilersku priču ka univerzalnom i bezvremenom, suočavajući nas sa silama što nadilaze granice svakodnevnog sveta.

Mića Vujičić

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Književna radionica Rašić
• Release date: May 20, 2020
• ISBN: 8663510640

Book preview

Marti

I.

PRVA TRI DANA

I dok je žena još zapomagala, stiješnjena između dvije prevrnute stolice, probodena kuhinjskim nožem koji sam joj bez razmišljanja zario u leđa, drhtureći od silnoga šoka, promatrao sam je u nevjerici, ne znajući zašto se to događa, događa li se uopće, i ako se uistinu sve to dogodilo, ako sam doista ubio ženu kuhinjskim nožem, što ta žena radi ovdje, u mojoj kući?

Prije nego što je izdahnula nešto je nerazumljivo promrmljala, i ja sam se odmah sabrao, tijelom mi je prošao strašni strujni udar nakon što sam začuo taj davno zagubljeni naglasak. Po njemu sam točno mogao odrediti iz kojega je sela žena koju sam zaskočio, ugledavši je kako s teškom sjekirom zamahuje prema krevetu još toplom od moga tijela, koji sam netom prije napustio kako bih sjeckao u kuhinji antidepresive na četvrtinu… i uzevši nagonski taj isti nož s kojim sam rezao okrugle tablete, i bez upozorenja, bez glasa, zario ga u leđa prikaze koja me je došla sasjeći u vlastitome domu, kao krepanu svinju, u klaonici, na komade.

Koliko se vremena žena smucala po kući, promatrala me, proučavala, ili je jednostavno ušetala nakon što sam već napustio spavaću sobu odvukavši se u kuhinju u kojoj sam lomio tablete na jednu četvrtinu za večernju dozu, tako da su me antidepresivi, zaključio sam kasnije, zadužili za čitav život… To, koliko je vremena ta strašna spodoba vršljala po mome domu zapravo neću nikada saznati.

Ubojstvo u samoobrani, tako bi glasio iskaz policijskog istražitelja, ali policiju nisam smio zvati, znao sam to bez puno premišljanja, jer ovdje se nije radilo o nečemu niti približno uobičajenom, lako objašnjivom, što bi policija mogla i približno shvatiti i prihvatiti, ovdje se je radilo o silama koje su nadilazile prostore uobičajenog, svakodnevnog svijeta.

Možda je to bio potisnuti strah od autoriteta, uniforme kao takve, ili panika koju je u meni stvarala pojava hladnog i bešćutnog državnog službenika, koji guši u čovjeku ono malo sreće i hrabrosti, razmišljao sam kasnije.

Nelagoda i nemoć, puno više od komplikacija koje su uvijek dolazile uz taj rigidni posao koji je uvijek izvrtao stvarno stanje stvari u suhoparno i zadrto „slovo zakona i subjektivno viđenje spornih događaja kroz „pronicljivost nekog neosviještenog, zatucanog bića, s nadobudnim smislom za humor, s nekakvim plemenskim osjećajem manje vrijednosti, jer sav je taj službeni kadar oduvijek dolazio iz najudaljenijih, najpasivnijih krajeva zemlje, zaseoka i gudura, iz napuštenih sela zaglibjelih u blatu do koljena.

Što raditi s takvim sugovornikom nego se istog trena pokriti ušima i uzeti najdeblji korbač, razgolititi leđa i započeti sa samokažnjavanjem? Srozati se odmah na mjeru nekakve nevidljive bube, ili poput leptira zasjati hinjenom naivnošću ili nekakvom drugom manjkavošću, a sve kako bi oraspoložio tog ograničenog, istovremeno taštog i zahtjevnog stvora, čijim bi rukama, čim bi se pojavio, istog trena bila prepuštena i uništena moja daljnja sudbina.

Stoga sam odmah zalupio vrata toj nesvjesnoj, uvjetovanoj radnji i uvjetovanoj namjeri da igram po pravilima, jer pravila u mojoj zemlji, kao i u svim drugim uređenim društvima, uvijek pišu neki drugi, zaključio sam, oni, dakako, kojih se ta ista pravila ne dotiču. Oni ih pišu za nas ostale, da nas obeshrabre u svemu što je prirodno i samorazumljivo, a u njihovoj interpretaciji uvijek neprihvatljivo i kažnjivo. I tako sam odmah odustao od policije, ostavivši više prostora, više mogućnosti, više potencijalnih izlaza, ali i dvojbi, u nastojanju da se što prisebnije, na što bezbolniji način izvučem iz nevjerojatne situacije koja me zadesila.

Žena koju sam probō nožem, rasjekavši joj s leđa plućno krilo, jer kuhinjski nož je bio star i šiljat poput igle, nakon čega je žena izdahnula, ispustivši čudan zvuk, poput piska probušene lopte, ali prije nego što je izdahnula, bezuspješno loveći zrak, promrmljala je nešto nerazumljivo, nešto kratko, s čudnim naglaskom, na dijalektu koji sam odmah prepoznao kao davno zaboravljeni miris nekog cvijeta ili začina, trenutno ga oživjevši ispred sebe sa svim atributima i slikama koje su me vezivale uz njega. Bilo je dovoljno da hukne dva kratka sloga, prije nego što je zauvijek izdahnula, i da odmah prepoznam egzotični metajezik, šifrirano mumljanje i brundanje, i iščupam ga iz sjećanja kao najvažnije i najopasnije otkriće.

Nakon što sam ispio pola litre slatkastog desertnog vina s gorkim gutljajima rakije, koju sam, dašćući poput zajapurenog vepra, iskapio u smočnici, odvažio sam se uhvatiti beživotno tijelo za noge, i zajedno sa zarinutim nožem u leđima, odvući ga u predsoblje, na jače svjetlo i na keramičke pločice koje nisu, kao parket u spavaćoj sobi, upijale krv, čiji je tanak trag ostajao za sve težim truplom, cureći lagano niz rastvorena usta, dok sam ženu vukao iz spavaće sobe u prostrani hodnik.

Kada sam tijelo konačno dovukao i okrenuo na