Tajna

By Bô Yin Râ

„Neka bi svi tragatelji dobili iz ove knjige sigurnost povjerenja da ipak mogu naći cilj, ako slijede one jedine na ovoj zemlji koji jedini ovdje imaju pravo podučavati – koji ne daju svoje mišljenje, zaključke i stavove, nego uče kao što ih je 'otac' učio, kojeg jedino oni poznaju!“
Bô Yin Râ

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: BYR
• Release date: Mar 4, 2016
• ISBN: 9781310003905

Book preview

Tajna, Bô Yin Râ

Naslov izvornika: 'Das Geheimnis', Bô Yin Râ (J. A. Schneiderfranken), Kober'sche Verlagsbuchhandlung AG, Basel, 1952.

Prevela: Sandra Antešević

Vlastito izdanje: Sandra Antešević

Copyright © www.boyinra.info

Smashwords Edition

This ebook is licensed for your personal enjoyment only. This ebook may not be re-sold or given away to other people. If you would like to share this book with another person, please purchase an additional copy for each recipient. If you’re reading this book and did not purchase it, or it was not purchased for your use only, then please return to Smashwords.com and purchase your own copy. Thank you.

SADRŽAJ

Početak

Razgovor na obali

Santo Spirito

Južna noć

Kameniti otok

Vožnja morem

Pogovor

Svim tragateljima svijeta!

Početak

Svjetlo južnog sunca, tako opipljivo i moćno, svojom je svjetlošću opilo oči trojice putnika, te su prvo kao zaslijepljeni zastali, ne mogavši u mračnoj, lokalnoj gostionici vidjeti ništa osim mraka.

Ali unutra su ih već prepoznali kao otmjene putnike, što je imalo za posljedicu da ih je uplašila iznenadna buka iz dubine prostora, - zaglušujući zvuci klavira na navijanje, čiji su tonovi odzvanjali lakrdijaškim patosom.

Istovremeno se iz mraka pojavila velika, masivna figura, nudeći im obje ruke u pozdrav.

Moglo se primijetiti da je prilika izgovorila nešto kao riječi pozdrava i da nije bila tek malo ponosna na bučni doček koji je priređen putnicima, ali je svaka riječ melodičnog jezika te zemlje nestajala u vrtlogu zveketa i udara bubnjeva koji su odzvanjali na sve strane. Samo su znacima gosti postupno uspjeli dati do znanja toj prilici debelog trbuha, nasuprot njih, u kojoj su prepoznali 'padronea' gostionice, - da napokon ugasi divlju buku; I nakon što se on teškim korakom ponovo vratio u tamu, bučni je metež naglo prestao.

U iznenadnoj tišini se moglo čuti kako stari izdaje naloge, na koje je jasni glas dječaka poslušno odgovorio.

Uskoro su oči putnika, koje su se sve više navikavale na tamu, ugledale i nevinog uzročnika te strašne buke, bistru glavu kuštrave kose, koja je mogla imati jedanaest ili dvanaest godina, još sasvim ugrijana od revnosnog okretanja kotača njegove bučne mašine, kako sada pokušava očistiti mrvice od jela prethodnih gostiju sa zelenog stolnjaka koji je pokrivao najbliži stol.

Tek su tada padroneu, koji je služio s nezgrapnom gordošću, mogli prenijeti i svoje želje za jednostavnom okrepom, tipičnom u tom kraju. I nije dugo prošlo, a trojica muškaraca su sjedili na primitivnim stolcima ispletenim od slame, za stolom sa zelenim stolnjakom s nebrojeno puno tragova prolivenog vina i maslinovog ulja, na kojem je bila flaša dugog vrata, uvijena u ispletenu trsku, čiji je izvrsni sadržaj – Chianti, taman poput tinte, već punio male čaše.

Sir, masline i bijeli kruh, na tri stara kamena tanjura, činili su željeno jelo.

Padrone i njegov mali sin su nakon serviranja tog užitka diskretno nestali u nepoznato skrovište postrani.

A gosti su jeli i pili i na kraju su bili vrlo raspoloženi nastaviti razgovor koji su prekinuli ulaskom u gostionicu.

Slatko aromatični miris orijentalnih cigareta već je ispunjavao niži svod i uske pruge plavo-bijelog dima su zaigrano kružile oko vrata vinske flaše.

Tako da je atmosfera bila vrlo pogodna za određena sanjalačka razmatranja.

Činilo im se da već osjećaju da se ovdje može bolje razgovarati o svim misterioznim stvarima, o kojima prije nisu bili načisto, nego vani, na žarkom, suviše nemilosrdnom suncu.

*

„Ja sam i dalje shvaćanja", počeo je najstariji od trojice, „iako meni samom nedostaje iskustvo u tom području, jer ga nisam osobno doživio, mnogi učeni u gotovo svim kulturnim narodima pokazuju mi dovoljno da u tim pojavama - koje se nama suvremenim ljudima čine kao strašni prizori iz starih bajki, - mora biti nešto istine.

Nemoguće je da su ti razumni eksperimentatori, koji su čak često uz pomoć najosjetljivijih instrumenata – neovisno o fotografskom aparatu, dokazivali takve fenomene, svi podlegli tako velikoj obmani!

Najmlađi, muškarac od oko trideset godina, odgovorio je s laganim nemirom u glasu:

„Sigurno ste u pravu i već sam Vam prije rekao da su svi dokazi znanosti koliko god Vam se mogli činiti važnima, za mene sasvim suvišni, jer sam u svom životu imao sâm priliku doživjeti sve o čemu ste nam govorili na temelju pročitanog, da, i još mnogo više i čudesnije nego u Vašim izvješćima!"

*

„Da Vas ne poznajem kao čovjeka koji čvrsto stoji s obje noge na našoj dragoj, nasmijanoj zemlji", dodao je treći, koji je sa svojim čvrstim, zbijenim stasom izgledao poput prostodušnog, talijanskog župnika, „morao bih povjerovati da ste, mladi prijatelju, postali plijenom vrlo opasnih halucinacija!

Iskreno priznajem da ne razumijem da čovjek poput Vas, koji nema u sebi ništa od sanjalice, ozbiljno uzima te sablasne fenomene, o kojima nam je naš dragi, stari bibliotekar toliko toga znao ispričati, a sada čak kažete da i Vama samima oni nisu nepoznati!

Ne može Vas čovjek lako razumjeti!

Čas ste sasvim poput čovjeka dvadesetog stoljeća, koji rasuđuje o najrealnijim problemima, a onda bi se opet moglo pomisliti da imamo pred sobom nekog fakira iz indijskih džungli, koji ne zna ništa o svijetu, ili nekog monaha koji je stigao iz ćelije nekog srednjevjekovnog samostana – iako inače zaista nemate ništa zajedničko s takvim ljudima, koji su pobjegli od svijeta!"

*

Pošto je sjedobradi u međuvremenu zapalio jednu Virdžinija cigaretu, iz koje je udisao guste oblake dima, i sada radije slušao nego govorio, najmlađi je ponovo uzeo riječ i rekao:

„Mogu razumjeti da Vam se ponešto ne meni čini proturječnim, ali s druge strane ni ja ne nalazim razloga zašto muškarac koji poput Vas poznaje život, sâm sebi uskraćuje jasnoću pogleda u sve nadčulno, samo zato što mu se čini gotovom činjenicom da takve stvari ne mogu postojati!

Zašto sami ne pokušate istražiti te stvari, ili se barem uvjeriti da su drugi dobili besprijekorne dokaze?!

Meni se čini da takva skepsa unaprijed ne ide uz Vaše biće, nakon što ste mi već često objašnjavali da Vam samo iskustvo može biti dovoljna osnova svake spoznaje!"

*

I drugi mu je odgovorio:

„Da, kada bi ovdje bilo moguće doći do iskustava koja se uvijek mogu dokazati!

Ali tu je za sve što se zove 'iskustvom' potrebna čudesna priprema i poslije toga čovjek još uvijek ne zna da nije bio samo zaluđen!

Pored toga cijeloj mojoj duši je protivan taj skup iskustava! Kakva je korist od svega toga u najboljem slučaju?!

Uzevši da Vi sami i svjedoci našeg uvaženog prijatelja, zaista niste bili prevareni, priznat ćete mi da su svi posvjedočeni fenomeni krajnje blesavi i praktički bezvrijedni!

Što bih na primjer s nekim stolom koji pleše i povremeno otkucava u slovima alfabeta cijele propovijedi? Meni je puno draži stol poput ovog, koji čvrsto stoji i čini mi se da puno više odgovara prirodi nekog stola da stoji, umjesto da pleše!

Ako želim čuti pobožne propovijedi, za to postoje bolje prilike svake nedjelje; i ako propovjednik nije dorastao tome, barem znam s kim imam posla!

Po meni mogu postojati snage koje su sebe svjesne i koje mogu po želji pokrenuti stol da pleše, ili brbljati, otkucavajući neka otkrivenja, ali ja onda zabranjujem prodor takvoj snazi u moj dobro zaokruženi životni krug i kada bi se i dogodilo da ga žele narušiti bez poziva, uvjeren sam da bih ja ipak njima ovladao!

Bolje s djecom igrati igru skrivača, nego tu bagru, ako zaista postoji, još sâm dozivati!

A što je sa svim drugim fenomenima?

Tu sjedi neki jadnik, ili neka napola histerična žena – takozvani 'mediji' – pola noći više ili manje još vladajući svojim razumom, pred papirom i zaluđeno gledaju što njihova ruka automatski zapisuje kao objavu iz 'duhovnog svijeta', ili tobožnje 'Božje očitovanje'.

Kada se pogleda na svjetlu, vidi se da je cijeli elaborat skup primjera plitkoće, ili u najboljem slučaju zbrka svakojakih pobožnih traktata i polu-probavljenih filozofskih mrvica.

Moram reći da mi se nikakva kazna pakla koje su stari izmišljali ne bi činila tako strašnom kao predodžba da neki čovjek koji ima iza sebe polu-pristojan život i onda zauvijek zatvori oči i na taj način s druge strane postane plijenom nekih ljudi koji su još u zemaljskom, prenoseći im takve poruke.

Upravo je bogohuljenje kada se takvo što izdaje za božansko očitovanje, koje zamagljuje mozgove!

Do vraga s 'bogom' koji nema ništa bolje za reći i treba te utvare da bi se očitovao!

Ali ono što Vama očito najviše imponira – fizički efekti i materijalizacija ljudskih oblika, to za mene ima najmanju težinu, jer tu mogu još i kao fizičar govoriti, i ako hoću prihvatiti da se ne radi o grešci u promatranju i da vaši 'mediji' ne varaju, onda sam tu u najboljem slučaju pred objavama neotkrivenog dijela fizičkog svijeta, ali ni u kom slučaju pred 'duhovnim područjem'!

Kada ne mogu razumjeti da neki razuman čovjek zdravog uma ozbiljno uzima taj pseudo-duhovni teatar, onda to nije poricanje opaženih pojava. Samo se branim