Ono najvažnije

By O. Augustyn Pelanowski, OSPPE

U vremenu kada sve prestaje biti važno, počevši od ljudskog života u majčinu krilu, pa sve do poziva na život s Bogom, u epohi koja prethodi III. svjetskom ratu, koja se faktički odvija pred našim očima usprkos tomu što ih zatvaramo da ne bismo vidjeli, Bog nas poziva da spoznamo ono što je NAJVAŽNIJE! Sve rjeđe me Duh Sveti poziva da držim govore i pitam se zašto je to tako. Kao da je njegov glas umuknuo. Ne samo da mi zdravstveno stanje sve češće otkazuje poslušnost, nego i, osluškujući bilo kakav glas pred vratima Biblije, sve češće čujem tišinu. Godine 2015. u Marijinu svetištu Leśniow ipak sam održao predavanje o duhovnoj obnovi, koje sam nazvao Ono najvažnije. Bio sam svjestan da će me Duh Sveti još jednom pokušati podsjetiti, mene i one koji su me slušali, na ljubav koja se iz Isusova Srca, iz Srca njegove Majke, širi svijetom. Ali onih željnih te ljubavi sve je manje. Dok sjedim u ispovjedaonici, susrećem ljude koji se kaju te, zabrinuti za stanje svoje duše i za budućnost, a prije svega za svoj spas, u tajnosti tiho ispovijedaju svoje grijehe. Istovremeno se na ulicama naših gradova sve češće može zapaziti marširanje i glasno deranje neprijatelja života, Crkve, samog Boga. Tko u tom trenutku ne bi pomislio na Sodomu, u kojoj je Lot kriomice anđelu ispovijedao zanemarivanje Boga u svojoj duši, pri čemu su vani odjekivali usklici izopačene i zaslijepljene gomile, koja je žudjela jedino za iskorištavanjem ljudskog tijela do mile volje?

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Figulus d.o.o.
• Release date: Apr 25, 2018
• ISBN: 9789537929503

Book preview

Uvod

U vremenu kada sve prestaje biti važno, počevši od ljudskog života u majčinu krilu, pa sve do poziva na život s Bogom, u epohi koja prethodi III. svjetskom ratu, koja se faktički odvija pred našim očima usprkos tomu što ih zatvaramo da ne bismo vidjeli, Bog nas poziva da spoznamo ono što je NAJVAŽNIJE! Sve rjeđe me Duh Sveti poziva da držim govore i pitam se zašto je to tako. Kao da je njegov glas umuknuo. Ne samo da mi zdravstveno stanje sve češće otkazuje poslušnost, nego i, osluškujući bilo kakav glas pred vratima Biblije, sve češće čujem tišinu. Godine 2015. u Marijinu svetištu Leśniow ipak sam održao predavanje o duhovnoj obnovi, koje sam nazvao Ono najvažnije. Bio sam svjestan da će me Duh Sveti još jednom pokušati podsjetiti, mene i one koji su me slušali, na ljubav koja se iz Isusova Srca, iz Srca njegove Majke, širi svijetom. Ali onih željnih te ljubavi sve je manje. Dok sjedim u ispovjedaonici, susrećem ljude koji se kaju te, zabrinuti za stanje svoje duše i za budućnost, a prije svega za svoj spas, u tajnosti tiho ispovijedaju svoje grijehe. Istovremeno se na ulicama naših gradova sve češće može zapaziti marširanje i glasno deranje neprijatelja života, Crkve, samog Boga. Tko u tom trenutku ne bi pomislio na Sodomu, u kojoj je Lot kriomice anđelu ispovijedao zanemarivanje Boga u svojoj duši, pri čemu su vani odjekivali usklici izopačene i zaslijepljene gomile, koja je žudjela jedino za iskorištavanjem ljudskog tijela do mile volje?

U proljeće 2015. godine napisao sam tu rekolekciju, koju sam zatim održao u srpnju, ali, vremenski ograničen trajanjem konferencije, slušateljima, okupljenima u domu Majke Isusove u Leśniowu, mogao sam predstaviti samo jedan njezin dio. Zatim su uslijedili mjeseci pripreme teksta te rekolekcije za tiskanje. Njoj sam dodao i naknadna promišljanja, jer rekolekcija nikada ne završava u savjesti onoga koji savjest propovijeda. Voditelj duhovne obnove prvi je koji sluša riječ Božju. Ne znam što donose naredne godine, ali osjeća se rast napetosti koju, osim u kinematografskoj produkciji, možemo vidjeti i u očima ljudi, čiji je pogled sve površniji, kao da je izgubio svoju dubinu. Svugdje se osjeća strah. Zato je i sve nužnije propovijedati evanđelje, dobre vijesti koje daju nadu. Molim Boga da riječi koje sam odlučio izreći, napisati i korigirati budu od pomoći barem za neke, da otkriju spas u Isusu Kristu.

Evanđelja nam prenose problematičnu vijest, kako je to primijetio filozof Terry Eagleton, da naš oblik života, a pritom je mislio na suvremeni svijet i njegovu strukturu, mora podleći radikalnoj destrukciji ako se želimo ponovno roditi kao pravedna i suosjećajna zajednica. Prema Eagletonu, znak nadolazeće destrukcije jest solidarnost sa siromašnima i bespomoćnima. Upravo to možemo vidjeti u poslanicama Novog zavjeta, koje proriču propast poretka Rimskog Carstva. Čini se da sve rjeđe možemo susresti Boga. Potrošačka civilizacija lišava nas potrebe za posvećenjem Bogu i zatire u nama potrebu žrtvovanja i darivanja, svrhu života i važnost svakog trenutka. Usprkos prividu šarene duge vidimo profanaciju ljubavi u mračnom izdanju. To nije duga saveza s Bogom, nego duga koja nagovještava nadolazeću oluju. Roger Scruton je napisao da na našem svijetu ima još puno mogućnosti za otvaranje transcendenciji, za susret s vječnošću Boga, ali da nas blokira smeće. Život bez svrhe nije vrijedan da ga se nazove životom. Ljudi masovno niječu Boga, a ako govorimo o masovnom nijekanju, onda se ono povezuje s obrambenim mehanizmom poznatim u psihologiji – svi znaju da potisnute stvari naglo iziđu na površinu u drugom vidu.

Boga je nemoguće ubiti masovnim nijekanjem. Petar se je sa svojim nijekanjem Učitelja morao suočiti nakon Isusova uskrsnuća i šutke mu priznati da je bio u pravu kad ga je on molio za ljubav na obali jezera. Ono što ne želimo vidjeti važnije je od onoga što sebi govorimo. A možda je to upravo i najvažnije?

Miguel de Unamuno je 1924. godine završio svoju knjigu o agoniji kršćanstva riječima: „Kriste, naš Kriste, zašto si nas ostavio?" Molio je uime cijelog čovječanstva, koje sve dublje osjeća sve snažniju samotnost, koja je uzrokovana nijekanjem Boga. Isus je na križu molio Oca sličnim riječima i nakon tri dana je uskrsnuo. Ako čovječanstvo Unamunovim riječima još danas vapi Kristu, možemo li se nadati da će uskrsnuti? Imajmo nadu!

Prvi dio

O vlasi

Kad se uto skupilo mnoštvo, tisuće i tisuće, te su jedni druge gazili, poče Isus govoriti najprije svojim učenicima: „Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja. Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svijetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima. A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte! Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca! A kažem vam: tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim. A tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim." (Lk 12, 1 – 9)

Biti blizu

Kad smo toliko blizu Mesiji, možemo gaziti ne samo po tuđoj, nego i po svojoj savjesti. Svatko želi biti što je bliže moguće velikim događajima, da bi kasnije mogao izvjesiti fotografiju s vlastitim prikazom, sa širokim osmijehom, kao da mu se u ustima nalazi kilogram gume za žvakanje, u pozadini slavna čovjeka, opće cijenjena. Svatko ponosno želi promatrati reakcije onih koji će s divljenjem govoriti: „Ajme! Bio si tako blizu toga slavnog čovjeka! Osobno ga znaš? Ljudi se guraju do mjesta i ljudi koji im daju osjećaj veće vrijednosti i društvenog priznanja, a rijetko na mjesta ili do ljudi gdje vlada iskrena atmosfera. Lako za licemjernost. Zbog toga Isus govori: „Čuvajte se kvasca farizejskoga. Najželjniji iskrenih prijatelja upravo su oni koji su puni slave! Probijali su se da bi bili najbliže, a najbliže znači biti važan, primijećen, sudjelovati u čijem autoritetu. Nečija važnost tad se prenosi na mene. Svi žele biti netko, nitko ne želi biti otpadak povijesti, omot od slatkiša ispisan kemijskom olovkom, a zasigurno su u tom mnoštvu neki pali, bili pregaženi, osjećali se osramoćeno, postiđeno zbog toga što se nisu znali obraniti kad su ih drugi odguravali u blato. Sramoćenje jednih cijena je uzdizanja drugih.

Što mi vidimo u ovom evanđelju da je ono toliko važno za naš život, možda čak najvažnije? KOGA ISUS CIJENI KAO NAJVAŽNIJEG PRIJATELJA? Mene? Što uopće Isus misli o meni ili tebi? Što on misli o meni? Gdje da se u životu iskažem da bi me on primijetio i da bih mu bio važan – najvažniji. U nekim prijevodima Biblije grčka fraza hoste katapatein hallelous prevedena je eufemistički:

„Kad se uto skupilo mnoštvo, tisuće i tisuće, te su jedni uz druge stiskali, poče Isus govoriti najprije svojim učenicima: 'Čuvajte se kvasca, to jest licemjerja farizejskoga.'"

U Jeruzalemskoj Bibliji imamo mnogo doslovniji prijevod:

„Kad se uto skupilo mnoštvo, tisuće i tisuće, te su jedni druge gazili, poče Isus govoriti najprije svojim učenicima: 'Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja.'"

Grčki glagol katapateo označava radnju gaženja čega ili koga, npr. u Herodotovim pismima: 'dati svinjama da utabaju sjeme nakon sijanja', u metonimijskom značenju: 'podcijeniti'!

U Izaijinoj knjizi (Iz 10, 6) ta riječ znači 'gaziti kao blato na ulici' – uništiti prijezirom i smrću.

Molim vas da si zamislite – tako blizu Isusu, a jedni ljudi gaze druge kao što svinje gaze sjeme. Tako blizu svetosti!

Ljudi zaslijepljeni željom da budu zapaženi, da budu važni, nisu primijetili nikoga, gazili su se međusobno. Toliko su htjeli biti primijećeni da nisu primijetili druge. Toliko su se htjeli pojaviti u tuđim očima da ni na koga nisu obraćali pozornost. Vukli su se za kosu, gazili po onima koji su se spotaknuli i pali, gurali su se naprijed, što bliže... Ali ni najmanje zbog ljubavi, nego samo zato da bi bili smatrani važnima, najvažnijima.

Biti najbliže Bogu nekada znači zanemariti ga, uvrijediti čak. Nekad mu je netko blizu ne zato da bi bio s njim, nego zato da se njime okoristi, npr. za vlastiti prestiž. Sve se može koristiti za uzdizanje – i ateizam i religija. Mislim sada na svoju službu, jer zahvaljujući njoj tako sam blizu Isusu. Moguće je biti blizu i gaziti po kome – ili vlastiti ponos ili njega samoga. Razmisli i o sebi. Što je dosada motiviralo tvoj život? Da budeš najvažniji? Da budeš važan? Ja mislim o svojoj službi. Služim li Gospodinu da bih se okoristio službom radi vlastite dobiti? To ni najmanje nije najbolje, najsigurnije mjesto. Razmislimo samo na trenutak tko od sudionika euharistije ima najveću šansu da zgazi hostiju? Onaj koji joj je najbliži, odnosno ja!

Jednom je jedan svećenik, inače veoma skroman i tih čovjek, koji ne privlači ničiju pozornost, za vrijeme dijeljenja svete pričesti prosuo posvećene hostije. Dok ih je sakupljao, primijetili smo da je to radio s najvećom opreznošću, na koljenima, zaprepašten kao da je on sam pao i veoma se ozlijedio. Bilo ga je veoma strah da ne bi slučajno zgazio koju hostiju. Gledajući to, moglo se je osjetiti njegovo suosjećanje, bojazan i poštovanje prema Isusu, s druge strane u nama se javilo divljenje, jer se u toj jednoj gesti osjetilo svo poštovanje tog svećenika prema Isusu, kao nikada prije ni na jednoj njegovoj propovijedi. Golim okom se moglo vidjeti da je zaprepašten time što mu je ispalo Tijelo Gospodnje, a ne time što je pred drugim ljudima pokazao svoju nekoordiniranost pokreta i što je četveronoške pokušao to ispraviti.

Nijedna, čak ni najskrivenija motivacija ne može biti toliko dobro skrivena da prije ili kasnije ne ispliva na površinu. Isus govori: „sve će se saznati, „sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti. Svaka želja koju čovjek ima u srcu postaje vidljiva po gestama, pokretima, pogledima, riječima. Ono što je tebi najvažnije, izdaje te u svakoj gesti.

Isusa je moguće odbaciti a da ne postaneš ateist, samo je potrebno težiti tomu da te ljudi primjećuju, čak i iskorištavanjem pozicije koju imaš u religijskoj zajednici. Uistinu, gaziti po nekomu moguće je onda kad si najbliži toj osobi, ali ta bliskost se ne rađa zbog ljubavi, nego služi za iskorištavanje te osobe da bi se istaknula vlastita izuzetnost. Rane koje nam zadaju najbliži najbolnije su. Kada Vrag zadaje udarac, najviše osjećaš bol poniženja i tjelesnu bol, ali kad te povrijedi prijatelj, osjećaš bol duše, najdublju vrstu patnje. Za vrijeme jednoga papina posjeta vidio sam skupinu ljudi koja se zamalo potukla boreći se za mjesto najbliže papi Ivanu Pavlu II. – odgurivali su se i potezali za odjeću, čupajući se i vrijeđajući. Koliko ih se puno ponosno fotografiralo sa svetim ocem, a zatim te fotografije vješalo na zidove svojih stanova kao što lovac vješa rogove jelena!

Bilo je i onih koji su veoma htjeli biti najbliže svetomu ocu da bi sa satisfakcijom mogli promatrati gomilu koja bi s ljubomorom gledala u njih misleći: „To mora biti netko važan čim stoji tako blizu pape." To je sudjelovanje u tuđem autoritetu radi izgradnje vlastitoga!

Sjećam se da je u vrijeme jednoga od prvih posjeta svetog oca u Poljsku jedan klerik saznao da će se papa po noći moliti u samostanskoj kapeli da bi našao malo mira i tišine. Taj redovnik nikada nije molio u kapeli po noći, ali taj put je proveo sate klečeći s krunicom u rukama, u gotovo mističnoj pozi, zasigurno neprestano gledajući prvo na sat, pa na vrata. Nažalost, papa nije posjetio kapelu. Ujutro je klerik razočarano izišao i prolazeći pokraj porte, na kojoj sam bio dežuran, bezvoljno je rekao: „Nema pape, idem spavati." Nije bilo pape, ali bio