Od Duha do uha

By O. Augustyn Pelanowski, osppe

Sve se promijenilo na pentekost, u dan silaska Duha Svetoga. Sve se i danas mijenja, kada dopustimo da Duh Sveti preuzme kontrolu nad našim životom. Što nam On poručuje u ova vremena, za ove prilike? Kako Ga čuti i razumjeti, što učiniti da Duh Sveti trajno djeluje u nama i da Njegova vatra ne bude ugašena krizama, trpljenjem, grijehom i slabostima, svijetom i ispraznošću? Ova nam knjiga sve ovo i mnogo više odlično objašnjava. Preporučam ju svim srcem! Čuti glas Gospodina i Životvorca – sudbonosno je i spasonosno za nas, danas.
p. Marko Glogović, OSPPE

Nemoj bježati u tu noć, ne skrivaj se u svojoj tami. Stani na trenutak i osjeti da je Božje srce blizu tvojeg obraza. Dovoljan je samo jedan pokret glave da osjetiš kako ono tuče – i da tuče iz ljubavi prema tebi. Neka se tako dogodi svakomu od nas. Amen.
Autor

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Figulus d.o.o.
• Release date: Dec 11, 2020
• ISBN: 9789533670058

Book preview

1. Slan okus kršćanstva

Kad mi je Gospodin prvi put otvorio oči za Bibliju, imao sam već iza sebe tri godine čitanja Biblije, ali puno toga nisam shvaćao od onoga što sam čitao. Iako sam se molio prije svakog otvaranja Biblije, ona mi je na neki način bila strana i bila je zatvorena za mene poput vrata. Čitao sam i nisam puno razumio. Pamtim taj dan prije 32-ije godine kad mi je Gospodin otvorio oči za svoju riječ. Duh Sveti rasvijetlio mi je Bibliju i pokazao da se ispod kože teksta nalazi krv sadržaja, da se ispod riječi koje čine tijelo nalazi i duša slova. Tekst koji mi je Gospodin pokazao kao vrata Biblije bijaše pripovijest o milosrdnom Samaritancu. Sigurno ju svi dobro poznajemo. Ali događa se da mi, ako što savršeno poznajemo, tek započinjemo svojevrstan proces pripitomljavanja, jer ne poznajemo to na dubljoj razini. Zbog toga često govorimo: „Eh da, tu pripovijest već poznajem, neću sada ulaziti u raspravu o njoj; znam što se u njoj nalazi, želim nešto novo!" Takav je današnji svijet, prelako se zadovoljava onime što je atraktivno i ugodno, onime što se da osjetiti. Mi smo uronjeni u taj svijet i zbog toga imamo takav sustav mišljenja da se lako zadovoljavamo, da kližemo po površini svijeta, ne ulazeći u dubinu koju nam daje Gospodin Bog.

Sjećam se da sam također kraj sebe imao i Origenov komentar na taj tekst u onom trenutku kad je Gospodin prvi put otvorio preda mnom tu riječ. Iznenada mi je Gospodin dao prelijepo unutrašnje svjetlo da mogu razumjeti tu pripovijest te sam, iako sam živio s petero subraće u ćeliji, kleknuo pred očima svih i zahvaljivao Bogu što mi je dao milost da mogu razumjeti tu riječ. To je bio veoma lijep dan u mojem životu, koji nikada neću zaboraviti. Najljepši su dani u našem životu oni u kojima nam se objavljuje Bog. Pozorno poslušajmo, jer ništa se u Bibliji ne nalazi slučajno, čak ni običan zarez:

Isus prihvati i reče: „Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’" (Lk 10, 30 – 35)

Vidimo da to nije govor o kojem konkretnom čovjeku, nema ni Ivana ni Magdalene, napisano je samo: „neki čovjek". Taj čovjek je svatko od nas, ti i ja, ali prije svega to je prvi čovjek, Adam. Taj čovjek je silazio iz Jeruzalema, a ne uzlazio u nj. Što to znači? On je silazio prema dolje, stropoštao se prema dnu, sve niže i niže, i zbog toga je u prijevodu Vulgata koristila riječ descendebat, koja znači silaziti sve niže, stupati na dno. U 21. poglavlju Otkrivenja čitamo da Jeruzalem simbolizira naš budući život s Bogom:

I Sveti Grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. začujem jak glas s prijestolja: „Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti BOG S NJIMA." (Otk 21, 2 – 3)

Jeruzalem je civilizacija ljubavi s Bogom, to je prijestolnica u kojoj će Bog biti u središtu našega vječnog divljenja. To prema čemu Bog ide u našem svijetu i prema čemu također i mi idemo – to je zajednički susret, koji nikada neće prestati i stalno će se proširivati bez kraja. Ako je napisano da je taj čovjek silazio iz Jeruzalema, to znači da je odlazio od Boga. U tom je istom retku napisano što se događa s čovjekom kad odlazi od Boga: stropošta se u smjeru Jerihona, što znači u smjeru tame. Udaljenost između Jeruzalema i Jerihona iznosi više od 30 kilometara. Ime tog grada dolazi od hebrejske riječi jaar, što znači mjesec, jer grad je položen u dubokoj dolini i noću je mjesec bio važnim izvorom svjetla za taj grad. Mjesec vlada noću, tamom, a to puno objašnjava u prenesenom značenju zašto je Isus baš u toj pripovijesti izabrao Jerihon za cilj putovanja ne samo tog čovjeka, nego također i svećenika i levita. Simbol čega bi mogao biti Jerihon? Kraljevstva zlog duha, tame. Taj čovjek je odlazio od Boga i stropoštao se u tamu. Možemo još dodati da je Jerihon položen blizu Mrtvog mora, koje čini najnižu depresiju na svijetu – sam Jerihon nalazi se na 270 metara ispod razine mora, a Jeruzalem se nalazi 580 metara iznad – to je velika razlika! U Mrtvom moru nema života, u njemu je samo sol, tj. samo prokletstvo – sol na nekim mjestima u Bibliji znači upravo simbol prokletstva. Kad se u antičkom svijetu osvojilo neprijateljski grad, vođa pobjedničke vojske izdavao je često naredbu da bi se posulo garište solju, da na njemu više ništa ne naraste.

Možda nas sol asocira na nešto drugo. Isus je nekada rekao svojim učenicima: „Vi ste sol svijetu." (Mt 5, 13) Rekao je to s mišlju da će njegovi učenici biti okusom tog svijeta, jer kao što se bez soli ne može ništa pojesti, tako se bez kršćana ništa u svijetu ne može napraviti! Možda je Isus također mislio i na to da, kao što je on sam postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan (Lk 2, 34), tako će i njegovi učenici biti sol u oku za druge ljude – jer ne gledaju li na nas s poteškoćama i ne proklinju li nas? Do tog stupnja, da ćeš vidjeti križ i bojati se prekrižiti, da ćeš ići u školu i bojati se što si u molitvenoj zajednici, da ako u državnoj ustanovi kažeš da imaš nešto zajedničko s Bogom, automatski si izgubljen slučaj i stidjet ćeš se što ideš u Crkvu… A možda čak i nećemo imati ni crkava u kojima bismo mogli moliti?

Jerihon se nalazio nad morem punim soli, što je najveća kondenzacija prokletstva, a budući da je to bilo Mrtvo more – onda je također i puno smrti. Ta pripovijest je o nama svima, jer svatko od nas zna što je to dno slano kao suze. Biblija govori da je nama svima u biti oduzeta slava Božja. Naravno, Bog nas može obdariti milostima, ali nema nikoga među nama tko ne bi znao što to znači dno, grijeh.

2. Ganutost Boga

Kad je taj čovjek silazio iz Jeruzalema, čak i prije nego je dospio u Jerihon, već ga napaše razbojnici. Dovoljno je da se samo malo udaljiš od Boga, i prije nego padneš na samo dno, već će te napasti demoni. Demon ne spava, ide za tobom kao pas, on te prati kao lav ranjenu antilopu. Moraš razumjeti da je uistinu tako. Biblija upravo o tom govori. Sveti Petar upozorava u svojoj poslanici: „Budite trijezni! Bdijte! Vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav i traži koga da proždre." (1 Pt 5 ,8) Pripovijest govori da su ga razbojnici razodjenuli – tj. skinuli su s njega dostojanstvo djeteta Božjega, uzeše mu haljine, dovedoše ga do golotinje, do bijede i golog stida. Pogledaj do čega te vodi grijeh: bježiš, stidiš se, bojiš se, osjećaš svoju bijedu i nagost. Razbojnici ga nisu samo razodjenuli, već su ga također i ranili. Grijeh nije samo nekakva formalnost, koju mi rješavamo u uredu koji se zove ispovjedaonica. Grijeh ostavlja na čovjeku ožiljak, modricu, čir, pukotinu, porezotinu, rastrganost, oteklinu – grijeh je udarac koji dajemo sami sebi. Zašto je pak napisano da su razbojnici ostavili nesretnika „polumrtva", zašto ne mrtva? Zašto ga nisu ubili? Jer je upravo čovjek koji živi u grijehu već polumrtav, njegov unutrašnji život je mrtav, on je samo biološki veznik između hladnjaka i televizora, ali u njemu više ništa nema, to je samo pokrov koji se miče. On još živi životnom snagom zaleta, može tako živjeti još 10-20 godina, kao što automobil u kojem je vozač iznenada umro od srčanog udara za volanom još vozi, ali će se za trenutak razbiti, jer je njegov vozač mrtav. Isto tako je i poslije grijeha: naš unutrašnji vozač već je mrtav, duh i duša umiru po grijehu, ali tijelo, tj. automobil još vozi – sve do najbliže krivine ili stabla.

Zbog čega je tako? Jer Bog daje još jednu prigodu svakomu čovjeku i čeka na njegovo buđenje. Zbog toga ga demoni ostavljaju polumrtva. Bog im ne dozvoljava da ga potpuno ubiju. Bog daje šansu. Poslije Isus govori da je „slučajno prolazio onim putem svećenik". Zašto slučajno? Ja sam svećenik i osjećam se tom tvrdnjom veoma dirnut. I sva sreća da je tako. Sreća je da mi Bog daje tako tešku riječ, da ja, njegov svećenik, samo slučajno idem tim putem na kojem mogu pomoći drugomu čovjeku! Neka Bog bude milosrdan prema meni, jer sam egoist i jer izbjegavam puteve milosrđa! Treba ipak dodati da je ta slučajnost posebna intervencija Boga u uobičajen tijek događaja. Bog je dao prigodu tomu svećeniku da može iskazati milosrđe, kao i levitu, jer njihovi su putevi zasigurno vodili prema Jerihonu. Događa se da Božje sluge odlaze od njega i tad im Bog daje prigodu za povratak tako da susreću – naizgled slučajno – nekoga tko se još nije potpuno stropoštao na dno, ali je već ranjen grijehom.

Što je napravio taj svećenik? Vidio ga je i mimoišao ga. U grčkom jeziku napisano je to još oštrije, jer je na tom mjestu korištena riječ antiparerhomaj, što znači da svećenik, videći ga, prelazi ciljano na drugu stranu puta! Svećenik videći ležećega, prljava, ranjena i zaudarajućeg čovjeka, zaobilazi ga u široku luku! Rekao je u sebi: „Što će mi problemi? Čist sam, imam dobar, posložen život, a tu bih kao trebao uzeti k sebi takva čovjeka i sve si uništiti? Zaobišao ga je i krenuo dalje. Isto je učinio i levit, netko tko je povezan s Hramom. Prenoseći to na stvarnost današnjeg svijeta, levit bi bio takva osoba koja služi Bogu u crkvi. Ne mora to nužno biti ministrant, to može biti svatko od vas koji u nedjelju idete u crkvu i hvalite Boga. To je o vama riječ. Meni, svećeniku, već dođe opomena, a sada Isus govori o vama. Vi također nekada zaobilazite puteve milosrđa. I tek na trećem mjestu Isus nabraja Samaritanca, koji, „putujući, također je prolazio kraj njega. Zašto baš Samaritanac? U hebrejskom jeziku ta riječ proizlazi od riječi šemer, koja označuje čuvara. Kao anđela čuvara? Ali tko je takav anđeo čuvar za drugog čovjeka? Tko je Anđeo nad Anđelima, Čuvar nad Čuvarima, netko tko pazi više od bilo koga na svijetu, tko se više brine od oca i majke, tko ima stalno otvoreno oko i nikada mu se ono ne zatvara – jedino možda tada kad nas ne želi postidjeti – tko je taj milosrdni Samaritanac?

Kad sam sjedio zamišljen nad tim pitanjem prije 32 godine, segnuo sam po Origenov komentar. Origen obraća našu pozornost na Ivanovo evanđelje. Što nam to govori Ivan u četrdeset osmom retku osmog poglavlja? Isus se svađa s farizejima, opovrgava njihovo mišljenje, njihove poglede, pojmove, zamišljanja o Mesiji, predbacuje im nevjeru i tvrdoglavost – i to je, jednostavno rečeno, svađa. I u jednom trenutku, kad ga ne mogu više uhvatiti ni u jednoj riječi, farizeji padaju u nekontrolirane emocije, razjaruju se – uobičajeno za čovjeka kada vidi da nikako ne može dokazati svoje tvrdnje. Takva osoba poseže tada za dokazom ad personam, u stilu: „Ružan si, glup si, takav si, ovakav si – ako čuješ da ti tko tako govori, to je onda znak da je tvoj sugovornik upravo progutao vlastiti rep i sam više ne zna kakve argumente koristiti. Tu imamo upravo takvu situaciju, Židovima nedostaje stvarnih dokaza i počinju grditi Isusa. I kao pogrda tada stupa: „Ne velimo li mi pravo da si ti Samarijanac i da si opsjednut zlim duhom? (Iv 8, 48) Ta rečenica jasno sugerira da to nije prvi put da je Isusu predbacivano da je on Samarijanac. To je, naravno, bilo izrečeno s nakanom omalovažavanja, a vjerojatno je dugo vremena Isusu dosađivano sličnim prozivanjima. Oni među vama koji su takve događaje doživjeli u životu, koji su bili prozivani od drugih, mogu se utješiti, jer je i sam Isus bio u takvim situacijama. To znači da je sam Isus Krist taj Samarijanac iz pripovijesti! On je čuvar tih ranjavanja! I čak ako mi zaobilazimo druge, on nas ne zaobilazi.

Taj čovjek je bio gotovo na samom dnu, posumnjao je u sebe, bio je ranjen, nije vjerovao u sebe i u to da njegov život ima nekakav smisao. Neomiljen u obitelji, neshvaćen, možda nevoljen od majke ili oca, pobjegao je iz Jeruzalema. Bog ti po toj pripovijesti želi reći: „Ne boj se, već sam krenuo za tobom! Zaobišao te je u životu svećenik, zaobišli su te pobožni ljudi, ali ja te neću zaobići! Možda si se razočarao u svećeniku, možda si se razočarao u osobi na koju si računao, koja je bila religijski autoritet u tvojem životu, ali ja te zaobići neću! Gospodin se šeće i on dobro zna komu najprije prići. On zasigurno neće prići najprije k nekomu tko ne treba pomoć, ne! On će najprije prići k osobi koja je već izgubila nadu u pomoć, koja govori u sebi: „Sigurno me nitko neće spasiti! Samo s kime takvim Isus može u prvom trenutku porazgovarati. Isus govori da se Samarijanac sažalio videći toga prebijenoga, ranjenoga, ležećega, polumrtvog čovjeka. Pritom je korištena grčka riječ splanhnidzomaj, koja označuje pomicanje utrobe, tako veliko i duboko sažaljenje da ga se osjeća u sebi na takav način kao da se svi organi premještaju. Prisjetite se gdje se još u Bibliji pojavljuje takva ista riječ. U istome Lukinu evanđelju, u 15. poglavlju, takva je pripovijest o ocu rasipnog sina. Ondje se otac, kad je izašao dočekati rasipnog sina, također duboko sažalio: „Dok je on još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti i pade mu oko vrata i izljubi ga." (Lk 15, 20) Tu Biblija koristi taj isti glagol. Kako li veliko mora biti to milosrđe da ga se osjeća na takav način, kao da se unutar tijela sve premješta? Samo majka, koja nosi ispod srca dijete, može to razumjeti kad se to dijete miče u utrobi. Milosrđe i blagoslovljeno stanje žene imaju puno toga zajedničkoga, jer milosrđe Božje rađa nas nanovo, kao da nas Bog ponovno stvara, ponovno donosi na svijet! Što se dublje stropoštamo, to se on dublje sažalijeva!

3. Ulje i vino

Tko pozorno čita Bibliju, zna da je svugdje gdje se Isus duboko sažalio također činio i najveća čuda. Najdublje se sažalijevao onda kad je vidio pokornički stav u čovjeku, savršeno kajanje, siromaštvo, teške bolesti, odbačenost, poniznost. To nam govori da taj naš Gospodin Bog ima srce. On nije Bog bez srca. On je srdačan i osjećajan. Poziva svakoga od nas da bismo si danas, tj. sada, u ovom trenutku života u kojem se nalazimo, kodirali u našoj mašti i našem sjećanju jednom zasvagda da on ima srce. Ali veoma ga često ranjavamo takvim zamišljanjem da je on hladan, ohol, služben, surov, da nam gazi po petama i čeka na naše padove – i ne oprašta ih, nego mu je važno prije svega da nas kazni za grijehe. U bilo kojoj crkvi da se nalazite, možete vidjeti sliku na kojoj on uvijek ima razotkrivene haljine i pokazuje nam svoje Presveto Srce. I ništa nam ne govori, niti ne mora – vidimo sliku i znamo da Bog ima srce. Za koga on ima to srce? Za sebe? Ne, to je srce za tebe! On ima srce za tebe! U pripovijesti o milosrdnom Samaritancu možemo vidjeti njegovo Srce, iako o srcu nema ni spomena. Bog se ne sažalijeva površinski, nego duboko, najdublje. Često su kod ljudi vidljivi samo površinski i plitki učinci sažalijevanja, a kasnije oni nestaju. To nisu istinski osjećaji, već samo umjetno poticani osjećaji. Tako se događa kod ljudi, ali Bog ne treba umjetno poticanje, jer on posjeduje istinske osjećaje, koji u njemu nikada ne prestaju postojati. Kad se Bog sažalijeva, onda se sažalijeva neizmjerno. Samaritanac se sažali duboko, pristupi mu i poli mu rane uljem i vinom i povi ih. Zašto ih poli uljem i vinom? Origen govori da su to dva najvažnija sakramenta ozdravljanja, pa čak i uskrsavanja čovjeka: ulje, to je sveto ulje krštenja, i vino, koje svakoga od nas asocira na euharistiju. Ta dva sakramenta daju nam ozdravljenje. U tvojim ranama Bog ti pruža svoje ruke i govori: „Dođi! Iako te ruke drugih udaraju, ja imam za tebe dvije ruke i naručje!" Produživanje toga svetog ulja krštenja jest dobra ispovijed. Vino, euharistija, to je pričest, ali je također i zajedništvo sa Svetim pismom, jedinstvo s Božjom riječju.

Kada razumijem riječ i primam ju u srcu, znači da se slažem s njom, jer temelj jedinstva s Božjom riječju jest to da prihvaćamo Božju volju, da govorimo Bogu: „Neka na zemlji bude tako kao što ti želiš na nebu, a ne obrnuto: „Oče, kao što mi želimo da bude na zemlji, tako ti napravi u nebu. I nekad je to što on želi u nebu potpuno drugačije nego što mi želimo na zemlji. I tada trebamo prihvatiti da naš život uopće ne mora biti savršen, lijep i uspješan kao što želimo. Isus također nije postigao životni uspjeh i svojim životom nam je pokazao da ideal života čovjeka nije uspjeh. Tim je zadao velik udarac Sotoni, koji napada naš svijet viđenjima uspjeha. Danas je puno ranjenih i nesretnih ljudi, jer ne mogu svi sjesti „u fotelju". To je upravo ta zamka Sotone. Bog je pak napravio nešto potpuno obratno, pokazao je da su zadnji prvi i da najveću prigodu imaju oni koji su izgubili u životu. Sjećamo se što je odgovorio na primjedbe bijesnih radnika vlasnik vinograda iz Isusove pripovijesti:

Nato on odgovori jednomu od njih: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?" Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji. (Mt 20, 13 – 16)

Zadnji, koji su u očima svijeta odbačeni i ismijani, pred Bogom su blagoslovljeni i slavljeni:

Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas. (Mt 5, 11 – 12)

I tako je Sotona razoružan, jer takav paradoks može izmisliti samo Bog, a uspješnijim od Boga ne može se biti. Ovaj svijet odgovara velikima, bogatima, snažnima, uspješnim ljudima, ali onaj svijet bit će naknada za one koji su ovdje bili zadnji – na onom svijetu imat će neprekidan uspjeh. Bog nas ozdravlja uljem i vinom, krštenjem i euharistijom, pruža nam ruke u svojim sakramentima. Nemoj omalovažavati sakramente i nemoj misliti da ti je samo molitva dovoljna. Ne zaobilazi ispovijed, pričest, molitvenu zajednicu, Sveto pismo, ne zaobilazi kao svećenik ili levit iz prispodobe.

Što je sljedeće napravio Samaritanac? Čitamo: „Zatim ga stavi na svoje živinče." Netko bi mogao reći: „Takva riječ u Bibliji? Zašto se nije moglo napisati da ga je stavio na magarca?" Radije ostanimo poslušni Svetomu pismu negoli ljudskomu osjećaju estetike ili jezika. Nije važno što mi mislimo o riječi Božjoj, nego to što nam riječ Božja želi poručiti. Ondje je ciljano napisano „živinče", da bi se naglasilo poniženje. Isus nas uzima na svoj križ kao životinja! Napisat ću sada strašnu, ali istinitu stvar. I želim da se zainteresiraš za tu stvar, jer ćeš tada biti zainteresiran za ono što je Bog učinio za tebe. Prisjeti se kako je izgledao Krist kad je nosio taj križ. On je tada izgledao – sa strahopoštovanjem to pišem! – kao životinja, kao živinče, ponižen do krajnjih granica, kao magarac, kao vol koji vuče zapregu! I za koga se ponizio taj milosrdni Bog?! Za nas, da bi nas izvukao iz našega životinjskog ponašanja i zvjerskog načina života. Ponizio se da bi tebe uzvisio u slavu! Neka te zainteresira to da taj tvoj Svemogući Gospodin, taj isti kojemu na zemlji gradimo prekrasne crkve, bijaše kao živinče kad je nosio tvoje grijehe! On te je uzeo na križni put i za tebe bijaše požurivan, bičevan, vučen na užetu kao živinče da bi tebi dao nebo! Razumiješ li koliko te Bog voli? I unutar nas se nešto premješta kada shvaćamo kako je to on proživljavao i unutar nas nešto puca i osjećamo da je napravio nešto toliko veliko da se čak bojimo o tome misliti! Razumiješ li?!

Samaritanac odveze ranjenoga u gostionicu. U kakvu gostionicu? U grčkom jeziku gostionica – pandohejon proizlazi od dviju riječi: pas – ‘svaki čovjek’ i dohe – ‘primiti na gozbu’, što znači da je gostionica mjesto gdje su svi primani. U gostionicu može doći bilo tko: i pijanac, i budala, i svećenik, i časna sestra, i dijete, i starac, i mladić, i razvedenik, i sretna supruga, i putnik i mještanin, i očajnik i radostan čovjek. Na vratima nema natpisa da je ikomu zabranjeno ući. Takvom gostionicom, kamo svi mogu doći, gdje za sve ima mjesta i svi su prihvaćani, trebala bi biti crkva, hram. To je ta gostionica iz pripovijesti i u njoj ima mjesta za sve. Čitamo da je na kraju Samaritanac izvadio dva denara, dao ih gostioničaru i rekao: „Pobrini se za njega, pa što god više potrošiš, ja ću ti na svom povratku platiti." Isus (Samaritanac), ostavlja u crkvi (gostionici) svećeniku (gostioničaru) dva denara: Stari i Novi zavjet, Bibliju, a također i dvije zapovijedi ljubavi, prema Bogu i bližnjemu. I govori: „Razdijeli to, potroši, govori o tome, trudi se. Ja ću se vraćati, uskrsnut ću i uzići ću na nebo, ali kasnije ću se opet vratiti, doći ću na Dan Gospodnji, i ako ti potrošiš više nego što si dobio, ja ću ti platiti." Tako Isus govori svećenicima, pastirima i poglavarima zajednica: „Daj više nego što si od Boga primio. Dobio si od njega dva denara, Bibliju i zapovijedi, Stari i Novi zavjet, zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A ti uzmi to i dodaj nešto i od sebe, daj više nego što si primio, a ja ću ti platiti, kad se budem vraćao."

4. Dolazi s one strane koje se ti bojiš

U 14. poglavlju Evanđelja po Mateju čitamo o događaju iz života Isusa i njegovih učenika:

I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: „Utvara! I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! A on mu reče: „Dođi! I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me! Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao? Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!" (Mt 14, 22 – 23)

Vidimo kako Isus primorava učenike da otplove na drugu stranu bez njega, a sam uzlazi na obližnju goru da bi molio. Pada i večer i mrak obavija sve, a on i dalje ostaje u molitvi na gori. Ne moli sam zbog toga što treba samoću od dosadnih učenika, već zbog toga što zna da oni trebaju tu molitvu. Biblija nam pokazuje Isusa koji se u samoći moli za nas, jer je jedino njegova molitva učinkovita. Uistinu samo Isus moli za nas, i jedino on. Sve te naše uzajamne, ljudske molitve samo su mrvice njegove velike molitve, a nama