Usrećiti Boga

By O. Augustyn Pelanowski, osppe

Otac Augustyn Pelanowski poziva nas na putovanje prema sreći koja je jača čak i od patnje. Potiče nas da se svakodnevno opredjeljujemo za Boga i odričemo se Sotone. Pruža nam sigurnost da je Bog uvijek vjeran obećanjima koja je dao svom narodu, prema tome vjeran je i obećanju o svojoj prisutnosti u našim životima!
Također, pater Augustyn nas potiče neka ne kontroliramo druge ako želimo biti dobri prema Bogu i da volimo sebe, jer voljeti sebe to je najvažnija potreba, bez koje ne možemo biti sretni. Iznad svega, pater nas poziva da u svom svakodnevnom zemaljskom putovanju odaberemo Isusovu Majku Mariju za suputnicu, jer: „Krist nam je dao Mariju kao anđela čuvara u svakom trenutku našeg života“.

Predgovor hrvatskom izdanju
Pred nama je jedna od ponajboljih knjiga p. Augustina Pelanowskog. Neobično nadahnuto, prožeto Božjom riječju, potvrđeno mnogim primjerima, pisac proniče u najvažnija otajstva ljudskog postojanja i probleme koji muče čovjeka oduvijek i zauvijek, dok je u tijelu i svijetu. Ova nas knjiga želi do srži protresti i ispuniti novom nadom i snagom na proputovanju prema vječnosti, objašnjavajući u Božjem svjetlu stvarnosti kojima smo okruženi i kojima svakodnevno dišemo. Autor u svemu otkriva mističnu, skrivenu stranu s porukom ljubljenog Oca. Želi nam razjasniti bit, put i puninu sreće i sretnosti za kojom bolno čeznemo. Vrhunskim razmatranjima približava nam smisao života i smisao križa.
Tko traži dubinu, onaj koji nije zadovoljan s površnim, koga privlači Isus na jedan osobit način, koji vapi za sjedinjujućim suživotom s onim koji je sam Život – taj će u knjizi otkriti more milosti za sebe. Vječno traganje i tako suvremene teme, koje su osobito aktualne u ovim vremenima tjeskoba i unutarnjih, duhovnih previranja kako svijeta tako i svakog pojedinog čovjeka. Augustin je takav čovjek, on je sve ovo što piše sam prošao, iskusio, pobijedio, stoga ga s pravom nazivamo učiteljem. Prošavši te pustinje, otkrio je oaze u njima. Sada se s tim otkrivenim oazama duha dijeli s nama: ja sam mu svakako prezahvalan za to. Dopusti da i tebi Gospodin progovori preko ovih tekstova, da uistinu spoznaš tko si i čiji si, čija trebaš biti da bi bila sretna.
Fr. Marko Glogović, OSPPE

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Figulus d.o.o.
• Release date: Dec 3, 2020
• ISBN: 9789533670034

Book preview

Predgovor hrvatskom izdanju

Pred nama je jedna od ponajboljih knjiga p. Augustina Pelanowskog. Neobično nadahnuto, prožeto Božjom riječju, potvrđeno mnogim primjerima, pisac proniče u najvažnija otajstva ljudskog postojanja i probleme koji muče čovjeka oduvijek i zauvijek, dok je u tijelu i svijetu. Ova nas knjiga želi do srži protresti i ispuniti novom nadom i snagom na proputovanju prema vječnosti, objašnjavajući u Božjem svjetlu stvarnosti kojima smo okruženi i kojima svakodnevno dišemo. Autor u svemu otkriva mističnu, skrivenu stranu s porukom ljubljenog Oca. Želi nam razjasniti bit, put i puninu sreće i sretnosti za kojom bolno čeznemo. Vrhunskim razmatranjima približava nam smisao života i smisao križa. Tko traži dubinu, onaj koji nije zadovoljan s površnim, koga privlači Isus na jedan osobit način, koji vapi za sjedinjujućim suživotom s onim koji je sam Život - taj će u knjizi otkriti more milosti za sebe. Vječno traganje i tako suvremene teme, koje su osobito aktualne u ovim vremenima tjeskoba i unutarnjih, duhovnih previranja kako svijeta tako i svakog pojedinog čovjeka. Augustin je takav čovjek, on je sve ovo što piše sam prošao, iskusio, pobijedio, stoga ga s pravom nazivamo učiteljem. Prošavši te pustinje, otkrio je oaze u njima. Sada se s tim otkrivenim oazama duha dijeli s nama: ja sam mu svakako prezahvalan za to. Dopusti da i tebi Gospodin progovori preko ovih tekstova, da uistinu spoznaš tko si i čiji si, čija trebaš biti da bi bila sretna.

Fr. Marko Glogović, OSPPE

Radost koja ne izbjegava patnju

Želim govoriti o nečemu što je veoma uobičajeno: o molitvi klanjanja. Zašto? Jer je ta uobičajena molitva istodobno najvažniji stav čovjeka pred Bogom, a također i pred drugim čovjekom, kao i pred samim sobom. Onaj tko se klanja Bogu dobiva za nagradu samopoštovanje, kao i poštovanje drugih ljudi. Klanjanje Kristu u Presvetome Oltarskom Sakramentu oslobađa od odbojnosti prema nama samima i onemogućuje prijezir prema bližnjemu.

Sveti Toma Akvinski u svojoj Summi Theologiae napisao je da je glavni predmet naše vjere ono što nas čini sretnima. Nije istina to da je kršćanstvo religija za one ljude koji čine božanstvenim patnju i mržnju prema sebi. Kršćanstvo nije religija nesretnih ljudi, to nije religija patnika, koji žive samo zbog toga da bi mogli mazohistički rezati svoje rane. Kršćanstvo je radost čak i za onoga tko pati, ono je radost čak i usprkos patnji, radost koja nadvisuje patnju, ali ju ne izbjegava. Toga nema ni u jednoj religiji, da bi bilo moguće biti sretan usprkos patnjama. Marija nije očajavala kad je stajala ispod križa, bila je radosna usprkos boli koja joj je kidala srce. Evanđelje nam ne govori ništa o njezinu očajavanju. Kad je čovjek bez grijeha, tada čak ni patnja ni tuga ne dosežu stanja duboka očaja.

Ako sam kršćanin, onda ne zatomljujem u sebi bol, bojeći se da ne otkrijem da je ona jedinom čovjekovom sudbinom ili pak onime što vodi k ništavilu, neprisutnosti. Znam da, ako postojim, onda ću postojati zauvijek. Štoviše, nadam se da će se u izmučenu Kristu sve moje suze utopiti u njegovo platno, kao njegove kapi krvi u Veronikin rubac.

Iz svake boli može se izvući „ekstrakt" radosti, i to samo zbog toga što radost Božja bijaše usađena u oboljelo čovječanstvo kao antibiotik u zaraženo tijelo. Ozdravljamo u Bogu!

Netko me je jednom pitao zašto ga poslije ispovijedi boli duša. Rekao sam mu da, nakon što liječnik stavi lijek u ranu, ona može i dalje boljeti, ali to je bol nade, jer bolesnik zna da rana zarasta, a bol će se završiti radošću zdravlja. Kada čitamo istočne crkvene oce, začuđuje nas čestoća uspoređivanja odnosa čovjeka i Boga s odnosom bolesnika i liječnika. U kršćanstvu ima mjesta za bol, ali bol koja završava ozdravljujućom radošću. U kršćanstvu je uvijek riječ o radosti. Premda nešto započinje suzama križa, svejedno završava radosnim sakupljanjem plodova. Kao što govori Psalam 126:

„Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.

Išli su plačući

noseći sjeme sjetveno:

vraćat će se s pjesmom,

noseći snoplje svoje."

(Ps 126, 5 – 6)

Što može izazivati bol punu suza? Čak i nedostatak osjećajnosti u obitelji može biti nekom vrstom osakaćenosti čovjeka, a još je gore kad je taj nedostatak obiteljske topline sakriven velom religijskog djelovanja i zahtijevanja, kao i stalnih predbacivanja djetetu. Sjećanja iz djetinjstva mogu sezati veoma davno i nadvijati se kao elizejske sjene. Roditelji su bili vjernici, bili su u zajednici, molili su se, čitali Bibliju, išli su na Svetu Misu, a istodobno je dijete moglo u sebi nositi osjećaj nepravde i imati veoma nelogičnu, iskrivljenu sliku kršćanstva. Možda se moralo sakrivati da se pomoli, možda je moralo bježati iz kuće da bi moglo otići na ispovijed ili na Svetu Misu. Bog i Majka Božja izgledali su mu kao „hladni, „nemilosrdni tirani, koje je trebalo zadovoljiti „pišući zadaću" molitava. Zasigurno odrastanje tako odgajana djeteta kao kršćanina u djetinjstvu i mladosti nije pružilo nikakve radosti.

Moje pitanje glasi: Želiš li početi učiti od Boga kako biti sretan? Ja ne želim biti nesretan čovjek. Ne želim živjeti svoje kršćanstvo kao nekakav oblik patnje i tuge. Vjerujem u to da je Bog sreća i da on želi da ja proživim sretno svoj život, što, naravno, ne isključuje patnju, jer moguće je biti sretan usprkos patnji. Za mene je vjera egzistencijalno stajalište, način postojanja na ovom svijetu, sve dok ga ne ostavim iza sebe. Vjerujem da ću na tom putu vjere doći do sreće. Vjerujem također da mogu biti sretan samo tada kada usrećujem druge oko sebe, ali prije svega kada usrećujem Boga.

Prisjetimo se Isusova agrafona[1]:

„U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa, jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati.'" (Dj 20, 35)

Radost je u davanju, u pomaganju slabima. A što kad smo mi sami slabi? Tada možemo svojom slabošću obdariti Isusa.

Isusovu radost zbog predavanja moje slabosti, bespomoćnosti, pa čak i ništavnosti nigdje drugdje tako izravno ne doživljavam kao na klanjanju. Veoma me začuđuje koliko ga raduje i čini sretnim to kada skida s mene sve ono što me tišti. Slabost je najjače iskustvo koje čovjek može iskusiti.

Kad mu se klanjam, u mojoj se krvi miješaju bespomoćnost i ništavnost poput mjehurića zraka, pa me dovode do predanja njemu u potpunosti i uzrokuju 'poremećaj' vremena i prostora. Kad mu se klanjam, vrijeme se sužuje i produžuje, prostor se smanjuje do majčine utrobe, u kojoj se osjećam kao zametak; pretvaraju se u prah sva naša uvjerenja, a raste megalitsko postolje njegova križa, koji upija svaku suzu, čak i onu neželjenu.

Da, to je jedna od prekrasnih zaštita – klanjanje Bogu, koja me brani od sila tame i njihove osude. Pred Isusom pokazujemo kakvi smo u šutnji, šutnji u istini, a on nam pak daje neopisivu ljubav, kad smo vjerodostojni u tim najsiromašnijim riječima kojima izražavamo svoju vjeru. Što je ta istina duhovno siromašnija, to nas ispunja veća sreća. Sreća koja proizlazi od Boga samoga! Jer će krotki posjedovati zemlju, a siromašni duhom kraljevstvo nebesko.

Otac, vječni Bog, Bog sakriven iza paravana svijeta i neizreciv, izrazio se u Riječi – svojem Sinu – ali prvotno, prije samog stvorenja, bijaše teška Božja šutnja. Šutnja je također zapisana u Bibliji. Dolasku Utjelovljene Riječi prethodi rođenje Ivana Krstitelja. Može li se šutnju opisati, razumjeti, pojmiti, nazvati imenom? Zaharija, Ivanov otac, gubi dar govora u trenutku kad mu arkanđeo Gabrijel naviješta dolazak na svijet njegova sina, a sam Ivan naziva sebe glasom, a ne riječju, kao što primjećuje sveti Augustin. Što bolje poznajemo Utjelovljenu Riječ, to smo sve više skloniji da joj se u šutnji klanjamo. Uz nju sve riječi gube snagu i postaju samo slabom imitacijom, tj. stalnim ponavljanjem istih riječi, naprimjer, riječi svetog imena Isusa Krista.

Isus je netom prije svojega javnog djelovanja proveo četrdeset dana u pustinji, u samoći je promatrao Sotonine kušnje, koje su ga snašle u trenucima mučenja sjenama prolaznosti.

Kad smo u praznini, u samoći, možemo vidjeti svoje kušnje, ali kad smo na klanjanju ne trebamo se bojati tih prikaza i šapata, koji nas uznemiruju i straše. Trebamo postati otporni na to. Zbog toga, između ostaloga, i imamo klanjanje. Sve dok su oni za nas nekom vrstom mučenja i ne slažemo se s njima, već im se protivimo, učvršćuju u nama potrebu predanja Bogu i prebivanja u njemu. U takvu slučaju oni nama služe, iako nam izgleda da nas prisiljavaju da mi služimo njima. Sadržaj svakog mučenja, opsesije, opsesivno ponavljajućih prostaštava, perverznih slika, besmislenih strahova i napuhanih ambicija, osjećaja rasta vlastitog ega, besramnih slika i straha za vlastiti prestiž, zavisti i osjećaja ništavnosti ili posebnosti, to sve zajedno, kao glavu zmije, treba satrti petom Žene, što znači pozivanjem na njezinu moć koju ima kao Majka Božjeg Sina (usp. Post 3, 15). Ponekad se s klanjanja odlazi uznemireno i umorno kao s ratišta ili s posla u kamenolomu, jer jedino što se osjeća jest borba i napor koji traje cijeli sat. Često iza toga nemamo mirnoću duha. Ali borba je bolja negoli predaja ili odustajanje. Već sama borba dokaz je nade u pobjedu, iako ne vidimo nikakve efekte našeg napora.

U Psalmu 91 ne piše ništa o tome da će onaj tko se predao Bogu hodati po perzijskim tepisima i laticama cvijeća, nego po štipavcima i zmijama, zmajevima i čudovištima. To su važnija iskustva negoli sentimentalno uzbuđenje prepleteno uzdisajima zadovoljstva zbog svetog mira koji imamo. Duhovni mir dobiva se gaženjem nemira, a ne njegovim odbacivanjem. Usamljenost daje mogućnost bolje spoznaje samog sebe, a tišina naših usta pomaže nam čuti našu unutrašnju buku, nadahnuća Duha Svetoga, kao i otkriti demonsku genealogiju naših kušnja i nepravda.

Kakve se kušnje ne mogu sakriti kad se krijemo od svega ispred Presvetog Sakramenta na klanjanju? Osjećaj žalosti da nismo onakvi kakvi bismo htjeli biti ili, drugačije govoreći, žaljenje zbog života koji imamo, a nemamo onakav kakav bismo htjeli imati. A još preciznije, nazivajući stvar pravim imenom: protivljenje križu. Jer križ nije ništa drugo doli prihvaćanje svojeg života onakva kakav je, kao i prihvaćanje samog