Valovi milosti

By O. Augustyn Pelanowski, osppe

Imamo jedan život. Ako se loše u njemu snađemo, možemo ga protratiti, zabludjeti i niz godina osjećati tugu i besmisao.
Neostvarene želje, propali brak, neuspjelo roditeljstvo, činjenica da nas je napustila voljena osoba, da nemamo sreće, usamljenost, pustoš čuvstava, osjećaj da nismo nikomu potrebni, da su nas svi zaboravili, pa čak i da nam je netko nanio nepravdu, osjećaj odbačenosti – sva ta iskustva nas, premda su iznimno bolna, bacaju ravno u Božje naručje i čine tu pustinju Ivana Krstitelja. Ona nas savršeno oblikuju i duhovno osnažuju, premda često započinju bolom koji nas razdire.
Najiskrenije i najvažnije poznavanje sebe počinje kada ugledamo Boga i pitamo ga što želi da budemo; kada ga pitamo koga u nama vidi, koje nam je ime nadjenuo. Identitet koji nam daje izniman je – to je tajna koju otkrivamo postupno – kao poziv.
Bog prije svega na nas gleda gorljivom ljubavlju. Činjenica da ćemo spoznati sebe i svoje sebstvo osuđena je na neuspjeh ne spoznamo li koliko nas on voli i što njemu predstavljamo. (...)
Autor

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Figulus d.o.o.
• Release date: Dec 1, 2020
• ISBN: 9789533670027

Book preview

Prvo poglavlje

Pouka Navještenja

(Lk 1, 26 – 38)

Navještenje je odlična pouka koja nam može pomoći da spoznamo Božju volju. Mnogi od nas pitaju se koji je smisao i cilj našeg života. Što je Božja volja u tvojem životu? Je li bilo dana kad si upitao Boga: „Kako me misliš spasiti?" A ako si čuo nekakav glas u sebi, jesi li možda posumnjao je li to stvarno bio Božji glas ili ti se možda samo pričinilo? Ili ti je to sam Sotona prišapnuo?

Imamo jedan život. Ako se loše u njemu snađemo, možemo ga protratiti, zabludjeti i niz godina osjećati tugu i besmisao. Zna se dogoditi da netko u crkvi moli za dobru ženu ili dobrog muža i jednog dana u svojem srcu čuje sljedeće riječi: „Ta će osoba biti tvoj muž! Ili: „Ona će biti tvoja žena! Potom na izlasku iz svetišta nailazi na nekoga tko u njemu odjednom budi divljenje. Vidi konkretnu osobu i ponesen lijepim dojmom ili osjećajem, jednostavno, u sebi osjeti da je to prava osoba za njega. Ali nakon nekoliko godina taj muž ili žena za kojeg ili za koju je toliko molio, pokaže se egoistom, alkoholičarem, tiraninom ili emocionalnim ucjenjivačem. Ili kao netko tko nikako ne može obuzdati svoju sklonost prijevari.

U takvoj se situaciji običavamo žaliti: „Zašto mi je Bog dao takvo grozno čudovište?" Ali jeste li sigurni da je riječ o Bogu? Odakle si znao ili znala da je riječ o Bogu? Je li ti to potvrdila Biblija, tvoj duhovni vođa, jesi li do toga došao vlastitim razumom ili spletom okolnosti? Pavao piše: „Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla."[1] Netko će reći: „Ali molio sam za dobru ženu / dobrog muža!" A kad je Sotona dovodio Isusa u kušnju? Nije li to bilo tijekom molitve u pustinji ili u Getsemanskom vrtu? Najmanje smo na oprezu onda kad nam izgleda da smo najsigurniji. Sotona se ne mora odviše mučiti s osobama koje se vode svojim srcem, a ne Božjom riječju, dovoljno je nekoliko lijepih osjećaja i dojmova i netko će upasti u zamku poput svinja iz gergezenskog kraja koje su upale u jezero, misleći da se vraća u raj. Običavamo sami sebi govoriti da nam je Bog nešto rekao, a zapravo je samo riječ o našim dojmovima ili osjećajima, htijenjima ili strahovima. Odabiremo prema vlastitim osjećajima ili željama, a ne prema onom što nam govori zdrav razum ili poslušnost Bogu i njegovoj riječi.

Zar tvoje želje, potrebe, žudnje, zamjerke, snatrenja, osjećaji ne prigušuju toliko tvoju molitvu da ih držiš Božjom voljom? Ne slušaj unutarnje glasove koji ti laskaju. Radije vjeruj onima koji te zbunjuju, ali te navode na to da razmisliš što ćeš poduzeti. Kako je Mirjam spoznala tu nevjerojatnu poruku da će postati Majka Sina Božjeg? Odakle je mogla znati da nije riječ o vražjoj obmani? Mirjam se zbunila čuvši Gabrijelov glas, ali je razmislila o tome što znače njegove riječi. Raščlanila je svaku riječ koju je čula od njega. Skupina je metodista iz Afrike nakon gorljive pastorove propovijedi o tome kako je Isus hodao po vodi u euforičnom raspoloženju isplovila na jezero i uz povike „aleluja" bacila se u bezdan. Utopili su se jer su svoje osjećaje držali Božjom voljom. U Propovjedniku stoji: „… ljudsko je srce puno zla, ludost je u srcima ljudi dok žive…"[2] Ne daj da te vodi srce, nego samo riječ Božja! Mirjam je, prije nego što je prihvatila Božju volju, provjerila je li to u skladu s riječima koje je znala iz Biblije. Gabrijel joj je izrekao riječi koje bijahu kombinacija proročkih objava. Nije povjerovala zbunjujućem osjećaju straha koji je njome ovladao, nego je vijest koju je čula podvrgnula anđeoskoj prosudbi. Vjerojatno joj je njezin duhovni vođa, Josip, sve potvrdio, jer je i on imao istovjetne snove. Najzad ju je Gabrijel uvjerio davši joj konkretni znak: Elizabeta bijaše u šestom mjesecu trudnoće premda je bila prestara da bi začela. Što god dolazi od Boga, potvrđuje se u događajima.

Drugo poglavlje

Bdij uz Bibliju

(Lk 1, 39 – 56)

Zadnje adventske nedjelje u bogoslužju se pojavljuje tekst Lukina evanđelja koji govori o navještenju. Zašto baš navještenje uoči Isusova rođenja? Nekako to ne ide po redu. Ipak, mislim da se u tome savršeno preslikava adventsko uzbuđenje zbog susreta sa Sinom Božjim, premda su u tom ulomku ta želja i iščekivanje susreta s Isusom prikazani pomalo iznenađujuće za nas. Naime, pokazuje se da nismo mi oni koji posjedujemo neodoljivu potrebu susreta sa Sinom Svevišnjega, nego da on žudi susresti se s nama! Nije Elizabeta ona koja hita Mirjam, ne bi li u njezinu zagrljaju osjetila pokrete Mesijina čeda, nego Mirjam, noseći u sebi Sina Božjega, hita Elizabeti da je zagrli i omogući joj prigodu da se ispuni Duhom Svetim te joj time pruži veliku radost. Jedino Bog proživljava advent na odgovarajući način, nastojeći pronaći čovjeka izgubljena u šipražju civilizacije. Moramo na ovom mjestu zamijetiti važan detalj – okolica kojom je hitala Mirjam bijaše brdovita. Riječ horeinos, koja je na tom mjestu upotrijebljena, sugerira da je riječ o nedostupnu, brdovitu, zaraslu mjestu, do kojeg se dolazi teškom mukom. Nije lako Bogu doći do čovjeka. Primjedba o tome brdovitom šipražju podsjeća na to kako je Adam zalutao u rajskom šipražju. Promotrimo pobliže Mirjam, točnije njezino Dijete, koje još nosi u svojoj utrobi. Prije nego što je Isus naučio hodati, prije nego što je naučio izgovoriti bilo koju riječ, duhovno nadahnjuje svoju Majku da pođe na put kroz teško područje, jer želi doprijeti do čovjeka izgubljena u šipražju grijeha. Komu je toliko stalo do susreta? Čovjeku? Ili Bogu? Tko koga zapravo iščekuje? Tko komu stremi? Tko proživljava advent?

Činjenica navještenja ukazuje na Mirjam kao na nekoga tko ubrzava susret Sina Božjega i čovjeka. U njoj se to zbiva mnogo brže nego izvan nje. Tako je bilo i u Kani Galilejskoj. Ondje također još nije kucnulo vrijeme promjene, a ona se ipak dogodila, zahvaljujući Mirjaminoj spontanosti i brizi. Trebali bismo usvojiti tu činjenicu i iskoristiti je – počevši molitvom upućenoj njoj, a završivši pozornim slušanjem riječi Božje, koju tako zorno prenosi. Iz tog vas razloga pozivam da se zamislite nad jednim umjetničkim djelom, koje sjajno prikazuje navedene osobine. Mislim na Rembrandtovu sliku iz 1645. godine pod imenom Sveta obitelj, koja se nalazi u Rijksmuseumu, a ostavlja nas bez daha. Riječ je o vrlo skromnu platnu, ali posebnu prije svega po svojoj duhovnoj rječitosti, premda također posjeduje neporecive estetske vrijednosti.

U mračnoj prostoriji odmah pokraj stuba sjede mlađahna majka Mirjam i baka Ana, a u kolijevci se nalazi mali Isus koji spava. Josipa nema. Ana drijema, a u rukama drži namotan konop kojim pozorno njiše kolijevku, ili je već prestala. Bakina povezanost s njezinim unučićem može vas istinski dirnuti. Čuveni Rembrandtov luminizam u cijeloj se svojoj raskoši prije pokazuje u majčinskoj toplini nego kao zasljepljujuće i silno hvaljenje Boga s Horeba. Iza Mirjamine glave, pognute nad Biblijom, dopire topla, poput majčinske ljubavi blijeda svjetlost, i istodobno nam se čini da proizlazi izravno iz stranica Biblije, otvorene poput vrata. Svjetlo je prigušeno. Možda zato da možemo u njega gledati a da ne trepnemo? Da bismo mogli gledati u najsnažnije svjetlo, potreban nam je filtar – u sunce možemo gledati jedino onda kad ga zaklanja mjesec tijekom pomračenja. Mislim da je takav mjesec Mirjam, zahvaljujući kojoj je Isus sunce koje nas ne ubija, nego privlači. Kad je Ivan ugledao Isusa na Patmosu, pao je kao mrtav – jer to bijaše suočenje licem u lice s Bogom, bez zaslona, bez ikakva filtra.

Sam je Isus, napose u Markovu evanđelju, zahtijevao da se ne raspreda naširoko o njegovoj tajni. To nam može izgledati neshvatljivim, ali on nije želio zastrašivati, nego privlačiti ljude svojom toplinom. Zato je prigušio svjetlost oko svoje aure da ne bi koga zaslijepio. Ne mogu dokraja povjerovati da je tražio da se šuti o njegovim čudima samo zato da ga se ne bi pobrkalo s kakvim političkim mesijom. Političari ne vjeruju u čuda, čak i da se dogode, premda ono što obećavaju svojim glasačima često prelazi granice čuda. Izgleda da Isusova zapovijed o šutnji proizlazi iz težnje da se prikrije njegova moć, da ga se ljudi ne bi bojali. Samo je trojici od svojih apostola pokazao svoje lice, koje bijaše zasljepljujuće poput sunca u zenitu. Znamo kako bijahu prestravljeni.

Ali vratimo se Mirjam, jer je advent iznimno marijansko razdoblje. Rembrandt predstavlja Mirjam kao slušateljicu svojeg Sina na stranicama Biblije, jer kao dojenče još nije znao govoriti. Mirjam se zagledala u otvorenu knjigu, kao da se kroz nju želi zagledati u svojeg Sina. Knjiga navješćuje Sina i djeluje poput filtra, ne ubija, nego privlači svjetlom, koje proizlazi iz riječi Vjekovječnoga. Po mojem sudu, to je iznimno adventska crta tog djela. To je zornica u Betlehemu. Mirjam, kao gorljiva štovateljica musara[3], jednostavno, provodi noć uz Toru, štujući na taj način Sina prije nego se objavi svijetu! Raši[4] je tvrdio da onaj tko ne produljuje svoje dnevno čitanje Tore na noćno bdjenje, trati svoj život. Čovjek koji, kako piše Dessler[5], samo na tren odvraća svoju pozornost od Tore, smjesta dospijeva u pandže yetzer hara ili loših sklonosti, odnosno, običnim rječnikom rečeno, nije u stanju oduprijeti se požudi. Sotoni je dovoljna mala pukotina slabosti da bi svladao naš oprez invazijom kušnji. Zanimljivo, na slici je kolijevka s Isusom smještena pod samim stubama koje vode do vrata koja se nalaze gore, iznad razine na kojoj sjedi Obitelj. Stube vode prema dolje ili do razine poniznosti Sina Božjeg, dakle sve do lika novorođenčeta. Kakva je to poniznost! Onaj tko bi ih želio posjetiti te noći, morao bi se, ako bi želio sjesti pokraj Isusa, spustiti stubama najniže što se može. Na pamet mi pada scala humilitatis (ljestvica poniznosti) sv. Bernarda iz Clairvauxa[6], s time da je Rembrandt naslikao sedam stuba, a ne dvanaest, koliko ih je naveo sv. Bernard da ih je potrebno prijeći da bismo postali nalik Sinu Božjem. Možda je tu riječ o aluziji na sedam glavnih grijeha, s kojih treba sići da bismo bili bliži Isusu?

Još je jedan detalj vrijedan naše adventske pozornosti: stara baka Ana drijema! Ipak, starost nije nikakva radost. Njezina prilika koja spava i baca golemu, iskrivljenu sjenu na zid! Zaspati pokraj Isusa, pa čak i dok on spava, nije sigurno – rađaju se sjene i košmari koji nadrastaju čovjekove snage. Nešto drugo je kad Isus zaspi pokraj čovjeka. Ta zaspao je u čunu tijekom oluje i usprkos tomu nikomu se nije ništa dogodilo! Utišao je oluju. Ali kad su učenici prespavali molitvu u Getsemanskom vrtu – u tako spokojnoj rajskoj pozadini – izgledalo je da su ga sat poslije zauvijek izgubili. Zaspati pokraj Isusa – taj čin baca sjenu čak i na nekog tako svetog kao što je Isusova baka. Naravno da karikiram, ali usprkos tomu moramo ozbiljno shvatiti to upozorenje.

Ono što nas čudi jest Mirjam – ona noću bdije uz Bibliju i uz Sina. Noć provodi uz njegovu riječ, jer Isus još nije naučio govoriti, ako i kaže: „Mama!" To je najbolja adventska poruka upućena nama. Možda s mnogima od nas Isus još nije osobno progovorio, ali zato postoji Biblija i njegove riječi koje nam po njoj govore, a njezine korice izgledaju poput dva krila vrata, dakle pružaju prigodu svakom od nas da postane vratar Biblije tijekom adventa. Na stubama Biblije nalaze se vrata koja vode prema nebu i ondje može započeti istinski advent. U tom prizoru pronalazim poziv Duha Svetoga: bdij uz Bibliju, bdij uz Mirjam, bdij uz vrata sakramenta pomirenja, pronađi svjetlo usprkos tami, razumijevanje unatoč tomu što imamo probleme s razumijevanjem, otkrij svjetlo u tami i ne podliježi joj. Isusa možemo susresti već sada, prije nego što stigne u paruziji. Dovoljno je da posegnemo za Biblijom i možemo se zajedno s Mirjam susresti s njim prije no što to očekujemo.

Treće poglavlje

Građenje u pustinji

(Lk 1, 57 – 80)

Ivan Krstitelj posljednja je osoba Starog zavjeta. Posljednji s kojim je završio naraštaj koji je živio podalje od Boga, u svijetu opustošenu grijehom. Posljednji koji je zatekao svijet kao pustinju bez Boga i prvi koji je u pustinji otkrio Duha Svetog. O njemu se u Svetom pismu govori da je „rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svog javnog nastupa pred Izraelom."[7]

Čovjekov duh snaži se u pustinji slabosti. Čovjek sluša Boga jer je poput otoka, pomalja se iz oceana utopijskih žudnji, sa svih strana okružen valovima kušnja, ali im ne podliježe. „Čujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki! Jahve me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena." (Iz 49, 1) Sama pustinja može biti mjesto spasenja, kao što je to otok za brodolomca koji se spašava s tonućeg razbijenog broda svijeta. Mnogi bi smrknuta lica mogli reći: „Moj je život pustinja", ali možda je upravo ta pustinja njihov otok spasenja? Možda ih je sav taj kaos koji su izgubili natjerao da se duboko zamisle nad sobom?

Ivan živi u čamotinji duha jer ga još ništa u domeni duha ne priječi; živi u čamotinji svojih misli jer nijedna misao nije važnija od misli o Bogu; u pustinji osjećaja, ne bi li napravio mjesta za spoznaju Božje ljubavi u materijalnoj pustoši, odbacivši od sebe mnoštvo stvari koje su mu smetale da vidi Svevišnjega. U svim stvarnostima koje ljudi deificiraju, on vidi samo pustoš. Ali pustinja je idealan prostor, jer u njoj nema više ničega što bi moglo zaklanjati onoga koji je punina – Boga. Paradoks je pustinje u tome što je uistinu jedino ona u mogućnosti smjestiti puninu Božje prisutnosti, jer se Bog ne predaje u dijelovima, nego samo u cijelosti, ne podnoseći uza se nikoga i ništa.

I još nešto. Oduvijek sam zadivljen Ivanovom neustrašivošću. Zavidio sam mu na hrabrosti koju je pokazivao nikada ne prezajući od toga da govori samo istinu, bez obzira na posljedice. Meni je, kao čovjeku koji je toliko godina proveo sam pretvarajući se da je nešto drugo, iz straha da me ljude ne prihvate, oduvijek bio nedostižan uzor. Nakon mnogo godina shvatio sam tu zagonetku kako se riješiti bilo kakva osjećaja straha. Naime, postoji tijesna veza između zadovoljenja svih svojih prirodnih potreba, počevši od toga da napunimo vlastiti želudac, sve do toga da nahranimo svoj intelekt, i rasta osjećaja straha. Što više toga posjedujemo, to više strepimo od toga da ćemo izgubiti sve što smo postigli. Na ovom mjestu navest ću jednu zanimljivost – Herodovo ime, ime čovjeka koji nikad nije sebi ništa uskratio, povezano je s hebrejskom riječi harad, što doslovce znači 'tresti se od straha'.

Trebamo imati svoju malenu pustinju, svoju malenu osamu da bismo živjeli u Ivanovu duhu, jer takav pristup priprema čovjeka za susret s Isusom. Dužni smo tijekom dana omogućiti si i najmanji prostor u kojem u osami možemo spoznati Boga i osnažiti se duhom. Imaš li svoju pustinju? Svoju osamu ispunjenu Božjom prisutnošću? Takvo vrijeme i mjesto kojem nitko izuzev njega nema pristup?

Mala se djeca često skrivaju u ormarima među starim zimskim kaputima, iza vrata ili na prašnim tavanima, ne bi li daleko od odraslih sigurno uživala u idili. Sjećam se kako sam se kao dijete skrivao od odraslih iza ormara ili ispod stola ili na nekim drugim tajnovitim mjestima, da budem sam sa sobom. Vjerojatno sam već tada zamijetio Božju prisutnost. Katkad sam mu se obraćao i osjećao sam da me sluša. Kad se udaljuješ od drugih, ponovno stječeš sebe, a to je preduvjet da bi bio u prigodi spoznati Božju prisutnost. Sami si možemo stvoriti takav prostor u kojem ćemo spoznati samo Boga, ili nam život može osigurati takve uvjete. Odricanje ili neki gubitak čovjeka na kraju natjeraju da se povuče u osamu. Što ona uistinu predstavlja? Napuštanje drugih ili napuštenost od drugih. Pustinja je uništeno mjesto – dakle uništenje, ma kakvo ono bilo, proizvodi osjećaj pustoši. Oduvijek me zanimalo koje je pravo značenje tih riječi, da je tako mali dječak živio u pustinji. Znači li to da je živio daleko od ljudi ili također daleko od svojih roditelja? Da je bio dijete koje se odgajalo bez roditelja, bez prijatelja i prijateljica, bez bilo kakva odnosa s bilo kim? Morao je biti veoma tužan jer je od najmanjih nogu cijele dane provodio posve sam. Između njega i njegovih roditelja, koji su bili puno stariji od njega, sigurno također nije bilo prisnije veze. Dijete koje su roditelji dobili u poznim godinama osjeća prevelik razmak između sebe i njih da bi se ugodno osjećalo. O čemu je maštao? Čime se igrao? Kako je provodio vrijeme u toj pustari? Ne znamo. Jedino što znamo jest da ga je ta situacija od najmanjih nogu otvorila djelovanju Duha Svetoga. Ivan Krstitelj čovjek je koji je od početka do kraja ispunjen Duhom Svetim; da bi se postalo tako ispunjenim, moramo se predati, a ne kapitulirati. Pokazujući srčanost i poniznost, prepustiti se djelovanju, priznati da život može protjecati prema zamislima Najvećeg Arhitekta, koji pustinju čini ispunjenom.

Neostvarene želje, propali brak, neuspjelo roditeljstvo, činjenica da nas je napustila voljena osoba, da nemamo sreće, usamljenost, pustoš čuvstava, osjećaj da nismo nikomu potrebni, da su nas svi zaboravili, pa čak i da nam je netko nanio nepravdu, osjećaj odbačenosti – sva ta iskustva nas, premda su iznimno bolna, bacaju ravno u Božje naručje i čine tu pustinju Ivana Krstitelja. Ona nas savršeno oblikuju i duhovno osnažuju, premda često započinju bolom koji nas razdire. Ako želimo da nam uspije u onom životu, zašto maštamo o uspjehu na ovom svijetu? Samo pustinja stvara ozračje u kojem se možemo približiti Bogu. Slaviti Boga trebamo u Crkvi, u zajednici, ali prijateljstvo s njim moguće je samo u osami. A možda „blagodat" pustinje ne proizlazi samo iz činjenice da proživljavamo pustoš u svojem srcu, da osjećamo uništenje, usamljenost,