Što s đavlima i vračarskim urocima?

By Raul Salvucci

Radi se o odličnu priručniku, prilagođenu za svakog čitatelja, u kojem se po načelu pitanja i odgovora donose jasna i konkretna tumačenja. Obuhvaćena su sva područja: kako prepoznati đavolsku prisutnost; zatim kako razlikovati pravo opsjednuće od duševne bolesti; kako život u grijehu otvara pristup zlu, što utječe ne samo na osobni, nego i na obiteljski i poslovni život; potom važna tumačenja o spiritizmu i o vračarskim urocima te drugim pitanjima povezanima s tom tematikom. No najvažnije je što nas knjiga u svojoj srži želi osvijestiti o ljepoti života s Bogom te da je Đavao velika kukavica u odnosu prema kršćanima koji nastoje živjeti sakramentalni život i život vjere, ufanja i ljubavi. Kao što će velika karmelska svetica i naučiteljica Crkve napisati u svojoj knjizi Zamak duše: „Ne razumijem strahove onih koji viču: ‘Đavao! Đavao!’, dok bi mogli zvati: ‘Bože! Bože!’ i tako ispuniti pakao strahom... Čemu dakle ti besmisleni strahovi?“
Želja mi je bila da i čitatelji hrvatskoga govornog područja dobiju u ruke tu odličnu knjigu, koja je dosada na talijanskom jeziku doživjela već sedam izdanja. Zahvaljujem izdavačima knjige, koji su ju u svega nekoliko mjeseci preveli i izdali te učinili dostupnom svima zainteresiranima koji traže odgovore na konkretna pitanja. A to ovdje svakako mogu i naći.
O. Antonio-Mario Čirko, karmelićanin

Neka pitanja koja se obrađuju u knjizi:
Kako si postao egzorcist?
Može li Đavao smrtno nauditi egzorcistu?
Ima li ih mnogo koji su pogođeni od zloduha?
Zašto se Crkva stidi tih stvari?
Što bi savjetovao crkvenim pastirima?
Može li se sotonsko djelovanje rangirati po jačini?
Je li moguće da ova stvarnost nije očima vidljiva?
Je li učinkovito baciti začarane predmete i blagosloviti kuću?
Zar Bog dopušta Sotoni da čini toliko zlo?
Zar priznati postojanje tih pojava ne znači vratiti se u srednji vijek?
Je li istina da je Kristovu muku orkestrirao Sotona?
Mogu li uistinu vračari i magovi poništiti uroke?
Ako vračari ne mogu ništa učiniti, zašto toliki idu k njima?
Ima li netko izvan Crkve tko može pomoći tim patnicima?
Je li moguće urokom ubiti osobu?
Smetenost pri upravljanju automobilom – što to znači?
Poznaju li vračari budućnost?
Kako se riješiti stvari u želudcu?
Zašto osjećam odbojnost u društvu svog mladića iako ga toliko volim?
Oslobađa li od Zloga samo egzorcizam koji vrši svećenik ili ima i drugih načina?
Što učiniti kada tko ne uspijeva moliti i odbija svaki oblik svetoga?
...

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Figulus d.o.o.
• Release date: Sep 23, 2020
• ISBN: 9789537929909

Book preview

Predgovor

KAKO I ZAŠTO

„Quella vecchietta ceca, che incontrai

la notte che me spersi in mezzo an bosco,

me disse: ‘Se la strada nu’ la sai,

te ciaccompagno io, ché la conosco...’"

(Trilussa)(1)

Latiti se izrade priručnika o svijetu okultnoga, nastojeći da nam ne promakne ništa od njegove tajanstvene biti, u pamet doziva Trilussine stihove o vjeri, u kojima pjesnički subjekt noću tumara šumom te se, izgubivši put, povjeri slijepoj starici da ga izbavi.

No za onoga tko je primoran u njega prodrijeti, svijet okultnoga uvelike nalikuje svijetu elektronike. Vrati li se u ovaj život neka osoba koja je prije pola stoljeća otišla s ovoga svijeta, mogla bi, susrevši se s nevjerojatno složenim elektroničkim uređajima, pomisliti da je riječ o đavolskoj alkemiji. No jednom kad svlada osnove, bit će joj razumljive i najsloženije radnje računala.

Činjenica je da je od Adama i Eve naovamo odnos zlih duhova i ljudi uvijek postojao, sviđalo se to ili ne današnjim bezbožnicima, a i nekim teolozima i bibličarima najnovije generacije.

Prošla su brojna tisućljeća otkako duhovi protivni Bogu djeluju u povijesti čovječanstva, očitujući se po pojedinim ljudima u obredima koji se u svojoj biti nisu promijenili i čiji su učinci ostali jednako pogubni unatoč protoku vremena.

Upravo „to očitovanje po ljudskim rukama" omogućuje u stanovitoj mjeri da tajnovito djelovanje okultnoga postane vidljivo.

Nužno je pritom biti ponizan i realan: svijet okultnoga je skriven, kako i sam latinski pojam govori(2), no moguće je pronaći neki ključ za njegovo odgonetavanje.

Autor ovih redaka nije, iz načelnih razloga, nikada proučavao parapsihologiju i slična područja. Pozvan sam u službu Gospodina Isusa i ostajem pastir crkvene zajednice te nikada nisam zaželio izaći iz tih okvira.

Ovo što izlažem ne proizlazi iz pročitane i proučene literature, već iz osobno proživljena iskustva supatnje s gomilom onih koji trpe pogođeni zlom okultnoga, zahvaljujući službi koju mi je povjerio moj biskup.

Jedinstvena nit, diskretna, ali uočljiva, prožima moje izlaganje od prve do posljednje stranice, kroz tri osobita vida:

biblijski pogled na postojanje i pogubno djelovanje Sotone u povijesti čovječanstva,

opis tehnike kojom se Sotona služi djelujući po ljudima, svojim suradnicima, kao i razarajuće učinke koje uzrokuje,

izbavljenje od demonskih utjecaja po čudesnim kanalima milosti koju nam Isus po Crkvi pruža.

Stoga knjigu valja pročitati u cijelosti, redom kojim je napisana. Sukladno tomu, potrebne su dvije napomene.

Prva se tiče materije obrađene u ovoj knjizi, koja, zbog toga što je nedovoljno poznata, može pobuditi predrasude. Valja napomenuti da djelomično iščitavanje ulomaka istrgnutih iz konteksta može dovesti u zabludu i uznemiriti. Nije, nadalje, ispravno izvlačiti zaključke, čak ni provizorne, iz nekolicine pročitanih redaka ili stranica.

Druga se pak tiče odgovora na pitanja postavljena u tekstu. Ti odgovori mogu djelovati prosvjetljujuće samo ako se čitaju unutar teksta u kojem su napisani. S druge strane, tekst je nepotpun bez odgovora na postavljene nedoumice.

Iz toga je razloga potrebno pročitati cijelu knjigu.

Sigurnost kojom knjiga nudi odgovore i savjete može se doimati pretjeranom. Možda je ta primjedba utemeljena, no razlog se krije u praksi. Objasnit ću to pobliže.

Zamislimo jednog kardiologa koji odlazi u London prisustvovati međunarodnome kardiološkom znanstvenom skupu da bi naučio nove teorije, usvojio nove pronalaske i perspektivu razvoja kardiološke kirurgije. No po povratku u bolnicu nailazi na pacijenta kojemu je hitno potrebna njegova intervencija: ne pada mu na pamet razlagati mu teorije i pretpostavke koje je čuo u Londonu, već smjesta djeluje, služeći se onim najboljim što mu pružaju instrumenti koje ima na raspolaganju i stečeno iskustvo.

Već godinama vršim to poslanje. Pišući ovu knjigu, slao sam različite skice svećenicima i laicima i uspio sam stupiti u kontakt s kvalificiranim egzorcistima. Od svih sam tražio mišljenje, primjedbe, savjete te sam razmotrio njihove odgovore. No budući da je riječ o knjizi nastaloj iz prakse, a ne iz znanstvenog istraživanja, mogu ustvrditi da njezin sadržaj odražava trenutno stanje stvari, prema onome kako sam ih „u hodu" rješavao. No valja prodrijeti i dublje u problematiku.

Nema pisanoga pravila koje bi zabranjivalo susrete egzorcistima, no postoji praksa prema kojoj se u pravilu ne susreću. Nažalost, osuđeni smo na samoću.

Vrijedna knjiga Gabrielea Amortha Egzorcist govori, Rim, 1990.(3), uza skroman doprinos moje malenkosti, pruža nadu da se nešto promijeni na tom području. Zahvaljujući knjigama i emisijama na nacionalnoj razini, otvaraju se nove perspektive. Bude li nam jednoga dana moguće susresti se, porazgovarati i surađivati, razjasnit će se brojne nedoumice, a među milijunima ljudi koji trpe od đavolskog uznemiravanja bit će više onih koji će dobiti bolju i učinkovitiju pomoć.

Upućujem svoje srdačne i prijateljske pozdrave subraći egzorcistima koje sam imao prigodu susresti povodom izdavanja ove knjige, kao i mnogima drugima koje nisam imao čast upoznati. Sada je tako kako jest, no snagom Duha nam se valja boriti da bi sutra bilo bolje.

Ujedinjeni smo i solidarni: dopisujemo se, telefoniramo jedni drugima, razmjenjujemo iskustva. To je bitka koju moramo dobiti.

Osjećam potrebu zahvaliti tolikim osobama koje su mi pomogle. Trebao bih navesti imena, no budući da moramo djelovati u tajnosti, nikada se ne zna kada bi spominjanje imena moglo toj osobi prouzročiti neugodnosti. Stoga se u skrovitosti radujmo što smo zajedno učinili „nešto lijepo za Boga", kako je govorila Majka Terezija iz Kolkate.

U ovom me je pothvatu bodrila uspomena na tolika preobražena lica ljudi koji su, došavši k meni u svojoj uznemirenosti i rastrojenosti, ponovno pronašli radost i vedrinu.

Još otkako sam odlučio pružiti ove stranice na raspolaganje crkvenoj zajednici, povjerio sam se majčinskoj ljubavi i zaštiti Marije, Majke Gospodina Isusa. Uvjeren sam da će Crkva nastaviti djelovati u korist onih koji su potrebiti njezine pomoći.

Autor

Predgovor hrvatskom izdanju

U svojoj svećeničkoj službi, a osobito kao župnik, već niz godina imam redovite duhovne razgovore, na koje je zbog pastoralnih obveza i ispunjena kalendara potrebno čekati, a potrebe su hitne. Naime sve više se uočavaju duhovne poteškoće i problemi koji bi se mogli nazvati graničnima jer su povezani s okultnim područjima i situacijama u kojima se očituje đavolska nazočnost. No važno je ništa ne uzimati senzacionalistički, nego sve treba ispitivati i razlučivati te slijediti smjernice Svetog pisma, učiteljstva Crkve i mnogih svetaca i autora koji imaju iskustva upravo s tom problematikom. Radi toga sam i 2017. godine sudjelovao na XII. tečaju za egzorcizam i duhovno oslobođenje, koji je organiziralo Međunarodno udruženje egzorcista, sa sjedištem u Rimu. Na tom susretu, na kojem mogu sudjelovati svi koji se bave duhovnim radom radi stjecanja boljeg znanja i više informacija, uočio sam ovu knjigu, koja je u hrvatskom prijevodu naslovljena Što s đavlima i vračarskim urocima?, talijanskog egzorcista Raula Salvuccija.

Radi se o odličnu priručniku, prilagođenu za svakog čitatelja, u kojem se po načelu pitanja i odgovora donose jasna i konkretna tumačenja. Obuhvaćena su sva područja: kako prepoznati đavolsku prisutnost; zatim kako razlikovati pravo opsjednuće od duševne bolesti; kako život u grijehu otvara pristup zlu, što utječe ne samo na osobni, nego i na obiteljski i poslovni život; potom važna tumačenja o spiritizmu i o vračarskim urocima te drugim pitanjima povezanima s tom tematikom. No najvažnije je što nas knjiga u svojoj srži želi osvijestiti o ljepoti života s Bogom te da je Đavao velika kukavica u odnosu prema kršćanima koji nastoje živjeti sakramentalni život i život vjere, ufanja i ljubavi. Kao što će velika karmelska svetica i naučiteljica Crkve napisati u svojoj knjizi Zamak duše: „Ne razumijem strahove onih koji viču: ‘Đavao! Đavao!’, dok bi mogli zvati: ‘Bože! Bože!’ i tako ispuniti pakao strahom… Čemu dakle ti besmisleni strahovi?"

Želja mi je bila da i čitatelji hrvatskoga govornog područja dobiju u ruke tu odličnu knjigu, koja je dosada na talijanskom jeziku doživjela već sedam izdanja. Zahvaljujem izdavačima knjige, koji su ju u svega nekoliko mjeseci preveli i izdali te učinili dostupnom svima zainteresiranima koji traže odgovore na konkretna pitanja. A to ovdje svakako mogu i naći.

O. Antonio-Mario Čirko, karmelićanin

I. BORBA SVJETLA I TAME

1. Malo humora i s vragom

2. Sukob svjetla i tame

3. Strogo povjerljivo

4. Dva povoda da progovorim

5. Različiti stupnjevi djelovanja

6. Moć je u skrivanju

- 1 -

Malo humora i s vragom

Autor ovih redaka je egzorcist. Da, egzorcist, upravo tako. Znam da ta neobična riječ priziva nesvakidašnje slike: rogove, repove, dim, zadah sumpora, tmine kroz koje najednom prodire bljesak svjetlosti, potom čari, alkemiju, vještice, crne mise, uznemirujuće prizore iz filmova i još štošta.

Želim odmah odagnati od vas takove bojazni i ispripovjediti vam najdražesniju priču o egzorcizmima koju poznajem.

Vratimo se u prošlost, ni više ni manje nego u osvit 20. stoljeća: jedan je župnik vršio službu egzorcista. Bila su to vremena kad je uloga sakristana bila ključna, a sakristana je izjedala želja da barem jednom bude uza župnika tijekom egzorcizma.

Nakon duga opiranja župnik je pristao, ali je sakristanu dao precizne upute: „S ovim se stvarima ne igra: povest ću te, ali pazi, moraš oponašati moje kretnje i govoriti isto što i ja, inače će biti nevolje." Stigao je i dan egzorcizma: sakristan je krenuo sa svećenikom držeći mu blagoslovljenu vodu.

Započeo je susret ili, bolje rečeno, sukob: Sotona je smjesta pokušao napastovati svećenika ohološću. Tada je vladalo mišljenje da tu službu mora vršiti sveti svećenik, s velikim početnim „S". Možda danas više i nema svetih svećenika, već samo premorenih i rezigniranih. Stoga biskupi čine kako je učinio moj – povjere tu službu bilo komu.

Sotona mu je, dakle, rekao: „Umislio si da si svetac koji dolazi izagnati mene? Odvrati mu svećenik: „Ja svetac nisam, ali trsit ću se i s Božjom pomoću nadam se to što prije postati. Tada se Zli obrati sakristanu: „A ti, imbecilu, što si uopće htio postići držeći blagoslovljenu vodu? „Ja – odvrati sakristan – „imbecil nisam, ali trsit ću se i s Božjom pomoću nadam se to što prije postati." Priča se da je, pred poniznošću koju je pokazao župnik, i još većom koju je pokazao sakristan, Sotona pobjegao glavom bez obzira, bez daljnjih okapanja.

Odagnajte stoga svaku bojazan: dovoljna je trunčica poniznosti i pouzdanja u Boga.

Sada, kad sam vam predstavio sama sebe i vraga u malo prisnijem ozračju, prijeđimo na stvar. Tema je pobudila veliko zanimanje, predmet je ozbiljne rasprave, ali i znatiželje, šale i ironije.

Postavljaju se brojna pitanja, na koja ću i ja pokušati ponuditi odgovor. Slijedi upit koji mi je uputila nekolicina suradnika.

PITANJE

Danas je osobito u modi govoriti o Đavlu i svijetu okultnoga uopće. Rasprave se vode i u medijima društvenog priopćavanja. Je li Crkvi u interesu poticati takove rasprave da bi pobudila vjeru u duhovnu, nevidljivu stvarnost, ili je đavolska prisutnost u suvremenom društvu stvarna?

Ne, nipošto! Nije to Crkva! Štoviše, iz ovih će stranica biti razvidno koliko me razbješnjuju pastiri koji ne opažaju ovu stvarnost. Uvjeren sam da Sotona osobito nasilno prodire u naše živote. Vjerujem da će moje iskustvo, dugo i proživljeno, potaknuti crkvenu zajednicu da se ne srami krenuti u protunapad protiv sila zla.

Potkrijepit ću svoju misao svetopisamskim promišljanjem o sukobu svjetla i tame.

Blaženstva neznanja

Bio sam mlad svećenik i stanovao sam u župnoj kući s drugim svećenicima. Jednom smo, u župnikovu uredu, zapeli na jednome osjetljivom problemu i nismo znali kako ga razriješiti te smo zastali nekoliko trenutaka u šutnji ne bismo li pronašli izlaz. Onuda je prolazila domaćica s netom izglačanim rubljem, koja je, uvidjevši našu zbunjenost, upitala: „Što se zbiva, meni recite!" Nitko nije odgovarao, no ona je ustrajala. Potom je župnik objasnio. Prije nego je dovršio, dotična se gospođa u svojoj samouvjerenosti dosjetila rješenja.

To su blaženstva neznanja: sruši se most, uruše se stanovi u stambenoj zgradi jedan preko drugoga, a mimo svih inženjera građevine, odgovor pronađe čovjek s ulice. Ili umre pacijent, a onaj tko ne zna ništa o medicini objašnjava gdje je i kako liječnik pogriješio. I kao neki providonosni nadomjestak, što netko manje zna, to je spokojniji u svojim uvjerenjima.

Lažne sigurnosti vezane uz temu koju razlažem kriju se iza tri tipične primjedbe: „To je srednji vijek. „Koje li su to samo budalaštine! „Nikada nisam vjerovao u takve stvari."

Izlaganje je u ovoj knjizi, jasno, potkrijepljeno i rezultat je duga proučavanja. Može se dogoditi da poruši navedena tri štita i da tko izgubi blaženstvo neznanja u kojem je, kad je riječ o ovoj tematici, dosada živio.

Budući da je moje životno poslanje ljubav, držim da mi je dužnost opomenuti čitatelja: mogao bi izgubiti blaženstvo lažne sigurnosti. Ja sam upozorio!

- 2 -

Sukob svjetla i tame

Krist je svjetlo čovječanstva: pokazuje pravi put, stazu spasenja. Ivan jasno o tome govori na početku svojeg evanđelja. Svjetlo je prva odlika onoga koji je poslan od Oca:

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet. (Iv 1, 9)

Ona (Riječ, nap. prev.) puna je života; ta je punina svjetlo ljudima:

U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. (Iv 1, 4)

Taj obilan dar svjetla života ne obasjava toliko očito ovu zemlju jer postoji i jedan drugi vladar: Sotona, odnosno sile tame.

Kraljevstvo tame kraljevstvo je smrti, nesreće i plača, dok je kraljevstvo svjetla život, sreća i mir. Matej pozdravlja početak Isusova javnog života Izaijinim riječima:

Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. (Iv 4, 16)

No dolazak svjetlosti spasenja i izbavljenja uzrokuje nasilnu reakciju kraljevstva mržnje, zla i smrti. Sotonina se moć obrušava na Krista i njegovo djelo. U Ivanovu evanđelju svekolika se stvarnost Kristova djelovanja promatra kroz prizmu tog sukoba. Osobito mu evanđelist posvećuje deveto poglavlje: slijepac zadobiva natrag vid, no i duša mu biva obasjana Kristovim svjetlom.

Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: „Ti vjeruješ u Sina Čovječjega? On odgovori: „A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega? Reče mu Isus: „Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!" I baci se ničice preda nj. (Iv 9, 35 – 38)

No što je čudo očitije i neospornije, to su farizeji tvrdokorniji u mržnji prema Kristu. Isus izgovara protiv njih teške riječi:

Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe! (Iv 9, 39)

Isus je, netom prije odlaska u smrt, u Hramu rekao:

Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. (Iv 8, 12)

(Ispod tog retka se u Jeruzalemskoj Bibliji nalazi jedna veoma pronicljiva opaska.)

Postoje dakle dva suprotstavljena svijeta: svijet dobra i zla, dva carstva, od kojih prvim vlada Krist, a drugim Sotona. I ljudi se, evanđeoskim jezikom rečeno, dijele na djecu svjetla (usp. Ef 5, 1 – 20, nap. prev.) i djecu tame, prema tome žive li pod utjecajem Kristova svjetla ili sotonske tame.

U toj borbi između svjetla, simbola Božje ljubavi prema čovjeku, i mraka, simbola Sotonine mržnje prema čovjeku, nema brisanog prostora. Sav je svijet prožet tom stvarnošću: ili je u svjetlu ili je u tami.

Bibličar otac Alberto Salvatore Panimolle je nakon petnaest godina strastvenog proučavanja i produbljene meditacije nad Evanđeljem po Ivanu veoma jasno prikazao tu stvarnost:

Ustvari, svjetlo i ljubav Sina Božjega spontano izazivaju mržnju sotonskoga svijeta, koji se neopozivo opredijelio za tamu i zlo. Odatle neprestan i nezaustavljiv sukob Krista i kneza ovoga svijeta, između naroda Gospodnjega i Sotoninih satelita. Simbolika antiteze svjetlo – tama ponavlja se na veoma rječit i znakovit način. Zapravo se dvije stvarnosti koje izražava ta suprotnost uzajamno isključuju: jedna se bori protiv druge, ako napada jedna, uzmiče druga. (A. S. Panimolle, Evanđelist Ivan, Rim, 1985., str. 358)

S istom se pozornošću osvrnimo na talijansko društvo današnjice. Poslužimo se primjerom.

Primjer prozora

Jednu večer izvana promatramo lijepu vilu s deset prostorija i isto toliko prozora. U početku je svaki od tih prozora osvijetljen, kao znak da je čitava vila u svjetlu. Potom iz pet prozora više ne izbija svjetlost, što ukazuje na to da je polovica vile već u mraku, dok je druga polovica osvijetljena. Prolazi još vremena i samo još iz dva prozora isijava svjetlost. Procjenjujemo da je samo 20 % vile iznutra osvijetljeno, dok se 80 % nalazi u tami noći.

Primijenimo sada taj primjer na religioznost našega stanovništva. Od poraća naovamo, u manje od stoljeća, religioznost našeg naroda opala je nepredvidljivom brzinom: kako u svjetonazoru, tako i u življenju vjere.

Budući da nema brisanog prostora, nema ni neutralnog područja u svijetu koje ne bi bilo obavijeno svjetlom ili tamom. Ili smo pod utjecajem svjetla, kako kaže Sveto pismo, ili tame. Ili smo u Kristovu kraljevstvu ili u Sotoninu. Onoliko koliko je opala religioznost u posljednjim desetljećima, toliko se proširilo Sotonino kraljevstvo.

Moje iskustvo

Živim u velikoj biskupiji, najvećoj na mojem području. Prije mene nije bilo egzorcista kojega bi imenovao biskup.

Kad sam studirao teologiju kao mlad bogoslov, spominjali smo opsjednute, ali kao neobične i rijetke slučajeve. U čitavoj biskupiji nije nikada zabilježen nijedan slučaj opsjednuća. No sada tomu posvećujem sve svoje vrijeme i još nije dovoljno. Što se tiče opsjednuća u pravom smislu riječi, ne računajući blaže oblike, koji su ujedno i rašireniji, svake godine u prosjeku susrećem desetak slučajeva.

Još je jedan čimbenik bitan. Obično pitam one koji dolaze k meni kod koga su prije bili. Do prije nekoliko godina uvijek su mi navodili ista imena vračara i takozvanih skidača uroka, no sada čujem nova imena. Postoji dakle kontinuitet čaranja i vještičarstva.

***

Biblijsko poimanje svjetla i tame obilno potvrđuju istraživanja i statistički podatci suvremenih socioloških istraživanja.

ISPES je državna institucija, slična CENSIS-u(4), čiji inicijali znače: Istituto di Studi Politici ed Economici Sociali(5). U prvih deset dana listopada 1989. ISPES je objavio knjigu od 700 stranica naslovljenu Izvješće ‘89., u kojoj se na 661. stranici nalazi natuknica pod brojem 57, posvećena istraživanjima s područja okultnoga. Metodologija istraživanja te tematike objavljena je u zasebnoj knjižici naslovljenoj Đavolji novac.

Iz predgovora tomu djelcu izdvojit ću samo pokoju rečenicu. U njemu se svjedoči i o rasprostranjenosti magije i okultizma u Italiji.

Među pukom magija naveliko cvate: moda okultizma i astrologije, parapsihologije i ezoterije nikada nije ni bila ugašena u suvremenoj kulturi. Upravo su to kanali rastuće industrije praznovjerja. „Moderni vračar „obrazovana je osoba, sa stečenim diplomama i akademskim naslovima, koja se koristi računalom za izradu horoskopa, reklamira na „žutim stranicama i u specijaliziranim časopisima te se pojavljuje u popularnim radijskim i televizijskim emisijama. Magija danas posluje s vrtoglavim iznosima od nekoliko milijardi lira. Tarife se kreću u rasponu od 20 000 lira za jedan savjet, preko 80 000 za uklanjanje zlog oka, do 20 milijuna za „smrtonosni urok. (Đavolji novac, u izdanju ISPES-a, Rim, 1989.)

Nastojeći ponuditi objašnjenje za porast takovih praksi, ukazuje se na dva temeljna motiva: nezadovoljstvo uslijed pretjerana tehnicizma, koji ne uspijeva riješiti egzistencijalne poteškoće u ljudskim životima, i otuđenje od vjerske prakse i svjetonazora; upravo kao što sam i sam spomenuo.

U Đavoljem novcu dalje čitamo:

Industrija okultnoga odraz je ideologije svijeta koji se osjeća „prevarenim od znanosti i racionalističke misli, u kojem prirodu „oskvrnjuje tehnologija, a čovjek je prepušten na milost i nemilost svemiru koji ne razumije i koji je predodređen za propast. U tom okruženju ponovno cvate subverzivna zamisao o svemoći želje i drevni pokušaj utjecanja na zbilju pomoću ritualnih praksi. Takove su ideje prodrle do masa i oblikovale poimanje svijeta tisućama ljudi. Potraga za univerzalnim objašnjenjima, težnja za izbavljenjem od boli i egzistencijalne pogibelji, čežnja za utjehom i ohrabrenjem, neizvjesnost spram budućnosti donekle opravdavaju aktualno posezanje za magijskim svjetonazorom. Tomu valja pridodati gubitak draži institucijske religije, kao i njezinu navodnu lišenost unutarnjega spasenjskog naboja.

Dana 3. ožujka 1991. u Perugi je održan znanstveni skup pod naslovom Magija i spiritizam naspram razumu. Promotorica skupa bila je prof. Cecilia Trocchi Gatto, predavačica kulturne antropologije na Sveučilištu u Perugi i autorica cijenjene knjige Magija i ezoterija u Italiji. Skup je rezultirao sljedećim statističkim podatcima:

Svijet ezoterije duguje svoju privlačnost praznovjerju, lakovjernosti, pa i iniciranosti golemog