Numerus clausus

By Pavao Pavličić

„Doista su djevojke gledale Gvida, gledale su ga tako da uopće nije moglo biti sumnje o tome što ti pogledi znače i što iza njih stoji. Gledale su ga, gledale su ga ženski, i njihovi su pogledi govorili više od svih riječi što su toga dana izgovorene za onim stolom... Nije to bilo od diskusije, nije to bilo kao na ispitu, nije to bilo nalik na išta drugo u životu. Bilo je nalik samo na jedno, a to i jest bilo to: spolno uzbuđenje. Gvido je njih uzbuđivao samom svojom prisutnošću, eto, nemam druge riječi za to.“
Ovaj roman Pavla Pavličića iznenadit će mnoge njegove čitatelje, jer se Pavličić ovdje bavi nečim što nije bilo čest motiv njegovih romana. Ljubav, seks i spoznavanje spolnosti predmet su Pavličićeva interesa, a napetosti i fantastike ni ovaj put ne manjka.
Pavličićev junak Gvido Orlić ima nasljednu bolest od koje boluju svi muškarci u njegovoj obitelji, a to je ograničen broj orgazama. No Gvido svoj ograničen broj nemilice troši, kao da ga ne zanima da je završetak odbrojavanja sve bliži i bliži...

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 15, 2017
• ISBN: 9788663292437

Book preview

Pavao Pavličić

NUMERUS CLAUSUS

Impresum

Copyright © 1998 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2015 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Posljednji dan moje mladosti bio je dvadeset deveti travnja tisuću devetsto sedamdeset i prve. Toga je dana završio svoj život moj prijatelj Gvido Orlić.

Ne kažem ni da je Gvido umro, ni da je poginuo, ni da je preminuo; kažem da je završio svoj život, jer upravo taj izraz najbolje opisuje ono što se dogodilo s njim, sa mnom i sa svima nama. Zašto je tako, trebalo bi pokazati ono što ću dalje ispripovijedati, kao što bi se iz te priče trebalo vidjeti i zašto mislim da se upravo tada završila moja mladost.

Ali, ja sam taj razlog već i tada znao. Možda zato što sam oduvijek bio sklon tražiti nekakve pravilnosti u naoko slučajnim zbivanjima, možda zato što sam upravo tada počinjao pisati – i to baš fantastiku, koja tako voli otkrivati svakojake tajne zakonitosti – ja sam vjerovao da se takvi trenuci mogu točno odrediti. Silno su me impresionirale one statistike koje su se tada mogle često naći u novinama: koliko čovjek u toku života pojede kilograma kruha, koliko vremena provede spavajući, koliko cipela podere, koliko mu naraste kosa i brada. To mi je izgledalo kao način da se život učini preglednim: do stanovitog broja kilograma kruha ili litara vode – traje mladost, do drugog broja zrelost, do trećega starost. Činilo mi se zato da jedno životno razdoblje završava onda kad čovjek napuni neke svoje kvote: kad odspava toliko i toliko noći, kad prolije toliko i toliko suza, kad ispiše toliko i toliko slova, pročita toliko i toliko stranica.

A što je najčudnije, vjerovao sam da u svačiju kvotu ulazi i odnos prema drugim ljudima, i da je ta mjera osobito važna: kad točno određeni broj puta slažeš, kad točno određeni broj puta budeš podao, sućutan ili plemenit, jedno se razdoblje tvoga života završava. I još više: kad izgubiš određen broj prijatelja, ili kad nestane s ovog svijeta stanovit broj ljudi koji su ti nešto značili, možeš računati da je nečemu kraj i da počinje nov period. I zato, kad se dogodilo to s Gvidom, kad je on završio svoj život, ja sam odmah nekako znao: nešto je gotovo, i više ni ja neću biti isti, a ni moj život.

Možda je donekle čudno samo to što je između nas dvojice tako bilo od samoga početka. Sa sigurnošću mogu reći da sam već od prvoga susreta znao da je Gvido nešto posebno i da će mi mnogo značiti u životu. Znao sam to još od onoga travanjskog dana kad je prvi put ušao u našu sobu u studentskom domu u Cvjetnom naselju. A pri tome ne mogu navesti ništa čime bih potkrijepio taj svoj dojam: nije bilo ničega ni u Gvidovu držanju, ni u njegovu izgledu, ni u onome što je govorio, po čemu bi se moglo znati da se radi o čovjeku koji može utjecati na nečiju sudbinu. Prije se doimao kao posve obična osoba, kao netko koga moraš susresti više puta da bi ga zapamtio, i čije ti lice, govor i držanje neće privući pažnju u većoj skupini ljudi. A ipak, ja sam nekako znao da je taj naš prvi susret važan, toga dana u travnju šezdeset sedme, premda, kažem, ne znam zašto sam to znao: možda sam naprosto bio mladenački vidovit, ili sam imao neki osjećaj za sudbinu koji sam poslije izgubio. U svakom slučaju, mora biti da sam nešto naslutio, jer zašto bih inače tako dobro zapamtio taj dan?

Toga je dana bila nedjelja, i mi smo se bili dogovorili za šetnju, pa je tako Gvido Orlić pokucao na naša vrata u domu oko deset ujutro. Zlatan i ja bili smo već uglavnom spremni, a Mrkva je još spavao u svome krevetu, i tako je Gvido ušao u sobu tiho, snebivajući se, s novinama pod rukom, i Zlatan nas je na brzinu upoznao. Rukovali smo se stojeći nasred sobe, izgovarajući svoja imena, a potom smo se iskrali da ne probudimo Mrkvu i sišli dolje, gdje su nas već čekali Zlatanov zemljak i Slavko Vodopija.

Sjalo je sunce, u dvorištu su studenti sjedili po klupama, neki su se dozivali s prozora, neki su, uparađeni i s kravatama, kretali u grad, a Gvido je sa zanimanjem gledao oko sebe, jer njemu je sve to bilo neobično, s obzirom na to da nije stanovao u domu, te je za njega život u domu valjda bio nekako slikovit. A mi smo, kao i obično u takvim prilikama, osjećali potrebu da njemu – kao strancu u tome svijetu – prikažemo dom i njegove stanovnike malo boljima nego što su doista bili, kao što smo osjećali potrebu da takvima prikažemo i sebe. Zato nam je – Zlatanu i meni – bilo malo i neugodno zbog Mrkve koji je još gore hrkao, pa smo požurivali da se što prije krene.

Jer, željeli smo izgledati boljima nego što smo doista bili, premda je bilo dovoljno samo vidjeti onu našu sobu, onjušiti one hodnike kojima se do nje stizalo, zaviriti u čajnu kuhinju i u kupaonicu, poslušati što i kako govore oni naši susjedi, pa da čovjek vidi kako je tu svaki napor da se stvari uljepšaju unaprijed osuđen na propast. Bilo nas je trojica u onoj sobi; Mrkva i ja bili smo Vukovarci, a Zlatan Vinkovčanin: slučajno smo se bili našli na Dunavu toga ljeta i otkrili da smo u istom domu, pa odlučili da se ujedinimo. Zlatan je bio pravnik, Mrkva kemičar, a ja sam studirao komparativnu književnost, i to je bilo dobro, jer nam se nisu podudarali ni termini predavanja ni datumi ispita, pa tako nismo išli jedni drugima na živce. Ali, živjeli smo onako kako se u domu živjelo, i tu nije bilo pomoći.

Soba je imala tri kreveta, sva tri željezna, poput bolničkih, ali se bijela boja bila s njih odavno uglavnom oljuštila, dok je žičana podloga visjela do poda kad bi se čovjek pružio na koju od tih postelja, pa se u njima ležalo kao u mornarskim mrežama. Zlatanov je krevet bio uz prozor (na dasci je stajao mali plastični radio oker boje i bez utikača, a žice su se zabadale izravno u utičnicu i pri tome su skakale iskre), Mrkvin uz vrata, a ja sam bio uz slobodni zid. Na sredini je bio stol, prekriven pakpapirom koji je bio išaran svakakvim imenima i brojkama, flekav i često prekriven mrvicama. Oko stola su bile klimave stolice, a uza zid je stajao ormar, tijesan i neugledan, jer je soba bila zapravo predviđena za dvojicu. Prozor je bio flekav, parket prljav (ponekad smo dobivali napadaje čistoće pa ga derali žicom i laštili nekakvim polišem odvratna mirisa), a na šalteru je bilo flomasterom nacrtano lice, gdje je tipkalo bilo nos, šarafi oči, a ispod toga su još bila dodana usta. Subotom navečer, kad su u domu bili plesovi, nas trojica bismo se skupili u sobi oko jedanaest navečer, pa bismo sjeli oko stola i zaigrali malu partiju preferansa, koja bi se obično otegla. Nestalo bi nam cigareta, pa bismo uzimali čikove iz pepeljare, vadili iz njih duhan i motali ga u toalet-papir. Zbog toga bi nam grla ujutro bila hrapava, i svakoga nedjeljnog jutra osjećali bismo se kao da smo prethodne noći lumpali.

Tako je bilo i te travanjske nedjelje šezdeset sedme, toga dana kad sam upoznao Gvida Orlića, i kad je on pokazivao veliko zanimanje za taj naš način života. Možda je, uostalom, upravo to njegovo zanimanje i učinilo da tako dobro zapamtim i naš prvi susret: ja sam život u domu držao glupim i ponižavajućim, i postojala je cijela jedna vrsta ljudi koje sam u sebi nazivao domskim jazavcima, a od kojih sam zazirao i pribojavao se da i sâm ne postanem takav. To su bili oni što su se po domovima vukli godinama, svakoga poznavali, zezali se s čistačicama, spavali svako popodne, i navečer gledali televiziju u društvenoj dvorani, kao da im ništa bolje od toga i ne treba. Činilo mi se da svatko tko živi u domu obavezno postaje takav, i ja sam se sebe pomalo stidio. A sad sam odjednom vidio da Gvido pokazuje zanimanje za sve to, i učinilo mi se da u domskom životu možda ima nečega romantičnog i slikovitog, nečega što može zanimati čovjeka kao što je Gvido, koji je živio sasvim drugačije.

Da sam tada bio samo malo pažljiviji, da sam slušao što se govori i zapažao kako se govori, možda bih bio prije upoznao Gvida, i shvatio što je njegov problem. Jer, dobro se sjećam: kad smo se našli u onom dvorištu i kad je zgrada našega paviljona bacila na nas svoju sjenu, naočale Zlatanova zemljaka (koji je bio s Gvidom na godini, otuda je to poznanstvo i potjecalo) važno su bljesnule kad je progovorio. On je potapšao Gvida po ramenu i rekao:

– Gledaš ti, gledaš, a?

– Ne, nego njega gledaju – rekao je Slavko Vodopija i slegao ramenima.

Kažem, da sam znao gledati i slušati, možda bih bio već tada shvatio. Jer, te su primjedbe pale dok su prolazile neke kolegice (lijepe, s natapiranim punđama kakve su se tada nosile), i nekako se podrazumijevalo da se te primjedbe i na njih odnose: da Gvido, naime, gleda njih i da one gledaju njega. Ali, ja sam tada imao preveliko povjerenje u vlastitu moć zapažanja, i u svoju sposobnost da iz malog broja podataka mnogo naslutim, pa sam tako slijedio tok vlastitih misli i zaključio kako Gvido tako pažljivo gleda oko sebe zato što on dolazi iz jednoga sasvim drugog svijeta nego mi ostali. S malo gorčine, pomislio sam kako se zacijelo on u tom ofucanom studentskom domu (gdje se i sad, i deset ujutro, čula ganga) s pravom osjeća strancem, dok ja – htio-ne htio – ipak nekako onamo spadam, kao i svi mi ostali.

Jer, od Zlatana sam prije bio čuo da Gvido dolazi iz prilično drugačijeg društvenog ambijenta od onoga koji smo mi poznavali. Bio je, najprije, Dalmatinac, iz Korčule, što je za nas, koji smo se do studija malo micali iz Slavonije, bilo prilična egzotika. Onda, studirao je medicinu, težak i ozbiljan studij, s kojim se teško moglo natjecati ono što smo mi bubali, a najmanje moja komparatistika. A što je osobito važno, Gvido je bio iz imućne liječničke obitelji. I još više, bio je plemićkoga podrijetla, njegova je obitelj bila jedna od najstarijih i najznamenitijih u Korčuli.

Biti plemić, doduše, nije više u društvenom smislu ništa osobito značilo, ali je ipak oko čovjeka stvaralo nekakvu auru, činilo ga drugačijim i izuzetnim, budilo želju da se on bolje upozna. Jer, ipak to nešto znači kad znaš svoje pretke sve tamo do četrnaestog stoljeća, a imaš i neke njihove portrete po stotinu pedeset godina stare (kao što je Gvido imao, to me je Zlatan uvjeravao). A pogotovo to nešto znači iz perspektive ljudi kakvi smo mi bili: mi svoje pretke nismo znali dalje od djeda, sve prije toga gubilo se u tami povijesti i u magli beznačajnosti tih ljudi (pučana, kmetova) od kojih smo mi postali i zbog kojih smo bili takvi kakvi jesmo. Čovjek se mogao koliko je god htio opirati tome da bude impresioniran Gvidovim podrijetlom, ali svejedno nije mogao izbjeći dojmu da ima posla s izuzetnom osobom, niti želji da o toj osobi dozna više.

I, ja sam nastojao Gvida bolje upoznati, dok smo se šetali te travanjske nedjelje šezdeset sedme. Imali smo tada uobičajenu rutu i bilo je dosta prilike za razgovor. Odvezli smo se tramvajem do Frankopanske, a otuda otišli pješke do Malog placa. Popeli smo se na Pantovčak, stigli njime do Prekrižja, a otuda nizbrdo do Šumskog dvora i Cmroka, pa dolje na Jurjevsko groblje, gdje smo malo posjedili na klupi, a na kraju se preko Gornjeg grada spustili u Ilicu i otišli na ručak u Studentski centar (naime, nas četvorica iz doma, Gvido je otišao na drugu stranu). Razgovarali smo putem o svemu i svačemu, ja sam neko vrijeme hodao usporedo s Gvidom, i dobro se sjećam da sam bio prilično zadovoljan tim razgovorom.

Možda je smiješno reći, ali bio sam zadovoljan zato što u Gvidu nisam našao ničega izuzetnog. Tada još nisam znao koliko je važna ta spoznaja na koju ću se poslije još često vraćati, ali sam svejedno držao kako je ona povoljna. A mislio sam tako zato što sam opet krivo zaključivao: držao sam, naime, kako je upravo Gvidova običnost dokaz da je on izuzetna osoba, i da zato i jest vrijedan pažnje. Odmah ću objasniti.

Dok smo hodali prema Prekrižju (a obronci su blistali u travanjskom suncu i rosa je sjajila na vlatima), ja sam se imao priliku uvjeriti kako je Gvido posve običan čovjek. Nije se od nas razlikovao ni fizički, a ni govorom ili ponašanjem. Bio je otprilike moje visine, imao je svijetlu kosu, donekle prorijeđenu iznad čela, svijetle oči (nešto između sivoga i zelenog), i uspravno držanje. Nastojao sam na njegovu licu vidjeti tragove prošlosti, iskustvo, dekadenciju, sve ono o čemu sam čitao u knjigama. Ali, ništa od toga nisam nalazio: lice mu je bilo svakodnevno, čak donekle i grubo, kao i kod svih naših ljudi, kao i kod mene: tko ne bi znao, ne bi nikad mogao pogoditi da se radi o plemiću.

Isto je tako bilo i s njegovim govorom i držanjem: gotovo da bih mogao reći kako su Zlatanov zemljak, ili Slavko Vodopija, bili zanimljiviji i izuzetniji nego Gvido. On nije mnogo govorio, nije sipao duhovitosti, nije pričao ni o svome studiju, više je slušao nego što je govorio. Kao da je nastojao da se osobito ne ističe, da ne skreće pažnju na sebe, da ostane nezapažen. Gvidu naprosto nije bilo do toga da bude glavni, kao da ima neke druge brige, ili kao da računa kako su drugi važniji od njega. Ukratko, da nisam o njemu znao ono što sam znao, ne bih se nikad za njega zainteresirao, ne bih sve to zapazio, kao što valjda ne bih bio zapazio ni njega.

A ipak, kao što rekoh, upravo je to meni bilo dokaz kako Gvido Orlić ipak jest izuzetan čovjek. Ovako sam rezonirao: ljudi koji imaju prošlost, ljudi koji su dio jednog dugog povijesnog niza kao on, nemaju potrebu da se ističu ikakvim vanjskim znacima; oni naprosto imaju sudbinu, i ta je sudbina skrivena, tiče se dubljih i važnijih stvari nego što je dominacija u društvu, zanimljivo pripovijedanje ili isticanje na studiju. Takvi ljudi imaju negdje neku svoju čvrstu točku, u tko zna kojoj sferi života, i ta točka pokreće njihovu egzistenciju, čini je ozbiljnom i simboličnom, dok mi ostali možemo samo nastojati da smisao te egzistencije otkrijemo i razumijemo.

Ukratko, ja sam Gvida pri tome prvom susretu shvatio sasvim literarno, u skladu s onim knjiškim koncepcijama kojih sam se bio nazobao na prvim godinama studija, pa zato i nisam imao oko za ono što se doista s njim i oko njega zbivalo. I vjerojatno mi je već tada – toga lijepog travanjskog dana kad smo pod rukom nosili Vjesnik (prva stranica bila je kolorirana, jer su upravo te godine bili nabavili nekakve nove strojeve) – palo na pamet kako bi Gvido bio dobar literarni junak. Mogao bih ga portretirati, tako sam mislio, kad bih samo ja pisao taj tip literature, i kad bih imao dovoljno snage i invencije da opišem tu njegovu teško vidljivu izuzetnost, za koju sam ipak bio uvjeren da postoji.

A što je osobito zanimljivo, zapravo i nisam imao posve krivo. Gvido doista jest imao neku svoju tajnu, premda sam ja još bio daleko od toga da naslutim u čemu se ona sastoji. On doista jest imao sudbinu, premda ona nije bila izravno povezana s njegovim plemenitim podrijetlom, i premda nije bila onako literarna kao što sam ja priželjkivao da bude. Moralo je proći još dosta vremena (točnije, četiri godine), pa da potpuno shvatim kako to doista jest sudbina i da uvidim kako ona djeluje. Ali kad sam jednom shvatio, shvatio sam za sav život, jer sve to doista jest na moj život utjecalo.

Ipak, počeo sam shvaćati već te iste godine, negdje u svibnju, ili možda u lipnju, kad me je Gvido posjetio na fakultetu. Zapravo, nisam još tada počeo sasvim razumijevati, ali sam dobio prve naznake, stvorili su se uvjeti da shvatim, premda ja te uvjete nisam prepoznao. Nisam ih prepoznao zato što sam bio odviše obuzet svojim vlastitim konceptima, nestrpljenjem da sebi jednom za svagda objasnim sebe i svijet oko sebe, pa sam posezao za raznim literarnim i filozofskim shemama umjesto da gledam i slušam. Nisam, ukratko, tada razumio, ali sam mogao razumjeti, da sam znao gledati i da sam umio sebi postaviti prava pitanja.

Morao sam se, najprije, tada upitati što uopće Gvido traži na mom fakultetu. Kad smo se sreli dolje, u podrumskom bifeu, on mi je rekao da upravo mene traži, i meni je to imponiralo; imponiralo mi je toliko da poslije nisam ni zapazio kako mi Gvido nije ništa rekao o razlozima svoga dolaska, pa je tako ostalo nejasno što je zapravo htio. Uopće, kad se sjetim svega toga, bude me pomalo i sram, jer uviđam koliko sam bio pun sebe i koliko sam težio jeftinim efektima i glupom isticanju.

Jer, kad sam ugledao Gvida u onom zadimljenom kafiću, ja sam odmah pomislio kako mi on može poslužiti da se malo pravim važan. Nismo se bili vidjeli još od one travanjske šetnje (Zlatan mi je, doduše, rekao da je Gvido jednom dolazio u dom, ali mene tada nije bilo u sobi, a oni su igrali šnapsla, koji je Gvido brzo naučio), pa sam ga bio počeo donekle i zaboravljati. A kad se pojavio u onom našem ofucanom kafiću, ja sam opet imao sličan osjećaj kao kad je došao u dom, naime želju da izgledam bolji nego što jesam, pa mi je palo na pamet da bih mogao biti bolji makar u očima kolega, ako već ne i u Gvidovim: malo ću se njime praviti važan pred svojim komparatistima.

Bife je u to vrijeme bio prilično neugledan, i sve je bilo posve obratno nego sad. Sad fakultet izgleda otrcano i nečisto, ali je zato kavana otmjena. U ono doba fakultet je bio impresivan: kroz cijelo predvorje pružao se crveni sag, na sredini, kod ulaza, stajala je Laokoonova grupa od gipsa, lijevo je bila Venera miloska a desno nekakav diskobol, bile su tamo i palme, prozori su bili čisti, i čovjek je osjećao nekakav respekt. A kad bi sišao u podrum, mogao se opustiti, jer kavana je bila tužna: nekoliko uskih pultova uz koje se samo stajalo, nečisti prozori kroz koje je uvijek vukao propuh, mnogo posuđa svuda naokolo, zadah kuhinje i plastične žličice. U dva suprotna kuta bila su dva stola s po šest povezanih stolaca: očito se težilo tome da se studenti ondje ne zadržavaju previše.

Ali, mi smo se ipak zadržavali: sjedili smo ondje između predavanja, gubili po cijela prijepodneva pušeći cigarete i gledajući djevojke. Tako je bilo i