Štićena osoba

By Pavao Pavličić

Kad na novom automobilu Ive Remetina neočekivano otkažu kočnice, i on zamalo izgubi život, pomislit će da se radi o tvorničkoj grešci. To će mu potvrditi i slučaj koji se dogodio na istome automobilu u drugom dijelu grada, no taj je slučaj završio vozačevom smrću. Tehničkim pregledom dokazat će da se ne radi ni o kakvoj grešci nego da je netko na oba automobila onesposobio kočnice. To će biti polazna točka od koje će Remetin i policijski inspektor Šoštar krenuti istraživati povezanost tih dvaju slučaja. No, zaredat će se nova ubojstva za koja će se pokazati da imaju veze s tim automobilima...
Istražitelj-amater Ivo Remetin, i dalje je podjednako vispren i inteligentan detektiv koji to, zapravo, uopće nije, nego mu dugogodišnje novinarsko iskustvo pomaže u rješavanju zamršenih slučajeva...

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 7, 2020
• ISBN: 9788835860907

Book preview

Pavao Pavličić

ŠTIĆENA OSOBA

Impresum

Copyright © 2019 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2020 Agencija TEA BOOKS

Copyright fotografije na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Nešto nije bilo u redu.

Vozeći oprezno, Remetin se spuštao niz Lašćinsku cestu, i sasvim jasno je osjećao da nešto nije u redu. Na to ga je upozoravalo i vlastito tijelo: žarilo ga je u zatiljku i grlo mu se sušilo. A pri tome, bio je posve siguran da uzrok tim pojavama nije nekakva zdravstvena tegoba, jer baš je nedavno bio na liječničkom pregledu i pokazalo se da je njegovo stanje sasvim prihvatljivo, pogotovo ako se uzme u obzir da mu je šezdeseta već nadohvat ruke. Osim toga, ni sušenje grla, ni žarenje u zatiljku nikad mu nije dolazilo kao znak bolesti, nego isključivo kao popratna pojava nekakve slutnje, za koju bi mu onda dugo trebalo da utvrdi na što ga zapravo upozorava. Tako je bilo i sad: nešto je slutio, a nije znao što sluti, samo je znao da je to što sluti nešto zlo. Gledao je u cestu pred sobom – a ona je bila mokra od jutarnje kiše – i pokušavao se koncentrirati.

U obitelji nije bilo nikakvih nevolja, na poslu je sve teklo rutinski, a bio je rani ožujak, pa se u zraku slutilo proljeće, što je Remetinu svagda odgovaralo i uvijek se u to doba godine dobro osjećao. A ako nije ni zdravlje ni obitelj ni posao, onda što je? U prvi mah je pomislio da je u pitanju misija iz koje se upravo vraćao: nije mogao biti potpuno siguran da je obavio posao kako valja, premda je višekratno provjerio i premda je u sebi dvaput pobrojio sve radnje što ih je trebalo izvršiti. Sad je to učinio još jednom i opet nije pronašao nikakvu pogrešku.

No, možda mu je smetala sama ta misija koju mu je njegova supruga uvalila toga jutra, čak i ne pitajući je li to njemu pravo ili krivo? Radilo se o obiteljskoj stvari, a ona je dobro znala koliko je Remetin slab na obitelj – pa makar i najširu – te mu je tako dala tu zadaću.

Gospođa Remetin imala je sestru po imenu Ranka koja je živjela u Rijeci. Njih su se dvije rijetko viđale, ali su ipak bile prilično povezane, te se tako moglo smatrati da je Rankin problem uvijek i problem gospođe Remetin. Obratno nije vrijedilo (barem se Remetin nije sjećao takva slučaja), ali to sad nije bilo važno. Važno je bilo tek to da Ranki treba pomoć.

Ona je već pet godina bila udovica, ali je održavala vezu sa svojim svekrom, koji je živio u Zagrebu, na Lašćini. I on je bio udovac, i bilo mu je već osamdeset sedam godina, ali je odbijao otići u kakav dom, navodeći uvijek kako je on nekada bio sportaš, pa je dakle i sad sasvim zdrav (koliko je Remetin znao, ta se sportska aktivnost sastojala u odlascima s pecačkim štapom na Kupu i u buljenju u plovak). U svakom slučaju, sad je gospodin Lepušić – tako se zvao taj svekar – već sasvim popustio, pa je trebalo na njega paziti. Bio je on, doduše, kao pravi sportaš, i dalje pokretan, a i voljan da švrlja okolo po gradu i odlazi u kavane, ali je zato kod kuće posve izgubio glavu: ostavljao bi upaljen plin, ne bi isključio struju, voda mu je tekla u kupaonici na sve strane, pa je trebalo sve to nekako dovoditi u red. Gospođa Remetin je u Rankino ime sklopila dogovor s nekakvom Lepušićevom susjedom, dala joj ključ starčeva stana i uputila je kako da, svaki put kad ovaj izađe, u njegovu stanu sve provjeri. Učinit će to potajno i diskretno, jer starca nitko nije mogao uvjeriti da je u nečemu pogriješio, a bio je sklon vidjeti urote svuda oko sebe.

To je tako išlo već neko vrijeme, a posljednjih dana stalo je zapinjati: Lepušićeva susjeda – gospođa Štromar – imala je kćerku, ta kćerka je sad rodila dijete i majka joj se morala naći pri ruci u babinjama. Neke dane je mogla kontrolirati Lepušićev stan, a neke dane i nije, pa bi tako javila kad dužnost mora preuzeti netko drugi. Danas je to palo u dio Remetinu, i on se posla prihvatio s priličnom tremom.

Ali, zapravo nije imao ništa protiv toga da uskoči: gospodin Lepušić bio mu je simpatičan – od njega su se čule mnoge zanimljive stvari o načinu donošenja velikih odluka u doba socijalizma, jer bio je nešto važno u elektroprivredi – moglo se s njim i pivo popiti, nije stari imao ništa ni protiv cigareta, te tako Remetinu nije bila mrska pomisao da za Lepušića ponešto obavi. Pa je toga jutra i obavio: našao je, u praznom stanu, na upaljenom plinu, staru džezvu koja je gotovo izgorjela, a u kupaonici je voda tekla i na kadi i na umivaoniku. Nijedno ni drugo nije proizvelo nikakve katastrofalne posljedice, tek što je džezvu trebalo baciti u smeće. Srećom, bila je to sasvim obična, konfekcijska džezva, pa je Remetin u obližnjem samoposluživanju kupio drugu, gotovo istu, i postojali su lijepi izgledi da gospodin Lepušić neće ništa ni opaziti. Potom je, stojeći u predsoblju, još jednom ponovio cijelu litaniju poslova što mu ih je njegova žena pobrojila, i uvjerio se da je doista sve obavio. Zaključao je stan, sjeo u auto i otišao.

Ali, otkako je sjeo u auto, stalno je imao osjećaj da nešto nije u redu. Sad je bio gotovo siguran da izvor njegovih zlih slutnji nije stari Lepušić niti njegova zaboravnost. Moralo je biti nešto drugo. A to drugo mogao je biti samo auto, jer pojava lošeg raspoloženja podudarila se s trenutkom ulaska u vozilo. Kako je pak to moguće? Zar to znači da Remetin ne voli svoj auto? Ili da ga se boji, a da to još ni ne zna? Kad je malo razmislio – pazeći na zavoje što su se nizali pred njim – zaključio je kako se njemu takav peh može posve lako dogoditi, i to zbog sklonosti da sve u životu pretvori u naviku. I, sad mu se sve više činilo: možda on zapravo ima nešto protiv vlastitoga automobila.

Jer, auto je bio nov, a on novi auto nije želio. Vozilo je još mirisalo onako kako mirišu automobili kad tek izađu iz tvornice, a na mjeraču nije još bilo ni pet tisuća kilometra, što bi prosječnom vozaču bilo razlog za veselje, ali je kod Remetina izazvalo mrzovolju. Nije on želio taj auto, ali ga je morao kupiti. Njemu je bila posve dobra i ona njegova krntija stara petnaest godina koju je mogao voziti i spavajući i u kojoj je svašta doživio. Auto je s vremenom počeo nalikovati na svojega vlasnika: bio je udaren na nekoliko mjesta, stakla su bila izgrebana, brisači su radili samo kad su bili dobre volje, nedostajala je jedna ratkapa. Vozilo je bilo dovoljno staro da nije trebalo paziti kako ćeš parkirati, i dovoljno neugledno da nitko i ne pomisli da ga ukrade. A u isto vrijeme, auto je vozio posve dobro i nikad se nije kvario.

A ipak, bilo je jasno da to više neće moći tako ići. Remetin je dobro znao da se danas vozila prave tako da traju pet godina, ne duže, i da je sve preko toga čisti hazard. Gnjavilo ga je, osim toga, što auto uvijek izgleda prljav, pa čak i onda kad bi tek izašao iz praonice. A najviše od svega, smetalo mu je što vozilo nema klima-uređaj, a to njegova žena – pogotovo otkako je ušla u klimakterij – više nije nikako mogla podnijeti. U isto vrijeme, stalno su se pojavljivale nekakve prilike i nekakve dobre ponude, pa je bilo grijeh ne iskoristiti bar nešto od toga. A kap koja je prelila čašu bila je situacija kad je Remetin sasvim slučajno čuo razgovor dvojice mlađih novinara koji su komentirali njegov auto i zaključili kako je stari urednik Crne kronike neizmjerno škrt, čim ne želi nabaviti ni pristojan auto, nego vozi ovaj pokretni Jakuševac. Tako je novi auto kupljen.

Naravno, nije to bilo lako – prisjećao se sada Remetin nastojeći smanjiti brzinu na nizbrdici – jer trebalo se prvo odlučiti za proizvođača, pa za tip, pa za boju, a tu je svatko u obitelji imao drugačije mišljenje i svatko je držao kako oni drugi nemaju pojma. Na kraju je Remetin odlučio da neće slušati ni ženu, ni sina, ni snahu, ni unuka, da neće slušati ni svoga pomoćnika Luju Katića zvanog Luka, pa čak ni inspektora Vladu Šoštara, jer mu se činilo da svatko od njih bira auto za sebe, a ne za njega. Poslušao je na kraju Šoštarova pomoćnika Hrastinskog, koji se dobro razumio u automobile, ali je bio i vrlo staložen čovjek, i po njegovu savjetu kupio je vozilo srednje klase i umjerene cijene. Zapravo, još točnije, kupio je malo bolji auto, po cijeni kao da je srednje klase, a Hrastinski ga je poučio kako da to izvede.

Upravo toga ožujskog utorka punilo se mjesec dana otkako je novi auto postao član obitelji. Bilo je već pokusnih vožnji do Ozlja i do Rijeke, bilo je nekoliko izleta u okolicu, bilo je vozikanja po najvećoj gradskoj gužvi, i svi su se složili – uključujući i Remetina samog – da je auto izvrstan. A sad, danas, nakon toliko vremena, on osjeća nelagodu dok se vozi niz Lašćinsku cestu, i ne može nikako dokučiti o čemu se zapravo radi, zašto ga u zatiljku žari sve jače, a grlo mu se suši tako da podsjeća na šmirgl-papir.

Onda je shvatio da nema potpunu vlast nad vozilom. Davno je već čuo izreku da dobar vozač vlada vozilom, a da vozilo vlada lošim vozačem. On se s time posve slagao, i zato se sad počeo osjećati kao loš vozač: imao je dojam da ga auto ne sluša, da u zavoje ulazi prebrzo i da ide nekakvim svojim putem. Pritisnuo je kočnicu i vozilo je usporilo, premda ne onoliko koliko se on nadao da će usporiti: da je tako pritisnuo pedalu u svome starom automobilu, vjerojatno bi kotači bili blokirali. Ovaj je auto, naravno, imao uređaj protiv blokiranja kotača, ali zato nije usporio onoliko koliko je bilo potrebno i koliko je Remetin želio.

A u takvoj situaciji čovjek se osjeća kao na toboganu, kao da ne vozi sâm sebe, nego ga vozi netko drugi. Remetin se nije sjećao da bi se nešto slično dogodilo prije, premda je u proteklih mjesec dana bilo i nizbrdica i uzbrdica i svakakvih iskušenja. Možda je to tako kod tih novijih vozila, koja su sva nekako fina i ženskasta i ne trpe nikakvu veliku silu? Možda naprosto treba postupati odmjereno i razumno?

Zato je prebacio mjenjač u niži stupanj prijenosa. Do tada je bio u trećoj brzini, a sad je prebacio u drugu. Znao je da je to pretjerano, jer niti je strmina bila tako velika, niti je cesta bila toliko vijugava da bi nešto slično bilo potrebno. Ali, spomenuo se svoje žene, koja je voljela opreznost više nego išta, podsjetio je sâm sebe da je kiša, a da na asfaltu možda ima i zaostalog ulja, pa je zato zaključio da je učinio dobro što se vozi u drugoj.

Ipak, to jedva da je išta pomoglo, jer brzina je i dalje bila prevelika. Remetin je znao da se taj postupak zove kočenje motorom, jer niži stupanj prijenosa jednostavno ne dopušta kotačima da se vrte brže nego što je predviđeno. Ipak, u ovom slučaju to nije dalo očekivani rezultat: bez pomoći kočnica nije bilo moguće sigurno se spuštati niz tu cestu.

A nevolja je bila u tome što sad ni kočnice nisu slušale. Kad je tek nabavio taj auto, Remetin je bio zapazio da njegove kočnice reagiraju izvrsno: bilo je dovoljno dotaknuti pedalu, pa da se počne nešto događati; nije bilo ni trzaja ni blokade, ali bi do smanjenja brzine uvijek došlo. A sad, kad je oprezno pritisnuo pedalu kočnice, nije bilo ničega. Pedala je utonula gotovo do pola svoje putanje, a nije se osjetilo da bi auto imalo usporio. Remetin je pomislio da je i to neki tip samoregulacije kod tih novih automobila, ali se ipak u tom času prvi put uplašio. Nekoliko sekunda nije dirao kočnicu, kao da ima posla s kakvim psom čuvarom koji će se možda udobrovoljiti ako ga ne dražiš.

A cesta je bila vijugava, po pločniku je bilo ljudi, i uredniku je tada sinulo kako ne bi bilo nimalo lijepo da ne uspije savladati neki od tih zavoja, pa da se zabije u rubnik ili da čak izleti na nogostup i zakvači kojega pješaka. I, znao je da je neizbježno da opet pritisne pedalu za kočenje.

Ovaj put je utonula još dublje nego prethodnoga puta, opet gotovo bez ikakva rezultata, pa je vozilo bezglavo jurilo dalje. Remetin je čvršće stegnuo volan i stao se pitati što treba da radi.

A u isto vrijeme, osjetio je nekakvo zlurado zadovoljstvo proroka kojemu se ispunjavaju sva crna predviđanja. Prošlo mu je kroz glavu: da nije kupio novi auto, nego da ovu nizbrdicu savladava u starome, ne bi se ništa dogodilo, i on bi lijepo i mirno stigao do Maksimirske ceste. Ili, još više od toga: da nije išao obavljati poslove za nekoga tamo nečijega svekra – koji njemu osobno nije ni rod ni pomozbog – sve se to ne bi zbilo. Osjećao je pravedničko likovanje čovjeka koji strada zbog tuđih pogrešaka, koji se, dapače u nekom smislu čak i žrtvuje za druge.

Ali, da će tu nekakva žrtvovanja svakako biti, u to više nije nimalo sumnjao. Jer, sad je njegova noga pritisnula pedalu do samoga dna i ona je potonula bez ikakva otpora. Potom ju je otpustio i ona se vratila, a on je pritisnuo opet, pa još jednom i još jednom. Nikakva rezultata. Nije to bio gas do daske, nego kočnica do daske, ali posve uzalud. Tada je zaključio ono što je morao zaključiti već na početku nizbrdice: kočnice su mu otkazale.

Otkazale su mu kočnice na novom novcatom automobilu, i to je njemu bio još jedan dokaz da taj automobil nije ni trebalo kupovati. Jedino što ga je tješilo, bila je misao da ga je njegova intuicija (ili kako već da to čovjek nazove) unaprijed upozorila da će se nešto dogoditi. Od toga, doduše, nije bilo nikakve koristi, a osim toga, možda je to bilo i posljednje upozorenje u životu. Jer, sad je jurio niza strmu cestu, u potpunoj neizvjesnosti, a nije mogao učiniti ništa.

Točnije, još je nešto ipak mogao, pa je to i učinio: prebacio je u prvi stupanj prijenosa, znajući da time nanosi silnu štetu autu. Ali, tu se o autu sad više i nije radilo: radilo se o glavi. Uostalom, ni to šaltanje nije baš mnogo pomoglo: auto je malo usporio, a onda je, uz bolno urlikanje motora, nastavio juriti nizbrdicom. Sad je sve ovisilo o dva faktora: o Remetinovoj spretnosti i o sreći. O spretnosti možda deset posto, a o sreći devedeset.

Jurio je nizbrdicom bez kočnica.

2.

Cesta je zavijala oštro nalijevo, a na desnoj strani nalazio se obronak brda, koji je s donje strane bio podzidan blokovima tesanog kamenja. Remetin je već izdaleka znao da je stigao na cilj: vozilo neće biti kadro savladati zavoj, izletjet će na pločnik i potom lupiti o zid. Sreća je samo što na tom dijelu nogostupa nema prolaznika: tek nešto malo niže vidio se jedan zeleni kišobran, ali on je bio još daleko.

Remetin je zaokrenuo volan ulijevo što je više mogao, ali to nije ništa pomoglo: auto se, nošen centrifugalnom silom, nastavio kretati ravno, što znači da je odstupio od osi ceste, i sad ga je inercija nosila bočno, ravno na onaj zid. Nije to bila neka velika brzina, ali to nipošto nije značilo da je stvar posve bezazlena.

Kao da se kreće po ledu, auto je desnim kotačima udario o rubnjak, malo se nagnuo, potom je preletio preko te prepreke, prošao još ona dva metra pločnika, a onda je suvozačkom stranom grunuo o ono tesano kamenje. Produžio je još dva-tri metra nizbrdo, dok je lim što se drljao o kameni zid proizvodio sablastan zvuk. Napokon se vozilo trznulo i stalo. Tek je tada Remetin osjetio oštar bol u lijevoj nadlanici i zglobu. Nakon udarca, nastala je sablasna tišina. Urednik je nekoliko trenutaka sjedio nepomično na vozačkom sjedalu.

Neki od automobila što su se spuštali niz Lašćinsku cestu malo su usporili, da bi vozači razgledali situaciju, ali nijedan nije stao. Zbog nečega, Remetinu je to bilo drago, kao da se upravo osramotio, pa ne želi da mnogi to vide. Pružio je desnu ruku preko lijeve, pa je njome povukao kvaku i otvorio vrata, jer ga je lijeva ruka sad jako boljela. Srećom, vrata nisu blokirala. Izašao je polako iz vozila.

Uto mu se približio i onaj zeleni kišobran što je do tada polako napredovao uzbrdicom. Ispod kišobrana je provirila glava neke postarije gospođe s lijepom crvenkastom trajnom.

– Ja sam sve vidjela – rekla je. – To je strašno kako te ceste izgledaju.

– Neka, gospođo – umirivao ju je Remetin. – Ja sam kriv.

– Jeste li ozlijeđeni? Da zovemo nekoga? – upitala je ona zabrinuto.

– Hvala vam, ali mogu i sâm – rekao je on.

– Sigurni ste?

– Jesam.

Kao da je pomalo razočarana, gospođa je slegla ramenima, pa se nastavila uspinjati pločnikom. Nikoga drugog nije bilo u blizini, tek što se na prozoru jedne od kuća vidjela glava nekakva dječaka što je radoznalo buljio prema Remetinu. I, baš u tom času, kao da se čekalo samo da Remetin razbije novi auto, između oblaka se odjednom probilo sunce i obasjalo cijeli prizor. Kiša je, doduše, i dalje padala, ali sad odjednom kao da je sve nekako bilo ljepše, pa se Remetinu čak učinilo da se lakše i diše. Možda je to dolazilo i otuda što je na vrhu uzbrdice, na samome zavoju, ugledao auto prometne policije: vjerojatno su se slučajno ondje zatekli, i Remetin je naprosto imao sreću.

Ili nesreću? Jer, vidjelo se odmah kako pale sva četiri žmigavca i spremaju se provjeriti situaciju, a vjerojatno propitati i njega dok stoji kraj razbijenog vozila. Ako i nije bio ništa kriv, u najmanju ruku, smetao je pješacima, koji su zbog njegova auta morali silaziti na kolnik. Dok je policijski auto još tražio najpogodnije mjesto da se parkira, Remetin je potegao mobitel i nazvao Šoštara. Nerado se služio svojim policijskim vezama u ovakvoj situaciji, ali mu je bilo jasno da sad nema drugoga izbora. Jer, ako su ovi prometni policajci odviše revni, pa još ako je vlasnik onoga kamenog zida nekakav nezgodan tip, tko zna koliko sve to može trajati bez Šoštarove pomoći.

– Reci, stari – oglasio se žbir na drugoj strani.

– Ja sam se razbio na Lašćinskoj cesti – rekao je Remetin jednostavno.

– Je li strašno?

– Za auto još ne znam, nabio sam se bočno na zid, pa istom treba...

– A ti?

– Ništa ozbiljno.

– Čekaj, doći ću odmah. Ionako sam na Kvatriću.

Remetin je odahnuo. Dotle su dva mlada policajca parkirala svoj automobil, pa prišla do Remetina i dotakla kažiprstom rub svojih kapa.

– Dobar dan, gospodine – rekao je jedan od njih. – Što se dogodilo?

– Otkazale su mi kočnice – slegne Remetin ramenima.

Drugi ga je policajac pažljivo promatrao, kao da ga Remetinovo lice na nešto podsjeća, ili kao da na njemu traži neke osobite znakove. Doista, taj je upitao:

– Pristali biste na alkotest?

– Svakako – kazao je Remetin.

Onaj prvi policajac dotle je otvorio vrata Remetinova vozila, pa je ušao u njega. Ključ je i dalje bio u kontakt-bravi, pa ga policajac okrene. Motor istoga časa prihvati. Bilo je to logično, jer prednji dio automobila nije bio oštećen, samo dvoja vrata i desni retrovizor. Policajac doda malo gasa, a onda pritisne pedalu kočnice.

Pedala je propala.

Ponovio je to nekoliko puta i svaki put se dogodilo isto. Policajac je izašao iz auta vrteći glavom.

– Izgleda da imate pravo – rekao je. – A nov auto, vidim po registraciji...

– Nema ni mjesec dana – uzvrati Remetin.

– Očevidaca, čini se, nema – reče drugi policajac. – Štete na ovom zidu isto tako nema, prema tome, treba samo ukloniti vozilo s pločnika, da ne smeta prolaznicima, a zapisnik ćemo...

– Onda, da se ja pobrinem za šlep-službu? – upita Remetin.

– Ne, pobrinut ću se ja – začuo se uto glas iza njegovih leđa.

Oba prometna policajca ukočila su se gotovo u stavu pozor: očito, znali su s kim imaju posla, pa premda im Šoštar nije bio izravno nadređen, mora biti da su glasine o njemu stigle i do njih, a možda su znali i priče o inspektorovoj nezgodnoj naravi. U svakom slučaju, pred njima je, na sad već sasvim jasnom suncu, stajao visok čovjek plave kose, s naočalama za sunce, u dobro krojenom sakou i trapericama, u sportskim cipelama, čovjek kojemu bi promatrač dao najviše četrdeset pet godina, premda je bio Remetinov vršnjak i kolega sa studija. Iza njega je, na kolniku, sa upaljena četiri žmigavca, stajao golemi crni auto koji je, dakako, smetao prometu, ali se nitko nije usuđivao čak ni zatrubiti. Iza auta se ubrzo zaustavio i kamion šlep-službe.

– Nisi trebao – rekao je Remetin. – Vjerojatno je to nekakva sitnica...

– Vjerojatno – složio se Šoštar. – Ali, znaš mene. – Potom se okrenuo policajcima. – U