Trg slobode

By Pavao Pavličić

Nagrada „Ksaver Šandor Gjalski“ 1986. godine
„Nekada, Trg slobode je, i takav, skroman, za mene bio prepun značenja i smisla i takvu sam sliku o njemu sačuvao onda kad sam s njega otišao. A sad je mogu dozvati samo u izuzetnim trenucima, samo u suton, kao što je bio taj lipanjski suton kad sam sjedio sam na zidiću pod svodovima, pušio cigarete i gledao kako se Trg čudno širi pod utjecajem sutona i kako mrak sve više osvaja. Uvijek kad se vratim u grad u kojem sam se rodio i odrastao, prvo odem na Trg slobode. Jer, Trg slobode je, to mogu reći bez ikakva pretjerivanja, najvažnije mjesto u mome životu. Postao sam toga svjestan tek onda kad sam se odselio iz ovoga grada, a valjda i kad sam postao stariji i zreliji, pa su mi se sami po sebi stali nametati nekakvi zaključci i rezimei, kako to već dođe s godinama. Na tome uskom i neuglednom prostoru, među tim ne osobito lijepim kućama, u tim polumračnim haustorima, pod tim vlažnim svodovima, stjecale su se sve linije moga života. Sve što mi se dogodilo, sve što me formiralo kao čovjeka, dogodilo se, počelo ili završilo tu, na tom Trgu, te ili je preko Trga došlo k meni ili sam ja preko Trga išao za svojim željama, pa, zašto ne, i za svojom sudbinom.“

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 15, 2017
• ISBN: 9788663291027

Book preview

Pavao Pavličić

TRG SLOBODE

Impresum

Copyright © 1986 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.20

Trg slobode polako je tonuo u mrak.

Sivkasti pramenovi sutona tiho su miljeli uz pročelja kuća, zahvaćajući najprije vlažne udubine veža, potom se mračak dizao do visine prozora, prekrivao njihove pragove, brisao bljesak stakala, uzdizao se do štukatura pod strehama, skrio lastavičja gnijezda pod gredom, da bi napokon krenuo uz strme krovove obrasle mahovinom, prema rodinim gnijezdima na vrhu dimnjaka i prema ljubičastom lipanjskom svodu koji se polako gasio, postajući i sam sve tamniji i sve dublji. Tako je, u tome kratkom času prije nego što se pojave zvijezde, Trg slobode izgledao kao stari fijaker koji pomalo uzdiže svoj tvrdi kožni krov i u kojem će zbog toga odjednom postati toplije i tiše. Istodobno, kako je tama osvajala, tako se činilo da taj omeđeni prostor biva sve veći i veći, jer je polutmina brisala razdaljine i odnose, činila ih nejasnima i neodređenima, te tako otvarala nove mogućnosti i činila da Trg slobode bude sve što čovjek i hoće i sve što može zamisliti. Sutonska slika Trga pomalo se sve više poklapala s onom slikom koju sam nosio u glavi, te sam se na trenutak osjetio kao zrcalo: jer, to podudaranje i poklapanje bilo je stanje koje sam volio, stanje koje je nekada, prije toliko godina, postojalo po cijeli dan, a ne samo u suton, i lako, a ne uz veliki napor kao jad.

Jer, uvijek kad se vratim na Trg slobode, on mi izgleda nekako manji, neugledniji, trošniji i jadniji nego što sam ga zapamtio, nego što osjećam da bi trebao biti. Nema na njemu ni spomenika, ni parka, ni fontane, nema on ni kružni, ni kvadratičan, ni uopće kakav pravilan oblik, kao da je onima koji su ga gradili palo na pamet da bi to mogao biti trg tek onda kad je već bilo kasno da se to doista i provede, pa su zato učinili jedino što su mogli: malo su proširili sjecište ulica, zaoblili uglove kuća što zatvaraju Trg i ukrasili ih koliko su mogli, a onda su odlučili da to mjesto smatraju trgom, pa su mu dali lijepo i reprezentativno ime.

Osim toga, nije taj Trg ni najveći ni najljepši u ovome malom gradu, nego je tek treći ili četvrti po važnosti. Ne nalaze se na njemu ni povijesni spomenici, ni remek-djela arhitekture, nisu u tim kućama ni neke važne ustanove, nema tu spomen-ploča, a ako se malo bolje pogleda, nisu te zgrade ni osobito lijepe, pogotovo u posljednje vrijeme, otkako su ih žbukali i prefarbali, pa ih tako upropastili, sve vjerujući da ih obnavljaju i održavaju. To su obične građanske kuće stare stotinjak godina, s visokim stropovima, s erkerima na uglovima, s ukrasima iznad prozora i s nešto gipsanih kerefeka po pročeljima. Ipak, Trg slobode je lijep. Ima na njemu nekoliko kuća s debelim i čvrstim svodovima ispod kojih se nalaze dućani. Dućani imaju starinska željezna vrata obojena u zeleno i ukrašena čeličnim cvjetovima; ta se vrata noću zatvaraju i preko njih se stavlja šipka s lokotom. Osim toga, na Trgu ima nekoliko lijepih šiljastih krovova, sa željeznim ukrasima i vjetrokazima, jedna staklena kupola, nekoliko kapija s umjetnički izrađenim željeznim branicima koji su nekada štitili zidove od kolskih kotača. Na Trgu je kino Sloboda, prvo u ovome gradu, onda gostionica Kruška, kapelica, ljekarna, trafika, špeceraj. I to je uglavnom sve. Uvečer, kad se zatvore dućani, kad počne kino-predstava i prestane korzo, Trg slobode uglavnom opusti, na njemu čak nitko ne zazijava ni u ljetne večeri jer nema se zašto.

Nekada, Trg slobode je, i takav, skroman, za mene bio prepun značenja i smisla i takvu sam sliku o njemu sačuvao onda kad sam s njega otišao. A sad je mogu dozvati samo u izuzetnim trenucima, samo u suton, kao što je bio taj lipanjski suton kad sam sjedio sam na zidiću pod svodovima, pušio cigarete i gledao kako se Trg čudno širi pod utjecajem sutona i kako mrak sve više osvaja. Uvijek kad se vratim u grad u kojem sam se rodio i odrastao, prvo odem na Trg slobode. Jer, Trg slobode je, to mogu reći bez ikakva pretjerivanja, najvažnije mjesto u mome životu. Postao sam toga svjestan tek onda kad sam se odselio iz ovoga grada, a valjda i kad sam postao stariji i zreliji, pa su mi se sami po sebi stali nametati nekakvi zaključci i rezimei, kako to već dođe s godinama. Na tome uskom i neuglednom prostoru, među tim ne osobito lijepim kućama, u tim polumračnim haustorima, pod tim vlažnim svodovima, stjecale su se sve linije moga života. Sve što mi se dogodilo, sve što me formiralo kao čovjeka, dogodilo se, počelo ili završilo tu, na tom Trgu, te ili je preko Trga došlo k meni ili sam ja preko Trga išao za svojim željama, pa, zašto ne, i za svojom sudbinom.

Dok sam sjedio ondje, u već gotovo potpunome mraku pod svodovima – ulična rasvjeta još se nije bila upalila – dok sam očima mjerio nesigurne daljine i odnose, činilo mi se da sam zapravo prilično sretan čovjek, jer je to ipak nekakva sreća kad čovjek točno zna gdje se nalazi središte njegova života, gdje je ona točka s koje sve počinje i koja sve određuje. Za mene je ta točka, sasvim nesumnjivo, Trg slobode. Tu sam se rodio, u jednoj od kuća sa svodovima, gdje je bila smještena bolnica, odmah poslije rata. Preko Trga sam, poslije, svakoga jutra išao u školu, osnovnu i srednju. Tu sam se sastajao s prijateljima onda kad mi je to bilo najvažnije. U gostionici Kruška prvi put sam se u životu opio i prvi put sudjelovao u pravoj, ljutoj lumperajki kakvih više nema, ali kakvu još i sad ponekad poželim. U kinu Sloboda prvi put sam u životu gledao film, i ondje sam poslije, kao balavac, na onim škripavim stolicama, dok se bundevske koštice znoje u ruci, stvarao svoje predodžbe o hrabrosti, prijateljstvu, vjernosti, ljubavi, plemenitosti, o seksu i o umjetnosti. Na Trgu sam sreo ljubav svoga života, tu sam prvi put vidio kako čovjek umire. Tu sam prvi put poljubio djevojku, osjetio dubok strah, tu sam prvi put držao žensku sisu u ruci. I štošta drugo mi se tu dogodilo: prve batine, prva podlost, prvo kartanje za velike novce. Sve mi se tu dogodilo.

Znam da zvuči patetično kad se sve to ovako kaže, i znam da su sve to stvari koje se događaju i drugim ljudima, da su sve to opća mjesta svačijega života. Ali, eto, imam tu sreću da se meni sve to dogodilo na jednom mjestu i da na to mjesto mogu doći. Čovjek je inače sklon da pogubi važne točke svoga života, da ih zaboravi ili popamti na krivi način, ovisno o nepouzdanom sjećanju; tako je bilo i sa mnom, sve dok nisam shvatio koliko mi je Trg važan. A shvatio sam to u trenutku nekakve krize, kad mi je i inače bilo teško, pa mi se zato ta misao o Trgu slobode kao središtu moga života učinila silno važna: uhvatio sam se nje kao nekakvoga spasa, nikako je se nisam mogao otresti i stalno sam joj se vraćao. I kako god bih okrenuo, uvijek je ispadalo da je moj život na čudan način određen arhitekturom toga Trga, njegovim trošnim kućama, svodovima, vjetrokazima, dvorištima i memljivim haustorima.

Jer, postepeno sam shvatio da Trg slobode za mene ima kudikamo veće značenje od puke uspomene, pa čak i od pozornice na kojoj su se odigrale sve premijere mojega života. Postalo mi je jasno da se uloga Trga u mojoj biografiji nije smanjila ni onda kad sam se odselio iz toga grada, ni onda kad sam već godinama živio drugdje i nisam imao nikakve namjere da se vratim. Trg je za mene uvijek ostao mjera svih stvari, sve što sam doživljavao mjerio sam onim čega sam se sjećao s Trga, kao što sam sve trgove i sve ulice koje sam ikad u životu vidio uspoređivao s njim. Ali, ni to nije sve: nekako je ispadalo da se Trg slobode nađe preda mnom uvijek kad mi se događa nešto važno i sudbonosno. Možda je to samo slučaj, možda naprosto fantaziram, ali sam svejedno uvjeren da u svemu važnom što mi se događa mora nekako sudjelovati i Trg slobode. Ja u tome gradu više nemam nikoga, pa se zato na Trgu slobode mogu naći samo slučajno; pa ipak, svi važni događaji (vojska, ženidba, djeca, smrti u obitelji) zatjecali su me tu, na Trgu, ili su me prisiljavali da na Trg dođem, ili da preko njega nekamo otputujem.

Zato mi je valjda i palo na pamet da sve to jedanput provjerim na karti. Ideja je bila luckasta, ali se nisam nimalo iznenadio kad sam vidio da i karta pokazuje ono što sam odavno slutio, naime, da se Trg slobode nalazi za mene u središtu svega. Uzeo sam kartu Trga, pa sam je orijentirao na karti Jugoslavije. Onda sam ravnalom i olovkom produžio linije svoga kretanja po Trgu i prenio ih na veliku kartu. Pokazalo se da te produžene crte vode točno do onih mjesta na karti gdje su se zbili drugi važni događaji moje biografije. Na kraju jedne crte dobio sam Zagreb, gdje živim, na kraju druge Prizren, gdje sam služio vojsku, na kraju treće Dubrovnik, gdje sam se oženio, na kraju četvrte Beograd, gdje sam neko vrijeme živio. Ponovio sam sve to i s kartom svijeta. I tu je slučaj – valjda je to bio on – išao na ruku mojim fantazijama: na kraju produženih crta dobivao sam mjesta u koja sam putovao, mjesta gdje mi žive prijatelji, mjesta u koja sanjam da odem. I sve to počinjući od Trga.

Tako je to bilo s Trgom slobode i sa mnom. Zato sam svake godine barem jedanput morao otići onamo. Zato sam i te lipanjske večeri sjedio ondje i pušio. Zato me obradovalo kad se naš stari razred iz gimnazije počeo sastajati svake godine u lipnju, uvijek istoga datuma i na istome mjestu, u Kruški, jer je to bila prilika da onamo dođem. I sad sam se, sjedeći pod svodovima, spremao na takav sastanak, i odgađao sam trenutak polaska, gledajući Trg u mraku, dopunjavajući sjećanjem ono što nisam vidio, motreći žmirkanje prvih zvijezda i osjećajući se sigurno i svečano.

Upalila su se napokon i svjetla. Trg se tada sveo na svoje prave mjere, postao tijesan, neugledan i nelijep. Dok sam sjedio i gledao ga, činilo mi se da po njemu mogu slijediti sve važne crte svoga života. Trg bijaše kao dlan na kojemu je upisana moja sudbina. Iz njega se vidjela moja prošlost i moja sadašnjost, a na njemu je bila zapisana i moja budućnost, samo što ja to još nisam znao.

Ustao sam i krenuo prema krčmi Kruška. Bilo je već prošlo devet, a Trg slobode je u to doba dana izuzetno miran, pa možda i zato nisam ništa opazio: činilo mi se da je sve baš onako kako i treba da bude, kako jedino i može biti, i zato sam mirno plutao kroz svoju sentimentalnu izmaglicu i nisam vidio ništa neobično. Tek su mi malo-pomalo počele zapinjati za oko neke sitnice, i dugo mi je trebalo da shvatim, a kad sam shvatio, opet nisam zapravo shvatio ništa.

Ustao sam, dakle, s onoga zidića, otresao prašinu s hlača i pošao prema Kruški. Prije toga sam se obazro oko sebe i opazio na Trgu prvu promjenu koja mi je prije, zbog mraka pod svodovima, ostala skrivena. Pod hladovitim svodovima, iza starih stupova s kojih se oljuštila boja, bile su, jedno do drugoga, špeceraj i trafika. Tu, pred njima, sjedio sam posljednjih pola sata i promatrao Trg. Sad sam se osvrnuo i opazio da iznad vrata lokala nema više firmi. Iznad špeceraja trebala je biti žućkasta ploča sa smeđim slovima: SLOBODA, pa onda sitnije: mješovita roba. Iznad prodavaonice novina i cigareta trebalo je pisati sivim slovima na tamnocrvenoj podlozi: DUHAN, pa opet nešto sitno ispod toga. Nijednog natpisa nije više bilo, vidjele su se samo svjetlije pačetvorine zida tamo gdje su ploče nekada stajale, klinovi na koje su bile obješene, a oko klinova tanko pramenje paučine. I ništa više.

Krčma Kruška nalazila se na drugoj strani i žuti kvadrat svjetla uvijek je kroz njezina vrata padao van, na Trg, a kad bi padala kiša, bljeskao bi i sjao kao obećanje utočišta i mira. Svi su tu krčmu zvali Kruška, po predratnom vlasniku, premda se ona sad zvala drugačije. Tu, u tome niskom i dugom prostoru koji je vonjao ohlađenim duhanskim dimom i industrijskim rakiještinama, naš je razred od petnaeste godišnjice mature naovamo održavao svoje sastanke. Sad je već bila dvadeseta godišnjica, a trebalo je i da nas bude dvadeset na okupu, jer svi su obećali da će doći. Nekako se pokazalo da je Kruška najpraktičnije mjesto, premda u gradu ima i ljepših, i boljih, i sigurnijih lokala. Bilo je to zbog toga što je mnogima iz razreda Trg slobode značio gotovo isto što i meni. Kruška je bila na Trgu, a nas je sve, očito, nešto onamo vuklo. Nekako je bilo prirodno da, ako se već sastajemo da bismo vidjeli jedni druge kako starimo, to činimo na mjestu koje je bilo tako važno u našoj mladosti.

Na Trgu slobode nije bilo prometa, jer se on sad nalazio u pješačkoj zoni, ali dok sam hodao prema Kruški, čulo se iz okolnih ulica brektanje automobila. Vjerovao sam da to moji školski drugovi sad parkiraju po okolnim ulicama, hitajući, kao i ja, u Krušku. Osjetio sam slatko uzbuđenje, kao i svake godine, pa sam ubrzao korak. Tumačio sam sebi to uzbuđenje radošću što ću ih sve opet vidjeti, a dobro sam znao da se veselim zato što ću opet vidjeti Jelenu. Ali, nisam stigao da o tome bolje razmislim, jer nešto nije bilo u redu.

Žuti pravokutnik svjetla koji nas je toliko puta vodio poput svjetionika nije padao na pločnik pred krčmom. Prišao sam bliže; unutri uopće nije gorjelo svjetlo. Inače su na vratima visile nekakve prljave zavjesice s narančastim cvjetićima, ali sad ni njih nije bilo, samo musavo staklo. Popeo sam se uz dvije stepenice, stavio dlanove kraj očiju i pokušao zaviriti unutra. Ništa se nije vidjelo. Mrak. Ušao sam u dvorište, znajući da se i tamo ponekad sjedi. Bila je tamo nadstrešnica od valovite zelene plastike, kržljava loza od koje se nekada očekivalo da će se postepeno pretvoriti u brajdu, a nasred dvorišta velika kruška koja je i dala ime lokalu. Ni tu nije bilo nikoga, nije bilo čak ni stolova, posvuda mrak, tišina.

Vratio sam se na Trg. Bio sam zbunjen, ali to je još uvijek bila zbunjenost čovjeka koji je ušao u krivi vlak, još to nije bilo ono što će doći poslije. Pitao sam se što se dogodilo. Sastajali smo se uvijek pretposljednje subote u lipnju. Zar su otkazali? Ili sam ja krivo zapamtio? Ili su promijenili lokal? Naravno, ako je Kruška zatvorena. Samo, gdje su? I zašto je Kruška zatvorena?

Stajao sam pred vratima krčme i zvjerao oko sebe. Šarao sam očima po pročeljima. Ulična rasvjeta bila je prilično jaka, pa dotad nisam bio ništa opazio, ali sam sad stao pažljivo motriti prozore. I počeo sam se osjećati sasvim loše. Nijedan prozor na cijelome Trgu slobode nije bio osvijetljen. Odšetao sam se do onoga mjesta gdje sam pretpostavljao da je središte Trga, pa sam zastao i buljio oko sebe, iskrivljena vrata, kao šašav turist koji dođe u strani grad pa ne zna ni što treba da gleda ni kako da to čini, nastojeći da svakim pogledom obuhvati što je više moguće. Gledao sam naokolo.

Nijedan prozor na Trgu slobode nije svijetlio i to je bilo neobično. Okolo su sve bili stanovi, samo u jednoj kući nalazili su se uredi. Prema tome, u tim je stanovima moralo nekoga biti, negdje je morao bljeskati nekakav televizor, moralo je gorjeti svjetlo, zveckati tanjuri pri večeri, morao je netko dovikivati djeci, morao se netko svađati, stajati na prozoru i pušiti, morao je netko zalijevati cvijeće, jer je prvi mrak najbolje vrijeme za to. Ali, nigdje ničega nije bilo. Sve mrak, praznina i tišina. Kamo su svi ti ljudi nestali?

Pitao sam se ne događa li se možda nešto važno na drugome kraju grada, pa su zato svi otišli? Da ne gostuje kakav pjevač, rock-grupa, da ne dolazi štafeta, da nije narodno veselje, da nije kakav požar, pa su svi odjurili da pomognu, ili makar da vide? Ali opet, ni to nije bilo moguće. Bio sam gotovo siguran da se ništa slično ne zbiva, a i da se zbivalo, opet nije moglo biti onako kako je bilo, posve mračno i pusto. Na tolikom trgu mora da postoji bar jedna lijenčina, bar neko staro čeljade, bar jedna majka s malim djetetom, bar neki bolesnik, i kod njih bi moralo gorjeti svjetlo. A nije bilo ničega.

Bilo je to kao u snu, kao kad čovjek sanja da je zabasao u sasvim pust grad. Odjednom mi je postalo neugodno, spopao me strah. Sjetio sam se one užasne dječje knjige koju sam čitao prije toliko godina, a koja mi i sad, kad je se sjetim, izaziva žmarce. Knjiga se zvala Pale sam na svijetu i pričala je o tome kako se neki malac jednoga jutra probudio i ustanovio da u cijelome gradu i na cijelome svijetu nema nikoga drugog osim njega. Sad sam se osjećao kao da sam odjednom ušao u tu knjigu, pa čak i kao da sam dijete, posve splašeno i bespomoćno.

Pohitao sam prema kinu Sloboda i tek tad postao svjestan kako mi koraci glasno i sablasno odjekuje po pločniku. Tek tad sam se sjetio da otkako sam onamo stigao, prije pola sata, nisam sreo ni jedno ljudsko biće. Ulaz u kino također je bio neosvijetljen, tome gotovo da sam se i nadao. Stakleni ormarići, u kojima je obično stajao plakat i fotografije iz filma, bili su prazni, u njima je bilo samo nekoliko pribadača i nekoliko krepanih muha. Vrata kina bila su zaključana i iza njih bijaše tama, premda bi trebalo da u to doba traje predstava. Kao opečen, opet sam se okrenuo i vratio do sredine Trga.

Bilo je to sablasno; nešto se s Trgom slobode događalo, a ja nisam znao što. Bilo je to kao u onoj dječjoj knjizi, kao u snu, mjesečarski, a opet nekako drugačije. Jer, neprestano sam osjećao da ipak nisam sam, da tu ima još nekoga, da taj netko mene vidi i da motri na mene, a neće da mi se javi. Nije to bila ni puka slutnja. Sad, kad sam na sve pazio i sve slušao i gledao, bio sam siguran da sam odnekud čuo kako je nešto palo, kao da se srušila stolica u praznoj sobi, negdje je nešto zaškripalo, kao