Zaborav

By Pavao Pavličić

„Sve na nešto podsjeća.
Ta se rečenica pomalo izdvojila iz meteža u glavi, iz onog kolopleta misli i emocija što su se ondje vrtjele miješajući se kao stanice na radio-aparatu s lošom antenom, i sad je odjekivala pod svodom lubanje i u pomalo škripavom dahu što ga je Rok Račić zabrinuto osluškivao dok je savladavao uspon u strmoj ulici i dok je na njegovoj desnoj strani vidljivi komad pučine sve više rastao, kao da je i on nekakva uspomena, kao da i on želi upozoriti da se i povodom njega treba nečega prisjetiti. Sve je na nešto podsjećalo. I ta strma ulica – zapravo stubište mjestimice isprekidano ravnim dijelovima – i siva travanjska pučina sa širokom trakom sunca, i tamna silueta Lovrijenca u kutu vidika, sve je podsjećalo na to da sve na nešto podsjeća. Možda zato što je to bio Dubrovnik, koji i jest utjelovljeno sjećanje, možda zato što su ga za ovu ulicu vezivale i neke sasvim osobne uspomene, Rok Račić je osjećao kako se ta spoznaja – da sve na nešto podsjeća – kondenzira u njegovoj glavi u nekakvu maksimu, u poučak koji ne vrijedi više samo za njega osobno, niti samo za Dubrovnik u taj sutonski sat kad samo što nije zazvonila Zdravo Marija, nego da ta tvrdnja vrijedi uvijek i svuda, i da je u njoj skriveno nešto važno: sve na nešto podsjeća.“

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 6, 2017
• ISBN: 9788663291232

Book preview

Pavao Pavličić

ZABORAV

Impresum

Copyright © 1996 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2014 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Prvo poglavlje

1.

Sve na nešto podsjeća.

Ta se rečenica pomalo izdvojila iz meteža u glavi, iz onog kolopleta misli i emocija što su se ondje vrtjele miješajući se kao stanice na radio-aparatu s lošom antenom, i sad je odjekivala pod svodom lubanje i u pomalo škripavom dahu što ga je Rok Račić zabrinuto osluškivao dok je savladavao uspon u strmoj ulici i dok je na njegovoj desnoj strani vidljivi komad pučine sve više rastao, kao da je i on nekakva uspomena, kao da i on želi upozoriti da se i povodom njega treba nečega prisjetiti. Sve je na nešto podsjećalo. I ta strma ulica – zapravo stubište mjestimice isprekidano ravnim dijelovima – i siva travanjska pučina sa širokom trakom sunca, i tamna silueta Lovrijenca u kutu vidika, sve je podsjećalo na to da sve na nešto podsjeća. Možda zato što je to bio Dubrovnik, koji i jest utjelovljeno sjećanje, možda zato što su ga za ovu ulicu vezivale i neke sasvim osobne uspomene, Rok Račić je osjećao kako se ta spoznaja – da sve na nešto podsjeća – kondenzira u njegovoj glavi u nekakvu maksimu, u poučak koji ne vrijedi više samo za njega osobno, niti samo za Dubrovnik u taj sutonski sat kad samo što nije zazvonila Zdrava Marija, nego da ta tvrdnja vrijedi uvijek i svuda, i da je u njoj skriveno nešto važno: sve na nešto podsjeća.

I doista, njega je i podsjećalo: udisao je miris vlažnoga kamena i žbuke, zastajao uz ograde vrtova da udahne miris mirte i lovora što su upravo cvali, pustio da mu nosnice poškaklja vonj ribe što se negdje daleko pržila i tanke je pramene svoga mirisa miješala s vonjem benzinskih para iz Ulice Frana Bulića. Sve ga je to podsjećalo na one trenutke kad je, još kao dijete, dolazio u ovu istu ulicu, kad su se on i njegovi roditelji u ovakav isti sutonski sat uspinjali ovim stubištem, i kad je i mirisalo uglavnom isto, ali je njemu, kao kontinentalcu i kao djetetu, sve to bilo novo, i sve ga silno uzbuđivalo. Sasvim je moguće da je tada, stojeći na vrhu ulice s koje se vidi Lovrijenac i pučina, i odlučio da se bavi poviješću: nije ga na to sklonio ni muzej ni arhiv, ni priče dunda Lukše koje je on znao tako dobro pripovijedati, nego baš ovakvi sutonski trenuci, baš ovakav pogled s vrha ulice na pučinu i na Grad, to je odlučilo što će Rok Račić biti, i zato mu se sad činilo da i ovaj večernji sat – sa svim tim mirisima, s pjesmom zbora što se čuje iz crkve na malom, tamnom trgu utonulom među kuće – postoji zato da ga na nešto podsjeti.

Zato mu se i činilo da hodajući tom uskom ulicom uzbrdo – dok mu je u prsima opasno škripalo i dok je strahovao da ga opet ne uhvati napad kihanja – zapravo traži to sjećanje, to nešto na što ga ovo sad podsjeća, da odužuje dug, i da ujedno nastoji uspostaviti vezu s onim što je bilo prije. Jer, dugo već nije bio vidio dunda Lukšu, povremeno bi se čuli telefonski, ali onda je – prije nekoliko mjeseci – odjednom i to prestalo, i Rok Račić je znao da sad, kad mu se pružila prilika da dođe u Dubrovnik, mora naći staroga, da ga mora naći zbog sjećanja, ali isto tako i zbog sadašnjosti. Dundo Lukša bio je, doduše, ponajviše tek svijetli lik iz njegova djetinjstva, ali je dugo bio i njegov liječnik, i ako ikad, sad ga je Rok Račić trebao, sad, kad mu je škripalo u prsima, kad je kihao po trideset puta u jednom navratu, i kad se alergija ponovo vratila. A dundo Lukša bio je jedina osoba na svijetu koja mu je mogla pomoći.

I to ga je, dakako, na nešto podsjećalo, to s alergijom, dok mu je Lukšina kuća polako ulazila u vidno polje i dok je pučina na desnoj strani sve više rasla, dok se po njoj razlijevalo crvenilo zalaza, kako je sunce tonulo u more desno od Lovrijenca. Podsjećalo ga je to na sve one trenutke kad mu je dundo Lukša pomagao, kad je, kao dijete, gotovo padao u komu od alergije, i kad njegovim roditeljima ne bi preostalo ništa drugo nego da kupe avionsku kartu i odvedu ga u Dubrovnik, u ovu istu ulicu, u ovu kuću što se sad već dobro vidjela (sa svojom visokom, sivom vrtnom ogradom, sa zelenim vratima na vrhu triju stepenica), i da sve prepuste Lukši, koji je liječio pilulama, injekcijama, uljima, ali najviše riječima, svojim tihim i odmjerenim glasom, svojim smijehom, čvrstim pogledom ispod sijedih obrva, pošalicama: bilo je dovoljno vidjeti ga, pa da se čovjek osjeti bolje.

I zato se Rok Račić i sad tu, u uličici, osjećao bolje, premda je uspon bio strm, premda mu je škripalo u prsima, i premda je bio zabrinut. Jer, koliko god da se trudio, nije mogao iz Zagreba saznati ništa o Lukši: nitko nije znao kamo je nestao, a nikome nije ni javio da putuje. Imao je sedamdeset godina, i moglo se lako zamisliti da je umro i da leži već tko zna koliko dugo sam u toj kući u kojoj je sam i živio. Ali, svi s kojima je Rok Račić o tome razgovarao na to kao da su preko telefona odmahivali rukom: nešto slično može se dogoditi nekome drugom, ne i doktoru Lukši. Na Dubrovnik se još uvijek povremeno pucalo, a Lukša je ustrajno odlazio u okolicu brati neke svoje trave (kojima je liječio i alergiju svoga zagrebačkog pacijenta), pa se moglo dogoditi da ga negdje u pustoši (na Osojniku ili u Čilipima) nađe kakva krhotina granate i da tako ostane ležati mrtav u grmlju. Ali, ni u to nije nitko htio vjerovati, niti o tome razgovarati. Lukše nije bilo, ali nitko zbog toga nije bio zabrinut, utoliko više što je njegova ordinacija u gradu i dalje radila; svi su bili sigurni da će biti sve u redu.

A to nije bilo ni čudno, mislio je Rok Račić stojeći pred vrtnim vratima, to nije bilo nimalo čudno, s obzirom na to da sve – i svatko – na nešto podsjeća. A Lukša je podsjećao na zdravlje, na život, na snagu, uspjeh, na utjehu i potporu, i nije bilo moguće ni zamisliti da bi i njemu mogla zatrebati utjeha i potpora. Rok Račić nipošto nije bio jedini koga je Lukša spasio, ali kao da je bio jedini koji se sad za Lukšu brine. A i on je, uostalom, ovamo dolazio radi pomoći: ne toliko zato da pomogne liječniku, koliko zato da liječnik pomogne njemu. Priznavao je sebi da se za Lukšu brine tek toliko, reda radi, ali da ni sam ne vjeruje kako se starcu doista nešto dogodilo.

Zato je i mogao sebi dopustiti da misli manje na Lukšu, a više na sebe sama, i da se pita što ovaj njegov današnji dolazak zapravo znači, i na što nalikuje. Dok je stajao sam pred zelenim vratima, dok se, na najvišoj stepenici, dizao na prste ne bi li zavirio u vrt, pomalo je sam sebi ličio na provalnika koji se sprema skočiti preko zida i opljačkati kuću, ili čak i na ubojicu koji starom Lukši radi o glavi. Podsjećao je, osim toga, sam sebe i na narkomana koji se – već sav iznuren i u krizi – mota oko mjesta gdje se nada dobiti malo droge, pa bilo to i po cijenu kakvoga manjeg prekršaja. I doista, pitao se što će biti ako ne nađe Lukšu, i ako alergija na arhivsku prašinu nastavi napredovati onako kako je obično napredovala. Past će u komu, počet će se gušiti, dobit će simptome nalik astmatičnima, i bit će u Dubrovniku sam i bez pomoći, a možda i bez nade da ikad ponovo vidi čovjeka koji mu jedini na svijetu znade pomoći. Čovjeka na kojega ga je toga sutona podsjećalo sve: i ulica, i vjetar, i miris ribe i pjesma iz crkve.

Sve je na nešto podsjećalo, sve je bilo povezano, i zato mu se činilo da se međusobno dodiruju i prizivaju i posve udaljene i nepovezane stvari i osobe. U času dok je pritiskao zvonce, okrenuo je glavu nadesno, i ondje, na vrhu ulice (metar-dva iznad linije svoga pogleda) opazio kako neki prolaznik zaokreće iza ugla. Bio je visok, malo pogrbljen, i Rok Račić ga je vidio iz profila; na sekundu, ali samo na sekundu, bio bi se mogao zakleti da je to Stjepan Varlaj, čovjek s kojim je zajedno prije koju godinu čučao u rovu na Kupi. Ali, onda se sjetio da je Varlaja još jučer susreo u Zagrebu, da Varlaj nema što tražiti u Dubrovniku, i da je sve to iluzija izazvana putovanjem i umorom: neki ga je prolaznik podsjetio na Varlaja, kao što mu se već bezbroj puta dogodilo da tako iz daljine ugleda ljude koji nikako ne mogu biti na tom mjestu, ili su čak i umrli. Jednostavno: sve na nešto podsjeća.

Na njegovu zvonjavu nitko se nije odazivao, kuća je očito bila pusta i mrtva. Vidjela su se preko ograde dva gornja prozora, posve tamna, a u njihovim staklima crveni odraz obasjane pučine koja je još plamtjela iza Račićevih leđa, premda je sunce već bilo utonulo. Zvuk zvonca odjekivao je nekako neobično, kao da u kući nema ni pokućstva, a ne samo ljudi.

Osvrnuvši se još jednom lijevo i desno niz ulicu (dok su u crkvi ženski glasovi pjevali slađe nego ikad), Rok Račić se rukama uhvati za gornji rub zida, pa malo odskoči s gornje stepenice na kojoj je stajao. Misleći kako sad već sasvim nalikuje provalniku, nije dobro pazio, pa je bubnuo koljenima o zid kad mu je ispod stopala nestalo kamene stube. Držeći se snagom mišića, pomalo se uzdizao, tako da može poviriti preko ograde. U tome času jedna noga napipa oslonac na zidu, neki izbočeni kamen, pa se tako mogao još više uzdići i pogledati u vrt i prema kući.

Znao je točno što će spaziti: lijevo đardin, desno vrtal, lijevo cvijeće, a desno povrće. U dnu vrta ugledat će stepenice što vode prema ulazu u kuću, i ista ovakva vrata kao i ova prema ulici. Verao se zapravo – što je shvatio tek viseći na zidu – zato da se uvjeri kako je još uvijek sve isto, kako se dobro sjeća, verao se zato da vidi i osjeti na što će ga sve to podsjetiti. Htio je provjeriti sliku što ju je nosio u glavi, i činilo mu se da će mu od te slike odmah i u prsima biti nešto lakše.

Ali, prevario se. Vrt se, doduše, nije mnogo promijenio, kuća se nije promijenila uopće. Ali, drugačije je bilo bilje u vrtu. Nije više bilo ni vrtla ni đardina, premda se i dalje u sutonu bijeljela stazica između njih. Sad je oba dijela vrta prekrivalo nešto zeleno, neka niska ali gusto posađena biljka, ista na obje strane. To po svoj prilici nije bio korov (suviše su podjednaki bili vrhovi stabljika), ali kakva je to biljka, i zašto je ima tako mnogo, Rok Račić nije mogao razabrati. Kuća u pozadini bila je tamna i mrtva, tek se na trenutak učinilo da se na njezinu kamenom pročelju miješa crveni odraz zapada s odsjajem zelenila iz vrta.

Rok Račić se spusti sa zida i vrati se na gornju stubu. Bio je malo zadihan, dlanovi su ga bridjeli od napora, a neistrenirani mišići su mu trnuli. Nije znao što da počne, pa se osvrnuo oko sebe. Sišao je sa zida točno na vrijeme da prolaznik koji se spuštao niz usku stepenastu ulicu ne opazi što on radi. Bio je to nekakav postariji gospar, sa štapom u ruci i sa šeširom na glavi, s leptir-kravatom i debelim naočalama. Na trenutak je zastao kad je ugledao Račića kako stoji pred Lukšinim vratima.

– Nema vam doktora Defranka, moj gosparu – rekao je. – Nećete ga nać.

– A gdje je? – upita Rok Račić, pa se odmah počne ispričavati: – Mislim, mene je liječio od alergije, a ne živim ovdje, važno mi je da ga...

– A, ne znam vam – rekao je starac, pa tucnuo štapom o kamen. – Ja sam tu, susjed, još od Božića ga ne viđam.

– Od Božića? – Rok Račić se pokušavao prisjetiti kada se točno po posljednji put bio čuo s dundom Lukšom.

– E! – potvrdi starac. – Govoru da je u inozemstvu, da ima onamo neku gospođu... Insoma ga nema.

– Čudno – reče Rok Račić.

Kao da želi ostaviti posjetitelja neka se i sam uvjeri kako doktora doista nema kod kuće (a mogao mu je zapravo biti vršnjak) stari gospar ode niz ulicu tuckajući svojim štapom o kamene stepenice. I on je Roka Račića na nešto podsjećao (ili na nekoga), premda nije znao na što ni na koga. Okrene se opet prema vratima na kojima je sjala mjedena pločica (kao da ju je netko još jučer uglačao), ona ista pločica otprije toliko godina, na kojoj je stajala samo jedna riječ: Defranko.

Onda se opet uhvati prstima za vrh zida, pa opet poskoči, ovaj put vještije i lakše. Ponovo pogleda vrt, čudni nasad u njemu, pa kuću. Ali, sad se trgne od onoga što je vidio: dolje, na podrumskom prozoru, iza stakla, kao da je ugledao bljesak svjetla. Trajalo je to samo trenutak, i nije se moglo znati dolazi li doista iznutra, ili je to možda tek odbljesak s neba, ili s kojeg drugog prozora u okolici. Ali, Rok Račić je jasno osjetio da ga taj bljesak obavezuje: morao je doznati što se zbiva. A obavezivao ga je taj bljesak iz jednostavna razloga: i on ga je na nešto podsjećao.

2.

Kad je začuo krikove, pogledao je na sat. Bilo je deset do sedam.

Vani se crnjela visoka pučina, s nešto tamnijom masom Lokruma na lijevoj strani i s nekoliko žutih odsjaja svjetla u Staroj luci, ispod Tvrđave Svetog Ivana. Nebo je bilo tamno, digao se vjetar, s pučine se kroz odškrinuta vrata osjećao miris joda i algi. Hotel Argentina bio je posve tih, nigdje nije bilo čuti ni šuma ni glasa, soba je bila dosta visoko, daleko od recepcije i od televizora, pa se, onako nadvijena nad morem, činila kao pustinjačka koliba nad opustjelim gradom što se, bijel u tmini, skutrio na desnoj strani, u proljetnom vjetru i hladnoći. Sve je bilo tiho, samo su se kroz zid čuli očajnički krikovi.

Dopirali su iz susjedne sobe, o tome nije moglo biti sumnje; odande se i inače povremeno čula škripa nepodmazanih vrata na ormaru, pomicanje žičanih vješalica, zvuk prekidača, šum zahodskog kotlića. A sad su odjednom odande dopirali krikovi koji su bili tako jasni i tako oštri kao da ih netko proizvodi tu, u istoj sobi, tik do Račićeva uha. Stajao je nasred sobe i osluškivao.

Krici su bili ritmični, kratki, iz grla, na trenutak je čak pomislio da je to možda tek preglasno orgazmičko dahtanje kakvo se po hotelima ponekad čuje, ali je onda odmah tu pomisao odbacio. Nije to bio ni poziv upomoć, jer nisu ti krici htjeli nikoga dozvati: oni su bili tek izraz boli, ili naprosto patnje koja se više ne može obuzdati. Zato su i bili ritmični, dolazili su onako kako je, valjda, nailazila bol (ili strah), u kratkim i oštrim naletima. Netko se tu protiv nečega borio, ali je Rok Račić osjećao da se ti krici zapravo ne tiču ni njega, niti ikoga drugog. A ipak je znao da mora nešto poduzeti.

Spustio je na krevet pulover i košulju i na trenutak razmislio. Bio se latio da napokon raspakira stvari, a sad kao da mu to nije bilo suđeno. Kad se vratio u hotel iz Lukšine ulice – još sav u mislima o tome kako je mogao nestati stari liječnik – nakon što je prešao preko prazna Straduna, odjednom se u svojoj sobi suočio s perspektivom duge i puste večeri u kojoj nije imao ni društva, ni prikladne knjige, ni volje za televizijom, i u kojoj će zacijelo sjediti sam, čekati sutrašnji dan da krene u Arhiv, i osluškivati kako njegova alergija polako raste sa sve težim disanjem i sve češćim kihanjem. Zato je odlučio da raspakira stvari, kad već nije imao što drugo činiti, a kad je bio na pola posla, začuo je krikove.

Nisu prestajali. Nisu ni rasli ni padali, i to je u njima bilo ono najstrašnije: kao da su bili pomireni sa svojim uzrokom, znali su da on može trajati dugo, možda i zauvijek. Trajali su.

Rok Račić otvori vrata prema hodniku, iskorači na tapison i začas se nađe pred vratima susjedne sobe. Nasloni uho na njih, i tako mu se pred očima ukaže dugi, prazni hodnik. Nije bilo sumnje: krici su dopirali iznutra.

Pokuša otvoriti. Bilo je zaključano.

Pokuca.

Ne dogodi se ništa: krici su se nastavljali i dalje, kao da onaj tko ih ispušta ne čuje i ne može čuti ni slabo ni malo jače kucanje, ni bubnjanje šakom po vratima. Krici su išli svojim putem.

Rok Račić prestane bubnjati. Buljio je nekoliko trenutaka u vrata. Pomislio je načas kako bi trebalo zvati recepciju, dići uzbunu, poduzeti nešto efikasno. Ali, s druge strane, dok oni tamo reagiraju, dok se nađe ključ, dok pristigne odgovorna osoba, dotle... Unutra je možda netko imao bubrežni napad, možda je neka žena tamo rađala, možda je netko umirao. Možda su i sekunde u pitanju. Trebalo je učiniti nešto mnogo brže.

Rok Račić se vrati u sobu pa izađe na balkon. Zapahne ga vjetar s pučine, miris soli, miris lovora, debeli morski mrak. Vani je bio stolić i dvije fotelje od bijele plastike, duboko dolje vidjela se ljetna terasa i plesni podij. Na obje strane balkon je bio odijeljen od drugih balkona pregradama od armirana stakla. Rok Račić priđe desnoj pregradi i nagne se preko ograde, tako da mogne iza stakla zaviriti u prozore sobe iz koje su dopirali krici.

Tamo je bio mrak.

U tome mraku nije se moglo vidjeti je li možda štogod otvoreno, vrata ili prozor. Trebalo je riskirati.

Zato Rok Račić još jednom pogleda dolje, u velike crvenkaste kamene kocke ljetne terase na koje je padalo nešto žutog svjetla iz blagovaonice, baci brz pogled po okolnim balkonima, a onda opkorači ogradu.

Na trenutak je visio tako iznad ponora, s jednom nogom u jednom balkonu a drugom u drugome, držeći se prstima za armirano staklo i osjećajući kako mu vjetar probija križa a disanje opet postaje hripavo kao kad se ono penjao uz Lukšinu ulicu. Onda se nađe na susjednom balkonu. Ovdje su se krici čuli nešto slabije, zbog vjetra i otvorena prostora.

Brzo priđe vratima i opipa ih. Izvana su imala kvaku, ali to nije mnogo vrijedilo, jer su se samo iznutra mogla otvoriti. Opipa potom prozor i nađe da je odškrinut. Brzo zavuče ruku, napipa iznutra kvaku na vratima i okrene je u prikladnom smjeru. Vrata popuste. Krici su sad opet bili glasniji.

Oklijevajući donekle – jer tek mu je sad palo na pamet da ga se to što čuje možda ipak ne tiče i da nekome možda neće biti drago što se miješa – zakorači u sobu. Ostavio je vrata otvorena za sobom, da bar nešto svjetla izvana uđe u sobu. Krici su dopirali s kreveta.

Ondje se vidjela tamna masa kojoj se jedan dio micao. Taj dio bio je na uzglavlju, ali je bio nekako prevelik za glavu, bar se tako činilo u tami. Kričanje se i dalje čulo, ritmično, nepokolebljivo, neutješno i očajno.

Rok Račić se vrati dva koraka i napipa prekidač kojim se moglo upaliti svjetlo na balkonu. Vani plane slaba svjetiljka, ali svejedno dovoljno jaka da obasja prizor u sobi.

Soba je bila uredna, nigdje nije bilo ni bačene odjeća ni raspakiranih torbi kao kod njega, kofer se nigdje nije vidio, moglo se učiniti da tu nitko i ne stanuje. Moglo se, da na krevetu nije ležala žena i kričala.

Bila je potpuno obučena, nije čak ni deku prebacila preko sebe: duga, tamna haljina s nekim svjetlijim točkama, valjda cvjetićima, i prsluk od kože ili nekoga sličnog svjetlijeg materijala. Noge u čarapama, vidjela su se stopala. Ruke opuštene niz tijelo. Samo se glava micala: sad lijevo sad desno letjela je po jastuku, a skupa s glavom letjela je velika masa tamne kose, koja je malo kasnila za glavom, zbog inercije, pa je lice čas nestajalo u toj kosi, a čas se iz nje opet pojavljivalo, blijedo i zgrčeno. Na slabu svjetlu s balkona vidjelo se da je osuto sitnim kapljicama znoja.

Rok Račić je na trenutak stajao tako, a onda načini dva koraka i sjedne na krevet. Zgrabi ženu za ramena i stade je drmati.

Pomislio je, naravno, na padavicu, na ludilo, na koješta drugo. Ali, već ga je bila uhvatila panika od tih krikova, osjećao je da ih mora nekako prekinuti, po bilo koju cijenu. Zato je uhvatio ženu za ramena i dobro je protresao.

Ali, krici nisu prestajali. Žena se nije budila, bar u prvi mah. Onda je ipak otvorila oči, ali su krici i dalje izlazili iz njezinih usta, kao da nije ni svjesna da ih ispušta, kao da umjesto nje viče tkogod drugi. Rok Račić pruži ruku i blago joj dlanom prekrije usne. Drugom ju je rukom i dalje držao za rame.

Sad je vidio da je žena mlada, mlađa od njega, vidio je da je lijepa i da je svjesna da je on tu i da sjedi na njezinu krevetu. Vidio je da se sasvim probudila i da više neće kričati. Zato je polako spustio dlan s njezinih usta.

– Dobro je – reče Rok Račić. – Sve je u redu.

Nije još bilo vrijeme da objašnjava kako se tu našao, ni zašto je učinio ono što je učinio. Samo je dalje držao ženu za ramena, osjećao je želju da je privije k sebi (oči su joj bile krupne i vlažne na slabom svjetlu s balkona, mogao je osjetiti miris njezine kolonjske vode, taman miris, kao što je i ona bila tamna) želio je govoriti, ali nije imao što. Sjedili su tako nekoliko trenutaka i za sve to vrijeme žena je netremice gledala u njega. Njemu je na trenutak sijevnula kroz glavu sumnja da je možda ipak luda kad tako uporno gleda, ali je svejedno izdržao pogled. Izvana je strujao morski zrak i hladio mu leđa.

Onda je žena progovorila. Rekla je nešto čemu se Rok Račić ne bi nikad nadao, ali što mu je ipak donekle objasnilo zašto ga ona tako uporno promatra. Rekla je:

– Jeste li vi Rok Račić?

Spustio je ruke s njezinih ramena. Ono s krikovima bilo je teško i mučno, ali to je ipak bilo nešto što se njega osobno i nije ticalo. A sad se odjednom pokazalo da žena znade i njegovo ime. Sad su odjednom i oni krici zadobili drugačije značenje.

Nagnuo se i napipao prekidač male svjetiljke pokraj kreveta. Planulo je svjetlo, ženina kosa je od crne postala smeđe-crvenkasta, ali su oči ostale iste. Gledala ga je otvoreno i mirno.

– Kako znate? – upitao je.

– Mi smo od iste struke – rekla je i nasmiješila se. Onda je pružila ruku: – Ida Pšeničnik. Iz Osijeka. Radim u muzeju.

Rukovali su se u tome smiješnom položaju, sjedeći oboje na krevetu, i tek je tada Rok Račić spustio lijevu ruku s njezina ramena.

– Jesmo li se već sreli? – upitao je poput udvarača na plesu u predgrađu.

Oboje su se na to nasmiješili. Ona je odmahnula glavom, a onda posegnula za čašom što je stajala na noćnom ormariću, uzela pilulu što se bijelila pokraj čaše, pa je sve to popila.

– Nismo – rekla je odahnuvši. – Vidjela sam neke vaše fotografije. A kako se zanimam za ljude iz struke... Vi ste preko balkona?

Kimnuo je glavom. Nije mu dala priliku ni da je upita gdje je to vidjela fotografije, ni zašto ih je zapamtila, ni kako ga je odmah prepoznala. Razgovor je išao drugim smjerom. Upitao je:

– To vam je od rata?

Poniknula je glavom, kosa joj se spustila s obje strane lica, a lice je potonulo u lijepu ljubičastu sjenu iz koje su sjale samo oči, koje nisu gledale Roka Račića, nego njezine ruke što su ležale skupljene u krilu, mirne i bijele, dugih mršavih prstiju.

– Ne javlja se često – rekla je. – Možda jednom ili dvaput mjesečno. Uvijek je isto. To što sanjam, to nipošto nije najgore što sam vidjela. Ljudi su ginuli pokraj mene, jednom mi je u krilo doletjela nečija otkinuta glava, ovako, tu gdje su mi sad ruke. Ali, to ne sanjam.

Nije u njezinu glasu bilo ni ganuća niti plača, izgledalo je kao da joj je sve to o čemu priča više zanimljivo nego strašno. Kao da nije još maloprije onako očajno kričala.

– Nego? – upitao je Rok Račić.

– Jednom smo bili zatrpani – rekla je žena (on ju je u sebi sad već zvao Idom) odmahujući glavom. – Bila je stara kuća, zapravo, kuća u kojoj sam odrasla, premda sad tamo više ne živim... Sve se srušilo, i mi nismo mogli van...

– Ostali ste prikliješteni?

– Ne – odmahne ona. – Nisam dobila ni ogrebotinu. Ni ja, ni itko drugi. Nismo ostali ni bez zraka. Malo prašine, i gotovo. Uostalom, trajalo je samo sat vremena, došli su ljudi i otkopali nas. Ali, to stalno sanjam. To, ili nešto slično.

– Uvijek isto?

– Isto. Tada, dok je trajalo, nisam se mnogo ni bojala. Ali u snu... Čini mi se da sam živa zakopana. Svaki put kad sanjam, sve je gore i gore. I ne može me ništa probuditi, nikakav zvuk ni dozivanje... Čini mi se da ću jednom tako i umrijeti... Tek kad me netko protrese... Zapravo, ne bih ni smjela sama putovati...

Odmahivala je glavom, a njezina je kosa pratila taj pokret, polako i lijeno, i tako pokazivala koliko je teška i bogata. Tu više nije bilo mnogo toga što bi se moglo reći. Sjedili su nekoliko trenutaka u tišini.

– Pa eto – rekao je napokon Rok Račić – sad nećete biti sami. Ja sam u susjednoj sobi, a kroz zid se sve čuje...

– Nadam se da više neće opet tako brzo – rekla je Ida.

– Koliko ostajete?

– Tri dana. Do subote.

– I ja.

– I vi u Arhiv?

– Uglavnom. E, pa onda – uzdahne Rok Račić – s obzirom na to da smo od iste struke, i s obzirom na to da nas je slučaj povezao... Mogli bismo skupa na večeru?

– Može – rekla je Ida. – Moram se samo presvući.

Rok Račić bio je veseo. Riješio se samoće, žena je lijepa, bit će ugodan razgovor, a osim toga, Idi treba pomoć, a to će možda držati na uzdi njegovu alergiju. Pošao je prema vratima, a onda se predomislio i vratio do balkona.

– Ako sretnem koga na hodniku izlazeći iz vaše sobe... – promrmljao je.

– A ako vas je tko vidio dok ste ulazili preko balkona? – Ida je sad stajala i on je mogao konstatirati da ima lijepu figuru i dug vrat. Stvari su se povoljno razvijale. Zastao je na vratima balkona. Ona je i dalje gledala za njim.

– A gdje ste to vidjeli moju sliku? – upitao je.

Ida se smiješila. Bilo je u tom smiješku možda malo ironije, ali još više topline koju je izazivalo prisjećanje.

– Kod jednog vašeg prijatelja – rekla je. – Nisu baš reprezentativne te slike. Iz rova.

– Ratne? Onda su svježe?

– Bili ste s njim na Kupi i u Pakracu. Jako je lijepo govorio o vama. Pokazivao mi je te slike skupa sa slikama svoje obitelji. Zove se Štef.

– Varlaj?

– Tako je.

– Opet on.

– Kako to mislite? – upita Ida.

– Ništa – odmahne Rok Račić. – Ništa, ništa.

Onda objaši balkonsku ogradu i nestade u mraku.

3.

Kad je bio na vrhu zida, odjednom se upitao što bi Ida rekla da ga sad tako vidi. Ta mu je misao bila u isto vrijeme i ugodna i neugodna: ugodna zato što je svjedočila da mu Ida počinje nešto značiti, čim i u ovako čudnoj situaciji pomišlja na nju; a neugodna zato što je doista imao sve razloge da se posrami, da bude sretan što ga ona sad ne može vidjeti.

Jer, činio je nešto krajnje neobično, nešto protivno svojoj naravi, nešto za što ne bi nikad ni pomislio da je kadar: skakao je noću u tuđi vrt, uvlačio se u nj kao lopov, pipajući u džepu baterijsku svjetiljku i razmatrajući mogućnost da bude uhićen kao razbojnik. Bilo je u tom pothvatu nečega sramotnog, nečega neugodno intimnog, kao kad veliko dijete sisa prst ili mokri u krevet. Jer, Rok Račić je u taj vrt ulazio onako kako narkoman provaljuje u ljekarnu, ne pitajući se ni o uzrocima ni o posljedicama, i bilo je bolje da Ida za to ne zna, sad, kad su se tek bili upoznali. Upoznali su se, doduše, tako što je on preko ograde uskočio k njoj i otkrio jednu njezinu intimnu tajnu; ali, to je bilo drugo, to je radio radi nje, a ne radi sebe. A sad je opet preskakao ogradu, ovaj put radi sebe; znao je da ne valja, ali je isto tako znao i da mora.

Imao je, doduše, i neko razumno objašnjenje za svoje ponašanje. Bio je popodne vidio ono svjetlo (sve je sigurniji bivao da ga je doista vidio), i morao je doznati o čemu se radi. Kuća je, navodno, bila prazna, dundo Lukša je nestao, sve je bilo zaključano, a nitko kao da nije znao ni što je s čovjekom ni što je s kućom. Nazvao je bio te večeri svoje roditelje u Split i doznao da ni oni nemaju od Lukše nikakvih vijesti, premda je Lukša bio najbliži prijatelj Račićeva oca, zapravo, jedini koji mu je još ostao, nakon moždanog udara i preseljenja iz Zagreba u Split. Ni o Lukšinoj kući nisu roditelji znali ništa, i tako je sve bilo vrlo zagonetno.

A opet, da se ide raspitivati kod policije, činilo se Roku Račiću nezgodno: niti je Lukša kad volio policiju, niti ju je volio on sam; a osim toga, Lukša je u doba najžešćeg rata imao vrlo važnu ulogu u vojsci, pa bi tako raspitivati se o njemu u ovom nemirnom dubrovačkog području možda značilo zabadati nos gdje ne treba. Ukratko, Roku Račiću se činilo kako mu, ako želi išta saznati, jedino preostaje da skoči u vrt i malo razgleda, da možda nađe koji odškrinut prozor i uvuče se u kuću, koliko god da je sve to bilo protivno i njegovoj naravi i njegovu iskustvu.

I, tako je sad sjedio na vrhu zida, udisao vlažni miris vrta pomiješan s još nekim zagonetnim vonjem koji je istom trebalo identificirati, i oklijevao je da skoči dolje. Dok su večerali, oko osam, bila se spustila kiša, a nakon nje se nebo razvedrilo, bilo je mnogo krupnih, gotovo ljetnih zvijezda, i na trenutak je Roku Račiću bilo kao da se opet vratio u djetinjstvo, kad je ljeti znao sjediti navečer u tom vrtu i buljiti u nebo, dok su na terasi iza kuće njegovi roditelji i još neki ljudi večerali ribu, a potom se glasno smijali na Lukšine šale. Bilo je sad još rano, možda negdje oko pola dvanaest, ponegdje su još svijetlili prozori i čuo se zvuk televizora. Bila je tiha dubrovačka večer, a Rok Račić je sjedio na zidu pitajući se ima li dolje u vrtu kakav zgodan kamen koji bi mu pri doskoku pomogao da slomi članak, da ostane tamo ležati, i da se tako definitivno udesi i osramoti.

Skočio je onoga časa kad je osjetio da mu se bliži napadaj kihanja. Samo bi mu još trebalo da stane kihati ondje na zidu, i da uzbuni pola susjedstva. Strmeknuo se ravno dolje u vrt i malko posrnuo, gotovo da se nosom zario među ono bilje što ga je to poslijepodne motrio. Toga časa je shvatio i odakle dolazi onaj neobični miris što ga je njegov osjetljivi alergičarski nos nanjušio još sa zida: bio je to vonj toga korova, ili koji je već vrag to bio.

Miris je bio malko kiselkast, ali ujedno i sladak, kao malo na vaniliju i malo na limun, uz dodatak onoga poznatog mliječnog, ljepljivog vonja što ga odaju slomljene stabljike. Možda zbog zaposlenosti oko toga njuškanja, možda zbog šoka pri padu u vrt, podražaj na kihanje odjednom je nestao.

Rok Račić se uspravi i polako krene prema kući, po bijeloj stazici između dvaju dijelova vrta koji su nekad bili vrtal i đardin. Zasad nije palio baterijsku svjetiljku, da ne bi privukao čiju pažnju, jer s okolnih su ga prozora možda mogli vidjeti. Odlučio je da se posluži ručnom svjetiljkom samo ako bude baš prisiljen. Zasad je sve išlo glatko.

Približio se ulaznim vratima i popeo se uz one tri stepenice što su do njih vodile. Zastao je na pragu i osluškivao. Nije se čulo ništa osim njegova vlastitog šumnog disanja i daleke glazbe s televizora u okolnim kućama. Pritisnuo je kvaku; naravno, bilo je zaključano, a mehanizam se oglasio prodornim, škljocavim zvukom.

Zavukao je ruku u džep pa odande izvadio ukosnicu. Našla mu se pod prstima dok je toga predvečerja sjedio na Idinu krevetu, i dok mu je ona pričala kako je ružni san muči samo onda kad zaspi po danu, a kako to toga poslijepodneva nije mogla izbjeći, jer je bila osobito umorna. Napipao je tada tu ukosnicu, prekrio ju je dlanom, a poslije ju je sakrio među prste i strpao u džep, osjećajući se pri tome kao kakav fetišist, ali zamjećujući da u toj krađi ipak ima i nekakve draži. Sad je tom ukosnicom stao prčkati oko brave.

Ali, to, naravno, nije išlo. On je, doduše, znao komadićem žice otvoriti bravu na automobilu, i to prilično brzo vješto, ali ovo je bilo nešto drugo: ukosnica je bila malko predebela, a brava je bila moderna i nova, namijenjena za posve tanki ključ s mnogo malih bradavica od kojih svaka sjeda u svoju rupicu u mehanizmu. A osim toga, Roku Račiću ruke su se tresle, i opet ga je uhvatio sram, pa se pitao što to uopće radi. Zar doista ne može bez Lukše, zar je toliko o njemu ovisan? Ukosnica je, k tome, odvlačila misli i prema Idi, i opet je bio zadovoljan što ga ona ne može vidjeti. Napokon je zastao, s ukosnicom na dlanu, u tamnoj sjeni nadvraća, i pitao se zašto se ne odazove zovu toga malog komada kovine, umjesto što se izlaže opasnosti da napravi kakvu nepriliku i sebi i drugome. Zašto se, ukratko, ne okrene udvarati Idi onako kako se i pristoji, umjesto što se tepe po mraku (ostavivši nju u Argenitini da gleda televiziju, ispričavši se posjetom nekakvim rođacima, čak je ni ne pozvavši u šetnju Stradunom), pa se uvlači u ovaj vrt u kojem ga čekaju tko zna kakve neprilike. Stajao je u tami s ukosnicom na dlanu (osjećajući kako mu se podražaj na kihanje udaljuje poput ljetne grmljavine), i pitao se kako je ta večer mogla završiti, da se samo malo potrudio.

Večerali su bili skupa u hotelskom restoranu, i tu su razmijenili osnovne informacije. Ida je bila ondje zato da bi pokušala istražiti što su točno Dubrovčani znali o Slavoniji od XVI do XVIII stoljeća, i kako su zamišljali Osijek, kod kojega je Mehmed paša Sokolović načinio golemi most prilikom pohoda na Siget, o čemu pišu i dubrovački pjesnici. Ida je bila namjerila popisati spomene Osijeka i Slavonije u dubrovačkim dokumentima, pa ih komentirati i objasniti, i to joj je trebao biti magisterij. U hotelskoj blagovaonici, gdje se iza staklenih zidova slutila tamna pučina (stakla su odražavala njihova pomalo blijeda lica), Ida je s velikim žarom govorila o potrebi da se ispita što su razne hrvatske zemlje u prošlosti znale jedne o drugima, kakve je predodžbe imao jug o sjeveru a sjever o jugu. Bila je lijepa dok je govorila, glas joj je bio mek i nekako ganut, kao na rubu plača, i nekako se činilo kao da ona svemu tome prilazi mnogo osobnije i s mnogo više intimnog uloga nego što je Rok Račić ikad mislio da će sam moći prići svojim temama. Čak i temi odnosa kazališta i vlasti u starom Dubrovniku, s kojom je malko paradirao pred Idom te večeri.

Ali, već je tada znao da mora doći u ovaj vrt, već je tada bio odlučio da preskoči ogradu, i zato je i bio pomalo odsutan i ne baš u najboljoj formi. Zato je njihova večer završila naprasno, u trenutku kad je trebalo da skupa pođu u šetnju, ili da barem skupa nešto popiju u salonu: tada je Rok Račić pogledao na sat, a potom se ispričao pa otišao. Zapravo, bilo je tada još prerano za skakanje preko ograde, ali on se bojao da se poslije – ako zađu u razgovor – neće moći tako lako oprostiti, a da će se možda i predomisliti što se tiče Lukšina vrta. Zato je otišao tako naprečac, i zato je onda još dugo lutao gradom sam dok nije došao trenutak da napokon skoči preko ograde.

A sad je stajao tu, s ukosnicom na dlanu, i pitao se je li vrijedilo. Bilo je očito da u kuću neće moći ući, jer su vrata bila čvrsta, a brava nije popuštala. Svi su prozori očito bili čvrsto zatvoreni, pa ni tu nije bilo nikakve nade. Otraga je bio balkon i tuda se nije moglo. Što, dakle? Je li došao uzalud? Je li besmisleno upropastio jednu lijepu večer?

Spustio se niza stube i prišao jednome od podrumskih prozora. Prozori su bili poveći, slični kao i na kući, samo što su imali na sebi rešetke. To zapravo i nije bio podrum, nego više suteren, prostorija je tek do pola svoje visine bila pod zemljom, dok je ostatak bio iznad tla. Rok Račić klekne i zabulji se u tamna stakla držeći se rukama za rešetke.

Unutra je nešto svjetlucalo.

Bila su, zapravo, dva mala svjetla, jedno crveno, a drugo zeleno. Ali, bila su oba prilično daleko, i nije se moglo razabrati o čemu se radi. Mogla su to biti signalna svjetla na hladnjaku, ili na kakvu mjernom instrumentu, ili čak i na video-uređaju. Mogao je to biti plinski žižak ili njegov odsjaj na kakvoj glatkoj površini.

Ali, što će uopće tamo hladnjak, ili mjerni instrument, ili video? Rok Račić se jasno sjećao da je tu nekad bila starinska konoba, doduše, malo preuređena, ali ipak konoba, s bačvicama, gumenim crijevom, lijevcima i takvim stvarima. Lukša se amaterski bavio podrumarstvom. Što tu radi signalno svjetlo? Ili je to možda tek strujomjer?

Nije mu preostalo drugo nego da zapali baterijsku svjetiljku.

Tek je tada vidio da ono crveno i zeleno svjetlo zapravo prosijavaju kroz pukotinu. Jer, prozori su s unutrašnje strane imali drvene kapke (obojene nekom tamnom bojom), a kapaka se Rok Račić također nije sjećao prilikom prijašnjih boravaka u toj kući. Na jednom se mjestu kapci nisu posve dodirivali, i kroz tu je pukotinu nešto prosijavalo.

Pitao se je li moguće da je to svjetlo – našavši se pod osobitim kutem – on ugledao i s ograde, toga poslijepodneva. To je bilo slabo vjerojatno. Znači, bljesnulo je nešto drugo. Možda postoji još koji prorez, malo širi?

Odbauljao je do drugog prozora. Nije više osjećao sram, kao što više nije ćutio ni podražaj na kihanje. Samo miris vrta (one neobične biljke u njemu), pa miris žbuke, mora, noćne vlage, i možda, odnekud, sasvim slab miris medikamenata, s obzirom na to da je to ipak bila liječnikova kuća. Treperenje zvijezda i tihi zvuk grada.

Na drugom prozoru bile su škure još malo jače razmaknute. Iza njih se nije vidjelo nikakvo signalno svjetlo, ali se zato moglo bolje poviriti u unutrašnjost podruma. Doduše, svjetlo baterijske svjetiljke odbijalo se od stakla, zasljepljivalo oči, ali ako bi se na prikladan način zaklonilo dlanom, moglo se vidjeti.

Vidio se komad stola, i na stolu nekakvo posuđe. Stol je bio bijel, i posuđe je također bilo bijelo. Bile su to neke porculanske zdjele, kao u kuhinji, ali ipak drugačije, pa onda nekakva plitica, nešto što je možda bilo menzura. I još, okrajak nečega žutog, za što je Rok Račić nakon nekog vremena zaključio da mora biti tučak kakav se upotrebljava u starinskim avanima. Vidio je, napokon, još nešto žuto, što je moralo biti jedna od plitica vrlo osjetljive vage. Sve je to na nešto podsjećalo, kao što i inače sve na nešto podsjeća, ali Rok Račić još nije znao na što.

Nije imao ni vremena da o tome misli, jer iznenada je sasvim jasno začuo ključ u vratima. U prvi mah je pomislio da su to vrata kuće, iznad njegove glave, ali je onda shvatio da je zapravo riječ o vrtnim vratima, prema ulici, koja su također imala cilindričnu bravu što se otvara tankim ključem. Netko je bio na ulazu u Lukšin vrt.

Rok Račić shvati kako više nema vremena ni za što, jer se tamna sjena vrata već počela micati. Tko ima ključ? Hoće li sad ugledati Lukšu? Zar stari doktor samo noću dolazi u posjet vlastitoj kući? Ili to netko drugi čuva kuću i obilazi je u ovako neobično doba? Ni za što više nije bilo vremena, pa se Rok Račić naprosto skutrio kraj prozora, iza grma lovora, nadajući se da ga neće ugledati ako se ne bude micao i ako oni ne upale svjetlo.

Vrata su se pomakla, ukazala se prilika čovjeka na pragu. Bilo je odviše tamno da bi se išta vidjelo. Rok Račić je uzbuđeno disao u svom skrovištu. Tamna prilika zađe u vrt i krene prema kući.

Rok Račić stezao je u ruci bateriju, spreman da njome zaslijepi neznanca, pa i da je upotrijebi kao oružje, ako zatreba.

Ali, neznanac zastade nakon dva koraka. Potom učini nešto neobično: sagne se i uzbere nekoliko strukova one neobične biljke što je ondje rasla.

Onda se vrati prema uličnim vratima, iskorači van, zatvori ih tiho i potom zaključa za sobom.

Rok Račić je dahtao u mraku. Što se to dogodilo? I, je li se doista dogodilo, ili se njemu samo učinilo? Je li moguće da je čovjek doista imao na glavi bijelu kapu prometnog policajca?

Nije to bio Lukša, to je bilo sigurno. Onda tko? I što će mu onaj korov, i to samo nekoliko stručaka?

Rok Račić ustane iz svoga skrovišta. Prođe kroz vrt, još se jednom osvrne na kuću.

Onda se sagne, pa i sam uzbere nekoliko strukova biljke, prije nego što će opet skočiti preko zida.

4.

Trgnuo ga je zvuk izvana.

Zabuljio se u strop, napeo uši. Zvuk je ličio na nekakvo grebanje, čuli su se i nejasni udarci, kao kad netko laktom ili koljenom udara po betonu, a onda i nešto što je moglo biti i nečije dahtanje, a i štošta drugo.

U njegovu je sobu dopiralo nešto svjetla izvana, gdje se sad – znao je dobro, jer je dugo buljio u taj prizor prije nego što je legao – pružila duga traka mjesečeva svjetla ljeskajući se srebrnasto poput mađioničarskog šala desno od Lokruma. Zagledao se u strop i osluškivao zvukove pokušavajući utvrditi što se događa, nastojeći se sjetiti je li bio zadrijemao ili ga je onaj zvuk samo trgnuo iz misli. Nije bilo sumnje: nešto se vani događalo, nešto što nije bilo ni vjetar, ni more, nešto što je morao proizvoditi nekakav čovjek, tu, u tom praznom hotelu, u tri sata u noći.

Ležao je i osluškivao. Još bi najljepše bilo da se to Ida, sad, usred noći, pokušava prebaciti preko balkona i doći k njemu, kao što se on toga predvečerja bio uvukao k njoj. Ali, premda su takve misli u noći i moguće i dopuštene, morao je ideju smjesta odbaciti. Uostalom, kad je okrenuo glavu prema balkonu, gdje je pregradni zid od armiranog stakla blistao na mjesečini, vidio je da je balkon prazan i da ondje nikoga nema, a pogotovo ne žene u bijeloj spavaćici i s raspuštenom tamnom kosom (tako ju je zamišljao); nije bilo ondje slike koja ga je uzbuđivala, ali koje se smjesta posramio.

A ipak, nešto se čulo, i Rok Račić se pitao koliko dugo to već traje. Nije točno znao ni koliko je vremena prošlo otkako je posve svjestan da je čudni šum uopće tu, a pogotovo nije znao koliko ga je dugo prije toga nesvjesno pratio. Jer, dotada je slušao zvuk mora i zvuk vlastitoga disanja – dok je razmišljao o svome životu – i čudni se šum morao u to umiješati.

Šum mora i šum disanja bili su slični: more je odvlačilo šljunak sa žala i opet ga vraćalo ujednačenim ritmom u kojem se ipak mogao razabrati zvuk pojedinih kamenčića, kao što se i u zboru ipak nekako čuju i pojedinačni glasovi. A šum u njegovim grudima – šum što se od toga poslijepodneva nesumnjivo pojačao – bio je također višeglasan, kao da svaka bronhija i bronhiola ima svoj vlastiti ton, kao na orguljama, i kao da sve to svira nekakvu melodiju koja nije nimalo vesela i ništa dobro ne obećava. Tu melodiju koja ga je tjerala da bulji u sjene na stropu i misli o vlastitom životu, da se pita što će biti dalje.

Zbacio je pokrivač, sjeo na krevetu. Zagledao se prema prozoru gdje zastori nisu bili navučeni, i gdje se jasno nazirao odbljesak mjesečine što je srebrila pučinu, onu istu koja je jednim svojim krajem odvlačila šljunak žala i opet ga vraćala uz tihi šum. Zapazio je da još uvijek diše ujednačeno, kao da kani usnuti, i da je zvuk u njegovim bronhijama još uvijek usklađen sa šumom žala, dolje, dvanaestak metara niže, gdje je more radilo svoj posao, i gdje se u taj vječni šum umiješalo nešto drugo, nešto što ga je i natjeralo da ustane iz kreveta. Čekao je sjedeći nepomično.

Nije razmišljao o svome životu povodom alergije zato što bi se bojao bolesti, niti zato što bi mislio da će mu ta bolest otežati život. Mislio je o tome zbog logike pojavljivanja alergije, zbog toga što sad više nije bilo sumnje o tome kako to ona dolazi i što je izaziva. Sad se uvjerio, toga poslijepodneva u Dubrovniku: ona je imala nekakve veze s njegovim poslom i s njegovom svakodnevicom. A to je onda možda značilo da joj je uzrok psihološki, i da, dosljedno tome, on više ne može vjerovati ni vlastitom organizmu ni samome sebi.

Jer, dok je bio na ratištu – a proveo je ondje više od godinu i pol dana, na Kupi, u Slavoniji i u zadarskom zaleđu – alergije naprosto nije bilo. Mogao je činiti što je god htio, jesti što je htio, živjeti kako ga volja, alergija se nije pojavljivala. Bila je od njega toliko daleko, da je pomišljao kako se riješio zla. Pomišljao je kako je ta bolest koja ga je pratila još od djetinjstva bila za to djetinjstvo i vezana, i kako je sad, kad je otišao u rat, kad su mu meci zviždali oko ušiju, napokon doista odrastao (premda su mu bile trideset četiri godine), i da je alergija nestala onako kako nestaju i dječje bolesti. Tek je u ratu, mislio je, izašao iz djetinjstva, pa je bilo i normalno da se tada riješi i alergije.

A sad, što je više zalazio u normalni život, što je više preuzimao svoje dužnosti u Zavodu, alergija se sve češće počela ponovo javljati. Najprije jednom, pa poslije nakon šest mjeseci, pa nakon još manjega razmaka, pa potom vrlo često. Opet je sve bilo isto. I, eto, dok je sad ustajao s ležaja i prilazio balkonskim vratima, on nije mogao a da ne sluša tu svirku u svojim prsima, nije mogao a da se ne pita koliko će daleko to još ići i kamo će ga dovesti.

Stao je kraj vrata i zagledao se van. Vidio je sad komadić obasjane pučine, vidio je metalnu ogradu balkona gdje blista na mjesečini i pregradno staklo prema Idinom balkonu koje je nalikovalo na zrcalo. Zvuk se sad čuo jače i određenije, i moglo se razabrati da se on sastoji od nekoliko komponenata, kao što se i zvuk u Račićevim prsima sastojao od više tonova.

Najprije, bilo je tu nekakvo struganje, kao kad bi se tkanina odjeće ili koža na cipeli povukla po hrapavom betonu hotelske fasade. Onda, čulo se povremeno nekakvo pljuskanje, kao da se dlan naglo stavlja na kakvu glatku, metalnu ili staklenu površinu. Napokon, razabiralo se i dahtanje, donekle škripavo i tegobno, kao u nekoga tko radi nešto vrlo teško.

Ili se sve to Roku Račiću samo činilo? Ili je sve to bila tek akustika noći, tek odjek zvukova iz njegovih bronhija, ili iz njegove glave koja se te noći tako tjeskobno pitala o smislu vlastita postojanja? Zar nije moglo sve to biti struganje nekakve grane po pročelju, vjetar što pomiče komad plastike ili tkaninu, šum zimzelena u noći? Rok Račić je osjećao kako mu srce kuca jače, ali kako mu je dah ujednačen, kako škripa i svirka u njemu traje i dalje, nepomućeno, kao da i ona ima nekakve veze sa svim tim zvukovima u tami. Pitao se može li njegova alergija i – priznavao je sada sebi – njegov očaj proizvesti sve te šumove, natjerati ga da ustane iz kreveta, da osluškuje, da se pita?

Jer, znao je, jasno je znao te vjetrovite noći: ponovna pojava alergije nije ništa drugo nego reakcija na civilni život. Onoga časa kad je opet počeo živjeti svakodnevno uobičajeno, kad se ponovno vratio u ono što je trebalo biti njegova biografija, vratila mu se i alergija. I, to ga i jest mučilo te noći: pitao se zar je moguće da njegov organizam voli rat, da se u ratu dobro osjeća, da je tek tada zdrav i savršeno funkcionira, a da se u miru bori protiv svega i nastoji da sam sebe uništi? Znao je što to znači: tek u blizini smrti, tamo gdje čovjek nije mogao znati neće li možda već za pet minuta biti mrtav, on je normalno živio i tijelo mu je funkcioniralo. A čim se vratio u svakodnevicu, čim se vratio sebi, sve je opet počelo. Zar je moguće da će se ubuduće s nostalgijom sjećati rata, onoga čega će se svi sjećati s užasom? Ta, zar nije i te noći, ležeći u krevetu – zamišljajući Idu kako spava s druge strane zida – osjetio kako sasvim jasno zavidi onim dečkima što sad, u ovome istom času, negdje u Konavlima čuče u rovu i osluškuju hoće li neprijatelj