Pjesma za rastanak

By Pavao Pavličić

Nakon ubojstva baritona iz amaterskoga pjevačkog zbora, Ivo Remetin, urednik crne kronike u prestižnim zagrebačkim dnevnim novinama, i njegov pomoćnik Lujo Katić upleću se u istragu koja će im otkriti zagrebački polusvijet što ga dotad nisu poznavali.
Pjesma za rastanak napeta je kriminalistička priča puna obrata i ujedno je jedan od prvih kriminalističkih romana Pavla Pavličića.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 16, 2017
• ISBN: 9788663292765

Book preview

Pavao Pavličić

PJESMA ZA RASTANAK

Impresum

Copyright © 2000 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Na ulazu u dvoranu Ivo Remetin je i nehotice zastao, a ruka mu je sama poletjela prema čvoru kravate koja ga je davila oko vrata.

– Davno nisam bio na koncertu – reče. – Ne znam kako ću se snaći.

Takvu priliku za ludiranje Luka, dabome, nije mogao propustiti. I doista, već je mljeo, brzajući i sav se topeći od miline i lažne udvornosti, poput kakvoga turističkog vodiča:

– O, molim, pomoći ćemo vam da se snađete, znamo mi da ste vi navikli na počasnu ložu, ali, što možemo, ovdje počasne lože nema, ni uopće ikakve, ali mi ćemo se već potruditi da vam u svakom pogledu olakšamo...

Remetin je frknuo, ali mu nije bilo krivo. A njegova žena smijala se na sav glas: ona je voljela Luku i uvijek bi se čudila kad bi joj se Remetin tužio kako Luka glumata po redakciji. Zbog toga glumatanja malo ga je tko uzimao ozbiljno, premda je bio jedan od najdarovitijih novinara što su se ikada pojavili u nas. Luka je završio kazališnu akademiju kao jedan od najboljih u svojoj klasi, ali se onda iznenada bacio na novinarstvo i postao jedan od stupova crne kronike u kojoj je Ivo Remetin bio urednik.

– Hajde, mladiću, vodite nas! – reče urednik Luki. – Za napojnicu trenutno nemam sitnoga.

Luka ga pogleda iznenađeno: Remetin ga je bio navikao na to da od njega, svojega urednika, za svoje točke dobiva samo režanje i smrknuto lice. Iznenadio se toliko da se od vodiča i poslužitelja sad pretvorio u muzičkog kritičara iz novina u kojima su obojica radili. Obrazi su mu se naduli, počeo je puhati i stenjati poput stokilaša, a ruka mu je gladila zamišljenu bradurinu.

– Htio bih vas unaprijed upozoriti – rekao je, pušući sipljivo – na osobiti spoj gracilnosti i vehemencije kojim dirigent iz zbora izvlači najtananije kadence, maestralno ujedinjujući pjevače u radosti kolektivnog muziciranja...

Remetinova žena se smijala. Luka je u svakoj situaciji znao pronaći odgovarajuću osobu koju će imitirati. Bio je rođen za estradu. Uto su našli svoja mjesta i sjeli, pa se Luka umirio na stolici, samo su mu oči iza naočala lutale dvoranom. Okolo su bili ljudi u tamnim odijelima, žene u večernjim toaletama, a mnogi od njih očito se u toj odjeći nisu osjećali prirodno, pa su se držali ukočeno: nisu baš često dolazili na koncerte, niti su se tako svečano odijevali. Remetin je znao da Luka sve to opaža bolje od ikoga.

– Imaš li tremu? – upita ga.

– Ja? – graknuo je Luka.

Remetin je znao da je Luka nervozan i da će vjerojatno uskoro opet početi nešto izvoditi: kad je bio uznemiren, uvijek je glumio i prenemagao se. Osim toga, usne su mu neprestano stajale kao da će zazviždati; i po tome se moglo znati da samo što ne iskoči iz kože od treme.

Jer taj koncert, to kao da je bio njegov nastup; Remetin i njegova žena bili su tu zbog Luke. Lukina majka, koju je Luka jedinu imao (a pričalo se da se zbog nje nije ni oženio, premda to nije bila istina), pjevala je u zboru. Bila je nastavnica u osnovnoj školi, još su joj dvije godine ostale do penzije, a već se naveliko pripremala za to da, kad joj ostane mnogo vremena, ne bude dosadna ni sebi ni drugima. Tako se bacila na pjevanje u zboru, jednome od nekolicine koji postoje u Zagrebu. I, sad je imala koncert. Za druge članove zbora to je bilo nešto obično, jer su jednom na godinu priređivali koncert u Zagrebu, a inače su odlazili na turneje i gostovanja. Ali, za Lukinu majku to je bio prvi nastup, pa je bila uzbuđena, a s njom i Luka.

Luka se, naravno, i na njezin račun šalio, tvrdio je kako će u dvorani popucati prozori kad stara cikne svojim sopranom istreniranim na školskom hodniku, ali Remetin je znao kako Luka nizašto na svijetu ne bi dopustio da majka opazi njegovu ironiju prema svemu tome. Zato je, uostalom, nakon dugoga češkanja iza uha, zviždukanja i brisanja naočala, pozvao na koncert svojega šefa i njegovu ženu.

Zato je sad i bio nervozan. Vrpoljio se na stolici, a onda se nagnuo prema Remetinovoj ženi, očito u namjeri da opet izvede neki od svojih štosova. Ali, u tome času svjetlo se ugasilo i zavjesa se digla. U tišini, prije pljeska, Luka je još uspio promrmljati:

– Ti bokca! Sad će Pioniri maleni.

Remetinova žena opet se zagrcnula od smijeha, jer je upadica doista bila dobra: članovi zbora bili su odjeveni u plave suknje ili hlače i bijele bluze, onako kako su se nekada davno odijevali, a neke žene čak su imale cipele bez potpetica. Očito su željeli naglasiti jednostavnost i skromnost, nasuprot onim zborovima čiji članovi nastupaju u gala-toaletama i smokinzima.

Dirigent je izašao i duboko se poklonio, malo dublje nego što je bilo primjereno njegovu statusu amaterskog zborovođe. Onda se okrenuo leđima prema publici i podigao ruke. Začuo se treperavi Lukin šapat, trenutak prije nego što je zbor zapjevao:

– A gledaj stare! Gledaj ti nje, tako ti boga!

Lukina majka bila je u prvome redu, kraj dirigentove lijeve ruke, među mezzo-sopranima. Doista, držala se strogo, čak namršteno, a kad je dirigent podigao ruke, udahnula je vrlo duboko, čak se malo podigla na prste. Doimala se doista pomalo smiješnom, onako sitna, sijeda i puna žara.

Zbor je bio poslagan u četiri reda, dva reda žena i dva reda muškaraca. Stajali su na praktikablima koji su bili zastrti nekakvom plavom tkaninom. Zapjevali su, a jabučice su im u grlima putovale gore-dolje, više od uzbuđenja nego od pjevačkog napora. Počeli su pianissimo, a onda su glasovi rasli, sve jače i jače, uzdižući se gotovo do urlanja. Luka je odmahivao glavom i sve nešto mrmljao u bradu, kao da mu je žao što ne može odmah obznaniti svoje komentare.

Prva pjesma završila je vrlo naglo i glasno, a osobito su se isticali baritoni i basovi, možda zato što su stajali visoko, u posljednjem redu, a možda i zato što su im glasovi bili jaki: sve su to bili mladi ljudi. Kao što to obično biva kad čovjek gleda veću skupinu ljudi, Remetin je odmah, ne znajući ni sam zašto, izdvojio među njima trojicu, pa je motrio samo njih. Jednoga od njih zapazio je zato što je bio bradat i neobično je jako otvarao usta, kao da se utapa. Drugoga je zapazio zato što je bio albino: kosa mu je bila bijela, naočale crne, a put ružičasta, dok su se žile na vratu doimale zastrašujuće. Treći ga je privukao neobičnom bljedoćom; imao je crnu kosu a put mu je inače vjerojatno bila maslinasta, ali sad je postala siva.

Taj se, uostalom, držao najčudnije. Kako se pomalo uživljavao u pjesmu, zbor se sve više i više talasao, žene su naginjale glavu poput ptica pjevica, neki su zaokretali u ritmu gornji dio trupa lijevo i desno, neki su kimali. A taj blijedi i crnomanjasti mladić, klatio se nekako drugačije od ostalih, polaganije, naprijed-natrag, i nekako mlohavo. Kao da se nije ljuljao svojevoljno, i kao da to ljuljanje nije bilo izazvano uživljavanjem u pjesmu, nego nečim drugim. Postupno, Remetin se koncentrirao samo na nj i gotovo da nije skidao oči s njega.

Kad je druga pjesma završila, Luka je puhnuo, kroz aplauz.

– Ako je počelo ovako – reče – tko zna kako će završiti. Ima li tko aspirina?

– Imaš ti svoj priručni sanitet – kaza Remetin. – U lijevom unutarnjem džepu, ako se ne varam.

– Ja? – rekao je Luka.

Luka je nosio dosta uske sakoe, jer je bio mršav, a volio se i lijepo odijevati. U unutarnjem džepu sakoa obično je imao metalnu bočicu, malo zaobljenu, i u njoj oštro piće. Nabavio ju je negdje u inozemstvu, a u redakciji su govorili da on za tu bočicu ima specijalne navlake, u uzorku onoga odijela koje trenutačno nosi. Za Luku se govorilo da voli popiti, pa čak i solo. Ali, tu je bočicu Remetin rijetko imao prilike vidjeti: koliko god su njih dvojica zajedno svašta prošla, uvijek su nekako bili u blizini nekakve krčme.

Luka nije stigao opširnije odgovoriti, jer je započela iduća pjesma. Ta je bila živahna, nekakva obrada narodne poskočice ili nešto slično, pa je u njoj bilo dosta pokliča, ponavljanja besmislenih slogova i upadanja jednih glasova drugima u riječ. A budući da je to bila pjesma u kojoj razgovaraju mladić i djevojka, osobito su važni bili soprani i basovi: soprani su hihotali, a basovi brundali i mumljali.

Tako je Remetin opet obratio pažnju na onu svoju trojicu pjevača. Bradonja je i dalje zijevao kao riba na suhome, albinu su žile još više iskočile a u licu je postao plavkast od napora, dok su mu naočale zlokobno bljeskale. A onaj treći, crnomanjasti a blijedi, ljuljao se i dalje, ali sad sasvim polako, i to se više ni slučajno nije moglo pobrkati s ritmom pjesme: ljuljao se toliko da je počeo ramenima dodirivati ramena pjevača kraj sebe. Oni su to zapazili i već se vidjelo kako, držeći glave i dalje ravno, krišom skreću očima prema njemu, a moglo se zamisliti i da ga pomalo gurkaju nogama: saberi se, čovječe, što ti je!

Ivo Remetin sad je sasvim usmjerio pažnju na njega, potpuno uvjeren da s čovjekom nešto nije kako valja. Kao i uvijek u takvoj situaciji, nije mogao a da ne zatraži Lukinu pomoć.

– Luka – rekao je šapatom – gledaj kako se onaj tamo klati.

– Gledam ja njega već neko vrijeme – prošištao je Luka, kojemu je teško nešto moglo promaknuti. – Gledam, šefe. Cuga?

– Sumnjam – odmahnu Remetin.

Njegova žena pogledala je jednoga pa drugoga, a onda se zapiljila prema pozornici. Očito, nije ništa opažala, ona je bila obična gledateljica, bila je tu radi glazbe.

– Koji je to? – upitala je.

Nije još ni dorekla, a čovjek se srušio. Pao je usred pjesme: strmeknuo se naprijed, navalio se na čovjeka ispred sebe pa ga srušio. Taj je pak izgubio ravnotežu i poletio na žene, ali usput i malo u stranu: pokušao se uhvatiti za susjeda ispred sebe, ali je samo povukao još nekoga za sobom. Padali su kao domine. Dvoranom je prošao uzdah iznenađenja, onda se začuo prvi pokušaj smijeha. Ipak, ondje na pozornici svi su se brzo dignuli na noge, bilo ih je sram pred publikom. Ali onaj mladić, onaj crnomanjasti, ostao je ležati na praktikablima. Glava mu je bila dolje a noge gore, ležao je potrbuške.

Zastor je naglo pao.

2.

Jureći kroz hodnik, susretali su uplakane žene. Brisale su suze, pitale na brzinu jedna drugu kako izgledaju, onda su popravljale frizure i jurile prema pozornici. Plakale su jer su bile uzbuđene, jer je koncert prekinut, pa je tako na cijeli taj nastup pala nekakva sjena. Zato je bilo važno da se koncert što prije nastavi, pa su žene žurile za glasom nekoga čovjeka koji je vikao iz desne kulise:

– Idemo, idemo, brzo, na pozornicu, na svoja mjesta!

Premda su pjevači u tome zboru bili amateri, spontano su prihvatili krilaticu svih profesionalaca: predstava se mora nastaviti bez obzira na sve. To prije što je ovdje najvjerojatnije posrijedi bila sitnica, nesvjestica, trenutačna nezgoda koja se brzo zaboravlja. Tako je nekako mislila i publika, pa je disciplinirano ostala na svojim mjestima, čekajući da se zastor opet digne i da se začuje složna zborska pjesma.

Tako je mislila i Remetinova žena, pa je čudno pogledala Remetina i Luku kad su ustali i požurili prema izlazu, i to prema malim vratima kraj pozornice, da kroz njih zađu iza kulisa. Remetin je promrmljao nekakvu ispriku, nešto u tom smislu kako ona neka i dalje samo sjedi i uživa, a oni će se odmah vratiti. Slegla je ramenima i pustila ih da odu; znala je kako ne bi vrijedilo da ih zadržava.

Da ih je tko pitao kamo idu i zašto se toliko žure, ne bi znali odgovoriti. Možda je to bila novinarska potreba (svojstvena osobito ljudima iz crne kronike) da se uvijek bude tamo gdje se nešto događa, bez obzira na to koliko je to važno. Da su morali odgovarati na takvo pitanje, Remetin i Luka možda i ne bi potezali profesionalne razloge nego privatne: tamo je bila Lukina majka i oni su hitali da vide što je s njom i kako je primila cijelu tu nepriliku.

A ona im se iznenadila, tamo u hodniku, pa je iskolačila na njih svoje plave oči kao na đake koje bi u ponoć susrela na ulici:

– Lujo! Što ti radiš ovdje? Dobra večer, gospon Remetin.

Remetin je uvijek iznova zaboravljao da se Luka zapravo zove Lujo Katić i da je Luka samo skraćenica od prvih slogova njegova imena i prezimena. Luka se i sad prenemagao:

– Donio sam ti nekoliko prijesnih jaja, da popiješ, za glas.

Starica se namrštila i suučesnički pogledala Remetina, u smislu: zahvalna sam vam što ga trpite ovakvoga. Remetin je kazao:

– Došli smo vidjeti što se događa. I je li potrebna kakva pomoć.

– Mislim da neće trebati – rekla je stara na svoj oštri, nastavnički način. – Dečku je pozlilo. Možda je pio, a možda je i uzeo kakvu tabletu. Svačim se oni danas kljukaju, gospon Remetin.

– Navodno čak i puše – dodao je Luka, jer njegova majka nije trpjela pušenje. Uostalom, Remetin je već držao u ustima svoju cigaretu bez filtra.

Stara se samo namrštila na te riječi, a onda je otišla prema pozornici. Njih dvojica nastavili su hodnikom. Premda je već bivao u prilici da zađe iza pozornice, i u pravim kazalištima i u ovakvim dvoranama, Remetin bi se uvijek ponovno iznenadio kad bi vidio kolika je razlika između prednje i stražnje strane. Kao da su se ljudi osobito trudili da što više unakaze prostor iza kulisa, tako da bi onaj tko stupi s obasjane pozornice odmah shvatio da se našao usred pravoga života. I sad su svuda oko njih bile cijevi, klupe, plastične čaše, opušci, išarani zidovi i svakojaka krama.

Proslijedili su hodnikom prema njegovu dnu. Luka je hodao lako i čilo, i Remetin se odjednom sjeti da se Luka u tome ambijentu vjerojatno osjeća kao riba u vodi: tȁ, on je glumac, i to rođeni glumac! Premda je više volio glumiti u životu.

Stigli su do vrata u dnu. Bila su crvena i željezna, kao da je iza njih trafo-stanica, a ne garderoba. Prije nego što su ušli kad su vrata već bila otvorena, s pozornice je odjeknula pjesma: zbor je bio pred publikom.

– Ulazak uz fanfare – promrmlja Luka pa stupi u prostoriju.

Bila je tijesna, uska i duga, i zacijelo nije bila predviđena za garderobu, nego za nešto drugo. U njoj je bio niz montažnih stolića i zrcala, nekoliko stolica, svjetiljaka sa štitnikom u obliku ljiljanove čaške. Luka zagazi u prostoriju dišući punim plućima.

U dnu prostorije bio je divan, na divanu ležao je crnomanjasti mladić koji je pao. I dalje je bio onako blijed, čak bljeđi, ležao je na leđima, nepomično, a glava mu je bila na ravnome. Nad njim je bio drugi čovjek, odjeven isto kao i on, kao da su braća blizanci: plave hlače i bijela košulja. Košulja je pod pazuhom bila mokra, i mrlje su se, očito, i dalje širile. Taj drugi čovjek bio je onaj albino s crnim naočalama. Izbliza, njegova se koža doimala još bjeljom i još nježnijom, pod njom se nazirala svaka žilica.

Osim toga, u prostoriji je bilo još troje ljudi: jedan vatrogasac u odori, neka žena u kuti i čovjek u crnom odijelu, očito predstavnik institucije kojoj je pripadala dvorana. Koliko se moglo vidjeti, albino je pokušavao reanimirati tamnoputa mladića. Radio je to onako kako se to uči na svim tečajima: pritiskao je prsni koš dlanom, na nj se naslanjao šakom druge ruke, onda naglo pritiskao, pa opet puštao. Crnomanjasti je ležao nepomično, zatvorenih očiju.

– Što se događa? – upita Luka, još s vrata.

Pokazalo se da njega i tu poznaju. Čovjek u elegantnom crnom odijelu stajao je pokraj albina. Okrenuo je glavu prema njima i rekao:

– O, zdravo, to si ti! – a onda se opet usredotočio na ono što se događalo na otomanu. Remetin i Luka su prišli.

– Gospon Pšeničnjak – rekao je Luka – ovo je moj šef Ivo Remetin.

– O, drago mi je – odgovori Pšeničnjak.

– Došli smo pogledati – reče Luka.

– Imamo nezgodu – promrmljao je Pšeničnjak. – Ne znamo što je...

– Nije dolazio k svijesti? – upita Remetin.

– Ne – dahnu albino, sav oznojen i na trenutak prekide reanimaciju. – I vodom sam ga već pokušao, i svašta... A puls se ne čuje, pa moram neprestano ovo...

– Hitna stiže? – upitao je Luka.

– Obećali su – reče Pšeničnjak sumnjičavo, ne mijenjajući svoj donekle uvrijeđen izraz lica: zašto se to moralo dogoditi baš u njegovoj dvorani?

Remetin je zapalio cigaretu bez filtra, potom se sjetio da bi čovjeku na otomanu možda mogao smetati dim, osvrnuo se za pepeljarom, ali kad je nije ugledao, nastavio je pušiti. Obratio se albinu:

– Što vi mislite da bi moglo biti?

– A što ja znam – dahnuo je ovaj i nastavio govoriti između dva pritiska na prsa unesrećenoga. – Mene su tu ostavili zato što tobože imam neke veze s medicinom. A ja sam laborant dolje u Klaićevoj. Analiziram dječju kakicu, i te stvari.

Nastavio je raditi, a njegova tanka bijela kosa lepršala je u ritmu pritisaka. Luka je kružio prostorijom, zaobišao otoman, pa je pružio ruku, podigao crnomanjastome mladiću kapak i zavirio mu u oko. Tad je naškubio usne i počeo kroz njih puštati zrak, premda se ništa nije čulo.

Luka je velik dio svoga novinarskog staža proveo na mjestu događaja sa sudskim vještacima i s ekipama hitne pomoći, pa je ponešto znao i o medicini. Barem je tako mislio Remetin, jer ga je Luka uvijek ponovno iznenađivao svojim medicinskim znanjem. I sad mu se približio pa je prošaptao uredniku na uho:

– Gazda, kaži ti što hoćeš, ali meni se čini da bi ovdje moglo biti posla za nas.

Remetin je digao obrve.

– Vijest? – upita.

– Možda i kakva krupnija novinarska forma – odgovori Luka. – Evo, sad ćemo čuti.

U prostoriju su upravo ulazili ljudi iz hitne pomoći: mlad liječnik s brkovima i podočnjacima te bolničari s nosilima. Liječnikovi podočnjaci i brkovi izgledali su kao sijamski blizanci: brkovi prema dolje, podočnjaci prema gore, a spajali su se kod vrha nosa.

– Što se dogodilo? – upita liječnik.

– Jednostavno je pao – kaza albino, sav zadihan, reanimirajući dalje. – Usred koncerta.

– Možete prestati s tim – reče liječnik.

Izvadio je iz torbe stetoskop. Albino je dotle ustao, izvadio rupčić, otišao do slivnika u kutu i počeo se umivati, skinuvši prije toga naočale. Onda se počeo brisati rupčićem, pa brzo opet stavio naočale.

– Znate li nešto o njegovu zdravlju? – upitao je liječnik preko ramena. – Šećer? Srce? Tlak?

– Ništa od toga, koliko ja znam – kazao je albino. – Ne znam da je ikad bio bolestan.

Liječnik je slušao na prsima unesrećenog. Remetin je zapalio novu cigaretu, a Luka je počeo tiho zviždukati. Sad je i liječnik podigao jedan pa drugi kapak crnomanjastog mladića.

– Onda? – upita Pšeničnjak koji je bio sve nestrpljiviji.

Uto se na hodniku začula graja. Glasovi su bili veseli, poletni, očito, tamo su bili uzbuđeni, a bilo ih je mnogo.

– Dajte, neka ne ulaze – rekao je liječnik preko ramena.

Albino stade na vrata da bi zaštitio ulaz. Nakon nekog vremena, pusti unutra dirigenta. Dirigent je bio proćelav, imao je veliku glavu a nos mu je bio spljošten kao u boksača.

– Je li došao k sebi? – upita s vrata.

Zaokružio je pogledom po prostoriji, a onda je po licima okupljenih odmah vidio da nešto nije u redu. S njegova lica polako je iščeznuo onaj blaženi izražaj koji umjetniku može dati samo aplauz.

– Vi ste glavni? – upitao je liječnik.

– Ja sam.

Liječnik se okrenuo i još jednom pogledao čovjeka na otomanu. Remetin i Luka slijedili su njegov pogled.

– Treba ga odvesti – rekao je doktor umorno. – Ima dosta formalnosti.

– Odvesti? – upita dirigent.

– Pa da. Mrtav je već oko pola sata.

3.

Toga jutra Remetin je bio sam u stanu. Njegova žena otišla je na posao još prije pola sedam, sin je najranije nekamo odbazao, premda je imao školu tek popodne, i tako je urednik crne kronike sjedio u svojoj kuhinji u Zapruđu, češući podbradak koji je trebalo obrijati (za što nije imao volje) i gladeći trbuh koji je trebalo napuniti (za što također nije imao volje). Gledao je kroz prozor: po svemu se osjećalo da je proljeće, da je travanj, premda nadaleko nije bilo ni drveća ni trave. Proljeće se osjećalo po boji tmurnih pročelja, po nekom nemiru koji je Remetina – čak i u kasnim četrdesetima – uvijek u proljeće hvatao.

Ipak, ovaj put je nemir mogao dolaziti i iz drugih izvora: od onoga što se dogodilo prethodne večeri. Remetin je osjećao da time što je mlad čovjek umro na pozornici nije sve završeno, nego da, naprotiv, nešto tek počinje. Premda je radio u crnoj kronici i bio se navikao na smrt i na nesreću, ipak se sa smrti i nesrećom nikad nije pomirio do kraja. Naprosto nije mogao vjerovati da netko može samo tako umrijeti na pozornici, pjevajući, da to tako ostane i nikome ništa.

Razmišljao je o tome stojeći kraj prozora i motreći žene kako se s punim torbama vraćaju s utrinske tržnice. Zbunjenost i nesnalaženje priječili su mu da bilo što poduzme, pa čak i da doručkuje.

Telefon je zazvonio kao da predstavlja nastavak njegovih misli. Odmah je živnuo, požurio se u predsoblje vukući svoje razgažene papuče.

– Halo?