Kratak put kući i druge priče

By Francis Scott Fitzgerald

Zbirka „Kratak put kući“ sadrži sedam kratkih priča američkog klasika F. Scotta Fitzgeralda, prvi put objavljenih u hrvatskom prijevodu. Priče su izvorno izlazile u časopisima krajem dvadesetih i tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća. Autor u njima iskušava neke motive i postupke kojima će se služiti u duljim djelima (primjerice u romanu „Blaga je noć“), no povezuje ih to što se u svakoj pojavljuje neki element fantastičnog. Iako je Fitzgerald, čuveni kroničar „doba jazza“, čitateljima poznat kao majstor realistične proze, u ovim se pričama otkriva njegova prigušena ali trajno prisutna sklonost fantastičnom: jednom je ono materijalizacija bezimenog nemira koji progoni njegove junake, jednom ludički izlet u improviziranu bajku, jednom maštarija o mentalnom svijetu jednoga psa. Završna priča „Hvala na vatri“, koju je časopis New Yorker 1936. odbio kao previše fantastičnu te objavio tek 2012., izgrađena na jezičnoj dosjetci, vješto balansira između ironije i mistike.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Oct 18, 2023
• ISBN: 9789538313820

Francis Scott Fitzgerald

Francis Scott Fitzgerald (Saint Paul, 1896-Hollywood, 1940) es considerado uno de los más importantes escritores estadounidenses del siglo XX y el portavoz de la generación perdida. El gran Gatsby se publicó por primera vez en 1925 y fue inmediatamente celebrada como una obra maestra por autores como T. S. Eliot, Gertrude Stein o Edith Wharton.

Book preview

ISPRED STOLARSKE RADNJE

Automobil se zaustavio na uglu Šesnaeste i neke zapuštene ulice. Gospođa je izišla. Muškarac i djevojčica ostali su u automobilu.

Reći ću mu da to ne može koštati više od dvadeset dolara, rekla je gospođa.

Dobro. Imaš skice?

Oh, da.

Posegnula je za torbom na stražnjem sjedištu. Barem sada imam.

"Dites qu’il ne faut pas avoir les forts placards, rekao je muškarac. Ni le bon bois."[1]

U redu.

Nemojte govoriti francuski, reče djevojčica.

"Et il faut avoir un bon ‘visinu’. L’un des Murphys était comme ça."[2]

Držao je ruku metar i pol od tla. Gospođa je ušla kroz vrata na kojima je visio natpis Stolarija i nestala popevši se uskim stubama.

Muškarac i djevojčica ogledavali su se bez očekivanja. Četvrt je bila u crvenoj cigli, bezoblična, tiha. Nekoliko crnaca nešto je radilo niže niz ulicu i povremeno bi prošao poneki automobil. Bio je lijep dan u studenome.

Čuj, reče muškarac djevojčici, volim te.

I ja tebe, reče djevojčica pristojno se smiješeći.

Čuj, nastavi muškarac, vidiš onu kuću preko puta?

Djevojčica pogleda. Bio je to stan, u stražnjem dijelu neke trgovine. Zavjese su zakrivale veći dio unutrašnjosti, ali se iza njih naziralo blago komešanje. Na jednom su se prozoru klimavi kapci svako malo otvarali pa zatvarali. Ni muškarac ni djevojčica nikada prije nisu vidjeli to mjesto.

Iza tih zavjesa nalazi se Vilinska Princeza, reče muškarac. Ne možeš je vidjeti, ali ondje je skriva Čudovište. Znaš li što su to čudovišta?

Da.

Dakle, ta je Princeza veoma lijepa i ima dugačku zlatnu kosu.

Oboje su promatrali kuću. Dio žute haljine načas se pojavio na prozoru.

Eno je, reče muškarac. Ljudi koji ondje žive čuvaju je za Čudovište. Ono drži Kralja i Kraljicu u zatočeništvu šesnaest tisuća metara pod zemljom. Princeza ne može pobjeći dok Princ ne pronađe sva tri… Oklijevao je.

Što, tatice? Sva tri što?

Tri… Gle! Eno je opet.

Tri što?

Tri… tri dragulja kojima će osloboditi Kralja i Kraljicu.

Zijevnuo je.

I onda?

Onda može doći i triput pokucati na svaki prozor, tako će je osloboditi.

Gospođina glava promolila se s kata stolarske radnje.

Zauzet je, dobacila je. Bože, kakav divan dan!

I onda, tatice? upitala je djevojčica. Zašto je Čudovište ondje želi držati?

"Zato što nije bilo pozvano na krštenje. Princ je već pronašao jedan dragulj u kutiji za ovratnike predsjednika Coolidgea. Za drugim traga na Islandu. Svaki put kada pronađe dragulj, soba u kojoj je Princeza zatočena postane modra. Ti bokca!"

Što je, tatice?

Dok si okretala glavu, vidio sam kako je soba postala modra. Znači da je Princ pronašao drugi dragulj.

Ti bokca! rekla je djevojčica. Gle! Opet je postala modra, znači da je pronašao treći dragulj.

Potaknut tim nadmetanjem, muškarac se oprezno ogledao oko sebe, a glas mu je postao napet.

Vidiš li isto što i ja? upita. Eno ga, dolazi ulicom, Čudovište, glavom i bradom, prerušeno – znaš, preobraženo, poput vještice Mombi iz ‘Zemlje Oz’.

Znam.

Oboje su ga promatrali. Dječačić, neobično sitan, grabeći veoma krupnim koracima, prišao je vratima stana i pokucao; nitko mu nije otvorio, ali nije izgledao ni kao da očekuje da mu otvore ni kao da je strašno razočaran. Iz džepa je izvadio kredu i počeo risati ispod zvona na vratima.

Ucrtava čarobne znakove, prošaptao je muškarac. Želi biti siguran da Princeza neće pobjeći kroz ta vrata. Zacijelo već zna da je Princ oslobodio Kralja i Kraljicu i da uskoro dolazi po nju.

Dječačić je oklijevao na tren; zatim priđe prozoru i vikne neku nerazgovijetnu riječ. Trenutak nakon toga neka žena otvori prozor te izusti odgovor koji je odletio s oštrim vjetrom.

Kaže da je Princeza pod ključem, objasni muškarac.

Pogledaj Čudovište, rekla je djevojčica. Ucrtava čarobne znakove i ispod prozora. I na pločniku. Zašto?

Želi je spriječiti da pobjegne, naravno. Zato i pleše. I to je čarolija – čaroban ples.

Čudovište je otišlo, grabeći veoma krupnim koracima. Dva su muškarca prešla cestu ispred njih i nestala iz vidokruga.

Tko su oni, tatice?

Dvojica Kraljevih vojnika. To se sigurno vojska okuplja u Sajmišnoj ulici kako bi opkolila kuću. Znaš li što znači ‘opkoliti’?

Znam. Jesu li oni ljudi isto vojnici?

Jesu. I mislim da je onaj stari iza njih Kralj, glavom i bradom. Drži se tako pogureno da ga Čudovište i njegovi ljudi ne prepoznaju.

Tko je ona gospođa?

To je Vještica, prijateljica Čudovišta.

Kapci su se zatvorili uz tresak i zatim opet polako otvorili.

To je djelo dobrih i zlih vila, objasnio je muškarac. Nevidljive su, ali zle vile žele zatvoriti kapke tako da nitko ne vidi što je unutra, a dobre ih žele otvoriti.

Dobre vile sada pobjeđuju.

Da. Pogledao je djevojčicu. Ti si moja dobra vila.

Jesam. Vidi, tatice! Tko je onaj čovjek?

I on je u Kraljevoj vojsci. Blagajnik gospodina Millera, draguljara, prošao je ne doimajući se baš ratnički. Čuješ zvižduk? Znači da se okupljaju. I slušaj – čuje se i bubanj.

Eno Kraljice, tatice. Gledaj tamo. Je li ono Kraljica?

Ne, to je djevojka koju svi zovu Gospođica Televizija. Zijevnuo je. Počeo je razmišljati o nečem lijepom što se jučer dogodilo. Odlutao je. Zatim je pogledao djevojčicu i vidio da je posve zadovoljna. Imala je šest godina i bilo ju je divno gledati. Poljubio ju je.

Čovjek koji nosi ledenu tortu također je jedan od Kraljevih vojnika, rekao je. Stavit će Čudovištu led na glavu i smrznuti mu mozak, tako da više nikome ne može nauditi.

Njezine su oči slijedile muškarca niz ulicu. Drugi su ljudi prolazili. Crnac u žutom crnačkom kaputu provezao se u kolima s natpisom Tapetarija Del. Kapci su se ponovno zalupili i zatim polako otvorili.

Vidiš, tatice, dobre vile opet pobjeđuju.

Muškarac je bio dovoljno star da zna kako će se jednoga dana osvrnuti na to doba – na mirnu ulicu i ugodno vrijeme i zagonetnu priču koja se odigrava pred djetetovim očima, zagonetku koju je sâm stvorio, ali čiji sjaj i teksturu više nikada neće moći niti vidjeti niti dodirnuti. Umjesto toga opet dodirne kćerin obraz i zauzvrat ubaci u priču još jednog dječačića i šepavca.

Oh, volim te, rekao je.

Znam, tatice, odgovorila je odsutno. Zurila je u kuću. Na tren je zatvorio oči i pokušao gledati zajedno s njom, ali nije mogao – te dotrajale rolete za njega su bile zauvijek spuštene. Tek su ga povremeni crnci i dječačići i vrijeme podsjećali na čarobnija jutra iz prošlosti. Gospođa je izašla iz stolarske radnje.

Kako je prošlo? upitao je.

"Dobro. Il dit qu’il a fait les maisons de poupée pour les Du Ponts. Il va le faire."

"Combien?"

"Vingt-cinq.[3] Oprostite što me tako dugo nije bilo."

Vidi, tatice, stiže još puno vojnika!

Odvezli su se. Kada su prevalili nekoliko kilometara, muškarac se okrenuo i rekao: Dok si bila unutra, vidjeli smo nešto nevjerojatno. Ukratko je ispričao priču. Baš šteta što nismo mogli pričekati da vidimo spašavanje.

Ali vidjeli smo, povikne djevojčica. Spašavanje je bilo u susjednoj ulici. I u onom je dvorištu tijelo Čudovišta. Ubili su Kralja i Kraljicu i Princa, i sada je Princeza kraljica.

Sviđali su mu se njegovi Kralj i Kraljica i smatrao je da ih se previše olako riješila.

Baš moraš imati junakinju, rekao je pomalo razdraženo.

__________________

[1]  Franc.: Recite da ne mora imati jake stranice. Ni biti od dobrog drveta.

[2]  Franc.: I mora imati dobru ‘visinu’. Ono kod Murphyevih bilo je takvo. U izvorniku je riječ visina na engleskom, height.

[3]  Franc.: Kaže da je izradio kuće za lutke za Du Pontove. Napravit će.

Koliko?

Dvadeset pet.

KRATAK PUT KUĆI

Autorova napomena: U časku ishitrene pogrešne procjene jedan je cijeli odlomak opisa izdvojen iz ove priče, iz koje je potekao i kojoj zapravo pripada, te je pridodan posve drugačijem liku u jednom mom romanu. Međutim, usudio sam se ostaviti ga ovdje, iako riskiram dojam podgrijane juhe.

I.

Bio sam joj blizu jer se bijah zadržao ne bih li prošao s njom kratki put od dnevne sobe do ulaznih vrata. Bio je to krupan korak jer ona je naglo procvjetala, a ja, muškarac samo godinu stariji od nje, nisam nimalo bio procvao i jedva sam joj se usuđivao prići tog tjedna što smo ga provodili kod kuće. Nisam kanio ništa reći u toj šetnji od tri metra, niti je dodirnuti, no gajio sam slabašnu nadu da će ona nešto poduzeti, izvesti nešto kratko i slatko, nešto osobno, tim više što smo bili nasamo.

Najednom je bilo nečeg čarobnog u svjetlucanju kratkih dlačica na njezinu vratu, u sigurnom i jasnom samopouzdanju koje oko osamnaeste godine počinje jačati i pjevati kod privlačnih mladih Amerikanki. Svjetlost svjetiljke istraživala je žute pramenove njezine kose.

Već je klizila u drugačiji svijet – svijet Joea Jelkea i Jima Cathcarta koji su nas sada čekali u automobilu. Još godinu dana, i zauvijek će mi biti izvan dosega.

Dok sam čekao, osjećajući da su drugi vani u snježnoj noći, osjećajući uzbuđenje zbog božićnog tjedna i uzbuđenje jer je Ellen tu, cvjeta i udaljava se i prostoriju ispunjava seksepilom – što je