Sutra je novi dan: Ispovijest majke ovisnika

By Ana Lukšić

Sutra je novi dan autorice Ane Lukšić romansirana je istinita priča o životu s ovisnicima. Kako sama navodi... “željela sam iz prve ruke ispričati kako izgleda život nas roditelja s ovisnicima. Teško je biti normalan u takvoj situaciji. Često nas na televiziji, radiju ili na raznim predavanjima zasipaju tim temama, ali samo mi znamo kako je stvarnost drugačija od teorije. Nisam željela uplašiti novopečene članove Kluba roditelja djece ovisnika. Htjela sam im samo ispričati neke pojedinosti kako bi znali da nisu sami, da se to i drugima događa. Želim ih upoznati s nekim pojavama koje su svojstvene svim ovisnicima, pripremiti ih na iskušenja koja ih očekuju. Možda će im moja saznanja koristiti da se lakše nose sa svojim problemom.”

Ana Lukšić živi i radi u Rijeci. Bavi se dinamičnim poslom. Nikada nije pomišljala na pisanje, a još manje na objavljivanje svojih knjiga. Međutim, nakon niza mučnih godina provedenih s ovisnicima, svu količinu nakupljene muke počela je zapisivati. Javila se nada da će njezino iskustvo možda nekome pomoći. Do sada je objavila knjige Sutra je novi dan – ispovijest majke ovisnika (2005.) i O životu s njima (2012.).

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Jul 11, 2014
• ISBN: 9789533282909

Book preview

Rijeke.

Predgovor

Ovu sam knjižicu pisala iz duše. Misli su mi navirale brzo, čak prebrzo. Željela sam iz prve ruke ispričati kako izgleda život nas roditelja s ovisnicima. Teško je biti normalan u takvoj situaciji. Često nas na televiziji, radiju ili na raznim predavanjima zasipaju tim temama, ali samo mi znamo kako je stvarnost drugačija od teorije. Nisam željela uplašiti novopečene članove Kluba roditelja djece ovisnika. Htjela sam im samo ispričati neke pojedinosti kako bi znali da nisu sami, da se to i drugima događa. Želim ih upoznati s nekim pojavama koje su svojstvene svim ovisnicima, pripremiti ih na iskušenja koja ih očekuju. Možda će im moja saznanja koristiti da se lakše nose sa svojim problemom. Voljela bih pomoći nekim roditeljima svojim iskustvom, spoznajom da samo zajedno s bračnim drugom krenu u bitku s opasnim protivnikom. Teško je izbjeći prigovaranja, nepotrebna optuživanja, zataškavanja... Mnogi su brakovi propali zbog nemoći roditelja da problem zajedno prebrode. Učinite sve da se to i vama ne dogodi. Ne trošite snagu u sažalijevanju nad sobom.

Mi nismo krivi što su naša djeca takva, ali kada već jesu, moramo s time živjeti. Ovisnost je bolest, teška bolest čije je izlječenje dugotrajno i neizvjesno. Što prije to shvatimo, lakše nam je. Nađite neku srodnu dušu, razgovarajte, razmjenjujte iskustva jer bit ćete jači. Radite na sebi jer će vam trebati mnogo snage, živaca, strpljenja... Samo ako ste vi dobro, psihički i fizički, imate snage pomoći svom djetetu. Šećite, meditirajte, nemojte se uvući u kuću jer ćete upasti u klopku depresije. Ne ulazite u nepotrebne sukobe sa svojim ovisnikom iz kojih ćete izaći poraženi. To će vam samo pojačati osjećaj nemoći. Pronađite način koji vam pomaže da se osjećate bolje. Nemojte mu podilaziti jer će vas iscijediti do iznemoglosti. Što ga prije uvjerite da je to njegov problem, ali da ste spremni pomoći mu, i to samo u situacijama kada to držite potrebnim, bit će vam lakše. Vaše će dijete prije zaključiti da niste spremni plaćati njegove dugove, trčati na policiju kako biste ga što prije izvukli, jadikovati nad njegovim stanjem. Tada se možete nadati da će možda uspjeti.

Ne činite pogreške koje se ponavljaju i kod drugih roditelja. Učite na tuđim pogreškama! Želim vam puno uspjeha!

Zahvaljujem se suprugu, svojoj sestri i prijateljici koji su me bodrili u pisanju te mi davali sugestije i podršku da dovršim ovaj rad. Hvala vam!

A. L.

Klub zabrinutih mama

Kako sam već dosta dugo majka ovisnika, osjetila sam da bih trebala pomoći nekim zabrinutim majkama koje se suočavaju sa sličnim nedaćama, a još ne znaju što ih zapravo čeka. Kako im pomoći? Mislila sam da ću im iskrenim razgovorom o tome što smo do sada moj suprug i ja doživjeli sa svojim sinom, otvoriti oči. Moje bi im iskustvo moglo pomoći da lakše shvate često nerazumljivo ponašanje svoga djeteta i pokušaju ga navesti na pravu odluku, navesti ga da shvati o kakvom se problemu, odnosno bolesti radi. Iako to vrijeme samog početka življenja s ovisnikom u kući želim zaboraviti, moram priznati da sam tada, prvih godina, poslovno bila najaktivnija: napredovala sam i radila kao da kod kuće nemam nikakvih briga. Bilo me je svuda. Bilo gdje bilo je ljepše nego kod kuće. Nakon prvotnog šoka, izbezumljenosti, čekanja čuda, nevjerice da se to nama moglo dogoditi, shvaćanja i prihvaćanja stvarnosti ma kakva bila, krenuli smo u akciju.

Prošle su pune tri godine otkako smo suprug i ja shvatili da je rješenje naših problema u komuni. Odlučili smo tamo odvesti našeg sina Željka. Da bismo u tome uspjeli, bilo je potrebno puno zajedničkog uvjeravanja, prisile uz prijetnje izbacivanja iz stana, podilaženja, odstupanja od nekadašnjih normi ponašanja, prilagođavanja novonastaloj situaciji... Ukratko, svega. Snalazili smo se kako smo mislili da je tog trenutka najbolje. I moguće.

Shvatili smo da je krajnji čas natjerati ga da se trgne iz kolotečine i da promijeni način života, a to smo mogli postići samo upornim pritiskom koji nije mogao izdržati, pa će, nadali smo se, na kraju morati popustiti. To se i dogodilo. Pokušali smo ga navesti da shvati kako je bolestan, da dosadašnje metode nisu bile uspješne i da treba pokušati liječenje u nekoj terapijskoj zajednici. Sva njegova uvjeravanja kako on vlada situacijom, kako će se sam izliječiti, kako je ovo posljednji put, kako metadonski tretman privodi kraju, sve je to bilo samo hrpa laži, izmotavanja, odugovlačenja...

Tek tada, nakon tog razdoblja, željela sam upoznati neke mame koje imaju sličan problem. Do tada sam bila zatvorena, nitko izvana nije smio znati za moju sramotu. Željela sam o tome govoriti, ali sam poštivala želju svog supruga Andreja da se to drugima ne spominje. Bilo je samo nekoliko ljudi s kojima smo razmjenjivali svoja iskustva i strahove. I otac mi je u međuvremenu umro ne znajući za Željkovu bolest. Ni moja mama nije shvaćala o čemu se radi. Ponekad bi znala reći:

Ma nije valjda drogeraš?

Mama, što ti pada na pamet! odgovorila bih joj i tako umirila njezinu sumnju.

Bila sam uvjerena kako sam usamljena, kako nitko u blizini nema sina s takvim problemom, kako nikome nije tako teško kao meni. U našoj su ulici samo alkoholičari. I to je loše, ali ne tako strašno, mislila sam, kao ovisnost o drogama.

Mislila sam da nas je malo.

Prevarila sam se!

Majino zlato

Uspjela sam se povezati s jednom