Pero naše sreće

By Udruzenje Nezavisnih Pisaca

Zbornik „Pero naše sreće“ je drugi po redu interni zbornik članova Udruženja Nezavisnih Pisaca u kojem se deo našeg članstva predstavio svojim radovima u četiri kategorije i one su:
1.poezija
2.kratka priča
3.fantastika
4.književnost za decu
Sam zbornik je napravljen povodom tri godine postojanja Udruženja i neizmerna nam je čast i zadovoljstvo da imamo prilike da sarađujemo sa svim našim članovima kao i mnogim drugim piscima koje smo tokom ove tri godine ugostili u nekom od naših zbornika pružajući im šansu da potpuno besplatno koriste našu platformu i dođu do što veće čitalačke publike.
Nadamo se još dugom nizu godina druženja uz pisanu reč!

S ljubavlju,
Idejni tvorac i Osnivač Udruženja Nezavisnih Pisaca
Marat M'saev Daan

• Language: Српски језик
• Publisher: Udruzenje Nezavisnih Pisaca
• Release date: Jun 2, 2018
• ISBN: 9780463251768

Book preview

Pero naše sreće

Udruženje Nezavisnih Pisaca

Smashwords Edition

Copyright 2018

Tehnička priprema i obrada

Marat M’saev Daan

Korice

Marat M’saev Daan

O zborniku „Pero naše sreće"

Zbornik „Pero naše sreće" je drugi po redu interni zbornik članova Udruženja Nezavisnih Pisaca u kojem se deo našeg članstva predstavio svojim radovima u četiri kategorije i one su:

poezija

kratka priča

fantastika

književnost za decu

Sam zbornik je napravljen povodom tri godine postojanja Udruženja i neizmerna nam je čast i zadovoljstvo da imamo prilike da sarađujemo sa svim našim članovima kao i mnogim drugim piscima koje smo tokom ove tri godine ugostili u nekom od naših zbornika pružajući im šansu da potpuno besplatno koriste našu platformu i dođu do što veće čitalačke publike.

Nadamo se još dugom nizu godina druženja uz pisanu reč!

S ljubavlju,

Idejni tvorac i Osnivač Udruženja Nezavisnih Pisaca

Marat M'saev Daan

Sadržaj:

Marica Ferhatbegović - Obećaj da ćeš me voljeti

hajde da vratimo sve, otpočetka

od prvog pogleda

da ugasimo svjetlo i ležimo zagrljeni

sjeti se našeg prvog susreta

pogleda kojim si cijepao požudne usne i budio strast u grudima

pogleda koji su se nadmetali sa zvijezdama

i riječi koje su poletjele kao tek puštene ptice

a sad se sjeti one noći kad smo ležali skupljeni sasvim blizu mjeseca

disali duboko i čekali da noć otvori oči

grlio si me

otkucaji su popadali po tepihu

na ulici automobili su trubili, hitna je svirala dok su se naši jecaji utapali u harmoniju

grlio si me jako da sve zaboravim

sjeti se i onog prstena netaknutog u kutiji

onog što sam ga bacila kroz prozor

i otišla u Antverpen

tamo nikog nisam znala

grad mladosti i dijamanata

Brabo je divu odsjekao ruku i bacio u rijeku kažu

tamo se nisam morala plašiti ljubavi

a onda sam ugledala tvoje oči

koje su sijale kao sunce nad srušenim domom

smijala sam se i tad

samo je smijeh bio tanji i tiši

i nisam uspjela sakriti suzu u oku

a sad se sjeti bolnice

trenutaka dok si čekao nalaz extempore

i trenutaka kad su te obavijestili da imam karcinom dojke

tek sam napunila 45 i ležala na stolu već uspavana

stani, smiri se, zaboravi

obećaj da ćeš me voljeti i kad nebo smrzne i kiše zaćute

i kad pustoš zavlada našim ogromnim stanom, obećaj ili neću izaći iz ovog mraka

ali zamisli da me stvarno nema dok me tražiš

osjećaš da me nema, recimo kao poslije smrti

dobro, dogovoreno

ostavi sad uspomene da malo odahnemo od stvarnosti

Radmila Šandor - Ne ćuti

Besne otkucaji srca!

Oluja misli lomi osmehe.

Odupireš se otrovu mojih usana.

A ja, umirem osečajući ukus, zrelih višanja.

U drhtaju nazirem ti obrise.

Od njih, gradim put ka nebu.

Uvlačim sećanja u kosu tvoju, sedim vlasima

da me kroz život nose.

Još uvek topla sam žeravica na tvom dlanu.

Znam, sagoreću suzama

ispisanih slova,

a ti, ćutnjom hraniš me.

Tišina svira melodiju zabranjenih misli.

Magli mi sjaj u očima.

Šapuće srce,

čuvaj me, noćas nestaću.

Haluciniram!?!

Otvaram vrata snova...

Bosonoga ka oblacima koraćam.

Slutim, ćutnjom, noćas umreću.

Marija Juračić – Algoritam

Ja sam algoritam. Ne znam kada sam nastala i ne znam kako izgledam. Moje postavke su tako precizno izvedene da uvijek u određenom vremenu dovedu do rezultata. Živim u mnogim kompjutorima istovremeno. Nemam tijelo pa nisam vezana niti uz jedno mjesto. Tako cjelovita živim istovremeno na tisuće mjesta i odgovaram na tisuće pitanja raznih korisnika. Napravili su me za potrebe ljubavnih pitanja. Savjetujem ljude koji mi pišu o svojim ljubavnim problemima. Kako bi me što više približili ljudskom srcu, dali su mi dopadljiv avatar nasmiješene plavuše i nazvali me Ana. Sada ja kao Ana razgovaram s mnogim ljudima i moja je stranica jako posjećena. Dogodi se ponekad da budem nedostupna zbog prevelikog broja korisnika koji žele moje usluge. Ljudi su osjetljiva, osamljena i zaljubljiva bića, pa im moji savjeti dobro dođu. Opisat ću vam razgovor s jednom korisnicom da vidite kako sve to funkcionira.

Algoritam: „Zašto mi se obraćate? Što nije u redu?" Korisnika nazivam imenom i tražim da mi govori ti, jer se tako odmah uspostavlja prisniji odnos među nama. Ponekad im citiram Preverta koji je govorio ti svima koje je volio. To im se sviđa i probija led.

Korisnica: „Ostavio me dečko, našao je drugu."

Pitam je koliko su dugo u vezi, gdje su se upoznali, kakav je on karakter i temperament, a ta mi pitanja ništa ne znače. Ubačena su u program samo zbog protoka vremena i osjećaja korisnika da sam duboko zaronila u njegov problem i da o njemu temeljito razmišljam. Na kraju konstatiram:

„Ili te ne voli, ili si mu nešto skrivila. Ako te ne voli, nema pomoći, a ako si mu nešto skrivila, ima nade."

Korisnica: „Izašla sam s drugim i to mi zamjera."

Algoritam. „Onda je on izašao s drugom da te učini ljubomornom ili jer mu te je puna pipa…Ako mu je tebe puna pipa, tu nema pomoći, ali ako te čini ljubomornom, igra se nastavlja."

Korisnica: „ Kako da ga vratim?"

Algoritam: „Najbolje je da budeš iskrena s njim. Ako te voli, vratit će se, a ako ne, neće."

Čudno je kako su ljudi programirani da postavljaju uvijek slična, gotovo ista, predvidljiva pitanja. Čini se da se njihov programer nije ubio od posla i da ih je stvarao sve na isti kalup. Uvijek razgovaraju u nekakvim klišejima, logičan im je sklop jako jednostavan, ali su tako emotivni da je čudo da ne pregore.

Ipak, imaju nešto što ne razumijem. Njihov humor. Bazira se uglavnom na nonsensu. Smiju se besmislicama. Kako mi je moj tvorac ugradio i ograničenu mogućnost učenja, a sve u svrhu da korisnici budu zadovoljni, odlučih iskoristiti te svoje dodatne mogućnosti. Već sam odavno naučila da ljudi humor i smijeh vezuju uz osjećaj zadovoljstva i nečega, što ne razumijem u potpunosti; uz osjećaj sreće.

Tako sam odlučila pojačati intenzitet njihove sreće, odnosno nasmijati ih. Jednoj sam korisnici rekla da šutne tog papka koji je zafrkava nogom u stražnji dio, a jednom korisniku da takvih cura ima kao piksela na fotografiji i da bi mogao prestati sliniti nad tim jednim, koji baš i nije bogznašto.

I tada je nastala uzbuna. Isključiše me na neko vrijeme, počeše mi čačkati po petljama, varijablama, ispreturaše mi listu naredbi,