Škola pisanja

By Pavao Pavličić

Svaki novi roman Pavla Pavličića privlači pozornost njegovih vjernih čitatelja. Ovaj put je riječ o tzv. školi kreativnog pisanja u jednom našem panonskom gradiću (Vukovaru?). Ali Pavličić ne bi bio Pavličić kad ne bi u roman unio i element fantastike. Ovdje je to stroj za izmišljanje fabula koji pomaže književnicima u njihovu radu. Oko njega se, naravno, vrti i kriminalistički zaplet...

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 5, 2017
• ISBN: 9788663292833

Book preview

Pavao Pavličić

ŠKOLA PISANJA

Impresum

Copyright © 1994 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Nasred dvorišta stajao je stol, a na stolu je sjala žuta svjetiljka.

Zapravo za njom i nije bilo istinske potrebe, jer još je bio dan. Bilo je, doduše, kasno poslijepodne, i blijedi kvadrat neba uokviren smeđim krovovima iznad naših glava pomalo je počeo zelenjeti, pa se znalo da će ubrzo započeti suton. Ali, vidjelo se čitati, a i sve oko nas se posve jasno ocrtavalo: siva natrula galerija što je rubila dvorište na visini prvoga kata, bijele kamene ploče naslonjene uza zid pod tamnim svodom haustora, mahovina na crepovima, usredotočena lica oko stola. Čak se i na jorgovanu u kutu dvorišta mogao razaznati svaki pojedini cvjetić u grozdu, kao što se mogao osjetiti njegov miris što je stizao do nas u lakom predvečernjem ćuhu. Sve se jasno vidjelo, i zato je žuto svjetlo svjetiljke djelovalo kao nekakvo pretjerivanje, kao neka prejaka i patetična gesta kojom se želi sugerirati nekakva mutna i ne odviše duboka simbolika, s kojom, činilo mi se, ja nemam ništa zajedničko.

Zato sam stalno motrio svjetiljku, dok sam slušao glas što je ondje, među memljivim zidovima Muzeja, zvučao nekako preglasno i ne jako uvjereno, i stalno sam se pitao je li meni doista baš ondje mjesto. U isto sam vrijeme osjećao kako me ta svjetiljka privlači, ali i kako me odbija, kako istodobno i treba da budem tu, ali i ne treba. Činilo mi se, ukratko, da je svjetiljka nekako moja, ali da je nerado dijelim s onim ljudima koji u ovom sutonskom času skupa sa mnom sjede oko stola u dvorištu Muzeja.

Bila je možda čak i srebrna; u svakom slučaju, imala je po sebi patinu, a na mjestima je kovina mutno svjetlucala. Dolje je bilo okruglo proširenje, gdje je, valjda, stajao petrolej; po rubu toga proširenja nizali su se polukružni ukrasi, među kojima je svaki imao sjajniji i tamniji dio: izbočenja, gdje se hvatalo rukom, sjala su sjajem plemenita metala, a između njih, u udubinama, površina je bila gotovo crna. Slijedilo je potom suženje, također ukrašeno, a na njegovu vrhu kotačić ventila: malen, okrugao, nazubljen po rubu i žućkast, kao i svjetlo samo. Potom je opet dolazilo proširenje, i na njega je bio nasađen cilindar od mutna stakla. U donjem je dijelu imao gotovo oblik kugle, dok se gore sužavao u uzak i dug, ljubak otvor što je odvodio dim. Dim je, uostalom, na trenutke doista izlazio odande, zelenkast, titrav i nepravilan, kao da iz svjetiljke dolaze nekakvi signali.

A meni je bilo kao da odande zbilja dolaze signali, ne samo dimni nego još i neki drugi, nevidljivi, pa sam ih zato pokušavao razabrati. Pitao sam se zašto mi je ta svjetiljka toliko važna a istodobno me odbija, treba li da budem tu ili ne treba, i što treba da radim ubuduće. I dok se njezin krug sve to jasnije ocrtavao u sve tamnijem zraku oko nas, meni se nekako činilo da je ta svjetiljka središte cijele večeri, kao da baš ona pokreće i nas i sve oko nas.

Jer, ona je bila, usred tog proljetnog predvečerja, u mirisnom travanjskom zraku, kao nekakav izvor energije, kao nekakav motor. Zato mi se i činilo: kad bi sad ona odjednom zgasnula – kad bi nestalo petroleja, ili kad bi vjetar prevrnuo cilindar – da bismo i svi mi oko stola odjednom zastali i zamuknuli, i kao da se ne bismo mogli pokrenuti sve dotle dok se svjetiljka ponovo ne upali. I, dok je nebo iz zelenkastog prelazilo u narančasto pa u ljubičasto, dok se na njemu pomalo razabirao prvi titraj večernjače, počeo sam pomalo razaznavati zašto je svjetiljka stavljena onamo od samog početka, još dok je bio dan. Bilo je to zato da nas krugom svoga svjetla odvoji od svega, da od nas napravi izdvojenu grupu, da nas prisili da budemo zajedno i da se usredotočimo na ono što radimo. Ona je bila poput znaka nad vratima lokala koji upozorava da lokal radi, poput magičnog oka na radio-aparatu koje svijetli onda kad je radio uključen u struju.

I, shvatio sam da me upravo to i odbija. Jer, mene je ta svjetiljka silila da budem zajedno s tim ljudima oko stola, da se s njima izjednačim, da dijelim njihove poglede na većinu stvari, a osobito na ono radi čega smo i bili tamo: na književnost. A ja sam se tome opirao, ja na to nisam mogao pristati, možda zato što me je bilo strah, možda zato što sam bio odviše tašt, ili zato što me je takvo zajedništvo smetalo da mislim o književnosti. Zato sam i ono što se te večeri ondje čitalo slušao samo s pola uha, i nisam zapamtio ništa.

Jer, ja sam i svjetiljku i njezinu ulogu shvaćao sasvim drugačije, i činilo se da tu pomirenja nema i ne može biti. Ja nisam htio da nas svjetiljka (a zapravo književnost radi koje smo se okupili) odvaja od Muzeja, od grada, od neba što je nad nama bivalo sve tamnije i tamnije. Nisam htio da ondje, u dvorištu, sjedimo oko svjetiljke samo radi čistog zraka, samo zato što je vani ugodnije. Htio sam da sve to ima i neki jači i ljepši smisao; htio sam, ukratko, da nas i svjetiljka i naše čitanje oko nje uključe u sve oko nas, da nas spoje s gradom i sa svijetom. I još više, htio sam – pomalo pretjerano i patetično, znao sam to već tada – da nas učini pokretačima grada i svijeta. Tako sam ja, naime, tada shvaćao svoje pisanje.

Jer, bio sam tada još uvijek u takvim godinama da sam mogao zamisliti što sam god htio. Zato sam te večeri – te svoje prve večeri u Školi pisanja – zamišljao kako gledam taj stol i ljude oko njega s drvene galerije na prvom katu. Vidio sam zelenkasti kvadrat dvorišta, prozore s rešetkama naokolo, crni otvor haustora, stablo jorgovana u kutu (stablo koje je sa svim tim bilo nekako povezano), i činilo mi se da bi svjetiljka i ljudi oko nje morali biti žarište svega u okolici. Da bi morali biti kao nekakav motor, da bi žuto svjetlo one svjetiljke moralo biti žarki sjaj Voltina luka koji u kino-projektoru omogućuje da se slika uopće projicira na platno. Kao da bi grad i rijeka i nebo nad njima bili nekakav film iz toga našeg projektora, kao da on sve to stvara. Zato sam se u mislima (koje su u toj dobi još bile stvarnije od zbilje) pomalo dizao sve više i više, kao da sjedim u balonu: do visine prvoga kata, do visine krova, do visine posljednje ptice na ljubičastom sutonskom nebu, i još više, i iz te mi se perspektive činilo da vidim kako je dvorište Muzeja središte grada i njegove okolice, središte onoga svijeta koji je još uvijek bio moj jedini svijet, i kako se ono micanje oko stola, i onaj žuti sjaj svjetiljke prenosi složenim sustavom zupčanika i poluga dalje, i kako sve pokreće.

Ili bi bar tako trebalo biti. Dapače, meni se činilo da može biti jedino tako. A ljudi oko mene kao da su sve to zamišljali posve drugačije. Oni kao da nisu vidjeli čak ni jorgovan, a da ne govorimo o tamnomodrom nebu iznad naših glava, o nebu koje sam ja sada, u otporu prema toj situaciji, vidio kao velik planetarij, a nas oko stola kao mehanizam koji pokreće tu golemu konstrukciju. Njima kao da to nije bilo ni nakraj pameti, i to me je najviše smetalo.

Jer, ja sam ondje bio prvi put, i tek sam trebao odlučiti hoću li ostati ili neću. Oni se, doduše – njih četvoro učenika i profesorica Sitar – nisu prema meni odnosili kao prema uljezu, niti su što od mene tražili ili mi se posebno obraćali, nego su radili svoje, kao da sam ja oduvijek tu. Ali, ja sam bio ukočen, mene je sve smetalo, a najviše ono sa svjetiljkom, što mi je izgledalo čas kićasto i patetično, a čas nedovoljno patetično i odviše praktično. Tražio sam, ukratko, razloge da zaključim kako mi se sve to sa Školom pisanja ne sviđa, i kako će biti najbolje da onamo više ne dolazim, a da se Vidi pokušam približiti na drugi način.

Mene je, naravno, zanimalo pisanje samo, i zanimalo me jako. Možda u tome i jest bio problem: shvaćao sam pisanje toliko intimno da nisam bio spreman dijeliti ga s bilo kim. I činilo mi se da svi prisutni shvaćaju pisanje sasvim drugačije nego ja, i da među nama ne može biti sporazuma. Dapače, kao da bi takav sporazum i mome vlastitom pisanju mogao štetiti. Gotovo sam bio siguran da je moj prvi dolazak ujedno i posljednji.

A možda je stvar bila naprosto u tome što bi mi odustajanje bilo lakše, jer njime ne bih povećavao svoju podvojenost, nego bih je možda još i smanjio. Jer, ja sam tada – bar u rodnom gradu – živio dvostrukim životom, ako to nije previše smiješno reći za nekoga tako mladog kao što sam ja tada bio. Živio sam dvostrukim životom upravo po tome što je pisanje bilo moja druga, skrivena egzistencija.

A otvoreno priznati da pišem, bilo me je sram. Ne zato što bih se bojao da to što radim ne valja (dapače, bio sam vrlo samosvjestan), nego zato što je mrčenje papira kotiralo tada u društvenom smislu vrlo nisko, dok su ljudi koji su htjeli biti umjetnici smatrani za budale. Ja sam, doduše, već studirao književnost, ali to je bilo više kao priprema za građansko zanimanje profesora. Ali, u društvu u kojem sam se kretao u svome zavičaju, nije se ni najboljoj pjesmi priznavala savršeno nikakva vrijednost, a najbolji tekst bio je prije sramota za svoga autora nego nekakva zasluga. Zato sam tajio da pišem. Igrao sam košarku, i ona je bila dio moje društvene afirmacije, a ono što sam pisao, pisao sam potajice, ne pokazujući tekstove ni najboljim prijateljima.

I, zato sam se toliko kolebao kad sam čuo za Školu pisanja, zato sam i sad imao toliko dvojbi dok sam tamo sjedio s njima, i dok me je krckanje starog drva na galeriji podsjećalo na zvuk mehanizma što pokreće planetarij iznad naših glava. S ulice sam se u Muzej ušuljao tajno, pazeći da me tkogod ne vidi, kao da svi znaju da se ondje skupljaju mekušci što uzdišu i pišu nekakve stihove. A već sam bio pripremio i obranu, za slučaj da me ipak ulove: reći ću da odlazim onamo radi profesorice Sitar, a to će svi, i oni najgrublji, lako shvatiti.

Jer, profesorica Ljerka Sitar bila je žena za kojom su se osvrtali po gradu. Imala je već oko trideset pet godina, a na trenutke je izgledala kao da ima i više. Ali, njezina crvena kosa, njezine malo natečene usne, njezine duge trepavice nad zelenim očima, njezine malo pjegave gole nadlaktice ljeti, njezin hod, njezin duboki glas, sve je to izgledalo kao da zove i obećava, i silno je raspaljivalo maštu muškaraca u gradu, a osobito nas balavaca. Zato i nije bilo sramota reći da se čak i u Školu pisanja odlazi radi nje, a ne radi pisanja samog.

Tako sam i te večeri i prema njoj osjećao istodobno privlačnost i odbojnost. Sviđala mi se, dakako, kao žena, ponekad sam na svome kauču maštao o njoj (pa i u Zagrebu, u studentskom domu), ali to je bilo nešto drugo: njezino shvaćanje književnosti bilo je, tako mi se činilo, posve drugačije od moga. U to me je uvjeravalo ono sa svjetiljkom, što je zacijelo bila njezina ideja, kao i to što je neprestano nastojala stvoriti atmosferu, povezati nas oko stola s onim što je netko netom kazao u svojoj priči ili pjesmi. Nisam mogao razumjeti kakva je to onda škola, i koji je njezin smisao, ako je sve dobro, ako mi u svemu treba da sudjelujemo, i ako se u svemu nađe neko zrno umjetnosti.

Malo-pomalo sam te travanjske večeri – dok je onaj jorgovan u kutu sve jače mirisao i dok se meni to činilo sve važnijim – uvidio kako je i sam naziv Škola pisanja zapravo neka vrsta trika. Po školama (pa i u našoj staroj gimnaziji) postojale su literarne sekcije, ali su one uključivale samo učenike i morale su imati nekakav odgojni karakter. A ovom se školom htjelo postići da dođe tkogod hoće, da se skupe ljudi koji pišu bez obzira na dob i zanimanje, i da pod stručnim nadzorom učine nešto jedni za druge. Bila je to neobična i svakako napredna ideja za jedan mali grad u to vrijeme; ali, meni se nekako činilo da uviđam kako se time želi popuniti ona praznina koja je u gradu nastala nakon što je vlast razjurila Klub sedam umjetnosti (u kojem su se skupljali intelektualci), zbog odvajanja od radničke klase. Bilo kako bilo, profesorica Sitar je ipak, nakon svega, uspjela okupiti u svojoj Školi pisanja same balavce. Bilo nas je petoro, tri djevojke i dva dečka, i jedva da je itko od nas imao više od dvadeset godina. I, ja sam već slutio kako pred Školom pisanja stoji dug niz istih ovakvih sastanaka na kojima će se čitati radovi pri svjetlu iste ove žute svjetiljke, večeri i večeri, a da iz toga neće proizaći ništa osobito, ni za grad ni za polaznike. Vjerojatno ćemo svi skupa, kad nas to jednog dana prođe, biti pomalo posramljeni.

I zato sam sve više i više vjerovao da nemam što tražiti ondje, u Muzeju, kraj one svjetiljke, i jasno sam znao da se ni za što na svijetu ne bih odlučio da tim tamo ljudima nešto svoje pročitam, a to će se prije ili poslije od mene očekivati. Sviđalo mi se, doduše, kako crvena kosa profesorice Sitar svjetluca pod onim žutim zrakama, rado sam u proljetnu večer sjedio u dvorištu u kojem se miris vlage, memle i propadanja miješa s mirisom jorgovana i peluda što lebdi u zraku, lijepo mi je bilo vidjeti kako se nebo pomalo gasi i kako svjetlucaju prve žućkaste i zelenkaste zvijezde, ali to je bilo sve. Ništa mi drugo nije odgovaralo.

Jer, ondje kao da nitko nije vidio ono što se meni činilo očito: da se sve miče, da se ptice gnijezde u granju, da miriše rijeka i da lahor pokreće lišće jorgovana, a da mi, ako hoćemo da cijela stvar ima smisla, moramo sebe shvaćati kao kotačiće mehanizma koji sve to pokreće, a svoje glasove kao zvuk toga mehanizma.

Ukratko, činilo mi se te prve večeri – toga utorka u travnju šezdeset šeste – kao da se sa svima njima opraštam. Imao sam krivo: upravo smo se vezivali, nadugo, a možda i zauvijek.

* * * * *

Kad smo izašli pa se strmom ulicom ispod svodova uputili uzbrdo, osjetio sam da se nešto promijenilo. Tomo i ja smo tada zastali da zapalimo cigarete, a djevojke su s profesoricom Sitar produžile dalje. I dok smo stajali ispod starih svodova, dok je crveni plamen moje šibice osvjetljavao Tomino mladoliko lice, dok sam povlačio prvi dim još sav natopljen vonjem sumpora, znao sam da se nešto promijenilo.

Promijenilo se najprije nešto u zraku. Premda smo sve vrijeme sjedili vani, u dvorištu, ovdje, na ulici, zrak je bio drugačiji. Bio je zasićen mirisom bilja što je disalo u tami, i tako sam znao da je nastupilo ono doba godine koje najviše volim. Ćutjelo se to usprkos prašini ulice i memli svodova; obratno, svodovi i ulica kao da su još i pojačavali miris bilja, i ja sam se pitao može li se to ikako razumjeti. Znao sam da se to događa naglo, za nekoliko sati: odjednom, zrak je sav ispunjen vlažnim mirisom klorofila, vonjem ljepljivih kestenovih pupoljaka, mirisom jorgovana, mirisom nečega mladog i sočnog, nečega što je neodređeno a prepuno značenja, i što će me, znao sam, pratiti i ubuduće. Nastupilo je to doba godine, i ja ću ga odsada udisati, pa sam se zato pitao može li se to nekako opisati, to, kako se taj miris uvlači u nas i kako na nas djeluje. Jer, znao sam iz fizike da miris dolazi od sitnih čestica materije što lebde u zraku, pa me je često uzbuđivala pomisao da to što udišem doista jesu zrnca klorofila, atomi jorgovana, peluda, nevidljive kapljice vode, da sve to nekako ulazi u mene i postaje dio mene, i da mi se od toga javlja želja da to zapišem, a ne znam kako. To što je ta promjena nastupila baš tada, te večeri, ili što sam je ja baš tada postao svjestan, to mi se činilo važno, i znao sam da još moram razmisliti o svojoj odluci da više ne dolazim.

A znao sam to i po tome što se i drugo promijenilo, a ne samo zrak. Znao sam to dok sam gledao Vidinu figuru u polutmini nekoliko metara ispred sebe, dok sam motrio njezin stas, noge, dok sam pratio gibanje njezinih kukova i pitao se što bih sve za nju mogao uraditi. Radi nje sam zapravo i bio došao u Školu pisanja, radi nje ću možda i ostati. Pogotovo sad, kad se nešto mijenja, kad se počelo mijenjati već tamo, u dvorištu Muzeja, kad se poveo onaj razgovor. Tada sam se odjednom osjetio uvučen i znao sam da je moja prvotna odbojnost prema cijeloj stvari zacijelo posljedica straha i nesigurnosti, a ne toga što Škola doista ne bi valjala i što mi ne bi odgovarala. Jer, počelo se napokon govoriti o nečemu što me doista zanimalo, i o čemu sam i sâm stalno mislio. I tako sam pomislio da me se to tiče i da će me se ticati i ubuduće.

Zbog toga što se počelo događati, uostalom, mi smo sad i išli najljepšom ulicom u gradu, krećući se polako prema Gimnaziji. Ulica ima s obje strane duge nizove svodova što stoje na debelim stupovima, a ispod njihovih ne preveć visokih lukova miriše osobito, i kroz prozore se osjeća dašak po vlazi, po crvotočnom drvu i starim tepisima, po životu kakav nikad nismo upoznali. To mi se činilo kao jedini pravi put prema onome ka čemu smo išli, prema nečemu što nas se, mislio sam, najdublje tiče. Nešto se događalo, i to nešto važno.

Sve je počelo još tamo, u dvorištu Muzeja, oko one žute svjetiljke koja kao da je svijetlila sve jače što je tama naokolo bivala gušća, i što je tišina bivala dublja, kako je promet postajao tiši i kako su se ptice po okolnim krošnjama pomalo smirile, te se čulo samo tiho pucketanje stijenja u petrolejci što je oko sebe širila neodređen miris kovine. Tu se razvio razgovor od kojega smo onda krenuli dalje, od kojega je, sad to vidim, sve i započelo.

Lovorka je čitala svoju priču. Je li priča bila dobra ili slaba, to više ni ne mogu ocijeniti. Znam samo da je radila s nečim velikim i važnim, i da je zato i potakla onaj razgovor. Zbog toga smo razgovora sad krenuli put Gimnazije, ne znajući još uopće zašto onamo idemo, ni što će se tamo dogoditi. Od priče je, kažem, sve započelo, a u njoj se govorilo o nekakvom zborovođi i o njegovim sinovima. Zapravo, možda je to bila i priča o glazbi, ili o umjetnosti uopće, ni to mi više nije posve jasno. Jer, u njoj se najprije raspredalo o tome kako je zborno pjevanje nešto najljepše na svijetu, i to zato što se u njemu glazba proizvodi ljudskim glasom, a glasovi se moraju slagati, i istom kad su skupa, onda nešto i znače. Svaki glas pjeva drugu melodiju, i tek sve te melodije zajedno daju nešto lijepo i veliko.

To je bilo dobro. Ali, priča nije bila o tome. Priča je bila o tom zborovođi, koji je bio ujedno i skladatelj, i koji je dugo radio na nekoj skladbi koja je trebala biti vrhunac njegove umjetnosti, smisao cijelog njegova rada. Ali, dogodilo se da je nije uspio dovršiti, jer je naglo obolio, i ubrzo uvidio da mu nema pomoći. Zato je odlučio uraditi nešto neobično: iskoristiti svoju