Eva je znala za jabuku

By Vedran Tončić

Veliki dio radnje odvija se na Paklenim otocima, gdje dva bračna para, nakon zajedno provedenih ljetnih praznika, usidre iznajmljenu jedrilicu.
Jedna od žena, Eva, rastrzana je između emocionalne pripadnosti i tjelesnih prohtjeva. Pojavljuje se osoba iz prošlosti, koja dodatno komplicira situaciju. Evocirajući neke davne događaje, glavni protagonist im otkriva novo značenje. Miješaju mu se sekvence iz snova, s onima koje su se uistinu dogodile. Sumnja, ljubomora i nesigurnost ga potresaju, pa prolazi kroz svojevrsnu katarzu

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Vedran Tončić
• Release date: Nov 12, 2013
• ISBN: 9781310978319

Book preview

Vedran Tončić

Eva je znala za jabuku

Copyright 2013 by Vedran Tončić

All rights reserved

Published by Vedran Tončić on Smashwords

Ljeto nas je umorilo. Dani su počeli sve više nalikovat jedan drugom. Pretpostavljam da smo priželjkivali promjenu, bilo kakvu. Isprva nam se svidjelo more, sunce i jedrilica. Uspijevali smo održati uzbuđenje što smo goli i smijemo se promatrati. Na morskoj pučini nije imalo smisla biti odjeven. U skrivenim uvalama također. Kao da je to bilo ono što nas je razodjenulo. Više od svega imali smo na umu avanturu. Taj zarazni miris uzbuđenja potaknuo nas je da nađemo valjan razlog za ponašanje, koje je odudaralo od uobičajenog. Otkinuti od miljea kojem smo inače pripadali, koračali smo opasnim stranputicama, na kojima smo se susretali s istinom o sebi, drukčijom od one kakvu smo zamišljali. Omamljeni suncem i opojnim vinom čeznutljivo smo se pogledavali. Jesmo li morali pojesti jabuku sa stabla znanja?

Galeb se oglasio krikom. More je ležalo pod brodom. Jedra su uzalud tražila vjetar, a kad ga nisu pronašla, počela su nezadovoljno rogoborit. Izronio je par delfina i izveo svoj karakterističan skok. Tijela su im se bjelasala pod morskom površinom. Izronili su s druge strane broda, koji je lijeno plutao na osunčanoj pučini. Odjednom ih je bilo sa svih strana, tih elegantnih morskih plesača. Obasuli su nas svojom veselošću, koju smo jedva znali cijeniti. Iza nas je ostala Korčula, otok najljepših uvala i prozirnog mora. Plovili smo uz Hvar, biser srednjeg Jadrana, nekoliko milja od njega udaljeni. Pred nama su bili Pakleni otoci, raj za moreplovce i one koji znaju uživati u rasterećenosti vlastite obnaženosti.

Naučili smo što sa sobom donosi ponašanje tijela, kad se oslobodi svih stega. Postali smo manje nespretni zbog neprestanog izlaganja. Izgnani iz zemaljskog raja, uslijed spoznaje o vlastitoj spolnosti, vratili smo se onamo, oboružani hinjenom emancipacijom. Konačno, svatko od nas bio je gol radi sebe, ali istovremeno i zbog ostalih. Postoji fenomen razodijevanja, htjeli mi to priznati ili ne, osjećaj podmuklog uzbuđenja koji prati intimni susret s vlastitim tijelom kad s njega spadne i posljednja zavjesa. Ono nenajavljeno uzima novi oblik, čak i novu dimenziju. Podijeliti ovakvo iskustvo s nekim, zasigurno multiplicira efekt. U grupi to poprima oblik vizualnog promiskuiteta. Bijasmo pijani od tolike razuzdanosti, a pijanstvo bespogovorno donosi devijacije u ponašanju.

Napokon, spolovila su nam se oslobodila obveze da budu skrivena. Navikli smo se gledati ih kako bubre, rastu, smanjuju se, smežuraju i počeli se nositi s takvim njihovim ponašanjem. Valjalo je na njih gledati kao i na ostale dijelove tijela, a to nam uvijek nije polazilo za rukom. Nakon izvjesnog vremena pojavili su se nespokojstvo, dvojba, konfuzija…

Nebo je postalo plavo, bez oblačka, a sunce nas je bolo u leđa. Ukotvili su se bokovi jedrilice u tom gustom moru, koje ih je odlučilo ne propustiti. Neumoljivo smo stajali, prepušteni milosrđu onoga koji se tog dana nije pokazao blagonaklonim. U daljini, neka su se jedra napunila ili je tako samo izgledalo. Putnički je brod pristajao u hvarsku luku. Bili smo predaleko da bi svjedočili vrevi koja inače prati ovakav događaj. Nekoliko manjih brodica vrtjelo se okolo otočića ispred nas. Neke su prevozile kupače, druge se vraćale iz ribolova. Dan se polagano pomicao prema svom najsparnijem dijelu. Trebao je zapuhati spasonosni maestral i zbog naših uzavrelih tijela i zbog ispuhanih jedara, no činilo se da nećemo imati sreće.

Ljeto je uzimalo početak svog drugog mjeseca. Trošili smo kolovoz i posljednje dane godišnjeg odmora. Trebalo je još samo brod vratiti u matičnu luku. Nije li to bila promjena koju smo priželjkivali? Znali smo da ćemo se, u hladnim, zimskim danima sa sjetom prisjećati, između ostalih i ovog dana.

Jedan se dupin prevrnuo na leđa i stao se besramno udvarati kreštavim pjevom. Drugi mu se pridružio, dok su ostali neumorno izranjali i nanovo uranjali. Gledali smo njihovu igru ne s bog zna kakvim zanimanjem. I to je bilo deja vu. Ipak, najbliži rođaci kitova svojski su se trudili, onako kako samo oni znaju. Na koncu su i sami odustali, shvativši da njihov performans nije dobio adekvatan aplauz.

Postali smo dio hedonističkog svijeta kakav smo sami zamislili, odbacivši sve predrasude i okove civilizacije. Očarani ovakvim razotkrivanjem, ni slutili nismo, koja nas sve iskušenja očekuju. Stoljeća skrivanja ostavila su svoj trag, ma koliko se uvjeravali u vlastitu neopterećenost. Siguran sam da smo čitavo vrijeme bili svjesni da smo goli, a od takvih smo spoznaja namjeravali pobjeći. Ipak, to nije bilo prirodno stanje, ma koliko nam godilo. Donosilo nam je neprestano uzbuđenje, od kojeg smo postali napeti i preosjetljivi.

Čini se da je nekoliko tjedana slobode premalo da se izbrišu godine sužanjstva. Pretpostavio sam da bi se tako osjećao onaj, koji je nakon godina robije, pušten iz zatvora. Poslije izvjesnog vremena zasitio bi se tolike slobode, no da li bi je se zbog toga odrekao, ili bi stoički podnosio njeno ugnjetavanje?

Potražio sam orijentaciju, pokušavši odrediti naš položaj pomoću dva otoka pratitelja, Šćedra i Sušca. Valjda nas je oko šest milja dijelilo od Južne Palmižane, u kojoj smo planirali baciti sidro. Bez vjetra smo teško mogli prevaliti toliki put, a u rezervoaru nam je preostala tek koja litra goriva, koju je trebalo štedjeti za pristajanje. Krećući iz Vele Luke, zaboravili smo provjeriti pričuvu benzina, a kad smo se na to odlučili, bili smo već miljama daleku. Jutarnji saveznik, koji nas je toliko udaljio od obale, mučki nas je napustio, ostavivši da bespomoćno plutamo. Nismo mu zamjerili takovu pretvornost. Na koncu, poznavali smo tu osobinu njegove osebujne ćudi.

Odnekud se pojavio jureći gliser. Protutnjao je ni deset metara od nas, ostavivši pjenušavu brazdu iza sebe. More je zabijeljelo od arogantnog silnika, koji se samosvjesno udaljavao. Jedrilica se sa začuđujućom elegancijom zaljuljala na umjetnim valovima. Djelovala je umiljato poput kućnog ljubimca, nasuprot grabežljivog predatora, koji je pokušao uznemiriti. Vidio sam kako Eva rukama pokriva gole grudi, a ni ne pomišlja zaštititi od nepoželjnih pogleda, dražestan žbun stidnih dlačica. Ležala je na palubi, pronašavši komadić hlada od vršnog jedra, preplanula poput hedonističke boginje. Vjerojatno je instinktivno štitila najbujniji dio sebe, koji je mogao namjernika potaknuti na neadekvatna razmišljanja. Gliser je prošao, a ona je sisama pustila na volju. Bilo je prijatno gledati kako se ljuljaju i zauzimaju prirodan položaj. Evocirao sam ih iz faze njenog