Sanjao sam Aleksandru

By Vedran Tončić

Neuspješni se scenarist bavi promotivnim kampanjama. Posljednja doživljava fijasko, no istovremeno mu se otvara životna prilika. Jedan od poznatih producenata nudi mu suradnju. Posao sklapaju u iznajmljenoj vili na moru, u kojoj upoznaje i Aleksandru, djevojku koju je prethodno nekoliko puta sanjao. Ona je producentova kći i neobičnog je ponašanja, no vrlo brzo zaslužuje pažnju i scenariste i njegove žene. Među trojkom se razvija osebujan, maštovit, erotski odnos, nad kojim lebdi kobno prokletstvo. U pozadini je i producentova životna tragedija koja može biti i obrazloženje za neobično ponašanje, kako njega tako i kćerke mu. Snimanje filma je u tijeku, no prekida ga neočekivana vijest.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Vedran Tončić
• Release date: Oct 10, 2012
• ISBN: 9781301242436

Book preview

Vedran Tončić

SANJAO SAM ALEKSANDRU

Copyright 2012 by Vedran Tončić

All rights reserved

Published by Vedran Tončić at Smashwords

Moguće nije uobičajeno sanjati sasvim nepoznatu osobu. Promislio sam to, probudivši se usred noći, fasciniran živopisnošću slika, preko kojih se polagano spuštala koprena zaborava. Nastojao sam sačuvati viziju fizionomije koju nisam mogao identificirati. Trenutak ranije, bila je dio sna, vrlo upečatljivog i jasnog. Obično su snovi mutni, a događaji koje obuhvaćaju, iracionalni i neshvatljivi.

Mrak je progutao prostoriju i ostavio mi da se sjetim osobe, koja je pored mene promuklo disala, onako kako dišu oni koji duboko spavaju. U dvadeset godina konjugalnog života, taj je šum postao zvučna kulisa sobe u kojoj sam spavao. Valjda mi je stoga teško išao san na oči kad bih se, igrom slučaja, našao van njegovog domašaja. Sve ostalo, nosio sam sa sobom u brojne hotelske sobe i tamu i nespokoj i konfuziju i nesigurnost.

Bilo je gluho doba noći, još uvijek daleko od prvih znakova svitanja. Znao sam za tijelo, zgrčeno pored moga, umotano u zgužvanu plahtu, ono isto kojem sam dva puta omogućio da se okoristi materinstvom i svaki put iz takvog događaja ponese vidljive znakove.

Sanjao sam djevojku s neobičnim, zelenim očima. Mogla je biti pet, šest godina starija od Ane, moje kćerke, koja je u ožujku navršila osamnaest. Svakako je izgledala mnogo ozbiljnije. Nepoznatim se putem ušuljala u san, koji ničim nije obećavao da će postati zanimljiv ili drugačiji. U jednom sam trenutku pomislio kako je izvršila agresiju na taj nepovezani dio podsvijesti, no njeno miroljubivo i neusiljeno ponašanje, odvratilo me od takve klasifikacije. Zapravo se djevojka jedva pomicala i više je postojala, nego što je aktivno učestvovala u nekoj radnji, koja bi se dala prepričati. Valjda je dio sna prekrio zaborav, onaj u kojem se nešto zbivalo.

Pokušao sam rekonstruirati otkidane detalje jednog izmišljenog događaja, u kojem je glavna protagonistica ostala van radnje, koje se ionako nisam bio u stanju sjetiti. Jedino što je svjetlucalo u mraku, bila je njena fizionomija, koja mi je ostala pred očima, čvrstih obrisa, kao fotografija izuzetne rezolucije. Na njoj su dominirale smaragdno zelene oči.

Pitao sam se, kako je moguće tako detaljno rekonstruirati fizionomiju izmišljene osobe. Svaka mrlja na njenom licu bila mi je dostupna. Mogao sam prebrojiti svaku trepavicu. Poviše lijeve obrve ostao joj je vidljiv ožiljak, koji nije pretjerano unakazio vizuru nadasve interesantne vanjštine. Pa ipak, djevojka se nije odlikovala pretjeranom ljepotom. Izgled joj je bio zagonetan, prije neobičan nego privlačan, u svakom slučaju prepoznatljiv, čak i jedinstven.

Osmjeh je jedva dotaknuo uglove usana misteriozne neznanke. Ostavio je tajanstven izraz na njenom licu, koji se mogao dvojako protumačiti. U svakom je slučaju bio daleko od čednosti. koju je propovijedala neusiljena fizionomija iza koje je stajala. Te usne nisu pripadale senzualnoj ljepotici, kojoj bi služile kao pompozan ukras na primamljivom licu. Prije su se isticale elegantnom razvučenošću, nego toliko hvaljenom punoćom. Takve, još su upornije mamile da ih se upozna, obećavajući mnogo više od običnog, čulnog dodira. Kao da je samom njihovom strukturom protjecala neslućena energija.

Koliko god je takvim ustima nagovještavala nesputanu koketeriju, svojstvenu spolu kojem je pripadala, djevojčin nos je nedvojbeno isticao neupitan karakter. Bio je čvrsta točka, oko koje se suvereno stvorio snažan integritet. Dugačak i zakrivljen, svakako se nije uklapao u sliku ljepote bez pogovora, no otvarao je mnogo zrelije mogućnosti.

Ono što je činilo djevojkom iz sna, bile su neobične oči. Bio sam potpuno uvjeren da takove u stvarnosti ne postoje. U sebi su nosile skrivenu moć i bilo je jednako teško pogledati ih i odmaknuti pogled od njih. Te su oči gospodarile dušom onoga, koji bi im se našao nasuprot.

Pod utiskom upečatljive slike, zaostale iz sasvim običnog sna, jedno sam vrijeme ostao budan. Nisam se pretjerano trudio usmjeriti misli na nešto konkretno, već sam im dozvolio da lutaju bez određenog cilja. Marija, moja supruga, meškoljila se i na trenutak više nije teško disala, pa sam pomislio da se probudila, no to je kratko trajalo, svega koju minutu. Noć se polagano pretvarala u svitanje, kad sam ponovno imao viziju nepoznate djevojke. Vjerovao sam da sam budan i tek me njen lik uvjerio u suprotno.

Ovaj put joj je lice ostalo preplavljeno iskrenom vedrinom i samo je u travnatim očima zadržala tugaljiv odraz potresene duše. Na golim je rukama nosila buket ruža zagasito crvene boje, koja je kontrastno odudarala od mliječne bjeline puti lica i kuštrave, crne kose. Među prstima je gnječila mirisne latice cvijeća, ostavljajući ih, da joj zgužvane padaju po uzdrhtalim bedrima. Mogao sam opjevati djevojačka koljena, koliko je senzibiliteta u viziji bilo. Riječi pak ne bi bile u stanju prenijeti svu dramatičnost vizije, koja je u suštini bila toliko jednostavna, a u sebi je nosila breme stoljetnih dvojbi i nesuglasica.

Ono što nisam mogao ne primijetiti, bila je krvava brazgotina na vanjskom dijelu nadlaktice, koju je vjerojatno izazvao trn sa stabljike jedne od ruža, koje je djevojka pritiskala na mladenačke grudi. Pričinilo mi se da s pretjeranim zanosom postupa s cvijećem, kao što bi s pustopašnim ljubavnikom vodila ljubav, istovremeno ga milujući i sustavno uništavajući.

Nije djevojčina golotinja bila posebno provokativna. Jedva da sam je i bio svjestan. Više sam pažnje posvetio duševnom nemiru, koji je ostao zarobljen u čarobnim joj očima. Razumio sam ga i bez da se s njim posebno upoznam. Govorio mi je o nekoj mračnoj tajni, utkanoj u korijenje bića, nastaloj prije samog njegovog nastanka.

Minijaturne kapi krvi iskočile su duž četiri prsta dugačke brazgotine, tvoreći zamišljenu nisku rubina. Djevojka nije marila za njih. Vjerojatno je pritiskanjem cvijeća na osjetljive grudi i tamo načinila poneku ranu koja je znatno više boljela, no na licu je zadržala vedrinu. Ipak, usredotočio sam se na pakao u njenim očima.

Moguće se turoban uzdah otkinuo od njene duše ili sam to samo pretpostavio. Ta ionako je sve bio san, iskonstruiran u mojoj mašti. Štoviše i djevojka je bila izmišljena tvorevina, koja se na tren pojavila u čudesnoj viziji i bilo je iracionalno oko toga ispreplesti neku priču.

Jutarnje se svjetlo na silu provuklo kroz uzane procjepe između grilja. Pod dojmom proživljenog sna, otvorio sam oči i nastojao ga pospremiti što dublje u memoriju. Marija me netremice gledala i osjetio sam da to već traje neko vrijeme.

« Mrštio si se u snu.»- objasnila je.

« Da li se tebi dogodilo da sanjaš potpuno nepoznatu osobu?»- pitao sam.

Napučila je usne kao da ozbiljno razmišlja.

« Ne znam.»- odgovorila je. «Ne mogu se sjetiti. Valjda tako nešto i nije uobičajeno. Zašto? Sanjao si nekog posebnog?»

Nisam bio sklon prepričavanju doživljaja koji nastaju u podsvijesti prilikom spavanja i smatrao sam to trivijalnim i prozaičnim običajem, no proživljeni je san ostavio pre snažan dojam, a da ga ne bih želio s nekim podijeliti.

« Sanjao sam neobičnu djevojku zelenih očiju.»- rekao sam. «Siguran sam da je u životu nikada nisam susreo. Bila je toliko stvarna, da bih ti je sada mogao do u detalje opisati.»

« Pretpostavljam da je bila jako zgodna.»- kazala je, ne bez zajedljivosti. «Muškarci uvijek sanjaju zgodne djevojke.»

« Prije bih rekao da je bila osobita.»- priznao sam. «Zgodna baš i nije bila. Ili jest na neki način, ali to nije bilo toliko važno. U svakom slučaju, nije bila djevojka kakvu muškarci sanjaju.»

Marija je sjela na rub kreveta pokazavši mi gola leđa. U jednom sam trenutku vidio djelić obnažene sise i osjetio iskricu jalovog uzbuđenja. Bila je to privilegija bračnog života, koju mi nikada nije uskraćivala. Preda mnom se kretala onako, kako bi to radila i da me nije bilo, moguće i slobodnije.