Rekvijem za Marijanu

By Vedran Tončić

Marijana je neiskusna djevojka koja, prilikom noćnog izlaska u samoborsku čardu upoznaje mladog, poslovnog čovjeka. Ponesena vlastitim temperamentom, dolazi u vrlo opasnu situaciju, no mladi joj čovjek pomogne da iz nje iziđe bez posljedica. Godinu kasnije dvoje se slučajno susreće na ulici i od tada se između njih razvija kompleksan odnos, pun kontradikcija, nerazumijevanja, ali i strasti. Mladi čovjek razapet je između privrženosti Marijani i obiteljskoj lojalnosti. Sticajem okolnosti više puta iznevjerivši njena očekivanja, dva puta je gura u brak s osobama koje ne voli. Sve to vodi je u neminovnu propast.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Vedran Tončić
• Release date: Oct 21, 2012
• ISBN: 9781301219766

Book preview

Vedran Tončić

REKVIJEM ZA MARIJANU

Copyright 2012 by Vedran Tončić

All rights reserved

Published by Vedran Tončić at Smashwords

U troglavom, antiknom svijećnjaku samo je srednja voštanica gorjela, pravilnim, zaobljenim žiškom, stvarajući tek treperav polumrak, ali su se moje oči navikle na količinu svjetla koju je proizvodila. Miris spaljenog voska pokrio je sve ostale mirise stvarajući mi kao i uvijek laganu mučninu, no ovaj put mi je prijao, jer je baš on izgledao primjeren situaciji. Mirisi su ti za koje je neobično važno da su sukladni prigodi. Ta je srednja voštanica bila tri prsta manja od preostale dvije, nenačete, a niz nju se slio skrutnuti mosur, stvorivši zanimljiv oblik s kvrgom na početku. Plamičak na vrhu nije podrhtavao jer je zrak bio ustajao i nepomičan.

Vrijeme je opako polagano curilo i izgledalo je da stoji, no kucanje samostojećeg sata ipak ga je tjeralo naprijed. Sat je ostario u drvenom ormariću specijalno izrađenom za njega, a kroz staklo donjeg prozorčića vidjeli su se mjedeni utezi i klatno, koje se pomicalo lijevo desno u ritmu otkucaja, tik tak. Dekoracija na drvenom dijelu satnog ormarića sastojala se od nekoliko uzdužno izrezbarenih šara, dok su stakla na prozorčićima imala zlatnu ornamentiku. Krug koji je bilježio vrijeme ispisao je brojeve vitičastim pismom, a dvije kazaljke, koje su po njemu slobodno šetale, odlikovale su se oblikom svoje epohe, koja je odavno prohujala i ostavila ih da zapisuje orar nekom novom pokoljenju.

Miris voska i otkucaji sata činili su se tek sporedni kutovi u trokutu u kojem je treći zauzimala smrt. Ona je bila opterećujuća pojava u tom komornom ambijentu u kojem je vonjao spaljeni vosak, a čuli su se otkucaji vremena. Smrt je obilježila kompoziciju cijele te slike. Kao vječni apsurd postojanja i ovdje je bila konačna. Smrt. Kad nastupi, sve ono drugo prestaje biti važno. Svojom snagom nadvladava sve sporove i razmirice, briše ih i baca u zaborav. Ljutnje se zamrzavaju, prijevare zaboravljaju, ljubomore prestaju. Nastupa smrt.

U toj dobro mi poznatoj prostoriji, u kojoj je moja baka uz prozor vezla stolnjak koji je sada prekrivao Biedermeier stol u sredini, malo se toga od njenog vremena promijenilo. Opstali su antikni ormar i kredenca, krevet i tri tapecirane sjedalice. Na zidu je visjela originalna Vidovićeva slika, na kojoj je maglica gotovo potpuno zaklonila splitsku luku. Tapet s narodnim desenom, bio je star i otrcan ali ga nitko nije odatle micao kako ne bi uništio autentičnost ambijenta.

Trojac u toj sobi, nekad je bio trokut koji se te noći nasilno prekinuo. Čovjeka koji je klečao pred krevetom dobro sam poznavao, a mrtva žena čiju je bosu nogu dodirivao, bila je njegova vjenčana supruga i meni također dobro poznata. Ne znam smijem li kazat da mi je bila prijateljica. Ona bi možda rekla da mi je bila ljubavnica, što baš i nisam bio sklon potvrditi, no nisam mogao ni potpuno odbaciti. Prekompliciran je bio naš odnos da bi ga ukalupili u jednostavan naziv. Stajao sam pokraj prozora očekujući policiju koju sam bio pozvao desetak minuta ranije.

Mrtva žena zvala se Marijana i imala je trideset i sedam godina, deset manje od mene, a osamnaest od čovjeka koji je pred njom klečao i zvao se Stjepan. Te večeri nazvala me telefonom i rekla mi kako je strah da će se nešto grozno dogodit. Bio je to deseti dan od onog kada je napustila dom svog supruga, a ja sam joj ustupio sobu u stanu u kojoj je petnaestak godina ranije obitavala moja baka. Četverosobnu rezidenciju moje inače ugledne familije iznajmljivao sam čitavo to vrijeme. Jedino je bakina soba uvijek bila zaključana i u nju nitko nije ulazio. Kad su zadnji zajmoprimci otišli, angažirao sam tvrtku da preuredi stan, te sam Marijani za njen privremeni smještaj otključao bakinu sobu.

Vjerojatno sam bio zasićen njenim paranojama, kad sam odlučio ne obazirat se na poziv u pomoć koji mi je uputila. Protumačio sam ga kao želju da me ponovno uvuče u mrežu svojih emocionalnih interesa, iz koje sam se jedva bio iskobeljao. Nisam reagirao ni na drugi njen poziv te večeri. Bila je usplahirena, najvjerojatnije pod utjecajem alkohola, zbrčkanih pojmova i jedva sam uspio razumjeti kako sumnja da Stjepan zna gdje je i da se boji kako će joj nauditi. Kazao sam joj da zaključa vrata i legne u krevet. Pola sata je trebalo da ponovno zazvoni telefon. Neko sam ga vrijeme pustio da zvoni, no naposljetku sam se javio.

Ubio sam Marijanu.- kazao je glas koji nisam mogao prepoznati.

Ulazna vrata bila su nasilno otvorena. Slutio sam katastrofu dok sam ulazio u bakinu sobu. Slabo svijetlo liznulo je golo tijelo žene na krevetu. Oči su joj bile neprirodno iskolačene, a usta razjapljena. Kontrast između mlitave opuštenosti skladnog tijela i grčevite grimase unakaženog lica pojačao je dramatičnost zatečene slike. S užasom sam shvatio da je kobna rečenica izgovorena u telefonsku slušalicu, na žalost bila istinita. Marijana je bila mrtva. Tamne mrlje na njenom vratu otkrivale su da je njezin zlotvor zadavio.

Stjepan je klečao na podu, pred njenim nogama. Tresao se kao prut na vjetru i tiho jecao. Lice mu je odavalo totalnu odsutnost, a bilo je mokro od suza. Jedva je registrirao moj dolazak i činilo se da neprestano ponavlja dvije iste rečenice.

Ubio sam je.- govorio je. Ubio sam Marijanu.

Suzbijajući emocije do bolesne hladnoće, pristupio sam kadaveru i rukom nesretnici zatvorio očne kapke. Usta su se već bila ukočila, pa ih nisam uspio vratiti u normalan položaj. Iz ormara sam izvadio čistu plahtu i s njom prekrio golo tijelo i glavu umrle. U nekoliko koraka vratio sam se na hodnik gdje se nalazio telefon. Kao da se radi o nepoznatoj osobi, diktirao sam podatke policijskoj službenici. Kad sam se vratio u sobu, Stjepan više nije ponavljao one dvije jezive rečenice. Samo se klatio naprijed, natrag kao osoba koja je izgubila pamćenje. Nisam ga mogao mrziti zbog onog što je učinio. Nisam čak ni bio bijesan na njega. U toj otužnoj priči sve troje smo bili žrtve. Toliko smo boli jedno drugome nanijeli, da se smrt jednoga od nas činila samo još jedna u nizu. Tako je sudbina htjela.

Stao sam pokraj prozora očekujući policiju, a emocije su mi se polagano skupljale. Što sve nisam proživio u tih desetak minuta, dok napokon iz grla nisam ispustio neljudski krik. Odjednom sam bio svjestan ljubavi koju sam osjećao za Marijanu, moju Marijanu. Bože, bez nje ništa više neće biti isto.

Sat je zlokobno, metalnim zvukom označio dva sata. Pred kućom se zaustavio automobil s plavim, rotacionim svjetlom. Obrisao sam suze, koje su mi s provalom emocija, skočile iz očiju. Valjalo je ostati sabran još neko vrijeme.

Davno se dogodio naš prvi susret, Marijanin i moj. Meni je tada bilo jedva dvadeset i osam godina, a ona je baš te godine postala punoljetna. Dogodio se u vrijeme nepromišljenih i razuzdanih izlazaka, dok sam još uživao u zakašnjelim momačkim danima, možda svjestan da se tom bezbrižnom periodu života bliži kraj. Već sam četiri godine imao diplomu u džepu, relativno dobro i sigurno zaposlenje, te roditelje koji su od sina jedinca nestrpljivo očekivali potomstvo. Meni se pak bilo teško odreći lumperajki, izlazaka bez obveznog povratka i djevojaka koje nisu opsesivno razmišljale o braku i obitelji, već o zabavi i trenutnom užitku. Živio sam punim plućima sa mnogo alkohola, raznovrsnog seksa i pokojim jointom, neprestano sam sebi obećavajući da ću sve to svesti na razumnu granicu. Istina je da sam se htio uozbiljiti i započeti sasvim drukčiji život, no moje je htijenje ostajalo na mamurnim monolozima u radno jutro, kad sam se nakon neprospavane noći teturao prema svom radnom mjestu.

Tri godine sam radio u tvrtci koja je trgovala na veliko prehrambenim artiklima i mnogo sam putovao, što mi je odgovaralo, jer je moj apetit za novim prostorima bio nezasitan. Ipak, poseban je doživljaj bio naći se u Zagrebu, gradu mojih studentskih dana, gdje sam još uvijek poznavao sve i svakoga. Zapravo, poznavao sam sve one koji su nešto značili u prostoru u kojem se odvijao život kakav me zaokupljao. Mogu slobodno kazati da nije postojalo mjesto na koje se izlazilo, a da u njemu nisam bio viđen i prepoznat.

Izlazilo se u to vrijeme na svakojaka mjesta, a na neka od njih se nužno trebalo pojaviti ako se htjelo biti faca. U pronalaženju tih gradskih loga, potrošeno je mnogo studentskih noći, dok naposljetku grad nije postao premalen. Tada se počelo lunjati po periferiji, u kojoj su se nalazili takovi bužaci koje u gradu nitko ne bi ni pogledao. Bilo je to već vrijeme Cigana i narodnjaka, koji su svojom zastrašujućom glazbom punili kojekakve čarde, hiže i birtije. Od njihovih srcedrapajućih melodija trijeznome se dizala kosa na glavi, a pijanac je padao u trans.

Jedno takvo mjesto pronašao sam sasvim slučajno, zalutavši na staroj samoborskoj cesti, kad sam umjesto lijevo, okrenuo desno i u noći se našao na perifernom putu, koji je vrludao uz Savu i doveo me do mjestanca Medsave u kojem sam se zaustavio pred trošnom dvokatnicom na kojoj je pisalo Kon Tiki čarda. Lijevo od mene tekla je rijeka, desno preko ugaženog snijega stizalo se u hram romske glazbe. Od te večeri bila je to moja omiljena lokacija u tom dijelu Jugoslavije, a harmonikaš Stevica omiljeni romski izvođač.

U Kon Tiki čardu se odlazilo poslije ponoći, a prava se atmosfera dala doživjeti tek nakon tri sata u jutro. Zorom bi gazda Stevica objavio fajrunt i odsvirao Chopinovu kavalkatu na klaviru u kutu. Naprezao sam svoju glazbenu naobrazbu koja nije bila za potcijenjivanje, kako bi virtuoznom Romu pronašao bar jednu falš odsviranu notu, no morao sam odustati i priznati svu izvrsnost interpretacije. Izgledalo je gotovo nevjerojatno da čovjek glazbeno nepismen može sa tolikom točnošću upamtiti takvu numeru.

Kon Tiki čarda bilo je mjesto gdje sam prvi put vidio Marijanu. Bilo je to jedne zimske noći, nakon mnoštva ispijenih flaša sivog pinota i nekoliko odrađenih lokacija. Društvo u kojem sam bio, bilo je mješavina poslovnih prijatelja i onih stečenih na studijama. Te večeri Stevica nije imao gužvu i mogao nam se istinski posvetiti. Štimung se zagrijao do usijanja. Ona je sjedila za malim stolom u društvu dečka i prijateljice. Tada je još bila gotovo djevojčica i nikako se nije uklapala u taj lumperajski ambijent.

Sjećam se