Sara

By Vedran Tončić

Neuspješni pisac, nakon što ga je supruga ostavila, vodi neuredan život. Na dočeku milenijske nove godine, upoznaje Saru, djevojku koja se oporavlja od obiteljske tragedije, tj smrti voljene sestre blizanke. Posrnuli pisac ponovno stiče samopouzdanje, vraća se pisanju i životnom optimizmu, pokraj izuzetno lijepe i pametne Sare. Urednik lista u kojem radi kao novinar, šalje ga na udaljeni otok, sa zadatkom da izvještava o neobičnoj kupoprodaji zapuštenog samostana. Sara ga odlučuje pratiti i ukrcaju se na brod, zajedno s američkim biznismenom hrvatskog porijekla, animir damom, mladim agentom za nekretnine, njegovim starijim kolegom i ortodoksnim svećenikom. Pisac ne odoljeva iskušenju i biva uhvaćen u preljubu od Sare, koja nakon toga neobjašnjivo nestaje.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Vedran Tončić
• Release date: Oct 16, 2012
• ISBN: 9781301044108

Book preview

Vedran Tončić

Sara

Copyright 2012 by Vedran Tončić

All rights reserved

Published by Vedran Tončić at Smashwords

Saru sam upoznao na milenijskom dočeku, preciznije dva sata prije povijesnog trenutka, u kojem je šest milijardi brojno čovječanstvo ispratilo tristo šezdeset i pet tisuća dvjesto pedeseti dan tisućugodišnjeg razdoblja i uz bučne ovacije otpočelo isto toliko dugačku novu pustolovinu, dovoljno neizvjesnu da je se dočekuje sa tolikim oduševljenjem. Osam milijuna i sedamsto šezdeset i šest tisuća sati bilo je dovoljno da čovjeka iz neudobnog konjskog sedla premjesti u luksuznu fotelju zrakoplova i da požutjeli pergament zamjeni LCD ekranom, samostrijel kalašnjikovom, katapult raketnim bacačem, goluba pismonošu mobitelom. Fiziološki se za to vrijeme stanovnik ovog planeta jedva išta promijenio, emocionalno je možda postao perfidniji, a mentalno izopačeniji, pa su sva ta tehnološka čuda sirovog gladijatora pretvorila u elektroničkog monstruma. Raskalašeni Kaligula novog doba, putem Interneta šalje svoje pedofilske poruke znatiželjnoj djeci, gladnoj seksualnog znanja, dok na drugoj strani planete, neka druga gladna djeca umiru na presušenim dojkama svojih matera. Brutalni Cezar s kaubojskim šeširom na glavi uvjerava divlje Gale našeg vremena, kako ih je okupirao da im donese blagostanje i demokraciju. Ljudima se danas trguje, ne da bi poslužili kao jeftina radna snaga, nego kao izvor zdravih organa. Na kraju razdoblja od petsto dvadeset i pet milijuna devetsto šezdeset tisuća minuta, izbezumljeni stanovnici zemlje su kod tisućljetnog ispraćaja pali u alkoholni delirij. Ostavili su za sobom ratove, glad, bolest... Dalo bi se još toga nabrojit. Istekom tristo i petnaest milijardi petsto sedamdeset i šest milijuntne sekunde, zemljani su se napokon oslobodili tog zlokobnog milenija i s pravom su to proslavljali. Da, uvijek je bilo onih skeptičnih koji su smatrali da ne postoji pravi razlog za slavlje.

Kad promislim da sam se u jutro tog, za čovječanstvo sudbonosnog dana, probudio bez pravog saznanja da je baš on posljednji u mileniju. Glava mi je bila teška od alkohola ispijenog prethodne večeri, a organizam je naprosto žudio za novom količinom, koja će ga vratiti u uobičajenu kolotečinu. Bilo je to tipično stanje za alkoholičara i oni koji su se neki put u njemu zatekli, znat će me najbolje razumjeti. Kao za inat, u kući nisam pronašao ni kap bilo čega žešćeg od vode, pa sam onako jadan i nikakav krenuo vani u potragu. S čašicom najogavnije rakije na svijetu pred sobom, u buffetu bez fizionomije, susreo sam prijatelja kojeg već godinama nisam viđao. Izbjegavali smo se uglavnom mojom krivicom, jer je on pripadao vrsti posebno uspješnih osoba, koje su me samom svojom pojavom podsjećale na moj životni fijasko. Tog ga jutra uistinu nisam uspio eskivirati, pa sam prihvatio piće ekstra koje mi je ponudio. Kao da je osobi u mom stanju čašica više predstavljala nekakav problem.

Stari prijatelj uvijek hoće znati što radite, kako vam je obitelj, kako vam ide u životu, a moji su odgovori na takva pitanja uglavnom trebali biti negativni. Valjda je uobičajeno, u situaciji kao što je bila ta, posegnuti za neškodljivim lažima, pa sam i ja. Da je taj napuhanko imalo bio zainteresiran za moje odgovore, vjerojatno bi u njima pronašao sijaset nelogičnosti, no on je jedva čekao da prestanemo govoriti o meni, kako bi se mogao bogato nahvaliti svojim uspješnim životom. Nakon druge rečenice, prestao sam ga slušati. Uključio sam se ponovno tek kad je počeo spominjati neka meni poznata imena i tako smo došli do famoznog milenijskog dočeka. Nisam ja pojma imao ni da se približava kraj godine, a kamo li milenija, no dobro sam se čuvao da tako nešto priznam. Jasno da sam imao planove za takvu noć, a tko ih nije imao, ali od mnogo ponuda, nisam znao koju odabrati, pa možda na kraju ipak ostanem kod kuće.

Teško mi je i danas sa sigurnošću razlučiti, dali je poziv koji mi je tada uputio, bio samo dio samohvale ili je ipak imao iskrenih primisli. Kako bilo, u tom trenutku nisam imao nikakvih namjera iskoristiti ga, pa mi je bilo svejedno. Jedino sam upamtio ime restorana koji je zakupio, za svoje prijatelje, što je posebno naglasio. Ne sjećam se ni dali sam tada kazao da ću doći, jer ukoliko i jesam, uradio sam to samo zbog toga da ga prekinem u nabrajanju onoga, što se treba dogoditi te veličanstvene noći. Mislim da smo oboje iz tog razgovora iznijeli jednak zaključak i da je on odgovarao i jednom i drugom. Bilo je izvjesno da se tog dana više nećemo vidjeti.

Vjerovao sam u to, kad je večer već bila poodmakla. Čini mi se da o pozivu nisam ni razmišljao. Čak sam ga bio smetnuo s uma. Bez posebnog razloga sam se ipak odlučio otići na to mjesto. Možda je to bilo zbog besplatnog pića, kojega sam inače trebao kupiti ili se večer rastegla više nego što sam očekivao. Mogao je to biti prst sudbine, da sam u njega vjerovao. U svakom je slučaju takav postupak, u tom momentu, bio jedva objašnjiv. Kao da sam dobio iznenadan impuls koji je tako djelovao na neočekivanu odluku. Dakle, bez definiranog razloga, odlučio sam se i ja dostojno ispratiti milenij za koji sam doznao tog jutra, a koji je u stvari postojao već tisuću godina.

Jedva su me pustili unutra, jer je zabava već bila odavno počela. Ipak, na spomen imena utjecajnog prijatelja, čovjek na vratima se predomislio i uz naklon me propustio u atrij, gdje su mi preuzeli kaput, šešir i rukavice, pa sam u jedinom odjelu kojeg sam imao, ušao u velebnu prostoriju, svečano ukrašenu, u kojoj je malo tko i primijetio moj dolazak. Posjetitelji tog nakinđurenog prijema imali su pametnijeg posla od zagledavanja tamo nekog zakašnjelog gosta. Valjalo je ispratiti staru godinu i to još kakvu.

Kad se tako pojavite, u okruženju gdje vam nikako nije mjesto, vrlo brzo uočite nekoga tko je tu isto tako zalutao. Bio je to glavni razlog što mi je takova osoba prva pala u oči. Glavni, ali ne i jedini, jer je upravo ona bila sve što je moglo zaokupiti moju pažnju na tom mjestu, te večeri. Među tom, u svakom pogledu pretjeranom svjetinom, naprosto je bola oči svojom jednostavnošću, a u njoj je uvijek bila njena osobitost. Još uvijek se pitam, jeli Sara bila lijepa ili je uvredljivo po nju bilo, dati joj taj atribut? Ljepota je zapravo kalup i što ako netko bilo na koji način iz tog kalupa izlazi? Vjerujte mi, Saru se nikako nije moglo svrstati u bilo kakav kalup. Ona je bila toliko jedinstvena osoba, što je i čitavim svojim bićem pokazivala.

Te je večeri odjenula crnu haljinu, koja je izvrsno naglasila eleganciju krhke siluete. Nevjerojatno kako je taj atletski oblikovan skelet, u ovakvoj toaleti, ostavljao potpuno suprotan dojam. Izrez dekoltea jedva je dao naslutiti čarobni usjek među tajnovitim djevojačkim pupoljcima. Otkrio je ipak besprijekornu glatkoću svijetle puti, u kontrastu s mrakom tkanine. Taj barokni chiaro scuro, nastavio se labuđim vratom, izazovno golim, jer je inače bujna kosa ostala ukroćena iznad ponosito uzdignute glave. Gotovo se činilo te večeri, da kose ni nema, što je posebno naglasilo one crte lica u kojima se pokazivala njezina osobnost. Mogle su one, na nekom drugom licu bit i ružne, no na njenom su postajale fascinantne. Tek sam kod nje shvatio, da je izraz onaj koji osobi daje neodoljivost. On je kao začin, koji i od lošijeg komada mesa učini savršeno jelo. Stoga je zapravo grijeh opisivati komponente te fizionomije, a ne biti u stanju prenijeti dojam koji ona ostavlja na perceptora. Suviše zaobljeni lukovi obrva; dugačak, pravilan nos s produljenim dijelom među nosnicama i usta s naglašenom crtom gornje usne, a pretjeranom dimenzijom donje, zapravo su odskakali od uobičajenog poimanja lijepog i tek su na njenom licu dostizali neobjašnjivi sklad.

Crna je haljina ostavila gole ruke i dobar dio ramena, a s njima je ta nevjerojatna djevojka ostvarivala najneposredniji kontakt s okolinom. Pokretom je plijenila, osvajala i ponekad otimala pažnju onih koji su joj bili u blizini. Takova mimika ruku jednostavno je urođena. Ona otkriva svu plemenitost bića kojem je dodijeljena. Ona je kao buke kod sortnog vina, kao aroma kvalitetne kave. Rapsodija svih njenih zglobova stvarala je posebnu atmosferu i ponekad postajala sugestivnija od izgovorenih riječi. Izgledalo je da je sva njena unutarnja snaga koncentrirana u prstima ruku. U njima je ležala nerazotkrivena kreativnost. Karajanskom elegancijom ti su prsti stvarali božansku glazbu pred nevidljivim orkestrom vrhunskih instrumentalista. Iz njih je curila rajska pjesma u ritmu koje su se pomicali u nevjerojatnom skladu.

Oči su svojevrstan poligraf i nije čudno što vrhunski prevaranti najčešće skrivaju svoj pogled. U te prozorčiće, kroz koje onaj unutra gleda vani, nije ponekad loše zaviriti, jer ukoliko zastori nisu dobro navučeni, štošta se iz njih može pročitati. Kao da u Sarinim očima nije bilo zastora. U njima se uvijek vidjelo što je unutra. Svojom su bojom odražavale njeno raspoloženje, a izrazom duševno stanje. Nekad su se u njima pojavljivala nebeska bespuća, a katkad uznemirene morske dubine. Te su modre oči postajale sive, kad bi se nad njenim raspoloženjem nadvio oblak, tirkizne kad bi je uhvatila melankolija, cvijetne kad bi njom ovladala sreća.

Crna haljina na djevojci koju sam ugledao u trenutku dok sam se približavao jednom od postavljenih stolova, ničim nije odgovarala prigodi za koju je ova odjenula, no u njoj je izgledala savršeno. Kao crna mrlja na šarenom papiru, privukla je svu moju pažnju. Dok se sav taj raznobojni kolaž rasplinuo kao višeslojni puding, ona je ostala jedina čvrsta točka za koju sam se mogao uhvatiti. Opterećen brojnim frustracijama, nesiguran u sebe pored svih svojih proživljenih godina, pustio sam da me nepoznati magnetizam odvede do nje.

Toliko blještavila na jednom mjestu davno nisam vidio. Možda sam nekad i robovao takovom kiču, no jednostavno sam se od njega odučio. Baš je sve na tom mjestu izgledalo umjetno i groteskno, čak i svjetlucanje višekaratnih briljanata sa nakitom pretrpanih primadona. Nacrtana lica ocvalih ljepotica, rumenila su se od umjetne boje, dok su im iz tijesnih dekoltea neposlušno poskakivale želatinozne lopte neukroćenog mesnatog tkiva. U pretijesnim smokinzima njihovi partneri su jedva disali, a zbrčkane leptir mašne, neumoljivo su im stezale zadrigle vratove.

Livrejirani konobari gurali su pred sobom kolica prepunjena delikatesnom hranom. Karakteristični oklopi jastoga