Knjiga o Takama - bajke za odrasle: Edition gaar, #2

By Snjezana Bilic

EN

"The Book of Takas" is a collection of stories about the allegorical world of Takas and describes the lives of its inhabitants through their archetypal conflicts. Takas are gods of voles (voles are creatures of the allegorical world from the book "Život s voluharicama" – "Life with the voles") and Takas live in Wota's land (in the book there is also the map of Wota's land). Wota, the creator, first created the first voles and the first human being. But she was disappointed by her work and in a new land she and her lover Moon created the beings in her image – TAKAS. The book tells about the fates of the individual Takas, about the emergence of the countries and cities, about legends and mythology of Takas, about their faith, about heroes from the past, about dreams and parallel worlds. In their destinies, the archetypal, eternal – i.e. also modern, contemporary – conflicts within the family and society are clearly visible. The individual who is thrown into the world with a specific purpose is in search of answers to the ongoing existential questions and experiences both extreme brutality and extraordinary tenderness on his individual path.

 

DE

"Das Buch von Takas" ist eine Sammlung von Geschichten über die allegorische Welt von Takas und beschreibt das Leben ihrer Bewohner durch deren archetypische Konflikte. Takas sind Götter von Wühlmäusen (Wühlmäuse sind Wesen der allegorischen Welt aus dem Buch "Život s voluharicama" – "Das Leben mit den Wühlmäusen") und Takas leben in Wota´s Land (im Buch befindet sich auch die Karte von Wota´s Land). Wota, die Schöpferin, erschuf zuerst die erste Wühlmaus und den ersten Menschen. Sie wurde aber von ihrem Werk enttäuscht und in einem neuen Land erschuf sie mit ihrem Liebhaber Mond die Wesen nach ihrem Bild – TAKAS. Das Buch erzählt von Schicksalen der einzelnen Takas, über das Entstehen der Länder und Städte, von Legenden und Mythologie von Takas, von ihrem Glauben, von Helden aus der Vergangenheit, von Träumen und parallelen Welten. In ihren Schicksalen sind die archetypischen, ewigen – also auch modernen, zeitgenössischen – Konflikte innerhalb der Familie und Gesellschaft klar ersichtlich. Der/Die Einzelne, der/die in die Welt mit einem bestimmten Zweck geworfen wird, befindet sich auf der Suche nach Antworten auf die fortwährenden existenziellen Fragen und erlebt im gleichen Maße sowohl äußerste Brutalität als auch außerordentliche Zärtlichkeit auf seinem individuellen Pfad.

 

HR

"Knjiga o Takama" je zbirka priča o alegorijskom svijetu Taka i opisuje živote njihovih stanovnika kroz arhetipske konflikte. Take su bogovi voluharica (voluharice su bića alegorijskog svijeta iz knjige «Život s voluharicama») i žive u Votinoj zemlji (knjiga sadrži kartu Votine zemlje). Vota, Stvoriteljica, stvorila je prvo voluharicu i čovjeka. Razočarana svojim djelom u novoj je zemlji s ljubavnikom Mjesecom stvorila bića na svoju sliku i priliku – TAKE. Knjiga priča o sudbinama pojedinih Taka, o nastanku pojedinih zemalja i gradova, o legendama i mitologiji Taka, o njihovim vjerovanjima, o junacima iz njihove prošlosti, o snovima i paralelnim svjetovima. U sudbinama Taka jasno su vidljivi arhetipski, vječni – dakle i suvremeni – sukobi unutar obitelji ili socijalne zajednice. Pojedinac, ubačen u svijet s određenom svrhom, u potrazi je za odgovorima na vječna egzistencijalna pitanja prolazeći u istoj mjeri i izrazitu brutalnost i isto tako nesvakidašnju nježnost na svom individualnom putu.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Ana Bilic
• Release date: Apr 20, 2022
• ISBN: 9798201622848

Book preview

VOTA

Veliki Kišpan je pripovijedao svojim učenicima Iluzionistima:

Taka Vota se stvorila u kugli boja. Donji dio kugle u kojoj je bila, pao je ispod njezinih nogu, razlio se i postao je zelena voda. Gornji dio kugle koja se raspukla po sredini, izdigao se iznad njezine glave, napravio pokrov i postalo je zeleno nebo.

Vota je gledala stisnutih, spuštenih obrva ispred sebe. Nije se ogledavala, nije vidjela ni nebo ni vodu. Spustila je glavu. Potom je sjela, nagnula glavu iznad vode i pogledala se.

Vidjela je svoje oči, svoja usta. Potom obraze i nos, pa kosu i ponovno oči. Gledala je u svoje oči, ispitivala ih, crtala ih, pamtila njihove detalje, tražila početak koji u obliku očiju nije postojao. I onda se zagledala u svoje zjenice. Trepnula je da izoštri vid. Oči su joj ostale iste, slika se nije promijenila, osjećala je još uvijek svoja ista usta, iste obraze i obrve. Kad je drugi put trepnula, u djeliću sekunde prije nego što je trepnula, kroz glavu joj je proletjela drugačija slika.

Vota je instinktivno raširila oči i usredotočila se u svoj pogled u ogledalu, tražeći izgubljenu sliku. I što se dublje zagledavala u svoje oči, netremice i uporno, sve je više osjećala da joj lice nestaje. Prvo su joj nestale obrve i čelo, onda usta, pa obrazi. Bili su sve bljeđi dok nisu iščeznuli u sivu boju, kao u maglu. Na kraju, nestale su joj i oči. Kad je treći puta trepnula, njezino lice nestalo je u vodi.

Vota nema lica. No, ono postoji i vidljivo je, ali samo jedanput u životu svakog smrtnog bića. U smrtnom času voluharice i čovjeka.

Vota je očajnički lupila dlanom po vodi da joj vrati njezino lice. Od udarca, dlan joj se užario, a od sabijenog zraka i kapljica vode nastala je neka sipljiva rana na vodi iz koje je počeo izlaziti pijesak stvarajući otok ispod Votinih nogu. Rana je bljuvala i bljuvala pijesak i kad se stvorio otok bez vidljivih granica, podrhtavanje je prestalo. Vota se na njemu ugnijezdila i protrljala svoj vrući dlan o dlan. Osjetila je užarene mrvice među prstima i obrisala je dlanove o pijesak. I na pijesku je zasjala vatra.

Postoji uzrečica među voluharicama: Kad rodilju zasvrbe dlanovi, mladac će živjeti kratko kao vatra na pijesku.

Vota je osjetila toplinu i shvatila je da je vidi cijelim tijelom. Sjaj vatre prelijevao joj se po nogama, uvlačio među bedra, grlio struk, dahtao na grudima, skrivao u kosi. Uzela je pijesak u ruke i kao ljubavnica pomilovala je vatru sipajući joj pijesak u razbludni dah. I kako je Voti curio pijesak među prstima, tako je vatra postepeno jenjavala, cvileći i pišteći gasila se. Na njezinu mjestu ostala je tamna hrpica pokrivena dlakama.

Vota je uzela grudicu u ruke i opipala je. Imala je glavu s njuškom, kratke noge na krznenom tijelu i dugačak rep. Vota je počela milovati krzno, najprije raznježeno i pažljivo, a onda sve odsutnije i jednoličnije. Razmišljala je. I kad je htjela dotaknuti mu lice i utisnuti oči, osjetila je u nutrini svojega tijela jad i tugu. Jer, ako progleda, ono će vidjeti Votu bez lica. I upitala se: Zašto da mu dam vid?

Ali onda se sjetila vatre koja ju je grijala i naučila je gledati tijelom. I koja se ugasila.

Vota mu je utisnula oči, istegnula prednje zube da budu drugačije od njezinih i htjela ga je zazvati. Ali koliko god se trudila, glas joj nije izlazio iz grla. Ostajao je zarobljen u tijelu. I kad ga je pokušala dozvati tijelom, jedini jecaj koji se začuo, bio je:

- MOI...

Za voluharice je govor samo izvor neprilika, a dugačke zube koje je dobila kao Votin poklon mora stalno turpijati pričanjem da je ne bi zbog stalnog rasta ugušili.

Kasnije je Vota, želeći popraviti zlo, odlučila da će voluharice imati brojno potomstvo kojem će moći stalno pričati.

Vota je promatrala voluharicu. Učinilo joj se to stvorenje maleno i usamljeno. Odlučila je napraviti još jedno biće. Druželjubivo biće. Istrgnula je iz svoje kose šest vlasi i sastavila kostur. Uzela je pijesak i sipajući ga kroz prste zasula je kostur na tlu stvarajući stvorenje drugačije nego što je bilo ono krzneno. Zadnje noge su bile duže, prednje kraće, nije imalo repa ni krzna. Vota se odmaknula i s čela joj je kapnula kaplja znoja na sredinu tog napola dovršenog stvorenja. Kaplja je povezala sve udove u cjelinu. Vota ga je uzela u ruke i počela milovati. Kad ga je htjela zazvati, sad je znala kako će to napraviti. Prislonila ga je uz grudi i iz njezina srca prostrujalo je:

- MOI...

Kad čovjek prisloni novorođenče na grudi, oni razgovaraju.

No koliko god je Vota bila radosna i ponosna, postala je i kivna. Dala mu je duh, a tijelo stvorila drugačijim od njezina. Sad joj se učinila nakazna njezina glava bez lica, bijela kosa s dlakama po čelu, ruke s po četiri prsta, kratke noge bez koljena i tijelo bez spolovila. I odlučila je:

Njihov duh odvojit ću od tijela. Tijelo će im kratko živjeti, a duh svake nove Take spavat će u zraku i čuvat će ga Virig. Kako Virig odredi, takav će im duh biti dodijeljen.

I Vota je obrisala svakom rukom po suzu koja se pojavila na njezinu praznom licu. Jednu suzu je spustila u vodu, a drugom je poškropila zrak oko sebe.

U ritualu vjenčanja voluharica postoji čin kad dvoje istodobno šapom zagrabe vodu i poškrope zrak oko sebe kao pokušaj sjedinjenja duha i tijela.

Vota se okrenula i velikim koracima krenula prema horizontu, tamo gdje otok završava. Hodala je polagano, gegajući se s jedne na drugu stranu.

Kaže se da su u otiscima njezinih stopala izniknula polja pšenice, a ritam njezinih koraka postao je ritam dana i noći u svijetu voluharica i čovjeka.

Kad je došla do kraja otoka, Vota je odlučila stvoriti Take na svoju sliku i priliku.

KARTA VOTINE ZEMLJE

HDD-Intertron:Users:DW:Documents:*Ana Bilic:** Literatur - Ana Bilic :**02. Take - NEUAUFLAGE (ePubli):Take-Karta_300dpi.png

ULAT

Kad je Ulat rođen u Kirkalu, njegova majka Roa ostala je na porodu bez suza i zbog toga joj nije mogla procuriti krv na pupak da nahrani Ulata. Roa se obratila Latu, vrhovnom sucu, a ovaj je zamolio Votu da pomogne spasiti novorođenče. Vota mu je rekla da se dijete treba dati Taki koja nema madeža, ali da se Roa mora onda odreći djeteta.

Lat je to prenio Roi i ona je uz vrisak pristala. Potom je Lat tražio i tražio Taku bez madeža, a kako je nije mogao naći u kratkom vremenu, da dijete ne umre, on ga je dao Gapu Promi, koja je imala čistu kožu i krv iz pupka za svoje dijete Cuka.

Proma je prigrlila Ulata kao vlastito dijete. Rastući uz Cuka, Ulat ga je zavolio osjećajući ga svojim bratom, a Promu zajedničkom majkom. Njegova prirodna majka Roi nedugo nakon rastanka od sina je umrla.

Jednog dana, nakon što je Cuk, sit, odvojio usta od majčinog pupka, prosulo se nekoliko kapi krvi na zemlju. Ulat, koji je čekao da bude nahranjen, zaprepašten Cukovom nehajnošću, napao ga je pogrdnim riječima kakve Cuk nikad dotad nije čuo. U tom trenutku Proma se počela žestoko češati po dojci. I na tom mjestu joj se pojavio veliki, tamni i dlakavi madež iz kojeg se mogla vaditi usirena krv.

Drugog dana Cuk je u igri počeo pjevati pjesmu koju je Proma poklonila Ulatu. Bijesan, Ulat je navalio na Cuka i počeo mu grebati lice. Proma se na to počešala po licu i na tom mjestu joj je izbio još jedan veliki nakazni madež.

Ali Cuk nije šutke podnosio bratove postupke. Dok se Ulat igrao Prominom kosom, Cuk mu se prikrao, iznenada vrisnuo iza njegovih leđa i Ulat je slučajno istrgnuo Promi pramen kose. Cuk je predbacio Ulatu njegovu nespretnost, a Promi je na mjestu pramena iskočio još jedan madež.

Nakon dužeg vremena, tijekom kojeg su se dvojica braće neprestano izazivala i svađala, Promino tijelo bilo je osuto stotinama ružnih madeža.

Kad je Vota vidjela što se dogodilo, pozvala je Lata na odgovornost. Lat joj je priznao da je Ulata dao Gapu, a ne Taki bez madeža. Kad ga je Vota upitala zašto se drznuo u njezinu odluku, on joj je spretno odgovorio:

- Ja sam, doduše, dao dijete Gapu, ali ti si već odredila njegovu sudbinu, bez obzira koja će iskustva proći. Dijete sad ne slijedi put koji si mu ti namijenila, već put neke druge sudbine. No, kao i sve sudbine na ovom svijetu, tako je i ova tvoje djelo.

Vota ga je pogledala:

- Nije li tvoj neposluh odgovor na to što sam ti sina otjerala k Fuji smrti?

Lat je uzvratio s prikrivenom gorčinom:

- Nisi ga ti otjerala Fuji smrti. On je želio spasiti dušu mog oca Sitre, svog djeda, a ti si mu dala šansu da je otme od Fuje smrti. Zašto je uspio spasiti samo njegovu dušu, ali ne i svoju, za to vjerojatno ima razlog.

Vota ga je pogledala s nepovjerenjem, ali je samo rekla:

- Sudac si. Izvoli suditi između Ulata i Cuka.

Lat je pozvao Cuka i Ulata i rekao im:

- Svojoj majci nanijeli ste zlo i ispravit ćete ga po svojoj odluci. Odnijet ćete Promu do Mrtve vode koja može oprati njezine madeže. Tada ćete odlučiti koji će od vas zajedno s Promom u Mrtvu vodu jer svatko tko uđe u nju bez rane, izgorjet će.

I tako su Ulat, Cuk, Proma i Lat krenuli k Mrtvoj vodi. Kad su došli do obale, Lat ih je napustio.

Posrćući, Proma je nagonski krenula prema vodi i kad je trebala zagaziti u nju, pala je na pijesak. Zavapila je:

- Pomozite mi…

Cuk je primio Promu dok ih je Ulat samo odsutno gledao. Cuk je s Promom ušao u vodu. Neka magla koja se počela izdisati s površine vode obavila je njihova tijela. I tijela su im se stopila s tom maglom, postala sama magla, i onda su se kao bijela para počela polako izdizati u nebo.

Kad je para gotovo nestala, Ulat se trgnuo i bez razmišljanja potrčao u vodu po Cuka i Promu. Dok je batrgajući rukama i nogama prolazio kroz vodu, dogodila se neobična stvar. Ulat nije nestao i pretvorio se u paru, već je ostao živ i naočigled je stario.

Tek kasnije, kad je star i izmoren izašao na drugu, na njemu nepoznatu obalu Mrtve vode, najusamljeniji na svijetu, sjetio se da je ostao živ.

I onda je pomislio:

Zašto nisam i ja nestao u vodi?... Zašto sam morao to preživjeti?

Zaspao je najsivljim snom u svom životu.

Vota je za to vrijeme upitala Lata:

- Zašto si rekao Ulatu da će izgoriti ako uđe u Mrtvu vodu? Zašto si ga lagao?

- Da sam mu rekao da mu se ništa neće dogoditi, onda bi njega poslali po Promu. Cuk ne bi dobio šansu da pokaže svoju ljubav i hrabrost.

Na obali na kojoj je Ulat spavao, počinjala je zemlja Ogh, zemlja istih. U njoj su postojali gradovi-rupâ kao i u ostalim zemljama, ali u tim gradovima sve su jazbine bile iste, svi putevi isti, svi podzemni tuneli isti i svi stanovnici isti. Iako nisu izgledali jednako, jednako su se smijali, na isti su način jeli, na isti način razgovarali i na isti način spavali. Svi su bili umnožena kopija istog, nepostojećeg originala.

U Oghu je postojala samo jedna stvar koje nije bilo u ostalim zemljama – tu je nicala divovska raž iz sjemena koje je jednom niotkuda palo. Ta se raž sjekla i zakopavala jer nije bila jestiva. Širila se posvuda gdje je bilo barem malo zemlje. Ono što je spriječavalo da ta napast nije krenula u ostale zemlje, bila je Mrtva voda.

Stanovnici Ogha bile su Take starosjedioci, Svizci koji su došli u nju, nekoliko Vježbača Tekapura i Gapovi kojih je bilo posvuda pa tako i u Oghu. Svi su oni svakodnevno sjekli divovsku raž koja je isto tako svakodnevno rasla. Hranili su se onim najdubljim izdancima korijena raži koji su bili donekle podnošljivog mirisa. Osim raži stanovnici su se hranili patuljastim narovima. Nisu imali svetkovina ni praznika, jedina razonoda bilo im je međusobno druženje.

Kad se Ulat probudio, kraj njega su stajali Taka i Svizac koji su ga znatiželjno i miroljubivo promatrali.

Ulat je u njima vidio spasitelje. Ispričao im je sve što se dogodilo. Ispričao im je sve, bez uvijanja, nelagode i opravdavanja. Kad je završio, kao nesretno dijete zamolio ih je za pomoć. Oni su ga saslušali, pažljivo i strpljivo, blago odmahnuli glavama i rekli:

- Moraš si oprostiti.

Ulat nije razumio što su mu govorili. Kad ih je upitao što znači oprostiti, oni su rekli:

- To značenje moraš sam naći.

Podigli su ga sa zemlje i krenuli u grad-rupâ Zomol. U gradu su svi zastali s poslom, pozdravili pridošlicu, ljubazno ga pozivajući da svakako dođe porazgovarati s njima. Ulatu se učinilo da je pronašao novu obitelj. Vraćala mu se boja u tijelo.

I otad, svaki je dan odlazio kod drugog da porazgovara. Iznova i iznova pričao im je svoj život i uvijek je dobivao sličan odgovor: Oprosti sam sebi. O malo drugih tema uspio je porazgovarati. Svi su uglavnom pričali o raži, o svojim potomcima i o svojim rupama, čudesno se ponavljajući.

Ulat nije odustajao. Razgovarao je i kad je s njima svakodnevno sjekao raž. Kad bi postavio drugačije pitanje ili načeo drugu temu, uglavnom su mu se svi dobrohotno smješkali s izrazom nerazumijevanja.

Naposlijetku, Ulat je otišao na obalu Mrtve vode, sjeo na mjesto gdje su ga pronašli i dugo razmišljao.

Nakon nekog vremena vratio se u grad među sjekače i zapitao ih:

- Jeste li ikad vidjeli drugi grad osim ovog?... Jeste li ikad vidjeli drugačije rupe od ovih?

Jedan Vježbač mu je odgovorio:

- Ovdje ne postoje drugačije rupe. Niti drugačiji gradovi. Ovdje se ne mogu izdubiti drugačiji gradovi ni drugačije rupe.

Ulat je rekao:

- Izgradit ću vam crkvu. Crkvu u kojoj će te se drugačije družiti. Crkvu u kojoj ćemo drugačije pričati.

Sjekači su bili zbunjeni.

Ulat je krenuo do velike vlati raži s konopcem oko struka i popeo se do njezina vrha. Uhvatio je vrh dviju vlati, zajedno ih zavezao pri vrhu i onda dohvatio drugu najbližu vlat. I nju je privezao uz skupljene vlati i uhvatio drugu najbližu vlat. Onda je i nju povezao s prijašnjima. Pa je dohvatio vlat koja je rasla postrance, savio joj je vrh prema snopu koji je već bio povezan. Povezivao je raž u krug kao u veliki plast od stabljika raži. Onda je Ulat viknuo gomili koja je otvorenih usta gledala što on radi:

- Sad posijecite raž koja je unutra.

Većina se prihvatila posla. Posjekla je sve stabljike raži osim reda raži koji je činio zid kruga.

Kad su bili gotovi, svi su se ogledavali po prostoriji i nekako spontano se počeli smješkati. Onda su skakutali i počeli se veseliti sve dok se nisu od silne radosti i ugodnog iznenađenja glasno i otvoreno smijali. Prostorija je izgledala kao njihove rupe, tamna, ali prostrana i visoka. Kao crkva, kako je Ulat rekao.

I onda im je Ulat počeo pričati što nikad dotad nisu čuli. Pričao im je o pjesmama, o strasti, o nadi, o prevari, o Voti, o najtežoj boli i najvećoj žrtvi, o ljepoti Kirkala i čežnji. Pričao im je o svemu što je znao i o svemu što je naslućivao. Pričao im je svaki dan, iznova i uporno na sve načine na koje je umio i kojih se dosjetio. A slušači su se jednako smješkali ne reagirajući na pozive na razgovor. No ipak su svaki dan dolazili u Ulatovu crkvu sjedajući oko pričatelja, pomno ga slušajući.

I jednog dana Taka Dramon je shvatio o čemu je zapravo Ulat htio razgovarati. Pogledao je zidove koji su se već izvitoperili kako je raž rasla i rekao je Ulatu:

- Crkva se promijenila.

Ulat je oduševljeno dočekao tu iskru razumijevanja i da je raspiri u vatru, rekao je da bi trebalo sagraditi bolju crkvu, sa suncem koje će ulaziti unutra. Dramon je to potvrdio i krenuo je prema visokoj raži iako je Ulat htio nastaviti razgovor s njim. Ulat ga je dostignuo, zagrlio i pozvao ga da se dogovore kako će graditi crkvu. Dramonu se dopalo što ga je Ulat zagrlio i on je zagrlio prvog do sebe. Onda su zajedno krenuli, vukući Ulata, u potragu za jakom i visokom raži.

Kad su nakon par dana sagradili crkvu s prozorom na vrhu, Dramon i mnogi koji su mu se pridružili, krenuli su graditi još jednu crkvu. Zagrljeni.

Kad su i nju izgradili, sagradili su još jednu.

Pa još jednu.

Onda još jednu.

I tako su Oghom gotovo svakodnevno nicale crkve. Gradnja crkava pretvorila se u svakodnevni posao.

Kad je Ulat vidio što se dogodilo, kamo je to otišlo, bio je užasnut. Trčao je graditeljima smetajući im u poslu, moleći ih da uđu u crkvu koju su netom sagradili i da uživaju i popričaju u njoj. Oni su ga strpljivo podnosili, smješkali su se iz pristojnosti i nastavljali posao.

Satrven, Ulat je legao u crkvu koja je prva stvorena i otvorio umrtvljenu dušu Zolu, svijetu zaboravljenih.

Kad je Vota vidjela što se događa s Ulatom, pozvala je Lata da s njim porazgovora. Lat je zapitao Votu što će biti sa stanovnicima Ogha.

Vota mu je oštro rekla:

- Uništit ću im crkve i zabraniti Ulatovo ime. A što ćeš ti napraviti?

Lat se sada nije želio upustiti u nadmudrivanje sa sad ljutom Votom nego je rekao:

- Tražit ću da Ulat sam prosudi.

Vota je samo kimnula glavom.

Lat je otišao do Ulata i rekao mu je:

- Izaberi svoju obitelj. Je li