Sve što znam o krimiću

By Pavao Pavličić

U ovoj knjizi autor je nastojao da na sistematičan način sažme ono što je kao praktičar zaključio o žanru krimića.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 6, 2017
• ISBN: 9788663291577

Book preview

Pavao Pavličić

SVE ŠTO ZNAM O KRIMIĆU

Impresum

Copyright © 1990 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2014 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

KRIMIĆ KAO POGLED NA SVIJET

Kad smo bili djeca, branili su nam da čitamo krimiće, kao što su nam poslije, kad smo bili nešto stariji, zabranjivali da pušimo i kartamo. Činili su to zato što su se bojali da nam te stvari ne bi prešle u naviku. Na stranu sad to što su naši starci smatrali krimić porokom; zanimljivije je što su ga oni držali nečim o čemu čovjek može postati ovisan. Svi smo, naravno, čitali krimiće, kao što smo svi pušili, pijuckali i kartali; a ipak, samo su neki od nas postali pušači, pijanci i kockari, samo su jedni nastavili čitati krimiće i poslije petnaeste, dok su drugi sasvim digli ruke od toga. I, naravno, dogodilo se da su upravo oni kojima su najviše branili postali najvjerniji svojim mladenačkim zabavama.

O čemu to svjedoči? Ne znam kako je s pušenjem, pićem i kockanjem (valjda individualno), ali sam siguran da krimić nije nešto što bi nužno prelazilo u naviku. Rekao bih da se čovjek rađa sa sklonošću da bude čitač krimića, ili bez te sklonosti; naravno, može se dogoditi da ih zarana počne čitati, a može se zbiti i tako da proživi velik dio života ne čitajući krimiće, pa da ih tek onda otkrije i shvati što je sve vrijeme tražio. U svakom slučaju, sklonost krimiću je nešto što čovjek ili ima ili nema i što ne može ni steći ni izgubiti, kao ni sklonost šahu, matematici ili glazbi. Još više, nagnuće prema krimiću je nešto kao temperament (koji se može kontrolirati, ali ne i ukinuti), to je nešto kao životno opredjeljenje: kao što se ljudi – kažu – rađaju ili kao platonici ili kao aristotelovci, tako se rađaju ili sa sklonošću za krimić ili bez te sklonosti.

Oni koji te sklonosti nemaju vrlo su mnogobrojni i raznoliki, pa ih je teško opisati; oni pak koji tu sklonost imaju – koliko god također bili različiti među sobom – ipak su barem u nečemu slični jedni drugima, i po tome su braća. Ta se sličnost sastoji u tome što čitači krimića doživljavaju svijet i život kao zagonetku, kao splet događaja i pojava kod kojih postoji duboka i uzbudljiva razlika između privida i prave istine. Otkrivanje te razlike, utvrđivanje u čemu se ona sastoji, ovladavanje tom razlikom, zapravo je ono što njih privlači krimiću.

Jer krimić, kao što je svakome iole redovitijem čitatelju poznato, može bez mnogo čega, samo ne može bez duboke razlike između privida i istine. U njemu zapravo uvijek imamo istu temeljnu situaciju: nešto se dogodilo, to što se dogodilo izgleda na prvi pogled ovako, a zapravo je onako, naime, sasvim drugačije. Izgleda kao samoubojstvo, a zapravo je ubojstvo, izgleda kao da se dogodilo tu, a nije, nego tamo, izgleda kao da je žrtva ustrijeljena, a zapravo je otrovana, izgleda kao da je motiv novac, a zapravo je ljubav, izgleda kao da je krivac Iks, a zapravo je Ipsilon. I što je više tih i takvih razlika, što je više iznenađenja, što se češće privid raskrinkava kao privid da bi se otkrila istina, što je to razotkrivanje dramatičnije, to je krimić bolji. Najbolji su oni krimići u kojima su svi junaci i sva zbivanja na kraju priče nešto sasvim drugo nego što se na početku činilo da jesu, a da ta promjena bude uvjerljivo izvedena i efektno obrazložena. Rušenje privida i otkrivanje istine uvijek uzbuđuje čovjeka; ili, da kažemo opreznije: uvijek uzbuđuje jednu vrstu ljudi.

Krimić kao žanr to zna, pa zato tako i postupa. Samo, da bi to bilo moguće, on najprije mora stvoriti svijet u kojem je raskorak između privida i istine moguć i ispunjen značenjem. Mogao bi tkogod reći da je taj raskorak moguć svuda i da su pisci toga oduvijek svjesni: doista, u književnosti ćemo lako naći primjere bavljenja tim raskorakom, i to primjere koji će potjecati iz veoma različitih epoha i s različitih prostora. To će, međutim, uvijek ostati samo pojedinačni primjeri, i to iz jednostavnog razloga što u takvim djelima rušenje privida i otkrivanje istine prestavlja tek jedan od pripovjedačkih trikova, jedan od književnih postupaka, a nije to temeljni odnos prema priči i onome što je u njoj opisano, niti temeljni odnos prema svijetu. A u krimiću se događa upravo to: njegova je osnovna pretpostavka da uvijek postoji razlika između privida i istine i da je ta razlika silno važna; krimić stvara svijet koji je sav zasnovan na toj razlici, svijet u kojemu sve, i dobro i zlo, iz te razlike proizlazi i u nju se vraća.

Sad je već jasno tko su i kakvi su ljubitelji krimića: to su ljudi koji i vlastiti život i vlastiti svijet doživljavaju na način sličan onome na koji krimić opisuje svoj svijet. To su, dakle, ljudi kontemplativci, ljudi koji vole zagrebati ispod površine stvari, zaviriti iza kulisa, dvaput provjeriti, a sve to zato što ih je iskustvo naučilo da razlika između privida i istine uvijek i svuda postoji. lli, ako se hoće, njihova je priroda tako izabirala iz njihova životnog iskustva, da je uvijek ispadalo kako se istina krije iza privida i kako se oko nje svagda valja potruditi.

A ako misle da se oko istine valja potruditi, onda je to valjda zato što istinu cijene i što vjeruju da je istina važna – i u životu i u književnosti – te da se bez nje nikako ne može, pa je zato i valja tražiti. Naravno, mnogi ljudi drže do istine, pa drže i mnogi od onih koji krimiće nikada ne čitaju, ali ipak ne svi; ali svi ljubitelji krimića misle da je istina važna i da je treba tražiti. Dapače, oni vjeruju da je istina uvijek skrivena upravo zato što je važna i upravo zato da bi se za njom tragalo.

Oni, dakle, svoj svijet vide kao zagonetku, kao križaljku ili šaradu koja je sastavljena po nekim pravilima, koliko god teška bila. To ne objašnjava samo činjenicu da su mnogi ljubitelji krimića ujedno i enigmatičari, nego to o njima otkriva i mnogo važnije stvari. Ljubitelji krimića, osim što vjeruju da je istina važna, misle i da je do nje moguće doći ako čovjek prokuži pravila igre, ako je dovoljno pametan i uporan. To je, dakle, izrazito optimistički pogled na stvari. Oni, osim toga, drže da je istina skrivena iza privida po nekome principu i s nekim ciljem. A to ne znači ništa drugo nego to da ljubitelji krimića imaju takav pogled na svijet prema kojem je svijet ustrojen racionalno i ispunjen smislom, samo što je taj smisao skriven, kao u šifriranom tekstu. Ali, i ta se šifra, kao i svaka druga, može razbiti.

Samo netko tko tako gleda na stvari – pri čemu uopće ne mora biti svjestan da baš tako gleda – može biti ljubitelj krimića. Krimić mu pruža upravo takvu sliku ljudi, zbivanja i svijeta, pruža je u čistome obliku, pa zato još uvjerljivije i još uzbudljivije. U životu je sve to mnogo kompliciranije, svi su prividi višestruki, a sve istine dvojbene, pa zato ljubitelj krimića radije čita nego što djeluje. On nije čovjek od akcije, i to zato što odviše respektira istinu i što misli da je odviše odgovorna stvar tražiti je, a još odgovornija tvrditi kako smo je našli, a upravo to akcija podrazumjeva.

Ljubitelji krimića vjeruju da je svaka istina važna. Bitna je pretpostavka njihove ljubavi prema krimiću da je važno otkriti istinu uvijek, čak i u jednome posve izmišljenom svijetu, s papirnatim likovima i zbivanjima i s napuhanim problemima. Svaka zagonetka koja se postavi – misle oni – mora se riješiti, svaki privid raskrinkati, pa čak i onda kad znamo da netko obrtimice izmišlja takve skrivene i ne osobito duboke istine i da je još za to plaćen. Ljubitelji krimića, ukratko, nemaju prave hijerarhije među spoznajama i istinama, niti misle da bi je morali imati.

Onima drugima pak, onima koji ne čitaju krimiće, hijerarhija među istinama prva je pretpostavka za njihovo djelovanje. Oni drže da postoje važne i manje važne istine. One nevažne istine nitko ne skriva, one se nalaze u kaotičnom i zapuštenom stanju, razbacane po svijetu bez ikakva smisla i sistema, pa ih zato čovjek može naći i slučajno, i u tome nema nikakvog misterija. One druge istine, koje su nekome važne (istina je, dakle, uvijek za nekoga) skrivene su zato što su ih ljudi sakrili, te je uvijek zanimljivije znati zašto su ih sakrili nego kako su to učinili. Takvi ljudi ne čitaju krimiće, nego stručne tekstove, eseje, memoare i povijesnu publicistiku, nalazeći u otkrivanju istina koje se tamo obavlja pravo zadovoljstvo i vjerujući da na taj način, takvim čitanjem, i u svom životu nešto rješavaju. Svijet, po njima, nije načinjen kao zagonetka koju će čovječanstvo pomalo rješavati, nego kao kaos iz kojeg tek treba nešto načiniti. I oni i pokušavaju da nešto načine, jer su oni ljudi od akcije.

Imali su i oni svoju fazu čitanja krimića, prije nego što su skužili kako stvari hodaju. Bilo je to onda kad su sa sadašnjim ljubiteljima krimića pušili na istome tavanu i razmjenjivali ofucane sveščiće o Šerloku Holmsu. Jedni su potom odrasli na jedan način, a drugi na drugi, i nitko ih u tome nije mogao zaustaviti. Zato, kad vidite da vam dijete čita krimiće, nemojte mu to braniti, jer tu se ionako ne da ništa učiniti; bolje pričekajte koju godinu, pa ćete vidjeti što će ispasti. Zabrane nemaju nikakve šanse, među ostalim i zato što krimić ima sposobnost da se transformira i preobraća, pa ga ne možemo uvijek ni prepoznati. Nemojte se radovati ako vam se dijete bavi kućnim računalom, to još ne znači da će postati Ajnštajn: vrlo je lako moguće da se ondje, u nekoj video-igri, ili čak u samim brojkama, prerušen, skrio nekakav krimić.

DOBRO I ZLO U KRIMIĆU

Čudna je subina kriminalističkog romana: često se čini da se povijest njime poigravala neobuzdano i hirovito, pa ga je čas mazila, a čas opet mrzila. Onda kad ga je mazila, bilo je to samo ekonomski, onda kad ga je mrzila, bilo je to ideološki i politički. I, zanimljivo je: progonili su ga uvijek kad se društvo nalazilo u fazi poleta i napretka (ili je samo vjerovalo da je tako), a tolerirali su ga, pa i stimulirali, onda kad je to isto društvo bilo u nevolji, zabrinuto za svoju budućnost. Vrijedi to i za razvijena i za nerazvijena društva, i za socijalizam i za kapitalizam; što više društvenog optimizma, to manje krimića, i obratno, što više pesimizma, to više krimića. Zato možda ne bi bilo neumjesno upitati kakav je krimić kao žanr, optimističan ili pesimističan, i prevladava li u njemu čovjekoljublje ili mizantropija.

Na prvi pogled, kao da je optimizam bitna njegova crta, jer ubojica na kraju uvijek biva uhvaćen, pravda biva izvršena, ravnoteža uspostavljena. Ima tu uvijek neke blagosti prema žrtvi i prema ubojici, jer bez čovjekoljublja kao da se ne može. Osim toga, sve je dato malo pojednostavljeno, što upravo i jest optimistička crta: dobro ili zlo, pravda ili krivda, trećega obično nema.

Samo, s druge strane, mogla bi se braniti i tvrdnja da je krimić krajnje pesimističan žanr. Jer, dok se vodi istraga, sumnja se na svakoga, i praktički nema nikoga tko ne bi mogao biti kriv. Svijet takve priče kao da vrvi potencijalnim ubojicama, a tu o nekoj toploti i humanizmu ne može biti ni spomena. Krimić, k tome, pokazuje koliko je svijet zapleten i složen, kako se prava istina uvijek krije iza sedam velova i kako nikad nije sigurno da će se do nje doista stići. Pesimizam, dakle, i to prilično crn.

To proturečje može onda čovjeka navesti da se upita kakav je uopće sistem vrijednosti na kojem krimić počiva. Što je za njega sreća a što nesreća, što je istina a što laž, što je pravda a što nepravda. I, što je najvažnije, kako se u tome žanru shvaća dobro, a kako opet zlo, budući da je i to dvoje, reklo bi se, bar u nekoj mjeri žanrovski zadato.

Što je, dakle, za krimić dobro? U tome je on, valja reći, prilično tradicionalan, a ponekad čak i općenit i banalan. Od moralnih vrijednosti, on ističe pravičnost, hrabrost, vjernost zadatoj riječi, lojalnost, iskrenost i slično. Među emocionalnim vrijednostima, sklon je isticati prijateljstvo, bračnu i obiteljsku ljubav, samilost, praštanje, vjernost. Među društvenim vrijednostima, privlače ga profesionalni moral i solidarnost, osjetljivost na socijalne nepravde, poštovanje zakona. Pojam dobra je u našem žanru, dakle, takav da ga može prihvatiti svaka zajednica, pa se zato krimić i čita svuda u svijetu, a u nekoj je mjeri takva koncepcija dobra čovjeku prirođena, pa za to krimić razumiju i literarno neiskusni čitatelji, čak i djeca.

Ni s pojmom zla nije drugačije, ni tu kriminalistički žanr ne donosi novih ideja, nego se drži provjerenih. Zlo je za njega upravo simetrična suprotnost dobru, i u moralnoj, i u emocionalnoj, i u društvenoj sferi. Zlo je, dakle, biti nepravičan i gramziv, ne voljeti svoje srodnike i raditi im o glavi, zlo je primati mito i nesolidno poslovati. Zlo je, ukratko, svako kršenje nekakvoga pravila koje vrijedi za sve članove zajednice. U svakoj su zajednici, dabome, ta pravila drugačija, ali sve one dobro uviđaju važnost poštovanja tih pravila; a to je onda još jedan razlog popularnosti krimića u najrazličitijim društvima.

Može li jedan žanr za koji su pojmovi dobra i zla toliko važni dopustiti sebi da te pojmove ne razrađuje, nego da ih uzme kao nešto što se samo po sebi razumijeva? Može li dopustiti sebi da u tome bude banalan, ne vodi li to u pravu pravcatu trivijalnost? Vodilo bi da se nije i za to našao lijek, i to lijek svojstven samo krimiću.

Čini se, naime, da krimić, koncipirajući pojam dobra i zla uglavnom tradicionalno, koncipira njihov odnos na način koji nipošto nije bez dubljega značenja, a nije ni posve uobičajen u književnosti. U drugim je književnim žanrovima, naime, prirodno da se radi jedno od dvoga: ili se hvali dobro a kudi zlo, pa se mašta o tome kako bi svijet bez zla bio divan, ili se nastoji srušiti tradicionalan pojam dobra i zla i o svemu suditi iz početka. Krimić pak uzima dobro i zlo kao podjednako važne sastojke prikazanoga svijeta i nijednome od njih ne daje prednost. Svaka je od tih komponenata bitna, ni bez jedne od njih ne bi taj svijet bio moguć.

Krimić, ukratko, polazi od pretpostavke da je zlo potrebno na svijetu i da zlo i nije drugo do naličje dobra. Dobro ne bi bilo moguće da nema zla: da nema zlobe, nasilja, mržnje, ne bi moglo biti ni požrtvovnosti, ljubavi i milosrđa; ne bi bilo moguće biti čist da nema poroka, ne bi moglo biti sveca, da ne postoji vrag koji ga kuša; ne bi bilo detektiva da nema ubojice, niti bi bilo krimića da ne postoji zločin. Zlo, dakle, omogućuje dobro. Ali i obratno, ne bi moglo biti zla da ne postoji dobrota: dobrota se razlikuje, ona kvari sliku kaotičnog svijeta u kojem je sve svejedno, u kojem nema ni zločina ni pravde. Zbog postojanja dobrote, zlo postaje vidljivo, postaje moguće i – što je osobito važno – postaje djelatno. Dobro omogućuje zlo, kao što zlo omogućuje dobro. Dobro, prema tome, jest zlo, a zlo jest dobro.

Znači li to onda da je sve relativno, da treba odustati od svakog opredjeljivanja o dobru i zlu, da ni krimić zapravo ne bira između čovjekoljublja i mizantropije, između optimizma i pesimizma? Naravno da ne znači. A ne znači zbog toga što su dobro i zlo u krimiću uvijek personalizirani, oni imaju svoje nosioce, istražitelja i ubojicu. A u takvoj situaciji, čitalac se mora opredjeljivati, a pisac mora prikazivati borbu dobra i zla.

Jer, kao personalizacije tih dvaju pojmova, istražitelj i ubojica se razlikuju od likova u bilo kojem drugom književnom žanru: za njih pitanje dobra i zla predstavlja pitanje života ili smrti, a bez takvoga izbora oni ne bi mogli ni postojati kao likovi u priči. U drugim je književnim žanrovima drugačije: tamo likovi, doduše, mogu biti dobri ili zli, ali ni dobro ni zlo nije temeljna njihova crta, oni ne žive i ne umiru za dobro ili zlo, nego za neke druge stvari. Je li gospođa Bovari dobra ili zla, neumjesno je pitanje, kao što je neumjesno pitanje je li dobar ili zao Filip Latinović. Za detektiva i ubojicu, međutim, takvo je pitanje presudno. Detektiv je detektiv upravo po tome što se bori protiv zločina kao zla, a krivac je krivac po tome što čini zlo a ne dobro. Jedan od njih mora pobijediti, jer se radi o sukobu principa, a oni su nosioci tih principa.

Samo, smiju li književni likovi uopće biti nosioci nekakvih principa, ne čini li ih to papirnatim, odviše plošnim? Što da se počne s likovima od kojih jedan samo srlja za dobrom a drugi samo za zlom? No, ni tu stvari ne stoje tako jednostavno, i to