Pronađeni horizonti

By Udruzenje Nezavisnih Pisaca

Još jednom smo okupili ljude na jedno mesto, da pišu, da podelimo medju sobom i sa svetom ono što radimo. Priče su bile veoma inspirativne. Neko je boljeg, neko lošijeg narativnog talenta. Neki su odavno postali vrhunski pisci kratkih priča, neki još uvek uče kako da valjano dočaraju rečima neku zamisao o priči koja je živela u njima i tražila da se kaže. Lepo je to što je ova zbirka kratkih priča veoma šarenolika; tematski, stilski i sadržajno. Verujem da će svako ko je bude čitao naći bar dve ili tri priče koje će njega očarati i zadržati ga i nakon čitanja u sebi, poput magične kutije. Udješ, posle ne znaš kako da izadješ. Lepota pisanja i čitanja je u tom osećaju.
Uživajte dok čitate, upoznajte se s piscima koje do sad niste imali prilike da upoznate. A mi ćemo i nadalje biti tu za sve vas.

Radojka Rea Sartori

• Language: Српски језик
• Publisher: Udruzenje Nezavisnih Pisaca
• Release date: Apr 1, 2018
• ISBN: 9781370630219

Book preview

Ljiljana Vujić Tomljanović - Smisao

Tu, na osami, daleko od Madridske vreve – od tezgi za prodaju i šarenila boja i ukusa, bolje reći daleko od kolektivne, sveopšte misli koja odlučuje o tuđoj glavi i tuđem srcu, misli vazda zaokupljene ,,oko važnih pitanja": slobode, ljubavi i vjere, koja imaju smisla jedino ako se konzumiraju lično, jednom glavom i jednim srcem, Alffines se od ćutljivca ubrzo preobrazio u pričalicu. Upuštao se u diskusije i rasprave sa samim sobom, rasuđivao i prosuđivao.

Nakon posmatranja neobičnih, zlatnorumenih preliva sunca na svom neizbježnom putu ka umiranju, kao iz sna bi se prenuo. A kada bi noć ogrnula svoj mrkli veo, zadivljeno bi, kao nikada ranije, buljio u Velika i Mala kola i živu igru zvijezda.

Uopšteno, sve više ga je obuzimao neopisivo prijatan osjećaj blaženstva i smirenosti; posebno kada bi sjeo u svoju omiljenu, vješto ispletenu stolicu od pruća i u prijatnoj toploj tišini koja je odjekivala širokim trijemom dugo u noć razmišljao o mnogo čemu; toliko dugo da bi se do kreveta doteturao tek u sitne sate.

U jednom intervjuu je izjavio da je jedna u nizu takvih noći bila presudna za njegovu karijeru, što je navodno shvatio tek nekoliko godina kasnije, ,,kada su se kockice posložile".

Nije mogao da zaspi. Kroz prozorčić je dopirala svjetlost mjesečine i širila zrake svud po kolibi koja je izgledala nekako ljepše, nestvarno, kao da je bila preplavljena nasmiješenim anđelima u letu i kaligrafskim znakovima čije značenje tada nije razumio. Kao da je iza nevidljivih odaja koje su razdvajali improvizirani zidovi od trstike postojalo nešto što povezuje ljude. Nešto što uranja u najdublja skrovišta sjećanja u želji da kroz njega propriča jezikom prapostojbine. Slobodnim. Nesputanim religioznim i političkim šablonima. Bez vapaja Sibira u duši. Jezikom koji u sebi nosi dah života i koji skalom jakih, otvorenih boja, priča priču za sebe...

Slušao je kako odjekuju riječi i prijaju kao dodir meke svile. Dolazile su odnekud i lepršale oko njega kao ptice puštene iz kaveza i željne slobode. Čitavo vrelo riječi bujalo je u njemu kao velika topla tajna koja izvire u njemu i natapa dušu.

Glava mu je vrvjela od pitanja, odgovora i konstatacija, kao: kako je moguće odreći se onoga što se još u djetinjstvu zavoli i prepozna kao neštvo što je samo ,,tvoje", ono zbog čega u stvari i jesi tu, kad i sama pomisao na to tjera da se odrekneš daha, svakog uzdaha, treptaja i koraka duboko urezanih u pamćenje i sjećanje, zatim, da li se sve dešava slučaj- no ili je sve na čudesan, neobjašnjiv način povezano – možda nam Božji serafimi danonoćno šapore blage, mudre riječi, koje usred mraka osvijetle put poput luči, ali samo neki od nas uspijevaju da otkriju tajnu šifru tog nebeskog šapata, uspiju i probiju se, a potom, kao po nekoj višoj naredbi otkrivaju je i drugima.

Te noći, kako reče, shvatio je da se valja boriti. Biti čovjek: osjećati, maštati, sjećati se, planirati... Što je mnogo više nego samo jesti i spavati, a to znači, uprkos svemu stvarati i opravdati postojanje.

Pročitao je negdje da se u ljudski mozak može ,,uskladištiti sadržaj informacija iz nekoliko miliona knjiga a da mnogi vrlo malo tu mogućnost iskoriste; da um oslikava naše ja, da pomoću njega prosuđujemo, upravljamo rukama, nogama, prstima, usnama, tvorimo riječi u skladu s gramatikom i izgovaramo ih u skladu s našim raspoloženjem, brže ili sporije, jače ili tiše, što majmun nikada nije mogao, niti je mogao da odredi smisao rečenice, da bira najpogodniju riječ za sasvim određenu misao ili da poveže dva-tri sloga zajedno kako bi sastavio nove riječi, te da za razliku od djeteta koje starijima postavlja bezbroj pitanja kako bi bar donekle razumjelo svijet oko sebe, majmuni ne postavljaju pitanja... Sjetivši se pritom kako je neko rekao: ,,Ako su nam preci, zašto još uvijek postoje, grohotom se nasmijao.

Uživao je zaokupljen tim saznanjima i porukama koje su dolazile odnekud, iz etera, ,,s onu stranu", sve dok se kroz pukotinu tame nisu počeli provlačiti prsti zore.

Možda su baš iz tog razloga, mračne note jeseni života 1884. ,,dovukle" poznatog španskog slikara Roberta Alffinesa na Argos, jedno od Ribonskih ostrva koje je u to vrijeme bilo gotovo nenaseljeno. Opterećen pravilima užurbanosti i modernizma, o neopisivo raskošnoj ljepoti ostrva i o riznici bogatstva koje će tu otkriti, mogao je samo da sanja.

Istina, žarko je želio pobjeći od svega. Zauvijek ostaviti kist i boje. Ali ono od čega nikako nije mogao pobjeći je on sam.

Oko deset mu je oči otvorilo već prilično jako sunce. Ustao je lako, bez imalo napora, a kada mu je nakon nekoliko trenutaka sinula izvanredna ideja, ostao je u šoku i u uvjerenju da u ,,igri" nije sam.

Pisali su ,,Kako. Čitao je. Govorili su ,,Kako. Slušao je. Ali uvijek je ostajalo ono ,,Zašto".

O traganju i stvaranju kao smislu postojanja, čitav svoj vijek je ukazivao i dokazivao sebi i drugima; onima koji to u svojoj slabosti i nemoći neznanja nisu mogli spoznati.

Međutim, tu, bez ikoga, znakovi istine koji se teško uočavaju a lako gube, bacili su novo svjetlo spoznaje i dali širu dimenziju shvatanja smisla postojanja.

Neka sveopšta snaga veća od tornada koji čupa i ruši a koju mistici zovu ljepotom, tu, na azurnoj obali, u njedrima Roberta Alffinesa, začela je svoje sićušno zrnce, neuporedivo sitnije od sjemena sekvoje, ali dala plod nenadmašne veličine – remek djelo ,,Ko smo, Odakle smo, (i) Kuda idemo".

Ana Žagar - Prvi dani od dolaska na svijet do škole

Ne sjećam se dobro svog ranog djetinjstva. Kažu da sam bila dobro dijete.Rodila sam se za ono doba siromaštva kao uznapredovala beba težine 4 kg. Mama mi rekla da me lagano rodila iako sam bila toliko teška da sam odmah trebala imati 2 mjeseca, vjerovatno mi se žurilo vani. Možda se i njoj žurilo jer nije bilo lagano nositi toliku kilažu ispred sebe. Bila sam sedmo dijete po redu i zadnje, pa valjda i najdeblje zbog toga.

Moja majka bila je invalid. Rodila se zdrava djevojčica ali kao dijete je pala te je ozlijedila kuk. U to vrijeme nije bilo adekvatne liječnićke pomoći pa se mislilo kako će ta ozljeda proći,ali na žalost nije pa su je kao dijete stavili u gips. To je imalo svoje posljedice te joj je noga malo zaostajala u razvoju. Tako je moja majka ostala invalid.

U svakom slučaju i pored njene invalidnosti bila sam zaštićena u materinjem Raju, ako smijem tako nazvati majčinu utrobu. Da sam tad znala da će mi život biti ovako surov ne bih nikad izašla iz nje. Kažu da sam kao dijete voljela jesti, igrati se i da sam bila poslušna. Mislim da je to normalno odrastanje te da iz tih dana počinju prvi koraci u daljnjem životu. Sjećam se kao u magli da sam bila zaigrana. Voljela sam puno trčati. Još i danas se sjećam kako sam optrčala cijelu Kalelargu. To je šetalište u mom rodnom gradu. Kalelarga je bila tad za mene duga trasa više kao pista. Trčala sam u beskraj. No, lijep je taj osjećaj zadovoljstva iz tih dana. Ali život je htio ipak drugačiji put.

Moj otac, obalni radnik, trudio se prehraniti svoju obitelj. To je bio čovjek vrijedan, radišan, toplog srca. Pomogao je svakom ako je mogao. Noću bi radio kao obalni radnik težak fizički rad a poslije posla lovio bi ribe kako bi mogao povećati dnevni budžet za taj dan. Majka nije radila nigdje. Šila je za žene koje su joj plaćale u hrani donoseći joj krumpir, luk, pokoji komadić mesa i ulja. Život nam je bio težak ali uz dosta štednje dalo se nekako preživjeti. Važno im je bilo da nismo gladni.

Kada sam se ja rodila moje sestre su već bile neke udate a neke su radile. Jedna je bila još kući, a onda, 8 godina poslije, došla sam ja na ovaj svijet.

Stanovali smo u starom djelu grada gdje su ulice bile popločane kamenim dalmatinskim pločama.

Sjećam se starih kamenih ploča u svom gradu. Svaka je ploča bila izlizana, skoro pa si se mogao ogledati na njoj. Znalo se dogoditi ako ne paziš gdje staješ da ti cipela poklizne i tad si se našao na podu. Sve je to imalo jednu svoju toplinu.

No, godine idu i ja sam navršila 6 god. Trebala sam krenut u vrtić ali mi se tamo nije baš svidjelo. Uvijek kada su me vodili u vrtić plakala sam. Sjećam se da sam jako kratko išla tamo, a onda su uvidjeli da sam nesretna u tom okruženju pa su odustali od toga odvođenja. Sjećam se samo da sam tad bila sretna. Ta godina je bila predškolska i moram reći da sam jedino u vrtiću mogla nesto naučit da u školu krenem ipak sa nekim predznanjem. Ali igranje na zraku i sloboda trčanja ipak mi je bila važnija. Vrtić je bio za mene kavez i strogoća gdje sam morala slušati tete koje su se brinule o djeci. Recimo da su se brinule, jer se sjećam da sam plakala a one nisu uopće obraćale pozornost na mene.

Tako sam ja za igru i učenje koristila dvorište i slobodu.

Kada je došlo vrijeme odlaska u prvi razred, mama je kupila prve knjige. Znam da sam ih imala umotane u ukrasni papir i pazila da se ne poderu. Malo sam se pravila važna kao polaznica prvog razreda. Imala sam osjećaj da svi znaju da idem u školu i zato sam se osjećala još većom i starijom. Sada mi je to smiješno jer tek sad vidim koliko nisam ništa znala.

Od tada su krenule moje nevolje. Imala sam staru učiteljicu koja je meni izgledala još puno starija. Voljela je poklone a djecu je stalno tukla po rukama. Ako nisi znao napisati slovo ili si krivo napisao, šibom si dobio po rukama toliko da su ti ruke bile plave od šibanja. Sada se pitam zašto tada roditelji te djece nisu reagirali kada su vidjeli masnice na rukama svojoj djeci? Sjećam se jedne učenice Tomašević, mislim da se zvala Marina. Djevojčica duge crne kose ispletene u dvije pletenice, plavih očiju i rumena lica sa pjegama na nosu i jabučicama. Mirna po naravi i dobra učenica, imala je nesreću što joj se gulila koža sa prstiju i to ju je jako boljelo. Jednog dana kada smo pisali iz hrvatskog jezika neke rečenice, odjednom je pala šiba po rukama Marini. Svi smo se začuđemo okrenuli prema njoj i vidjeli njen plač, a (drugarica ), tada se tako zvala učiteljica, bila je pored nje i tukla je šibom po rukama dok se nije pojavila krv na njenim prstima, te vikala sva izbezumljena da nauči pisati. Marina je plakala a niz obraze su joj tekle rijeke suza. Zgureni od straha da i mi ne dobijemo po prstima, pogled smo držali prema dolje i pokoji pomak glavom učinismo da bi vidjeli zlobnu ženu koja se zove „drugarica".

Marina je sutradan došla u školu zavijenih prstiju ne mogavši pisati, samo je slušala i sjedila. Ni tada nisam vidjela iskru žalosti kod naše učiteljice što je to napravila našoj Marini. Tako smo se svi pomalo počeli bojati učiteljice, koja nas je vodila pune četiri godine. Ne sjećam se više puno ni tih dana.

Znam samo da sam učila toliko da ne dobijem po prstima.Kada je došao „Majčin dan", praznik svih majki pa i naše učiteljice, svi smo je darivali poklonima. Istina nisu to bili prevrijedni pokloni ali za naše vrijeme koje je bilo inače škrto, za naše roditelje koji su se borili za svaki komad kruha, to je bila velika vrijednost. Znali smo da smo neko vrijeme mirni i da nas neće tući.

Te prve godine u školi nisam lijepo doživjela. Strogoća u kući kod roditelja, strogoća u školi, moj svijet realnog života poćeo se pretvarati u nešto što tad još nisam shvaćala. Osjećala sam da sam u kavezu.

Danas, nakon godina provedenih u obvezama, bolje shvaćam te prošle dane, u nadi da će slijedećim naraštajima ipak biti drugačije.

Veljko Milkić - Na Drini u septembru

Ako izvedeš sve kako treba onda ti niko ništa ne može godinu dana. Niko. Ništa. Ni zle oči, ni pokvareni ljudi, ni palac, ni onaj drugi.

Uđeš u garažu, pustiš zrake sunca da se motaju oko tebe i obasjaju dobar stari motor koji stoji na centralnim nogarama. Težak, gvozdeni. Mućni rezervoar da čuješ koliko ima goriva. Ima. Dodirni rukom crveni metal. Sedi na udobno sedište i gurni ga napred, da siđe na gume. Ključ treba da bude unutra, to već znaš. Polako unazad, kroz uzana vrata, kako si hiljadu puta uradio. A napolju te dočeka 32 stepena, sam dar božiji za kraj septembra. Ne treba ti kaciga, ni jakna, ma daj! Otisni se niz ulicu, tiho, čuj šum vetra i oseti topli vazduh na licu. Slobodan! Srećan! Ne viči, ne pokazuj, samo se blago osmehni. Upali motor, čuj taj zvuk, udahni miris benzina.

Da, to je to!

Onako, trećom brzinom, kreni obilaznim putem. Jednom rukom drži gas na srednjim obrtajima a drugu u krilu, opušteno, ležerno kao u kafiću. Crne naočare da sunce ne bije i to je to. Dobrim putem, znanim putem, ka Drini. Pa, naravno, gde drugo? Skreni preko nasipa, vidiš već one vrbe i poznaješ ih. I krupan drinski šljunak grgolji pod dobrim gumama jedno pola kilometra kroz mešavinu sunca i senki drveća. Već ti miriše i namerno gutaš sve mirise koji su mladost i detinjstvo. I raduješ se da vidiš grupicu od tri-četiri devojke koje u minijaturnim kupaćim lagano pešače i vedro pričaju nešto jako smešno i zanimljivo. Ali danas si sam, leto je prošlo i ti si tu za specijalni ritual. Izbijaš na plažu, okom tražiš mesto gde ćeš parkirati strašnu mašinu. A sve prazno i nikog nema. Kilometrima prazne plaže i mirne vode. Drina. Tiha, staklena, večna. Čeka te. Ti vidiš da se ona kreće i znaš da ide i odlazi, negde, dalje ka ušću, daleko. A opet si zbunjen. Jer je tu, uvek tu, na istom mestu, i nikad nije otišla, i uvek te čeka. Vidiš nestašni vetar kako povija vrhove breza i treperi lišće. Poneka ptica nadleti. Sve se kreće ali kao da stoji, kao slika, kao religija, kao mit.

Gasiš motor i poturaš fin velik kamen pod nogaru. Nema on kud. Tišina odjednom.