Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost

By Sanja Lovrenčić

koji nepozvani ulijeću u taj maleni univerzum.

Roman, objavljen u tiskanom obliku krajem 2018., uvršten je u uži izbor za nagradu „Predrag Matvejević“, širi izbor za nagradu „Fric“.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Nov 28, 2021
• ISBN: 9789538313394

Book preview

I.

8. rujna

Draga Roza,

već dugo razmišljam o tome kako bih ti volio pisati. No tek sada sam, evo, suočivši se s uobičajenim kaosom u uredu – ne, nije se smanjio s vremenom! – gotovo nehotice napisao datum i prve riječi. A jedna riječ za sobom povlači drugu: draga Roza... pobrinula si se za Kabinet (i za mene) najbolje što si mogla, sve se još uvijek odvija u skladu s tvojim željama, ali vidiš, stvari se troše, na razne, ponekad nepredvidljive načine. Dođe oluja i ošteti krov. U doba moje mladosti, u doba svačije mladosti, oluje nisu lomile stabla i odnosile crijep, no sada to čine. I cijevi pucaju, premda nisu toliko stare da bi trebale – ili jesu? Promijenila si ih kad si kupila ovu kuću, no to se vrijeme sad već smatra davnom prošlošću. Te davne tisuću devetsto sedamdeset i neke, govori radijski glas najavljujući melodije s patinom. Tvoje su cvjetne tapete posivjele, a žbuka je postala nekako krta, sve skupa na pola puta da se pretvori u prašinu. A tvoj mladi pomoćnik zazire od datuma svojega rođenja i mora živjeti vrlo oprezno, ako želi poživjeti, u što nije baš sasvim siguran. No neću ti pisati svoj zdravstveni bilten, radi se o zdravlju Kabineta.

Jednostavno je to: hitno nam treba dodatna novčana injekcija – da, to je dobra riječ, injekcija, čini stvar čišćom, manje prostačkom. No, osim novca, Kabinetu treba i novi skrbnik, što je možda još teži problem; moram naći nekoga u koga bih imao dovoljno povjerenja da mu mogu bez brige prepustiti tvoj svijet. Ne baš odmah. Ali ipak uskoro. Nakon nekog prijelaznog razdoblja. O svemu se treba na vrijeme pobrinuti, govorila si kao da govoriš sebi, ali možda ipak meni kao opomenu. Na vrijeme, dakle – to jest, sad – moram naći nekoga za koga ću pouzdano znati da će štititi Kabinet kao što sam ga ja štitio, kao što ga štitim još uvijek, a nadam se da ću ga i dalje štititi, barem djelomice, dok sam još tu. To jest, ako uspijem zadržati malo prostora u prizemlju i pravdati svoju umirovljeničku nazočnost sređivanjem tvojeg stana, sređivanjem arhiva, nekakvim sređivanjem – osim što to neće biti isto i trebat će se naviknuti...

Eto, u takvim se krugovima vrte moje tjeskobne misli u vezi s Kabinetom, zajedno s nekim drugim tjeskobnim mislima. Moraš donijeti odluku da ćeš otići pa ćeš otići, znala si reći, kao da ti je pomalo dosadno iznositi takve očite činjenice. Ali činjenica je također da ja ne volim donositi odluke. Volim sigurnost malih navika, kako god da su nastale, i čini mi se da mogu podnijeti bilo što ako mi dan počinje kavom za ovim stolom. Ne volim ni odlaziti, kao što ljudska bića, čini se, općenito ne vole napuštati mjesta koja zbog nečega smatraju svojima. No Kabinet je važniji od mene i moja je zadaća da –

još uvijek 8. rujna

Morao sam prekinuti. Miha je došao pogledati oštećenja na krovu i sad mi se mota iznad glave. Jedva sam ga nagovorio da dođe – jer on je star, i svega mu je dosta, i ništa mi ne može obećati, i sasvim sigurno više neće uzeti nikakav veći posao, a ovdje posao ne može biti drugačiji nego velik. Da sam otišao s njim na tavan, nastavio bi mi to tumačiti i sve više bi se žestio, ne bi ni pogledao o čemu se zaista radi. No ja sam, je li, čovjek slabog srca i ne mogu se penjati uz tolike ljestve. A on će na koncu možda ipak utvrditi da je dovoljan neki manji popravak, barem privremeno – i to je najbolje čemu se možemo nadati.

No dugoročno...

Dugoročno, mislim da mi treba pravni savjetnik. Ne bi vjerovala koliko svakome od nas ovdje u zadnje vrijeme treba pravni savjetnik.

Zapravo, volio bih znati nešto drugo: taj moj nasljednik, možda bi ti bilo draže da bude žena? Onda, još na početku, kad sam se pokajnički vratio nakon jednog od loših pokušaja odlaska, ti si rekla: Pa dobro, valjda zvijezde tako hoće. I uzdahnula si pomalo razočarano – ili je to samo meni tako zazvučalo? Toga sam se trenutka nedavno sjetio i odlučio slijediti tvoj primjer: uzet ću osobu koju mi pošalju zvijezde, što u ovoj konkretnoj situaciji znači da se nećemo raspitivati, preko prijatelja i poznanika tražiti nekog suvislog, nego ćemo raspisati javni natječaj – eto, to sam predložio odboru, sazvao sam sjednicu samo radi toga. Svi su se složili pa smo odmah sastavili tekst i objavili ga takoreći sutradan. Javilo nam se mnogo ljudi, kao što se moglo i očekivati. I sad na brzinu pregledavam prijave, razdvajam ih na dvije hrpe: s ovima ću razgovarati, s onima neću. Deset kandidata, odlučio sam, toliko ću ih pozvati na razgovor. Lijep okrugao broj, ni prevelik ni premalen, omogućuje izbor bez pretjeranog rasipanja energije, no pitam se bi li baš svi trebali biti žene. Ali ne, mislim da ne bi – nisam li ja dokaz da ne bi? Naravno, prijavilo se više žena, ali ima i nešto muškaraca – možda bih trebao održati isti omjer? Da, to bi pojednostavilo stvar. Premda kvaliteta prijave, načelno, nema veze sa spolom, to jest, ne bi trebala imati – ili bi baš trebala u ovom slučaju? Ne znam, pitam se, zaplićem se, no ne treba se zaplitati nego požuriti. Jer će sve to skupa ionako potrajati. Jer ja ne mogu primiti više od dva kandidata tjedno. Jer čovjek kojemu je polovica srca umjetna ne može dan za danom podnositi stres. Jer, jer, jer. Puki izgovori, čujem te kako frkćeš na moja opravdavanja, naivno odgađanje neizbježnog! No ne možeš reći da nisam sve lijepo izračunao i rasporedio: postupak izbora bit će gotov do 1. studenog, nakon toga slijedi šest mjeseci probnog roka i onda, ako bude sve u redu, ja se povlačim u mirovinu, a izabrana osoba preuzima tvoje kraljevstvo. I što se tome može prigovoriti?

9. rujna

Draga Roza,

subota je i sjedim pod tendom kafića, iako sam danas već bio na kavi. No ugodno mi je pisati u zaklonu ovog dvorišta, njegovih biljaka u teglama i dobrodušnih debelih konobarica koje i loš napitak u šalici sumnjive čistoće donose kao rođendanski dar. U svakom slučaju, bilo bi vrlo problematično kod kuće reći da ti pišem pismo – stoga to kod kuće niti činim niti govorim. Upravo mi se pridružio onaj pijanac s malim psom koji zna sjediti za šankom, nepromjenjivi obojica, kao da ne postoji vrijeme. U ovom trenu mi smo ovdje jedini gosti.

Miha se jučer dugo vrzmao po tavanu, onda je sišao, s onim izrazom ozlojeđenog starog majstora, koji je tako dobro uvježbao. Nema šanse, rekao je. Je li i prije govorio nema šanse ili je to preuzeo od mlađih? Treba jednostavno sve promijeniti i nema šanse da će on to raditi. Naravno, rekao sam, znam i sam da moramo promijeniti krov, ali to ipak ne možemo s danas na sutra, zar ne? Prognoze za ovu jesen najavljuju mnogo kiše, zato ga molim samo da pokrpa rupe, tek toliko da ne curi, privremeno. Ne, ne može i točka. No u ponedjeljak će doći s alatom. Bez ikakve garancije.

Možda je bilo pogrešno ispričati sve to Zlatku, ali čovjek mora s nekim razgovarati. Ne, ne s Paulinom, jer razgovori o Kabinetu (i bez spominjanja pisama za tebe) još uvijek uspijevaju izazvati nešto nalik na svađu. Zlatko je, međutim, bio pun entuzijazma. Otkad ima još jednog unuka, zlo mu je od sitne tjelesnosti po kući i jedva je dočekao nešto konkretno, čvrst solidan problem kao što je naš krov. Mogućnosti je mnogo, rekao je. Pod jedan, ministarstvo. Pod dva, grad. Netko njegov izvukao je gomilu love za fasadu, sasvim nedavno, iz spomeničke rente ili nečeg takvog, plaćamo li mi uopće spomeničku rentu? Ah, Roza! prošlo je više od deset godina, a meni još uvijek jednako nedostaje tvoj smisao za humor! Jer sve je to zapravo smiješno. I tvoj mali crv kojemu se ne da izvući iz trule jabuke.

11. rujna

Upravo je izašla iz ureda. Zgodna žena na pragu četrdesetih, iako bih joj dao manje – ali ja bih svima rado dao manje, počevši od svog odraza u ogledalu. Ti bi sad zapovjedila da je opišem, a ja bih počeo zamuckivati – i što uopće znači to tvoje opiši mi? Znači, na primjer, plavo-bijelu haljinu na uske prugice, kratkih rukava, ovalnog izreza, krojenu u struk! Ali, ako to nije ono što ja vidim? Zašto ne bi vidio, imaš oči kao svatko drugi, vidiš boju tkanine, uzorak i vrstu, vidiš kako pada, kako obavija tijelo, slijedi pokret ili mu se opire. Zašto bih to vidio, zašto hoćeš da to gledam, da ti opisujem sve te slučajne ljude koji prolaze kroz vrata Kabineta, uostalom, meni su tijela zanimljivija od odjeće koja ih prekriva. Zato što odjeća govori o ljudima baš sve i zato što na svijetu nema ničega zanimljivijeg od odjeće! Govoriš to i smijuckaš se kao da su ti zabavni i ta tvoja istina, i svi oni koji bi je rado osporili, možda čak i vlastita nemoć zbog koje izlasci i šetnje postaju sve rjeđi, a moji izvještaji o svijetu odjevenih ljudi sve potrebniji.

Današnja haljina bila je zelena, asimetrična, blago je slijedila oblik tijela. Svidjela bi ti se – mislim haljina, podsjeća na jedan od tvojih crteža. Za Sofiju nisam siguran. Ona je suzdržana. Zamišljena, gotovo tragična. Završila je pravo, no čini se da nikada nije ništa ozbiljno radila. Ima troje djece – to je vrlo ozbiljno, kaže ubodena mojom nesmotrenom primjedbom. Petnaest, trinaest, osam godina, ako sam točno zapamtio melodiju njenih brojeva. Pružala je pravnu pomoć u nekom savjetovalištu, volontirala na nekim radionicama. U njoj kao da nešto neprestano bježi, ni na čemu ne može dulje zadržati pogled. Razumijem to, ili si utvaram da razumijem, jer i sâm teško uspijevam dulje zadržati pogled na tuđim licima, pa i na licu te Sofije – možda previše znatiželjan, previše indiskretan pogled?

Razgovor ipak ne može završiti tako brzo pa je ispitujem što voli raditi, kako zamišlja svoj radni dan. (Što voliš? što ne voliš? voliš li pohani sir? – inspiracija iz onih djevojačkih leksikona koje na koncu nisi htjela izložiti.) Odgovara neodređeno, prilagodit će se uvjetima. Pa dobro, rekao sam i poslao je u obilazak Kabineta, napomenuvši joj da zapiše sve što joj padne na pamet. Bila je zbunjena – kako, sve? Pa tako, rekao sam, bilo kakav dojam, komentar, prijedlog. Krenula je pa zastala: Hoćete li možda za to vrijeme pročitati moju priču?

Eh da, čini se da smo pomalo glupo formulirali taj oglas. Vaša priča nam je važnija od vaših kvalifikacija! Na onom sastanku svi smo se složili da je to baš zgodno, nekonvencionalno, poticajno, više ne znam točno kako smo sve laskali sami sebi, no nije nam palo na pamet da bi kandidati mogli doslovno shvatiti naše riječi i početi se baviti književnošću. Premda, kad bolje razmislim, ako tom oglasu dodaš ime naše institucije, možda takva reakcija i nije osobito čudna. U svakom slučaju, Sofija je izvadila iz torbe deset isprintanih stranica koje izgledaju vrlo profesionalno. Prihvaćam ih i mislim kako je neumjesno što je šaljem po još riječi, još zapisa, čini mi se da sam čak i malo pocrvenio od srama, no ona je samo upitala može li svoje dojmove o Kabinetu zapisati u mobitel pa mi ih poslati kao sms. Naravno, prihvaćam velikodušno, diktiram joj svoj broj, napišite kao da ste slučajno zabasali ovamo pa nekome javljate kakvo je to mjesto, nemojte se ničim opterećivati.

Ah, Roza, ja ne znam dobro razgovarati s ljudima. Previše se koncentriram na izbjegavanje nespretnosti, a one me uvijek na koncu uspiju zaskočiti. Odahnuo sam kad je otišla u obilazak, nasmiješio joj se kad se vratila, rekao da sam vrlo zadovoljan i da ću joj javiti rezultate kad porazgovaram s preostalih devet kandidata. Nisam je upitao bavi li se i inače pisanjem.

SOFIJINA BILJEŠKA O KABINETU

Mali muzej, pet prostorija na katu i neka spremišta u prizemlju. U najsvjetlijoj sobi izloženi su modni crteži gospođe koja je osnovala zbirku. Gospođa je najprije skupljala časopise za koje je crtala, zatim se zapitala kakve su žene koje kupuju te časopise, nose odjeću s njenih crteža. Mislila je da će to najlakše doznati uz pomoć riječi koje te žene čitaju i pišu. Zato u prostoriji s njenim crtežima dva zida zauzimaju police s raznim, ne samo modnim časopisima, ne samo iz njenog vremena, nego i starijima. U sljedećoj su sobi romani za djevojke i žene. U trećoj knjige uputa, savjeta i preporuka. U prostoru s recepcijom, serija minijatura i stari spomenari. U posljednjoj, malenoj sobi nisu riječi nego herbariji i notne bilježnice. Nisam vidjela što je u spremištima. Kad bih ovdje radila, pokušala bih bolje razumjeti te knjige i predmete. Svi su nastali prije 1978.

12. rujna

Draga Roza,

Miha na tavanu nemilice lupa, sad upravo iznad moje glave; svaki udarac ubija jednu misao i na kraju će mi glava biti posve prazna. Ipak ti se mogu pohvaliti današnjim danom: nazvao sam ministarstvo i s nekom ljubaznom službenicom dogovorio sastanak. Već za sutra. Ona će mi sve objasniti. A budući da će mi sigurno postaviti i neka pitanja o Kabinetu, odmah nakon tog razgovora počeo sam sastavljati kronologiju našeg postojanja.

Neobično je to – kad su ti poznate neke činjenice, neminovno se pitaš što im je prethodilo. Što je, na primjer, bilo u ovoj kući prije nego što si je kupila? (Najradije bih sad otišao u gradski arhiv i to malo istražio.) Iz koje od svojih zemalja si došla kad si se odlučila konačno vratiti ovamo? Ne sjećam se da si mi to rekla. Rado bih ti postavio još poneko pitanje o svemu onome što mi nisi ispričala o svojim lutalačkim godinama, provjerio sjećam li se točno onoga što mi jesi povjerila. No moram se pouzdati u sjećanje i tješiti se time da sitne pojedinosti zapravo ionako nikoga ne zanimaju. Jer ljudi imaju sve manje strpljenja, ne bi vjerovala koliko su ga izgubili u ovih desetak godina. No ipak ću i dalje slagati podatke, ispisivati godine, čudeći se što nismo zajedno obavili taj posao, lijepo i sustavno zabilježili priču o tebi, tako da je posjetioci mogu pročitati; umjesto toga, sve smo prepustili mom vrlo upitnom smislu za improvizaciju. Kao da nikada nismo baš sasvim računali s posjetiocima?

Ali posjetioci računaju s nama, što me uvijek iznova iznenađuje.

Ah, gospodine, kako je vama ovdje dobro! uskliknula je žena koja je maloprije otišla. Razbarušena, malo previše šarena, razgledavala je naše spomenare i svako malo bi se zaustavila, na trenutak zažmirila, duboko uzdahnula. Ne pogledavši ništa drugo, vratila se k meni i naslonila se na recepcijski pult. Ne možete zamisliti, gospodine, rekla je, to jest možda biste i mogli zamisliti kad bi vam palo na pamet da o tome mislite, koliko je užasno stanovati na početku ulice kao što je moja; ne, nije stvar u neprestanom žamoru, pa čak ni u kafićima iz kojih trešti grozna glazba – ima nečeg osobito izražajnog u riječi trešti, zar ne? – ali taj violinist koji cijeli dan ponavlja iste četiri melodije, ja to više ne mogu podnijeti! kad njega nema, dođe neki koji puše u nekakvu cijev dok cura stoji na rukama, ili pak neki s gitaricom i nasnimljenim ritmom, hm-ba-hm-ba-hm-ba-hm-ba, htjela bih si nabaviti nekakvu trubu, nešto jako glasno, imate li takvo što? Zakolutala je očima, kratko se nasmijala. Ne, naravno da nemate, jer vam ne treba! Nemate pojma kakav je blagoslov ne živjeti u turističkoj četvrti!

Aha, pomislio sam, ona je glasnik s neba i došla me opomenuti.

Ja imam velike uši, nastavila je, gledajte kolike su mi, zato tako dobro čujem, ni dvostruka ni trostruka stakla tu ne pomažu, moja sestra kaže da su mi uši takve zato što ću uskoro umrijeti, da potkraj života ljudima uši jako narastu, ali ona je zla, toliko zla da ne razumije ni vlastitu štetu, jer što će onda biti s njom, recite vi meni, no