Diši kroz masku, diši normalno

By Vanda Mikšić

Pjesnikinja Vanda Mikšić ne traži mjesto pod suncem, jer ono postoji, ona ga naseljava svojim jezikom, uobličava ga i reproducira – svi smo na rubu poznatoga, doživljenoga – riječ je o riječima, o poeziji koja na pepelu poznatoga i već viđenoga drukčije gleda, zapisuje, bilježi. Ucrtava prostor i mjeru vlastite mašte, toliko da joj je jezik živ, govoren, izgovoren.
Raduje pritom stanovita prisutnost, filmska dramaturgija pjesme, što je samo po sebi oksimoron, ali i vjetar, neprekidnost i mrmljanje, sitan pomak, jedva vidljiv obrat, uzmak, san, čegrtaljke i zrikavci… Opasna pristupačnost iskustva? Poezija živi upravo od toga i s tim, a to njezino kritično mjesto istodobno je ključni znak Vandina pisma.
(Miroslav Mićanović)

Vanda Mikšić prevoditeljica je, pjesnikinja, profesorica i znanstvenica. Predaje na Odjelu za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru. Članica je uredništva časopisa Tema, kao i suurednica biblioteke Domaine croate pri francuskoj izdavačkoj kući L´Ollave. Poeziju objavljuje u domaćoj i stranoj periodici; prvi joj je rukopis pohvaljen na Goranovu proljeću za mlade pjesnike (2001), a krajem 2012. izašla joj je prva zbirka pjesama Diši kroz masku, diši normalno, čiji je rukopis također pohvaljen na Danima Dobriše Cesarića. U Hrvatskoj je još objavila knjigu poetskih proza Fragmenti o bacanju kamena (2015), a u Francuskoj tri pjesnička naslova (Sels; Ce temps, le nôtre; Fragments sur) te dvojezično bibliofilsko izdanje Vaisseau / Žile, koje je oslikao bretonski umjetnik André Jolivet. Pjesme su joj prevođene i na makedonski i turski jezik. Dosad je s talijanskog i francuskog prevela šezdesetak djela (proza, poezija, književna teorija, filozofija, publicistika, knjige za djecu), a prevodi i hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. Za prijevod pjesničke antologije Tonka Maroevića Uskličnici Društvo hrvatskih književnika joj je 2004. godine dodijelilo nagradu Davidias, a Društvo hrvatskih književnih prevodilaca nagradilo ju je za najbolji nefikcionalni prijevod u 2008. (Michel Meyer: Povijest retorike). Za prijevod romana Georgesa Pereca Život način uporabe dobila je 2015. Nagradu Iso Velikanović. Ministrica kulture Republike Francuske odlikovala ju je 2014. ordenom reda vitez umjetnosti i književnosti.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Nov 29, 2019
• ISBN: 9789533342436

Book preview

DIŠI KROZ MASKU, DIŠI NORMALNO

VANDA MIKŠIĆ

EDICIJA MEANDAR POEZIJA

Knjiga 18

VANDA MIKŠIĆ: DIŠI KROZ MASKU, DIŠI NORMALNO

© MEANDARMEDIA 2012

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati

u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne

i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 820014

ISBN 978-953-334-028-9 (tiskano izdanje)

ISBN 978-953-334-243-6 (e-knjiga)

Printed in Croatia 10/2012

VANDA MIKŠIĆ

DIŠI KROZ MASKU,

DIŠI NORMALNO

I.

u kojem to trenutku

dogodi se prijelaz?

u slučaju opasnosti

na raspolaganju vam je osam izlaza:

dva sprijeda,

dva straga

i četiri u sredini.

ja ipak letim easy jetom.

crne crne ruke stjuardese

tužnim se pogledom kreću

u tijesnom prolazu. lijepa si.

i ne zaslužuješ to.

k sebi privlačiš masku s kisikom

što visi na plastičnoj cijevi

čiji kraj držiš u ruci.

možeš li se spasiti?

oni su drski, oni su mladi,

strahovito su bijeli i glasni

dok oponašaju tvoje kretnje.

ne znaš ih, ali vidiš:

njihovi arondismani

nikad neće biti tvoji.

crne crne oči gledaju

na čelu urezane im brojke

sedam, osam i šesnaest:

one govore da smiju.

smiju se.

ti dišeš kroz masku.

louis sunce među njima

ustaje i otvara pretince

navlačeći na sebe krinku lude.

ti dišeš kroz masku

simulacije. potežeš ručke

prsluka za spašavanje.

crnim crnim koracima odlaziš

do kralja. monsieur.

spuštaš ga na zemlju.

ovdje si ti kraljica.

molimo ne prolazite

ispod krila.

molimo ne gazite

po označenim dijelovima krila.

molimo

skinite krila

i odložite ih u pretinac

iznad vaše glave

ili ispod sjedala.

crne ženske ruke nijemo

izvode arabeske

nad glavama putnika,

ocrtavaju riječi

koje izgovara muški glas.

bartleby je već u ruci.

u ovalnom prozoru sićušne ljudske

figure.

s fotoaparatima i mikrofonima

dotrčavaju stoje hodaju čuče.

čekaju.

da iz makete aviona

netko izađe.

da ga spopadnu prije

negoli uđe

u maketu autobusa.

na svim sjedalima

uz desni niz prozora

raste znatiželja.

nitko ne promatra

crni ples ruku. iz glava

izlijeću baloni pretpostavki.

na staklo se lijepe mogućnosti:

glumac/ica, sportaš/ica,

politi/čarka, mili/jarderka.

sigurno netko iz eu.

avion polako kreće.

figure i makete

naočigled rastu

u našim očima.

više ne stanu u prozor,

moraš se primaknuti.

opet ništa nisi vidio.

svi prsluci opremljeni su

svjetlom i zviždaljkom

radi privlačenja pozornosti.

da, baletane: vidiš me, a ne znaš me.

ne znaš što vidiš. zato ne vidiš.

letiš, a sjediš. i ja.

trenutačno o tebi znam više od ikoga

na tlu, i više od ikoga u zraku.

špicom ćeš uskoro stati na špicu

eiffelova tornja, pa fouette

u virove mobilne telefonije,

pa plié i brodskom muhom – kamo?

vidjeti pinu? ima je na daskama,

i na platnu, a nema je.

ja

bih

mogla

muški glas govori sve što treba.

avion polako traži točku zaleta.

političar daje izjavu.

muški je glas dubok.

savjetujemo vam

da tijekom cijeloga leta

ostanete vezani.

glas usporava.

prvo stavite masku sebi

a onda pomozite drugima.

duboki je glas hipnotično spor.

o sta