Na serpentinama do tišine

By Goran Radičević

.Fotografija, grafika i obrada omota by Goran Radičević. Lirska poezija sa zen tumačenjem života i ljubavi.Mistično u odnosu dvoje zaljubljenih i ipak jednostavnost koju donosi strast.

• Language: Српски језик
• Publisher: Goran Radičević
• Release date: Feb 25, 2015
• ISBN: 9781310192821

Goran Radičević

Goran Radičević rođen 25.02.1964 u D.Zaostru kod Berana u Crnoj Gori.Živi i radi u Risnu

Book preview

Na serpentinama

Goran Radičević

1.

Bio je to divan san

glava na mom ramenu i poljubac žednih usana,

kosa meka kao lan,

drhtaji žudnje i ostvarenja u nama.

Da bio je prekrasan

a onda buđenje sa srcem u ranama.

Probuđenom rekla si Amin

i razdvojila jednu dušu na dvije,

nema te nigdje, nestala si mi sasvim...

Gde si odnijela deo duše, gde je kriješ.

Stojim pred paklom, raspolućen na pola

i još te volim, onako jako, do bola.

2.

U tami noći

šuškaju uplašeni ježevi

i svud padaju

latice i lišće,

ti znaš

ili ne znaš

tvoj sam davalac ljubavi

a pjesma je samo

nijansirana verzija

onog što budan,

čovjek a ne pjesnik,

govorim.

3.

Čuj...

Nijesam ohol zbog moći

da sve kažem stihom,

niti ljut

zbog tvojih sitnih prevara,

zbog lijepog trenutka

opraštam sve...

Čuj...

Govore mi svašta,

sebe dobro znam, a i njih.

Svi oni govore jednako

a niko istinu.

4.

Zime su kišne i vjetrovite,

munjom i gromom govore.

Tvoju sjenku u noći

oko drugog smrtnika

ne može da vidi.

Vidim ja, kako

kad se bijes prirode smiri,

vratiš se tihom nebu.

Kitiš se zvijezdama

kao nekad jorgovanom.

5.

Kosti mi rasute

trava obrasta

i upija zemlja

bez pjesme

ostajem gladan

kao bez hleba

kad naiđeš

oživeće kosi

obući će se

u meso i kožu

i zapjevaće usne:

O oluji.

O moru.

O ženi...

6.

Odavno te tražim

ne postojiš

u kući rodnoj

nema te

samo u stihovima mojim

čitam te.

7.

Ugašene u meni tvoje oči

postala si samo

lijepa lutka od porculana

igračka pomamljenog pamćenja,

u noćima

kad se u meni nastani san

kao u kućicu od marcipana.

Na tom tamnom mjestu

gdje postojiš

na bijelom licu kao kontrast tami

sijaju

tvoje porculanske oči

i ružičasti snovi

sanjaju se sami.

8.

Ležao sam na travi

pokriven zvijezdama

i udisao vazduh

što na zemlju miriše

gazila si pločnik

oštrim štiklama

jaukao kamen

pod tvojim nogama

samo se ne sjećam

čija je bila trava

i jesi li dolazila

ili odlazila.

9.

Ime će ti iscvetati

plavim cvijetom vodopije

kad sumnje nestane,

crne slutnje se ne obistine,

ispunićeš cvetovima

i nedostižne prostore,

postaće žudnjom

koja budi iz sna.

Ostaću tvoj i kad posrćem na ivici

i kad me ne bude...

Pjesmom ću novom

slomiti