Tužni bogataš

By Pavao Pavličić

Tužni bogataš je roman o još jednom slučaju u kojem se, spletom okolnosti, našao novinar crne kronike Ivo Remetin. Napet, zanimljiv i aktuelan ovaj Pavličićev krimić vodi nas u svijet tajkuna, švercera i policajaca koji na zagrebačkoj Trešnjevci rješavaju slučaj zagonetnog ubojstva. No tu je i nestanak jednog bogataša, nestanak koji, samo naizgled, nema nikakve veze s ubojstvom na trešnjevačkoj tržnici...
Po ovom romanu snimljena je i istoimena televizijska mini-serija.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 7, 2017
• ISBN: 9788663290464

Book preview

Pavao Pavličić

TUŽNI BOGATAŠ

Impresum

Copyright © 2002 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Digital edition

ISBN 9788663290464

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Remetina je probudio telefon, i već je to bilo dovoljno loše. A kad je još čuo razlog zbog kojega ga zovu, javio mu se pravi pravcati gnjev.

Tražili su od njega da se požuri u redakciju, jer da je iskrsnulo nešto važno. Naredili su tajnici da ga nazove, nije mu telefonirao nitko od glavonja, jer, očito, nisu imali petlje. A nisu imali petlje jednostavno zato što stvar i nije bila službena, nego napola privatna: jedan bivši dopisnik, koji je sad postao gradonačelnik nekoga mjesta u okolici Zagreba, trebao je uslugu. Trebao je, zapravo, Remetinove policijske veze, za koje se u redakciji dobro znalo. Tako je tajnica u pola devet nazvala urednika Crne kronike i tako je za njega dan započeo vrlo loše. Zato je odlučio da se ne žuri u uredništvo: ne samo da neće doći ranije, nego neće doći ni u ono vrijeme kad inače dolazi. Pa, neka se misle.

Uviđao je i sâm da je toga jutra čak i malo prgaviji nego inače. Uzrok je, dakako, znao, ali ga nije sebi priznavao: žene mu nije bilo kod kuće, o tome se radilo. Sve je morao raditi sâm, od kuhanja kave, pa do izbora košulje i zatvaranja prozora prije izlaska iz stana. Nije mu bilo teško sve to raditi, bilo mu je teško voditi o tome računa: čim bi otvorio oči, to bi mu pomutilo raspoloženje. Njihov sin imao je malo dijete, to je dijete sad bilo bolesno, i trebalo je noću ustajati, pojiti ga, davati mu lijekove i činiti sto drugih čuda, a to sin i njegova žena (i sama bolesna) nisu mogli izdržati bez pomoći sa strane. Tako je gospođa Remetin boravila kod njih i tako je urednik bio sâm i noću i ujutro.

A da stvari budu gore, nije se još bio naviknuo na novi stan, pa ga je i to ispunjavalo tjeskobom. Otkako su se preselili iz Zapruđa na Trešnjevku (da bi bili bliže sinu i njegovoj obitelji) Remetin se nije više snalazio. Nije on bio osobito vezan za Zapruđe: prema samom naselju bio je ravnodušan, susjede jedva da je i poznavao, u šetnje po kvartu nije odlazio. Ali, Zapruđe se Remetinu činilo dovoljno bogu iza leđa i dovoljno ofucano da se on u njemu dobro osjeća. A s Trešnjevkom je bilo drugačije: kuća u koju su se doselili bila je novogradnja, i činila mu se prefinom za njega i njegove navike. A osim toga, u ulici je bilo dosta malih prizemnica gdje su se svi stanari godinama poznavali, pa se Remetin ondje osjećao kao uljez. Tako mu se stalno činilo kao da je u gostima, i hvatao je sebe gdje broji dane do povratka u stari, normalni život. A u isto vrijeme, znao je da toga povratka neće biti.

Jedino što mu je na Trešnjevki doista odgovaralo – jedino što mu se činilo kao nekakva prednost u odnosu na Zapruđe – bio je Trešnjevački plac. Volio je njegovo šarenilo, miris povrća, graju, domaćice s cekerima, besposličare s bocom piva u ruci, švercere, mješavinu dijalekata, veselu atmosferu koja je ondje vladala. Zato je i sad odlučio svratiti onamo: njegova posljednja šteka cigareta bila je pri kraju, i tako je zaključio kako je upravo neizostavno da sad ode na Trešnjevački i da se onuda malo mota prije nego što krene u redakciju. Uostalom, znao je da se ništa strašno neće dogoditi zbog njegova zakašnjenja: Luka će već biti ondje, imaju sad i ono dvoje pomoćnika (Remetin je zapazio da je jedna od glavnih osobina mladog kapitalizma upravo silno množenje kojekakvih i koječijih pomoćnika, savjetnika i tajnika), a u Crnoj se kronici ionako nešto počinje događati tek poslije dvanaest. Dakle, prvo Trešnjevački.

Odšetao se onamo pušeći svoju prvu cigaretu toga jutra. Bio je lijep svibanjski dan, prilično topao, i na tržnici se dobro vidjelo da više od polovice nazočnih nema ondje savršeno nikakva posla, nego su onamo svratili naprosto zato što nemaju kamo drugamo poći. Neki su entuzijasti kod klupa blizu ulice već jeli ćevapčiće u somunu, neki su pili pivo, penzioneri su se teškim korakom motali između klupa iako je bilo jasno da neće ništa kupiti. Prodavači plastičnih vrećica, prodavači rabljenih kućanskih pomagala, starih stripova, ofucane odjeće, svi su oni već bili tu, pod šarenim tendama, svi su nešto govorili, vikali, bili dobre volje, i vidjelo se da je moguće živjeti i tako kako oni žive. Remetin je zaključio kako nikad neće razumjeti ekonomske zakonitosti, tu čaroliju koja čini da se svim tim ljudima isplati biti ondje, pa raditi i ne raditi u isto vrijeme.

Znao je dobro gdje će naći Božu. Božo je bio njegov dobavljač cigareta bez filtera kakve se u Hrvatskoj ne proizvode i kakve je inače moguće naći samo na fri-šopovima. Božo je uspijevao da ih se nekako domogne i već je dugo nabavljao pljuge za Remetina, a urednik se više nije ni sjećao kako je sve to počelo. Samo mu je na trenutke cijela stvar izgledala smiješna, jer su se obojica ponašali kao da je riječ o najopasnijoj drogi: pogledali bi se, pozdravili, onda bi Božo mahnuo glavom, pozvao Remetina da ga slijedi do parkirališta, ondje bi otvorio prtljažnik staroga vartburga, i tu bi se obavila trgovina. Poslije bi malo i popričali, pa su tako postali gotovo prijatelji.

To je bilo i neizbježno, jer su skupa kršili zakon. A osim toga, Remetin je pripadao među vrlo rijetke mušterije koje su tražile tu vrstu cigareta, pa ga je Božo zapamtio. Čak je znao i kako mu je ime, a znao je i da Remetin radi u novinama. Uredniku se na trenutke činilo da Božo sluti i njegove veze s policijom, premda se švercer o tome nije nikada izjašnjavao. Božu su inače zvali Božo Bogec, i bio je jedan od rijetkih kajkavaca među ljutim štokavcima koji su imali monopol na šverc cigaretama. Bio je, dakle, kajkavski lukav, i to se Remetinu kod njega najviše sviđalo. I sad ga je ugledao već izdaleka, u blizini ribarnice, i samo je čekao da im se pogledi susretnu, pa da krene uobičajeni ritual koji se ponavlja otprilike svaka dva tjedna.

Ali, u trenutku kad se to dogodilo, Remetin je odjednom opazio da se zbiva nešto čudno. Božo mu je okrenuo leđa, a onda se brzim koracima otputio prema ribarnici i ušao u nju. Kad je zavirio onamo, Remetin ga je ugledao kako vadi novac i doista kupuje nekakvu ribu. U isto vrijeme, mnogi su se ljudi počeli na tržnici neobično ponašati. Premda se nije vidio nikakav uzrok, oni su se odjednom užurbali: brzo su skupljali svoje stvari, tiho dobacivali jedni drugima nekoliko riječi, a onda nestajali među klupama i među kioscima. Kao da se spustila nagla kiša, oni su hvatali zaklon kako su najbolje znali.

Remetin shvati da je riječ o raciji. Država je osobito žestoka na krijumčarenje cigareta, jer duhan donosi mnogo novca u proračun. No, i drugi prodavači imaju razloga za strah: kad racija jednom krene, onda se hvataju svi šverceri redom. Sad se nije vidjelo mnogo uniformiranih policajaca, ali je Remetin uočio nekoliko faca u civilu, za koje mu se činilo da ih je nekada viđao – u odori ili bez nje – prilikom različitih istraga kojima je prisustvovao ili u njima sudjelovao. Na nekoliko su se mjesta već pisali zapisnici, brojile su se šteke cigareta i bacali mrzovoljni pogledi na okupljene znatiželjnike.

Remetin je pričekao Božu pred ribarnicom. Božo je izašao i dao mu znak glavom neka ga slijedi. Nije krenuo prema parkiralištu, kao obično, nego na drugu stranu, prema jugoistočnom dijelu placa, gdje je još bilo nešto stabala i nešto obiteljskih kuća, i gdje su uske i blatne ceste vodile do novogradnji što su niknule u posljednje vrijeme. Ondje je, u sjeni jedne od krošanja, Božo pričekao urednika, pa mu je pružio ruku.

– Gospon Remetin – rekao je – žal mi je kaj je tak ispalo. Vidite kak su navalili. Al mene ne buju dobili ovaj put. Vi trebate kak i obično?

– Pa, dobro – kazao je Remetin. – Ako vam nije zgodno, mogu doći drugi put.

– Ma, kaj drugi put – rekao je Božo poslovno. – Za prave kupce imam ja... Nije auto meni jedina baza, kužite?

Nato je odveo Remetina do jednoga štanda koji je stajao sam pod stablom i izgledao napušten. Bilo je, doduše, na njemu nekoliko vreća, ali to su ih valjda prodavači krumpira (čiji je kamion bio u blizini) tako naslonili da roba ne stoji na tlu. Božo zađe iza štanda, pa ondje otpetlja nekakav lanac i pomakne pregradu. Ukaže se povelik prostor u kojem je bilo više šteka cigareta, nekoliko boca, dvije plastične vrećice, pa čak i jedan madrac smotan u trubu i uvezan špagom. Remetin je sve to pažljivo motrio, ali se pravio da mu ništa od toga nije čudno. Božo izvuče dvije šteke i odmah ih ugura u crnu, neprozirnu vrećicu, pa pruži Remetinu.

– Koliko sam dužan? – upita urednik, jer to je uvijek pitao, premda je cijena bila svagda ista. Red je red.

– Je, pa znate – rekao je Božek.

Remetin mu pruži dvjesta kuna i švercer ih strpa u džep. Po njegovu licu jasno se vidjelo da želi načeti nekakav razgovor, a da mu je neugodno. Jasno, bilo je samo pitanje dana kad će se i to dogoditi. Remetin ga potakne:

– Da? – upita.

– Čujte, gospon Remetin – otezao je Božo. – Vi radite u novinama.

– Radim.

– Sigurno znate i neke od tih policajaca.

Dakako. Božo je htio moliti da se te racije malko ublaže, ako je ikako moguće, jer i šverceri moraju od nečega živjeti.

– Mislite, ove što sad vas ganjaju? – upita Remetin.

– Ma, nisam mislil baš na njih, neg na one druge, veće...

Remetin ga pogleda pažljivo. Što je sad to? Ili je u ovoj zemlji sve već doista otišlo tako daleko? Tko god ima kakav problem, ode kod predsjednika države. Ako svi idu, zašto ne bi i šverceri? Možda Božo želi zamoliti Remetina da intervenira kod samog ministra policije da malo ohladi tu stvar s cigaretama?

– A što će vam to? – upita Remetin.

– Ma, imam jednoga prijatelja... – započne Božo Bogec.

I, tu se prekinuo. Zagledao se preko Remetinova ramena i pogled mu je postao staklast. Remetin se nije želio osvrtati, ali je jasno vidio da je Božu nešto zbunilo. Zato upita:

– Da?

– Drugi put – reče Božo. – To bumo drugi put.

Zatim se okrene i nestane među štandovima. Remetin se tek tada okrene i potraži pogledom okolo po placu. Što je švercer ugledao? Muriju? Ili možda nekoga kome je nešto dužan? Ili kakvu žensku koja ga zanima, jer Božo je bio još razmjerno mlad? Urednik slegne ramenima.

Tek kad se našao na ulici, s crnom vrećicom u ruci, shvatio je da je učinio glupost. Bio je namjerio smjestiti cigarete u prtljažnik auta, a zaboravio je da više ne ide na posao autom, nego pješice. Tako je sad bio osuđen na to da tegli dvije šteke švercanih cigareta i da se još brine da ih gdjegod ne zaboravi.

Jedva je dočekao da stigne u redakciju i da ih ondje strpa u ladicu. Imao je pri tome sreću: u velikoj sobi nije ga nitko zaustavio, hodnik je bio prazan, a u sobi Crne kronike nije bilo nikoga, čak ni njegova pomoćnika Luje Katića, zvanog Luka. Djeca (Nikolina i Marko, pripravnici u njihovoj rubrici) mora da su bila u kafiću, dok je Luka svakako bio u blizini, jer se u pepeljari dimila cigareta, usprkos svim propisima i Zakonu o zaštiti na radu. Remetin strpa crnu vrećicu u ladicu i zadovoljno odahne.

Onda zapazi da u džepu nema cigareta, pa s uzdahom opet izvuče ladicu, otvori jednu šteku i izvadi kutiju. Dok je to činio gunđajući (osjećajući kako ga jutrošnji gnjev ne napušta, nego se u redakcijskom lošem zraku samo povećava), iz hodnika se začuje koračnica. Luka je uvijek zviždao koračnice, a osobito onda kad ga je nešto mučilo. I to je bio loš znak. Remetin je gledao prema vratima, koja su bila raskriljena.

Katić se pojavi na pragu, a onda upre prst u Remetina i usklikne:

– Aha!

– Nije mi do preseravanja – zagunđa urednik.

– Eto, to je moja sudbina – uzdahne Luka i sjedne. – Oni koje sam u životu najviše zadužio najmanje to znaju cijeniti. I još me vrijeđaju.

– Kakvo je to telefoniranje u cik zore? – upita urednik.

– Veliko – reče Luka. – Samo što sam ja dotrčao, za razliku od tebe. Jer, ja još uvijek imam novinarski nos, dok vaš poštovani organ...

– Šta hoće Dokozić, kad su se ovi glavonje toliko ustrčali?

Dokozić je bio bivši dopisnik njihova lista, pa ga je Remetin nekada učio poslu, a Luka redigirao njegove tekstove. Sad je postao gradonačelnik Biškupovca, zastupnik u Saboru i tko zna što još, a imao je, čini se, i dobre veze. I, nešto je trebao, zato su ovi jutros nazivali.

– A, eto – reče Luka praveći se ravnodušan. – Hoće pomoć. Nestao mu je tajkun.

– Kakav tajkun? Šta pričaš?

– Tajkun, ne, znaš valjda što je tajkun? Tamo, kod njega, u Biškupovcu. Njegov prijatelj. Zove se Rudolf Tikulin.

– Kad je nestao?

– Ima deset dana.

– Deset? I što sad hoće Dokozić? Postoji valjda policija?

– E, pa, u tome je stvar, vidiš – cerio se Luka. – Tu sad dolazi na red novinarski nos. Dokozić se prvo javio nama, da se napravi neka veza kod policije, da to rade diskretno, da ne idu u javnost... A ja sam odmah shvatio da mi moramo imati prvenstvo u objavljivanju vijesti, kužiš, ako do toga dođe... A što se tiče policije...

– Da, što se tiče policije? – upita Remetin.

Znao je da su oni debeljuhi iz uprave lista sad spremni tražiti intervenciju samo zato što je Dokozić postao političar, a prije ga ne bi bili ni pogledali.

– Rekao sam da ćemo vidjeti, pa da ćemo odlučiti – reče Luka ponosno. – Što znači da ćemo prvo opipati stvar, a onda...

Remetin je, dakako, bio zadovoljan tim odgovorom. Luka je dobro vodio politiku rubrike. A ipak, urednik nije izdražao a da ne upita:

– Tko smo to mi?

– To sam govorio u tvoje ime – reče Luka. – Vladarska množina.

2.

Dan je bio prilično slab: ubojstava, pljački i nesreća nije bilo baš mnogo. Doduše, jedan je momak u Sesvetama zatukao vilama oca i brata, nekakav je tip orobio poštu u Jarunu, a jedna je cisterna s otrovnim kemikalijama sletjela s ceste na Podravskoj magistrali i prolila svoj teret po okolnim poljima i dvorištima. Ali, sve je to bilo prilično tanko, ako se uzme u obzir da je Crna kronika u posljednje vrijeme dobila stranicu više, otkako su zločini i nesreće postali društveno prihvatljiv sadržaj i otkako se ustanovilo da to prodaje novine. Zato je sad trebalo malo napuhati i onoga s vilama i onoga s poštom, a od cisterne na Podravskoj magistrali trebalo je napraviti događaj ravan Černobilu. Remetinu je bilo mrsko kad je to morao raditi, pa je zato njegova zlovolja u toku radnoga dana samo narasla. Kad se stao nazirati kraj posla, progunđao je preko stola:

– Nazovi Ninu.

Luka je, dakako, odmah znao što to znači. Ali, isto je tako znao da se od njega očekuje da se malo pravi lud, pa je tako i postupio. Uzvratio je pitanjem:

– A ne bi ti nazvao Nininog šefa?

– Ne bih ga nazvao – odvrati Remetin. – A znam i zašto ne bih, kao što znaš i ti.

Ninin šef bio je, dakako, inspektor Šoštar. Nina je pak bila njegova pomoćnica, s kojom je Luka odnedavno održavao ljubavnu vezu. Izgledalo je da bi se to moglo pretvoriti u nešto ozbiljno, premda je cijela stvar još bila u pokusnoj fazi. Luka je dobro shvatio da Remetin očekuje od njega da se kod Nine raspita zna li policija štogod o nestalom tajkunu. Sâm nije želio pitati Šoštara, koliko god da su bili stari prijatelji: inspektora je trebalo čuvati za veće i ozbiljnije stvari. A osim toga, postojala je i formalna zapreka: Šoštar je bio u Odjelu za krvne delikte, a ovdje se radilo o nestaloj osobi. Tako je Luka digao slušalicu. Rekao je u telefon:

– To sam ja. Dobro, a ti?

Pogledao je u Remetina, i Remetin je osjetio potrebu da se ukloni, kako ne bi slušao privatni razgovor. Ali, onda je promumljao:

– Samo kratko.

– Da te pitam nešto – kazao je Luka u telefon. – Ima li kod vas kakvih friških leševa? – Onda je na trenutak slušao, pa je dodao: – Ma, znam da ima, ima uvijek, nego mislim, onako, nekih kojima se ne zna ni ime, ni odakle dolaze, te stvari? – Opet je malo slušao, a onda je rekao: – Hvala ti. Ma, treba mi tu radi nečega... Javim se ja poslije.

– Ništa? – upita Remetin.

– Ništa – naceri se Luka. – To vjerojatno znači da je naš tajkun još živ.

– Ili da ga još nisu našli – kimne Remetin.

Zanimalo ga je sve to, morao je to sebi priznati, a opet ga je i odbijalo. Kako može bogataš nestati na deset dana, a da nitko ne digne galamu? Kakva mu je to obitelj? Kakav je život vodio taj čovjek? A s druge strane, gnjavila ga je pomisao da se oko cijele te stvari angažirao Dokozić, novopečeni političar u usponu, kojem još drži stranu i uprava lista. Remetin nije znao što da radi.

Dvojbu je razriješio poziv od Glavnoga. Javila se tajnica i zamolila Remetina da dođe u šefovu sobu. Moglo je to biti bilo što, a najvjerojatnije je opet slijedilo natezanje oko toga da Remetin preuzme neku malo odgovorniju funkciju nego što je Crna kronika. Uobičajene gnjavaže. Otišao je, dakle, onamo.

Glavni je bio debeo i sjedio je u kancelariji u košulji, opuštene kravate, s crvenim naramenicama, sav zajapuren, premda je klima-uređaj već naveliko radio i Remetinu je u toj sobi bilo hladno. Ponudio je uredniku da sjedne pokraj maloga stola, a i sam se uvalio u duboku kožnu fotelju. Pošto je upitao za zdravlje, brzo je prešao na stvar.

– Ivo, htio sam te nešto zamoliti – rekao je. – Radi se o ovoj stvari u Biškupovcu, čuo si.

– Čuo sam – hukne Remetin.

– Znam da te to gnjavi – reče Glavni, sav sladak i pun isprike. – Ali, stvar je važna za kuću.

– Za kuću?

– Pa da. Ti znaš da su stalno neke frke oko našega lista, da nas hoće preuzeti veći i jači od nas... Vidio si što radi onaj Perčec...

Perčec je bio vlasnik i glavni urednik nekakvoga razmjerno novog tjednika po imenu Zvijezda, čovjek koji se naglo obogatio i postao silno utjecajan, a da se zapravo nije znalo zašto: Remetinu je svagda izgledao kao običan uličar, što je zacijelo i bio. Taj je Perčec bacio oko na njihov list, jer mu je trebao dnevnik da bi mogao zaokružiti svoje novinsko carstvo. A imao je dobre veze u samim vrhovima države, jer su svi tajni dokumenti koje je netko želio objaviti stizali uvijek najprije do njega. Remetinu se želudac stezao svaki put kad bi toga tipa ugledao na televizijskom ekranu, jer mu je Perčec izgledao kao utjelovljenje užasa što se u posljednje vrijeme dogodio s profesijom kojoj je Remetin posvetio svoj život. I, sad se ime toga čovjeka pojavilo u ovom slučaju. Još jedan razlog za zlovolju.

– Znam – rekao je samo.

– E, pa vidiš – kazao je Glavni – vremena su gadna, i Dokozić nam u svemu tome može biti važan.

– Na koji način?

– Pa, on ti je član onoga povjerenstva koje se bavi medijima, znaš, njihovom privatizacijom, i Zakonom o medijima, i svim tim stvarima...

Dokozić? Samo zato što je nekad bio dopisnik iz Biškupovca, i to loš? Remetin se nije usuđivao pokazati čuđenje. Jer, ono bi otkrilo da on ne čita ni vlastite novine, u kojima se zacijelo – tamo, na prednjim stranicama – Dokozić pojavljivao kao velika faca u izvješćima iz Sabora.

– Da, i? – upita urednik Crne kronike.

– Pa, tako, on bi nam mogao biti pri ruci kad dođe do gustoga s tim Perčecom... A ne traži mnogo, vidiš, traži samo da se stvar ne vješa na veliko zvono, bar zasad, dok se ne vidi što je, da ne bi ispalo kako je taj njegov tajkun pobjegao zbog dugova, ili ne znam što...

Dakako, to je i Remetinu prvo palo na pamet. Već je bilo takvih slučajeva: naoko uspješan poslovni čovjek odjednom nestane, jer se pokaže kako je do grla u dugovima i kako te dugove ne može vratiti, a onda na kraju ispadne da o njegovoj sudbini ovisi privreda cijele jedne regije. Već kako inače ide.

– Sve je to lijepo – reče