Božićna potraga

By Julijana Matanović

Božićna potraga satkana je od deset priča o ljubavi i nedostatku ljubavi. To su pripovijesti u kojima se isprepliće sjećanje na vrijeme kad je ljubavi bilo i traganje za tim izgubljenim jedinstvom s bliskima i dragima. U njima su glavni junaci često ostavljeni i napušteni, obitelji su obično razorene a sile koje ih uništavaju su neumoljive, ali čežnja da se ponovo uspostave pokidane veze – neuništiva je.
Svaka od priča ove knjige svojevrsna je potraga za ljubavlju.
I sve se događaju u vrijeme Božića.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 9, 2015
• ISBN: 9788828350569

Book preview

Julijana Matanović

BOŽIĆNA POTRAGA

Impresum

Copyright © 2012 Julijana Matanović

Copyright za srpsko izdanje © 2015 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Borivoje Jovanović

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Božićna potraga (Predgovor)

Moja je kći prije nekoliko dana primila božićni dar. Pristigao je iz Italije. Šminkerske tamnoplave samterice, bijelu jaknicu, hulice i naturino crvene cipele poslala joj je moja teta, očeva starija sestra.

Ona već pola stoljeća živi u zemlji meni najdraže mode i od trenutka Magdalenina rođenja neprestano ponavlja kako mala sliči svome djedu, mom ocu Iliji, koji je – iako ne podnosi visinu – dugogodišnji stanar sedamnaestoga kata zgrade u sarajevskom naselju Alipašino polje. Nakon posljednje takve tvrdnje, priopćene mi telefonom, uzela sam album s fotografijama, posve svjesna da mi on ne može pomoći u provjeravanju tetine ocjene. Jer, u njemu nema nijedne očeve fotografije iz djetinjstva pa čak ni iz mladenaštva. Na najstarijoj među njima, umirovljeni je Bata – tako ga, naime, još i danas zovu njegovi brojni prijatelji – imao dvadeset šest godina. U naručju je držao mene, a pokraj njega je, nježno se naslonivši na muško rame, stajala njegova četiri godine mlađa supruga dugih tamnih pletenica. Kiselo se smiješila. Bio je kolovoz ili august, kako je tintoblajkom napisano na uskoj žućkastoj površini ispod, godine 1960. Imala sam tada šesnaest mjeseci, a moja je majka, fotografija to nije skrivala, ponovno bila u poodmakloj trudnoći. Nisam uspjela prepoznati Magdalenino lice u licu svoga oca. Nisam ga, iskreno rečeno, ni previše tražila. Puno me više zanimalo kako njih dvoje, moja majka i moj otac, koji su sličili jedno drugome puno više nego što su njihova djeca sličila na njih, nisu uspjeli ostati zajedno. Poželjela sam izvaditi fotografiju iz ležišta i na poleđini napisati rečenicu Michaela Ondaatjea: Eto što mislimo o bračnom životu, onu koju je autorov otac – stoji u knjizi Obiteljsko naslijeđe – ispisao na fotografiji snimljenoj u svibnju 1932. Gledao je u kameru dok je njegova mlada supruga (autorova majka) stajala uz njega i naginjala se tako da joj je lice u profilu u istoj razini s njegovim. Baš kao što je činila i moja. Dvadeset osam godina poslije.

Traganje za obiteljskim naslijeđem na licu moje četverogodišnje kćeri odvelo me do slikovnog zapisa iz veljače 1966. Fotografija je snimljena u boji, ali na njoj prevladavaju sivomliječni tonovi, zbog čega se na trenutke čini izblijedjelom. U nekakvom, možda plavkastom kaputiću, licem sam priljubljena na blijedoružičastu površinu. Desna se ruka ne vidi, a lijevom, potpuno ispruženom, dodirujem vertikalnu čipku venecijanskoga pročelja. Za sedmogodišnju djevojčicu doimam se previše zamišljenom ili neraspoloženom, što uspijevam prikriti beskrajnom ljepotom onoga oko sebe. Uostalom, biti snimljen u Veneciji znači ne biti nikada u prvom planu. Taj se grad, oku koje zna gledati, redovito nametne važnijim i osobu u pozi pretvara u siluetu spremnu na svjedočenje viđenoga. Snimljeno lice bilo je ionako presitno da bih na njemu mogla provjeravati je li mali Magdalenin profil prepisao nešto od moga. Odustavši od pretraživanja sličnosti, poželjela sam M, čim poodraste, odvesti tamo gdje, baš onako kako u Vodenom žigu bilježi nobelovac Josif Brodski, voda brblja i ravnodušno promatra ljepotu koja je okružuje. Ali prije nego što bude spremna s radošću primati umjetničku ponudu svoje majke, ja ću, u njezino ime, u tu istu Italiju slati njezine fotografije. Na jednima će djevojčica svjedočiti o načinu na koji je spremna nositi darovanu oblekicu, a na drugima uporno podsjećati na lice svojih bližnjih. Ja ću istodobno iznova čitati Žig. I čekati zimu. Misleći na ljepotu. Jer ljepota pruža utjehu zato što je neškodljiva – naglašava literarni zaljubljenik Venecije. Ljepota ne prijeti da će vas ubiti niti je uzrok patnji. Apolonov kip ne grize, pa ni Carpacciova pudlica. Kad oko više ne može pronaći ljepotu, to jest utjehu – nalaže tijelu da je stvori ili ne, ako mu to ne pođe za rukom, prilagođuje se da vidi vrlinu u ružnome.

A moji stariji rođaci? Oni, posebice uz dane nježnih blagdana, na fotografijama svojih najmlađih traže ljupkost, ali samo onu koja dolazi od našega stabla. I ne primjećuju na njima ništa osim obiteljskih crta. Donedavno sam se suprotstavljala njihovim promatračkim metodama. Danas me one raduju. Poslat ću im i novu Magdaleninu fotografiju, zaleđeni smiješak ispod božićnoga drvca. Uz nju će oni bolje sanjati. Noću će im pogled na maleno lice vraćati slike u kojima nisu dovoljno uživali, one o kojima su željni sanjali i koje im se danas čine drukčijima. Kad bi snovi ikad i postali književni žanr, njihovo glavno stilsko sredstvo – zapisuje isti Brodski – bila bi nedosljednost.

* * * * *

Ne znam kako se u Veneciji sanja u dane Božića. Ali znam da bih baš u njoj, i baš u to vrijeme, željela usnuti svoju baku i ispričati joj se za sumnju kojom sam komentirala njezine rečenice o trudnoj ženi koja mora, da bi rodila lijepo dijete, gledati samo lijepe predmete. Kad sam na to srednjovjekovno vjerovanje naišla u toliko puta spomenutom Žigu, moja je baka već pola desetljeća bila mrtva. I za ispriku je, kao što s isprikama uobičajeno biva, bilo prekasno.

U svojoj sam trudnoći listala albume s obiteljskim fotografijama. Najčešće sam zastajala na onoj zajedničkoj, snimljenoj u kolovozu I960. Tražila sam suzu u