Bilješke jedne gimnazijalke

By Nada Mihelčić

Bilješke jedne gimnazijalke, prvi roman nedavno preminule zagrebačke književnice Nade Mihelčić (1946.-2015.) i jedna od najčitanijih hrvatskih knjiga za mlade, na jako zanimljiv i jednostavan način ispričat će vam priče djevojke u tinejdžerskim godinama, kojoj su roditelji poginuli u prometnoj nesreći i koja uz podršku brata pomorca, koji je stalno na putovanjima, prolazi kroz sve životne izazove, ali i veselja. Djevojka živi sama i uspješno vodi brigu o svemu čime bi se u boljoj situaciji bavili njezini roditelji... Bez obzira na tužni i negativni prizvuk ove priče, roman će svakome izmamiti osmijeh na lice svojom simpatičnom junakinjom i ponekad humornim situacijama koje ćemo sigurno povezati sa situacijama iz vlastitog života.

"Knjige sam namijenila djeci zato što vjerujem da je to iznimno koristan posao jer je odrastanje vrlo težak i kompliciran dio života i u tome je svaka dobronamjerna pomoć dobrodošla... Neki moji kolege po peru misle kako ne treba u sve to ići ambiciozno nego je dovoljno djecu samo zabaviti. Ne slažem se. Djeca se sjajno zabavljaju i bez nas. Ako im ne želite biti od koristi, ostavite ih na miru." (Nada Mihelčić)

Lektira za 8. razred osnovne škole.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: May 20, 2014
• ISBN: 9789533282879

Book preview

Mihelčić

1

Nisam mogla zaspati. Bila sam gladna, u sobi je vladala polarna studen, a ni pas se još nije vratio. Ipak, najviše sam se brinula zbog tog roditeljskog sastanka u srijedu. Znam da do srijede ima još pet dana, ali ja se uvijek unaprijed žderem. Zato mi i jesu živci kao u neke oronule tridesetogodišnjakinje. Cijeli svoj traljavi život samo furam iz problema u još gori. Činjenica da ću u prosincu napuniti šesnaest godina već govori sama za sebe. Moji pokojni roditelji su se pobrinuli da stvari budu još gore. Ne, ne mislim zato što su lani poginuli u prometnoj nesreći. Ne to. Moji su problemi počeli od rođenja. Luka je tada imao već pet godina i naši su roditelji silno željeli djevojčicu. I dobili su me. Odmah sam bila tatino zlato, mamina sreća i Lukina žrtva. Čim je krenuo u školu, shvatio je kako je meni sjajno, a njemu više nije. U trećem je razredu ozbiljno štrajkao i ocjene na polugodištu gotovo su prouzročile razvod braka naših roditelja. Jer mama je sve te dvojke i trojke primila kao osobnu ćušku koju joj šalje Lukina učiteljica. Tata je rekao kako oko toga ne treba histerizirati. To mu je bila greška. Velika greška. Jedva da je i razgovarala s njim. Luku je odvela psihiću na promatranje. Privatniku. Najskupljem. Tata je pobjesnio i tražio neka ide i ona. Tada više nije razgovarala s njim. Psiholog je pozvao i tatu. Mene nitko nije zvao, ali me tih dana nisu ni primjećivali pa sam cendravim plačem davala solidan doprinos općem ludilu.

Te zimske praznike tata je proveo preuređujući Lukinu sobu. Kada je završio, izgledala je kao kabinet ministra znanosti. To je, kao, trebalo stimulirati Luku. I jest. Stimuliralo ga je da bježi u moju sobu i igra se igračkama koje je do tada prezirao. Kada je morao učiti, vukao me u svoju sobu i igrao se učiteljice. Nemilosrdne učiteljice. Tako sam, negdje u dobi od četiri godine, polazila intenzivno-intenzivni tečaj opismenjavanja kod učiteljice Luke. Plus ostali predmeti.

Pokušavala sam se pobuniti zaprijetivši onim, inače tako djelotvornim tužitćutemami oružjem. Ništa. Samo bi me opako pogledao i prosiktao kako će, ako mama sazna za našu školu, njemu sasvim slučajno Kraljevna pasti i razbiti se. Kraljevna je porculanski lončić sa slikom lijepe djevojčice koja bere cvijeće. Onakav lončić koji svira kada ga odignete od stola. Meni je djevojčica izgledala kao kraljevna i taj je lončić tada bio ne samo moje najveće blago, nego sam i iskreno vjerovala kako je to najskupocjeniji dio obiteljske imovine.

Ne znam treba li i spominjati da je Hrvatska tada bila tek dio Jugoslavije. Zato je Luka, kao i sva djeca, u trećem razredu morao učiti ćirilicu. Nesebično je i to znanje prenosio na mene. Roditelji nisu imali pojma o Lukinoj nastavi. Ratovali su oko toga trebam li krenuti u školu s nepunih šest godina ili neka se još igram i krenem s nepunih sedam. Odlučili su da se još igram, a Luka nije posustajao u svojoj nastavi. Više se i nisam protivila, jedva sam čekala da dođe iz škole i da vidim što imamo za zadaću. Dan uoči mog polaska u pravu školu, Luka mi je dao detaljne upute kako se moram tamo ponašati. Učiteljice je opisao kao čudovišta koja od tebe traže znanje, a uživaju kad ne znaš. Neka ja samo sjednem negdje otraga i neka ni za živu glavu ne dižem ruku. Pitat će ona mene i ako se ne guram, u to mogu biti sigurna. I jer nisam digla ruku, ona će se nadati da nemam pojma. Tada joj trebam odgovoriti točno i vrlo opširno. To je najbolji lijek protiv učiteljica, jer kad se nekoliko puta tako razočaraju, ostave te konačno na miru.

Poslušala sam ga. Učiteljica i nije bila loša, no bilo mi je dosadno. Užasno dosadno. Recimo, tog jutra mi je Luka u našoj tajnoj školi dao zadatak: Neprijateljska tvrđava ima oblik pravokutnika s dužinama stranica a i b toliko i toliko, pa koliko kilograma eksploziva treba postaviti ako na svakih toliko metara postavimo toliko i toliko?! Kad sam sve dobro izračunala, Luka je bacao pernicu prema stropu vičući k-bummm, što mi je pokazalo da je to vražje neprijateljsko zdanje odletjelo u zrak.

Popodne, međutim, u pravoj školi, učiteljica se došuljala do mene. Htjela je znati koliko je zečiću ostalo mrkvi ako je imao dvije, a onda pojeo jednu.

— Jedna! — rekla sam i, slijedeći Lukin naputak, panično razmišljala kako se na to pitanje može vrlo opširno odgovoriti.

No ona je već odlazila prema ploči, stalno mi govoreći Bravo! i zahtijevajući ovacije cijelog razreda. Mislim da sirota nije bila sasvim normalna.

Bilo mi je više nego dosadno i uopće mi se nije išlo u tu školu. Roditelji, sluđeni mojim svakodnevnim suzama i protestima, činili su sve kako bi me uvjerili u prednost i neophodnost mojeg tek započetog školovanja.

— Naučit ćeš pisati slova — rekla je mama.

— Znam slova!

— Pa ćeš ih fino slagati u riječi i moći ćeš pisati pisma — dodao je tata.

— Znam pisati riječi i ne bum nikom pisala nikakva pisma — cmizdrila sam.

Tata je uzeo papir i penkalu: — Napiši nešto!

— Kaj da napišem?

— Bilo što.

— Smijem li napisati kako mrzim glupu školu?

— Smiješ.

— Kako želite? — raspitivala sam se. — Tiskanim slovima, pisanim slovima, latinicom, ćirilicom...

— Ćirilicom!! — graknuli su, gledajući me s nevjericom.

Onda su htjeli da još pišem, grozničavo tražeći riječi koje nisam mogla uvježbati, riječi kao bifurkacija, intranzitivan, epitaf i takve stvari. Tada su prešli na brojke, a Luka je zatražio lončić mlijeka.

— Uzmi si sam! — rekla je mama, ne skidajući pogled s papira po kojem sam pisala.

Naravno da si je vrlo rado sam uzeo to blesavo mlijeko. Ne moram ni reći u koji lončić ga je natočio, kojot pokvareni. Dok su me roditelji s velikim žarom ispitivali tablicu množenja, onaj idiot je gurkao Kraljevnu prema rubu stola.

— Kako si sve to naučila? — čudio se tata.

Lončić je lovio ravnotežu.

— Ne znam — dahnula sam, pokušavajući pogledom vući lončić natrag. — Malo sam gledala kada je Luka pisao zadaće...

— Oh, ne bojim se da te je Luka podučavao — smijao se moj naivni otac. — Luku ni dva para volova ne mogu dovući do knjige ako mu se baš ne radi o glavi.

— Točno! — smijuljila se mama, dodavši uobičajenu kap otrova. — Ne znam na koga je, u mojoj obitelji svi smo žedni znanja...

— I umrijet ćete ne napivši se! — odrezao je tata i odmah mu se nekamo žurilo.

Nema smisla ići u detalje svega što je slijedilo. Roditelji su se savjetovali s učiteljicom, s psihologinjom i još s mnogima. Onda su oni pisali molbe, a ja testove. Završilo je tako da su me na polugodištu upisali u treći razred. To je, kao, bio kompromis koji bi pomogao da se suviše ne udaljim od vršnjaka, a da ipak bude udovoljeno mojim potrebama. Vraga mojim. Ja bih rado sve te sate u školi mijenjala za vrijeme na igralištu ili u zoološkom vrtu. To bi bile moje potrebe, a ovo su bile mamine. Grijala se novootkrivenim suncem, onim što sije samo na majku nadarenoga djeteta. Na Luku je gotovo zaboravila, a nada mnom je kružila kao kobac. Tada sam ja počela bježati u Lukinu sobu i mislim da su nas te poremećene doze mamine pažnje definitivno zbližile.

Luka je zapravo sjajan. Bio je i ostao inteligentniji od mene. Tada to u školi nisu primijetili jednostavno zato što je oduvijek bio razložan i temeljit. Temeljitost u djece je rijetkost i jest vrlina, ali samo ako ste temeljiti tamo gdje odrasli žele i kada oni to žele. A Luka je bio vrlo dosljedan u svojoj temeljitosti. U školi ga nikada nisu mogli natjerati da rješava zadatke poput onoga: U razredu je 28 učenika. Dobili su 196 jabuka i pravedno ih podijelili. Koliko je svaki učenik pojeo jabuka?

Luka bi samo rekao kako se to ne može izračunati jer nedostaju podaci. Koji podaci? Pa to jesu li sve jabuke iste veličine, jer ako su neke krupne a druge sitne onda ili nije pravedno ili nisu dobili isti broj. Osim toga, tko zna jesu li ih zbilja pojeli ili su ih nakon nastave nekome dali.

Kad je učiteljica ustrajala tvrdeći kako su sve jabuke potpuno jednake i da su ih djeca odmah pojela, Luka je želio znati u kojem su razredu ti učenici. Učiteljica se borila s nadolazećom migrenom i sa žarkom željom da Luku pošalje kući pa neka se mama pati s njim. Zato bi pribjegla sarkazmu.

— Bilo koji razred! Ili, ako to za tebe nije dovoljno precizno, bio je to drugi A razred, škola se zvala Albert Einstein, bio je sunčani jesenski dan, popodnevna smjena, a jednake, velike, crvene jabuke su podijelili u 16 sati i 10 minuta i pojeli ih do 16 sati i 30 minuta. Imaš li sada dovoljno podataka? — smijuljila se unoseći mu se u lice, dok je skupina budućih poltrona izvodila grupnu vježbu odobravajućeg smijanja.

Luka se nije obazirao na ironiju. Rekao je kako tek sada vidi koliko je to glup zadatak. I naprosto je sjeo ne obazirući se više na učiteljicu. Onda je ona objavila da mu je dala jedinicu u imenik, e da bi mu pokazala što ona misli o njegovu znanju i ponašanju. Onda je Luka uzeo torbu i otišao kući, e da bi joj pokazao što misli o njezinoj jedinici. Onda je ona pozvala roditelje u školu kako bi pokazala što misli o njegovu odlasku.

Roditelji su na taj sastanak dovukli Luku. Učiteljica je dovukla psihologinju. Uslijedila je rekonstrukcija, a psihologinja je sve bilježila.

Tad je Luka izjavio kako je taj zadatak smislio neki idiot koji nema pojma o djeci. Učiteljica je netremice zurila u mamu. Glasom od kojega se hvatalo inje na prozorskom staklu, izjavila je kako je upravo ona smislila taj zadatak. Mama je zahtijevala da se Luka odmah ispriča. Luka je zahtijevao da tata odmah kaže je li moguće da u drugom razredu, gdje su djeca stara sedam ili osam godina, popodne, to jest nakon objeda, svako, ali baš svako dijete od njih dvadeset i osmero, za ciglih dvadeset minuta poždere po sedam velikih jabuka?!

Tata je previdio pedagošku komponentu razgovora i, slijedeći zdrav razum, rekao: — Ni govora!

Učiteljica se suznih očiju pitala zašto se uopće trudi. Mama je mitraljirala opomene u tatino uho, a psihologinja je sve bilježila. Luka je bio zadovoljan vještačenjem i gledao je učiteljicu onim eto vidiš! pogledom.

Takve su se stvari događale barem jednom mjesečno. U tom se cirkusu nitko od odraslih nije dosjetio da je Luka napamet izračunao kako je svako dijete pojelo sedam jabuka, pa mu se to činilo previše. A nije se on sporio samo s učiteljicom, nego i u višim razredima. I nije se sporio samo o matematici. Luka se sa svima sporio oko svega.

Nije Luka bio moj problem. Malo me je mučio onaj skok u treći razred. Ne zbog nastave. Ja sam gradivo odavno svladala učeći s Lukom. Problem su bila djeca, jer sam uz njih izgledala kao patuljak. Ne možeš ti sakriti da su ti tenisice broj dvadeset i osam i da si za glavu niža od ostalih. Nisam se prečesto žderala oko tih detalja. Malo morgen! Pitala sam Luku za to s nogama. Rekao je kako ću uskoro imati toliki broj da će samo dečki iz NBA imati veće tenisice od mojih. Zašto bih se onda žderala?

Kada je bio u sedmom razredu, Luka je počeo crtati brodove. Iz čista mira. I more. U početku je to radio samo u školi, na satovima likovnog. Recimo, nastavnica im kaže neka sami odaberu što žele crtati. Luka nacrta brod. Pa neka nacrtaju nešto o čemu sanjaju. On nacrta brod. Neka nacrtaju vazu s cvijećem. On nacrta brod. Gdje ti je vaza? Tu unutra. Neka nacrtaju karneval. On nacrta brod. Gdje ti je karneval? U Rio de Janeiru. On baš ide tamo brodom. Eno, Rio je ona mala mrlja na onom malom kopnu u daljini.

Onda im ona kaže neka nacrtaju slobodu. Luka odmah pukne pola tube plave tempere ravno na papir. U sredini ostavi malo prazno da tu upuca neki brod kad opere kist od plave boje. Bijelom je sredio dobar dio broda i prešao preko gornje polovice plave da iz toga izvuče nekakvo nebo, a dolje je bijelim crticama uzburkao more na kojih šest bofora. I gotovo.

Kako ju je već sludio s tim brodovima, odlučila ga je malo mučiti. Uzela je sliku, zalijepila je na ploču i prozvala:

— Sad će vam Luka objasniti svoju sliku... svoju viziju slobode.

Nije imala pojma s kim se upušta.

— Mislim da slika govori sama — rekao je moj elokventni brat. — Tu je beskraj mora čije su dubine u dodiru s nebeskim plavetnilom nad kojim je beskraj svemira. Nazovimo to vertikalom. Kao što vidite, nigdje nema kopna. Tako sam pokazao podjednaki beskraj horizontale. Često se pojmovi vežu uz neke boje, pa je tako vrag crn, a ljubav crvena. Ja mislim da je sloboda plava i beskrajna — završio je Luka i okrenuo se kako bi pošao u klupu.

— Ne bi li ti ta sloboda bila modrija i beskrajnija bez ovog broda?

— Pa to nije zbilja brod! To je bilo tko. Subjekt. Ako nema subjekta, nema ni slobode...

Sada nije govorio razredu nego njoj, gledajući je ljubazno i unoseći u govor pomalo docirajući ton koji ju je iritirao.

— ... Taj brod ste vi ili kit ili ptica. On je tek simbol subjekta. Vi znate što je simbol, zar ne?

Nije odmah odgovorila. Proučavala ga je, pitajući se je li to upravo čula vrlo zrelo poimanje inteligentnog, rano sazrelog dječaka, ili mali samo valja izmišljajući ad hoc objašnjenja. Ako i valja, sjajno to radi, pomislila je.

— Da, Luka, ja znam što je simbol. Možeš na mjesto.

Idući put zagledala se u one tone snijega na zagrebačkim krovovima i zadala im neka naslikaju zimu. Normalno, svi su se bacili na dizajniranje snjegovića i prikaz općepoznatih zimskih radosti. Naravno, Luka je nacrtao ledolomac s onim metalnim kljunom na provi i svim tim što već treba. A okolo sve same sante.

Nije mu mogla prigovoriti jer tražila je zimu, a na toj slici se odmah vidjelo da je približno -40° C.

Siroti su popustili živci. Tužila ga je razrednici. Razrednici više nije imalo što popustiti pa nam je telefonirala. Javila se mama. Malo je slušala, a malo govorila Ma nemojte! I onda opet Ne, nisam znala!

Čim je završila razgovor, mama je dobrzala do naslonjača u kojem je nedužni tata uživao gledajući prijenos NBA košarke. Namjerno mu je stala pred ekran. Ništa nije govorila, samo mu je zakrila ekran i jako glasno i brzo disala, kao da su joj to zadnji kubici zraka. I gledala ga onim strogim pogledom kao da je razbio vazu.

— Znaš li što sad radi?

— Tko? — naivno upita tata.

— Tvoj sin.

— Što radi naš sin? — zainteresirao se.

Opet je malo šutjela, podižući oštrinu pogleda za još koji stupanj. — Crta brodove!

Iz sasvim nepoznatih razloga bila je tako zgranuta tom informacijom, kao da su joj, u najmanju ruku, javili da Luka u školskoj kuhinji peče štrudle od kanabisa.

— Što fali brodovima? — svadljivo je upitao tata.

Tu treba reći da smo Luka i ja ona nepobjediva genetska kombinacija purgera i škombri, tj. mama je tu iz Zagreba, a tata je iz Makarske. Došao je u Zagreb studirati arhitekturu i zaljubio se u mamu. I arhitekturu i mamu volio je strasno do zadnjeg časa, iako je ljubav prema mami obilovala amplitudama. Mislim da je u tom trenutku nije naročito volio.

Tražila je da on odmah razgovara s Lukom o tim brodovima. Za minutu se vratio iz Lukine sobe i nastavio gledati košarku.

— Što kaže?

— Kaže da mu se brodovi sviđaju.

— I to je sve?

— Da.

— Svaka čast! A ja nek se sutra opet u školi crvenim...

— Sutra ja idem u tu školu!

Sutradan joj je podnio prijavak što im je sve rekao. Nitko neće njegovu djecu trpati u svoje mentalne kalupe. Nitko! I neka mali samo crta brodove do mile volje, a ako nekome smeta što crta brodove a ne tramvaje, imat će posla s njim!

Jasno se vidjelo kako je tata osjetljiv ko sam vrag na te brodove i more. Kako bi i pokazao da misli ozbiljno, putem kući kupio je Luki sve makete brodova koje je mogao naći u užem centru grada. Plus debeli crtaći blok, formata B-1. Plus pun džep plavih tempera. Onih većih. Meni je kupio herbarij i lijep spomenar.

Kada je mama vidjela što je donio Luki, udahnula je dovoljno zraka za svađu do neba, no onda se predomislila. Odlučila se za uobičajenu tihu misu. Tata ju je malo pokušavao navesti da govori s njim, no na posljetku je odustao. Mimoilazili su se po kući zureći u pod, šutke, poput onih redovnika trapista.

Tada sam mislila kako je sve to zbog Luke, ali sada znam da je stvar bila složenija. Luka je bio tek povod za vječiti sukob regija.

Prvom prilikom odnijela sam spomenar u Lukinu sobu i zamolila ga da mi nešto napiše i nacrta.

— Dobro.

— Molim te, nemoj nacrtati brod. Mama će se strašno ljutiti.

— Dobro.

— Luka, mooolim te reci zašto crtaš samo brodove?

Pravio se da me ne čuje. Uz sve one modele koje mu je tata kupio, on je radio obični čamac, po vlastitu nacrtu. Bio je to lijep mali kaić, već gotov i Luka je upravo ljepilom mazao budući škaram i umetao ga u za to predviđenu rupu. Svuda po stolu sušili su se bijelo obojeni pajoli na kojima je isprobavao boju prije prvog namaza.

— Drži mi to tu!

— Držat ću ti, ali reci zašto radiš sve te brodove.

Trenutak se kolebao. — Zakuni se da nećeš reći mami.

Brzo sam stala u stav mirno, lijeve ruke visoko podignute, a dlan desne položila sam na srce kao Amerikanci kad im svira himna i šapnula:

— Dabogdaumrlaakoikadkažemmami!

— Vidiš li kako stalno zovu mamu u školu?

— Aha.

— I zato sam stalno u kazni. Dečki iz parka sigurno već misle da sam nekud odselio. Čim je pozovu u školu, odmah nova kazna. I tako će biti i u osmom razredu i u srednjoj školi. Osim — tu me lukavo pogledao — ako ta škola ne bude negdje daleko. Zato sam se malo raspitao koje škole nema u Zagrebu. Znaš koje?

Onako malena i neobaviještena, nisam znala ni kakvih škola u Zagrebu ima, a kamoli kakvih nema.

— Pomorska škola! — izustio je sretno. — Pomorska škola je u Bakru.

— Kaj znači to ubakru?

— Budalo blesava! — ustao je i na karti mi pokazao gdje je Zagreb, a gdje Bakar i objasnio kako mama neće tamo putovati za svaku sitnicu. A opet, dovoljno je blizu da on za praznike dođe kući. Možda katkad i za vikend.

— Tamo se crtaju brodovi?

— Možda, ne znam. Znam da se uči sve o brodu. Onako kao neka autoškola za velike brodove. Poslije na tim brodovima ploviš u Ameriku i još ti plate tisuće dolara zato što ideš tamo. Super škola!

— A kad ideš u tu školu?

— Iza osmog razreda.

— Pa kog vraga onda već sad crtaš te brodove?

— Misliš da bi me mama pustila u tu školu ako joj kažem samo dva dana ranije? Moram je pripremiti, budalo.

Više me nije zanimao taj razgovor. Baš me briga za taj glupi Bakar! Svi su ukućani već znali da ću kad odrastem raditi u slastičarnici i u zoološkom vrtu. Zato sam ga još samo pitala je li pametno da i ja sad počnem crtati kolače i lava.

— Ne još — rekao je. — Tek u sedmom razredu.

Eto, to je ta Lukina temeljitost. Dvije teške godine sustavnih priprema, kazni i odricanja i to samo zbog škole o kojoj je točno znao tek da je dovoljno daleko.

2

Ipak sam zaspala, jer kad sam otvorila oči, u sobi je već bilo dnevno svjetlo. Istina, u minimalnim količinama, jer već tri dana pada ona uporna jesenska kiša. Dio stropa nad prozorom bio je išaran ružnom mrljom vlage koja je prodirala gotovo očigledno i, bilježeći uspjeh za uspjehom, napredovala prema stropnoj svjetiljci. Trebalo bi spiskati milijune da se sve to popravi...

Telefon i zvono na ulaznim vratima oglasili su se istodobno. Ustajući, pitala sam se tko bi to mogao doći po takvom pasjem vremenu. U filmovima obično osamljena ljepotica otvori vrata i ne sluteći da će se naći oči u oči s okorjelim kriminalcem koji pridržava smrtno ranjenog ortaka.

Doteturala sam u drugu sobu do telefona i s jednim Čekaj malo! privremeno sredila stvar.

Zvono na vratima je još divljalo. Požurila sam, usput zakapčajući ono jedino dugme na Lukinoj pidžami u kojoj sam spavala, i umalo slomih vrat silazeći niz idiotske štenge. I njih bi trebalo popraviti!

Nisu bili kriminalci. Dok sam otvarala vrata, zapuhnuo me hladan, vlažan zrak i težak parfem gospođe Bucek, mesareve žene. Bucekovi stanuju na suprotnoj strani ulice i gospođa provodi dane izvješena na svojem prozoru nad mesnicom poput državne zastave. Katkad satima zuri ovamo, pomažući svoje kratkovidne oči malim kazališnim dalekozorom.

Stajala je tu pred vratima, štiteći se od nebeskog slapa tek kišnim ogrtačem. Bez kišobrana, naravno, jer je objema rukama okrutno zatezala neko uže kojim je bio zarobljen Konrad.

— Uzmite si to vaše prokleto pseto! Ako ga moj muž opet uhvati kako krade kobasice, zaklat će i njega i va...

— Bro jutro, gospođo Bucek! — rekoh, oslobađajući Konrada koji je bezglavo pojurio u kuću.

— Meni u podne ne treba ničije dobro jutro! A vašeg nazovipsa vežite i dajte mu jesti...

— Je, je, je — promrmljala sam i bez velikih ceremonija zalupila vratima.

Prljav ko svinja i mokar do kože, pas je galopirao hodnikom pokušavajući se osušiti struganjem o zid. Čim je čuo kako sam zalupila vratima, jurnuo je k meni i kao opsjednut počeo udarati glavom o moja koljena. Nisam to očekivala pa me srušio na pod išaran njegovim blatnim tragovima.

Tek tada sam vidjela što mi je htio pokazati. Oni mesarski gadovi svezali su mu špagu oko njuške. I to onu tanju, onu kojom vežu svoje blesave rolšunke. Jadniku se usjekla oko cijele gubice.

— Mir!

Istoga trenutka pas se ukipio, dopustivši mi da u miru pogledam o čemu se radi. Zategli su je luđački i škare nisu dolazile u obzir, pa čak ni nož. Uzela sam onaj nožić za papir sa sječivom sastavljenim od desetka lamela, odlučivši pokušati prerezati uzicu gore, na samom hrptu nosa, gdje se najmanje usjekla.

I bez mojih uputa pas je stajao savršeno miran i raskolačenih očiju promatrao kako kratkim rezovima vrškom nožića siječem uzicu. Konačno je spala ostavivši gadan trag poput brazgotine. Brzo je nestao u kuhinji i odmah se začulo kako po kamenom podu gura svoju praznu zdjelicu za vodu pa sam, poput konobara, požurila poslužiti njegovo veličanstvo. Pio je kao da nikad ne misli prestati, a onda je pošao, navodno iz ljubavi i zahvalnosti, malo se obrisati o moju pidžamu.

— Samo me dodirni tim usranim perjem i zvat ću šintere! — zaprijetila sam i prisjetila se podignute telefonske slušalice. Veza je bila prekinuta. Pristavila sam vodu za čaj, a pas se usidrio pred hladnjakom pogledavajući čas mene čas hladnjak onim rječitim zarnevidišdaserušimodgladi pogledom.

— Moram ići kupiti neku hranu — objašnjavala sam, pružajući mu tanjur sa šunkom koju sam bila sebi namijenila za doručak.

Tanjur je bio prazan čim sam ga spustila na pod. Malko ga je još gurkao po kuhinji, ližući nevidljive tragove šunke. A ne, nije ga gubica boljela toliko da ne bi jeo. On nije od onih pasa koji mogu biti tako bolesni ih deprimirani da izgube apetit. Taj se najprije najede, onda legne negdje gdje najviše smeta pa u one dvije minute koliko mu treba da zaspe, razmišlja o aktualnim poteškoćama.

Prstom sam pokazivala blatne tragove šapa na podu. — Ne samo da si mi trošak, nego si