Kao da smo otac i kći

By Julijana Matanović

Knjiga Kao da smo otac i kći sadrži dvadeset devet feljtona, a svi su okupljeni oko tematske riječi prepoznavanje. U svakom se tekstu polazi od jedne životne situacije koja dovodi do književnog teksta na istu temu. Zbog toga se tekstovi mogu čitati i kao priče i kao književne kritike, ali i kao ispovijed osobe koja upozorava na krhku granicu između zbilje i literature. Autoričine opservacije o prozama Zlatka Crnkovića, Irfana Horozovića, Gorana Tribusona, Michaela Ondaatjea. Miljenka Jergovića, Andree Zlatar, Nedjeljka Fabrija, Alessandra Baricca, Slavenke Drakulić, Irene Vrkljan, Vilme Vukelić, Zore Dirnbach, Jurice Pavičića i drugih predstavljaju polazište za novu priču iz života kroz koju se zrcali prepoznatljiv stil pripovjedačice koja je svojim prozama naišla na izvrstan odaziv čitatelja.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Mar 6, 2016
• ISBN: 9788828348900

Book preview

Julijana Matanović

KAO DA SMO OTAC I KĆI

Impresum

Copyright © 2004 Julijana Matanović

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Borivoje Jovanović

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Slovo autora

Kada bi netko zatražio da mu precizno žanrovski opišem tekstove u ovoj knjizi, zasigurno bih se zbunila na način na koji se zbunjuju studentice na prvim satima teorije književnosti. Objavljivani su kao kolumne u tjedniku Mila (pod naslovom Prepoznavanje) i svjedoče, čak i onda kada pripovjedačica pobjegne u fikciju (a činila je to i ovdje često, koliko je meni, kao njihovoj autorici, do književnosti stalo). Jer, uz nju sam jednako izdržavala tužnije događaje svoje biografije kao što sam se i radovala onim blistavim trenucima koji su svojom jačinom uspjeli pobijediti prve. Odmalena sam gradila svoje posebne ceste na kojima sam, u šetnji godinama, povezivala ono pročitano i ono napisano s onim proživljenim. Moju su pozornost oduvijek, čak i nakon što sam se uvukla u kostim književne znanstvenice, zaokupljala štiva koja su me uspijevala na nešto podsjetiti.

Tekstove sam pisala svakoga drugog vikenda u mjesecu (od listopada 2002. do listopada 2003.), slala ih u uredništvo ponedjeljkom da bi se pojavili subotom. Činila sam to uvijek na istom mjestu: u svojoj zelenoj radnoj sobi na zagrebačkoj Trešnjevci. I u knjizi ih donosim onim slijedom kojim su se i prije pojavljivali.

Zahvaljujem se Nadi Mirković, urednici Mile, koja mi je ponudila prostor u svom tjedniku, kao i Sonji Braut Kazić, njezinoj zamjenici. Na njihovim sam stranicama najbolje mogla otkriti svoju jedinu pravu i postojanu ljubavnu vezu. Jer on, gospodin imena i prezimena Književni Tekst, ne odlazi i ne napušta, ne boji se dana mojih slabosti i pojačanih osjetljivosti, i ne ljuti se čak ni onda kad ga pogrešno opišem ili ga, u svojoj noćnoj zaslijepljenosti, optužim za bliskost s nekom nježnom novelom.

Zahvaljujem se i Magdaleninoj dadilji, našoj dragoj teti Maci, koja je uz čuvanje moje kćeri dobila i nezahvalnu ulogu prve čitateljice mojih kolumni. Radosna sam zbog svih lijepih riječi koje su mi upućivale čitateljice, usmeno ili pismeno, i zbog čijih sam ocjena zaključila da pojavljivanje ovih rečenica u zasebnoj knjizi ima smisla. Mnogim ženama vezanim uz naslov Kao da smo otac i kći bio je potreban i jedan veliki urednik. Stoga mi je drago i predstavlja mi čast što se za kolumne prvi zainteresirao moj prijatelj i mladenački kritičarski uzor Velimir Visković. Nakon čitanja knjige Divlja sloboda autorice Anje Šovagović Despot, posebice zapisa o njezinu ocu, odlučila sam prvotni naslov Prepoznavanje promijeniti u Kao da smo otac i kći. S tom razlikom što sam riječ otac u sebi i samo za svoje osobne potrebe prevela u meni puno razumljiviju riječ književnost.

A svim onim muškim likovima koji će pomisliti da sam u određenom trenutku mislila upravo na njih i kojima se to prepoznavanje neće svidjeti, mogu reći samo da su još dobro prošli. Oni će o tome da ovdje ima i njih šutjeti, kao što će, slutim, šutjeti i oni koji su zaključili da su ovdje ispali ljupki i nedostižni istodobno.

Samo će moja sedamnaestomjesečna Magdalena uvijek moći sa sigurnošću reći da sam i one tekstove u kojima ne spominjem njezino ime pisala njoj i za nju. I da sam joj što je ranije bilo moguće počela čitati priče, ne tajeći samoj sebi da me je strah i pomisliti da bi i ona jednoga dana nominativnu imenicu muškoga roda iz naslova ove mamine knjige mogla poželjeti zamijeniti jednom drugom nominativnom imenicom ženskoga roda. Riječju književnost. A mene bi to jako žalostilo. Naime, točno je da ja tako i toliko volim književnost, ali je još točnije – a tomu je već sedamnaest mjeseci i deset dana – da od književnosti više volim svoju jedinu kćer.

Zagreb, Badalićeva 7b

20. listopada 2003.

Otvorenih očiju i bez imalo inata

Prije nekoliko dana urednica jednoga londonskog nakladnika postavila mi je pitanje: Kako i kada ste se odlučili za karijeru književne znanstvenice? Bio je to inat, odgovorila sam joj. Možda je moje priznanje teklo lakše jer sam se tom prigodom ispovijedala onima koji o meni ne znaju ništa i koji u moje izjave ne mogu upisivati dodatne natuknice pokupljene usmenom predajom, čestom obrazovnom formom u zemlji u kojoj smo svi rođaci u nekom od koljena. Odgovor je na neki način i samoj meni počeo jasnije oslikavati situacije koje sam do tada podrazumijevala. Da, odluku što ću studirati donijela sam još u djetinjstvu, s navršenih deset godina. Ona nije usmjerila samo moj životni put nego i način na koji ću proučavati književnost: nikada ne prešućivati bliski odnos dviju činjenica. Prva se naziva život, a druga literatura. A kada se njih dvije nađu pred pažljivim promatračem, čvrsto se stapaju u čarobnu riječ prepoznavanje, u onu u kojoj leži tajna književnog uspjeha. O toj sličnosti, na koju mnoge žene misle kad izgovaraju poznatu rečenicu Od mog bi se života mogao složiti roman, književni kritičari vode premalo računa i prerijetko u njoj traže ključ kojim će razumjeti sudbinu neke knjige. Jer, da o tome brinu, onda danas ne bi ponavljali pitanja o razlozima prevelike čitanosti autobiografskog pisma. Oni su, u svjetlu mog shvaćanja književnosti, i te kako jednostavni. Koliko smo puta, opisujući nekoga, rekli da je on kao iz priče. Time smo bili oslobođeni opisivanja većine njegovih osobina. Složili smo se da je zaslužio da se o njemu pripovijeda jer je za razliku od nas, koji dolazimo iz dosadnog života, stanovnik puno zanimljivijih prostora. I kad nam navečer, nakon opranoga posuđa, prekontroliranih domaćih zadaća i zgotovljenog sutrašnjeg ručka, ostane tridesetak slobodnih minuta, želimo posjetiti drukčije svjetove. Istodobno dok teče proces zaboravljanja vlastite svakodnevice i bajkovito uživljavanje u živote literarnih junaka, teče i onaj kojim se još jače osvjetljava razlika nas i njih. Ali, ako se sada na stranicama knjige pojave likovi čije su životne sudbine slične našima, čije su boli kao prepisane s naših lica, osjećaj čitateljskoga zadovoljstva ne može se prikriti. Priznanje vlastite krhkosti i govor pripovjedača u prvom licu sugerira običnom čitatelju da je i njegov život vrijedan priče, pojačava mu dostojanstvo i u ruke mu stavlja olovku kojom će podcrtati baš iste događaje. Ne smijemo zaboraviti da se dominacija ispovjednoga žanra događa u zemlji u kojoj više nema velikih heroja, u narodu koji se neće složiti ni oko jednoga značajnog imena koje bi preslikano iz zbilje moglo postati junakom nekakva klasičnog romana. U takvoj klimi herojima postaju naše stare obiteljske fotografije, kuhinje naših baka prepune mirisa nedjeljnih ručkova, postaju njima čak i šuškavci koji su se nosili šezdesetih godina prošloga stoljeća i o kojima tako malo znaju današnji unuci ondašnjih mladića. Autori se, svjesni neherojskoga doba kojemu i sami svjedoče, okreću svojoj privatnosti, slažu komadiće svojih osobnih sjećanja i sjećanja svojih bližnjih pa ih nude čitateljima koji su spremni ponuđene rečenice primiti kao svoj vlastiti govor. Slična je priča i s izmišljenim likovima i događajima. Želim to naglasiti onima koji još uvijek vjeruju u postojanje osobe kao iz priče. I slična je samo zbog toga što pridjev izmišljen predstavlja pogrešnu riječ. Pravi pripovjedač drži likove uz sebe ili u sebi. U određenom trenutku odlučuje ih prizvati i oni tim činom počinju živjeti svoje živote. Pa i onda kada su u štivu dvadesetak centimetara viši, sedam godina stariji, manje obrazovani nego u stvarnom životu, oni su ipak samo kopirani i iznova nas uvjeravaju da smo svi mi zaslužili barem jednu priču o sebi i da će i priča o nama kao junacima zaživjeti samo u slučaju ako bude prepoznata. Oni koji iz prostora književne znanosti nikada nisu napravili izlet u prostore literarnoga stvaranja reći će da je književni tekst neovisan o običnoj riječi život i zatajit će da su i njima draži oni romani koji su ih na nešto podsjetili. I za razliku od mene, koja volim šetati svim književnim poljima, oni će biti u stanju izgraditi čvrstu granicu između zbilje i fikcije. Međutim, teško će pronaći izmišljeni tekst u kojemu nema nešto stvarnoga iz piščeva života i stvarni, autobiografski, tekst u kojemu nema koja izmišljotina. A čitatelj će svoj lik i svoju naježenu kožu jednako vidjeti i u jednim i u drugim tekstovima. Možda to neki ne primjećuju jer taj proces traganja za prepoznavanjem kod njih ne traje tako dugo kao kod mene i zasigurno kod njih nije povezan sa spomenutim inatom. Stoga sam i engleskoj urednici morala dodati još nešto. Naime, kako nisam rasla u roditeljskom domu, najčvršći kontakt s ocem ostvarivao se knjigama. Otac me rijetko posjećivao, ali mi je za svaki blagdan i svaki moj rođendan slao paket, po njegovu sudu, zanimljivih naslova. Kada sam išla u četvrti razred osnovne škole, u jednom od njih stigla je i Faulknerova Legenda tiskana ćiriličnim pismom. Prvu stranicu, ostavljenu za autorsku posvetu, otac je iskoristio za rečenice utjehe. I danas, toliko godina poslije, nepogrešivo se sjećam njezina sadržaja. Glasila je: Nemoj se rastužiti ako ne razumiješ. I ja sam morao pročitati dvaput. Ne moram ni spominjati crvenilo svoga desetogodišnjeg lica, upaljenost prvih bubuljica na čelu djevojčice u čiju je pamet netko pokušao posumnjati. Razljućena i u inat, odlučila sam pobacati plastične posudice ostavljene od Podravkine miješane marmelade, one koje su glumile kadice u kojima sam, uživljena u ulogu buduće pedijatrice, kupala bebe lutkice. Na dosadni upit Što ćeš biti kad odrasteš? počela sam odlučno odgovarati: Profesorica književnosti. Studiranje će mi, razmišljala sam, pomoći da o tom području saznam više nego što zna moj stari, netipični trgovac koji svojim izgovaranjem cijeloga teksta romana Kad ležah na samrti ostavlja nijemima svoje jarane po zadimljenim i na čudan način tajanstvenim bosanskim kavanama. U razgovoru za strano tržište iznova sam osvijestila da je otac imao ključnu ulogu i u mom znanstvenom napredovanju, kao i u mom proznom stvaranju. Ozbiljna tvrdnja probudila je jednostavno objašnjenje. U ljeto 1996. otputovala sam, nakrcavši putne torbe knjigama potrebnim za dovršetak doktorata, u primoštensku vikendicu. Bio je početak srpnja, sjedila sam u potkrovlju i promatrala maslinu ispod prozora. Počela sam gonetati razloge zbog kojih sam odabrala preslojevitu temu. Zalazak sunca prešutjet ću jer bi se opis previše približio ljepoti za kojom istodobno čeznemo i proglašavamo je neukusom. Nisam mogla okriviti svoje starije kolege i profesore jer su mi oni, u vrijeme prijave teme, sugerirali obradu daleko manje građe. Krivca sam, kao ovnica u horoskopu, ipak morala potražiti izvan svoje kože. Pronašla sam