Kartografije identiteta: Predodžbe izmještanja u hrvatskoj književnosti od 1960-ih do danas

By Lana Molvarec

Ovo je primjer knjige koja pokazuje da i u trenutku kada se nalazi pod sveopćom opsadom, kada ga se marginalizira, književno iskustvo ima što reći o svijetu pred kojim zastaju ini modaliteti spoznavanja. Knjiga je aktualna jer pitanje izmještenog čovjeka i identiteta bivaju sve važniji u svijetu nezaustavljive mobilnosti. Autorica u svojim čitanjima niza suvremenih hrvatskih pisaca prepoznaje i pomno promišlja različite vrste izmještenosti unutar svjetova odabranih tekstova, ali i ih isto tako kontekstualizira u povijesno-društveno okruženje. Smatram da ponuđena čitanja pokazuju da književnost umije artikulirati i objasniti problematiku izmještenosti u svim njezinim pojavnostima na uvjerljiviji način nego bilo koja partikularna disciplina koje se bavi ovim ili onim njezinim vidom. Lana Molvarec pokazuje kako su djela pisaca od Antuna Šoljana do Damira Karakaša „nositelji specifičnog tipa društvenog znanja“, znanja koje ne smijemo zanemariti želimo se uhvatiti u koštac sa svijetom u pokretu.
 
Prof. dr. sc. Stipe Grgas

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Jun 27, 2021
• ISBN: 9789533342795

Book preview

1. Uvod

Začeci ove knjige sežu još u daleku 2006. godinu, kada sam pisala diplomski rad na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Fascinacija temom putovanja u književnosti traje od tada, a ta me tema pratila i u drugim koracima moga akademskog puta u znanost o književnosti i nacionalnu filologiju. Ljubav i gotovo iracionalna sklonost prema fizičkom izmještanju ostala je konstanta, no teorijske, metodološke, čak i privatne svjetonazorske i ideološke perspektive su se mijenjale. Glavnina je teksta koji je pred čitateljem nastala u sklopu izrade doktorske disertacije na Poslijediplomskom studiju književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma pod mentorstvom akademika Krešimira Nemeca. Dodana su dva potpuno nova poglavlja: o gastarbajterima i izbjeglicama, a poglavlja o turizmu i egzilu su dopunjena, kao i teorijsko-metodološki dio. Najviše sam nedoumica imala oko potonjeg jer su me vremenski odmak, nova teorijska literatura, a možda najviše stanje migracija u ovome trenutku u svijetu naveli na promjenu nekih uvida, što je uvjetovalo ponešto drugačiju perspektivu u koncepciji knjige. Primjerice, uvršteni su tipovi izmještanja koji su izostali iz disertacije (izbjeglištvo, gostujući radnici). Noviji uvidi uvjerljivo su pokazali kako i takvi tipovi izmještenog identiteta, dugo ignorirani u književnosti, postaju osobiti samosvojni konstrukti koji nisu neposredni odrazi pojava iz društvene stvarnosti nego imaju karakter jezičnih i književnih reprezentacija koje oblikuju vlastita značenja. Naravno da te jezične i književne reprezentacije opet nikada nisu nastajale u vakuumu izoliranom od same društvene stvarnosti. U tom smislu osobito mi je bilo važno ne upasti u zamku okamenjenih estetizacija, nego u međuigri autonomije književne kreacije i ekonomskih, kulturnih, političkih i ideoloških reprezentacija ocrtati što znače različiti vidovi izmještenih književnih identiteta danas. Naslov knjige precizno sažima moju osnovnu istraživačku namjeru. Izmješteni identiteti su pluralni i pogrešno je podvoditi ih pod zajednički nazivnik, kao i privilegirati neke kao literarnije ili napregnutije značenjem. Biti izmješten danas nije isto kao biti izmješten prije 50 godina ili početkom 20. stoljeća. U doba kada su velike istine srušene, kada se smisao fragmentira i relativizira, u doba kada je svijet transnacionalan i globalan, a ljudi su mobilniji nego ikad, priča o nama samima postaje krhka, promjenjiva, ali i fleksibilna. Pravo na vlastiti glas i na priču je demokratizirano te smo suočeni s pluralnim višeglasjem u kojem svaki glas traži prepoznatost i prihvaćenost. Već sam pogled na sadržaj knjige ukazuje na pokušaj sistematiziranja pluralnih iskustava a to, kao i svaki pokušaj kategorizacije, donosi brojne opasnosti. Ukratko, riječ je o nizu reprezentativnih predodžbi izmještenih, kulturnih identiteta, kulturnih figura (usp. Kaplan, 1996) koje se artikuliraju, perpetuiraju, ali i mijenjaju u nizu diskursa: sociološkom, antropološkom, etnološkom, povijesnom, kulturološkom, književnoznanstvenom, književnom, ekonomskom, političkom, filozofskom, a karakteristične su za ukupnost društvene stvarnosti u 20. i 21. stoljeću.

Svi istraživači u humanističkim znanostima svjesni su iscrpljenosti, pa ponekad i istrošenosti koncepta identiteta koji kao jedan od ključnih objasnidbenih paradigmi već nekoliko desetljeća vlada teorijom i praksom humanistike. Kritičniji bi pojedinci odbili uporabu te riječi u samom naslovu knjige jer se čini da je hiperprodukcija studija o identitetu taj pojam ispraznila od njegova značenja i pretvorila ga u puku poštapalicu. S druge strane, ako se suzdržimo od blage netrpeljivosti prema često nekritičkoj uporabi pojma, on ipak u brojnim čitanjima ostaje neizostavan, ponajprije jer se pretvara u prvorazredno političko pitanje koje prikriva onda druga, neugodnija, najčešće ekonomska pitanja te time, kako brojni kritičari tvrde, zapravo učvršćuje položaj neoliberalnog transnacionalnog kapitalizma. U tom smislu, slavljenička čitanja multikulturalizma, hibridnosti i prava na kulturnu razliku iznova, možda paradoksalno, homogeniziraju pluralnost iskustva izmještenih identiteta svodeći ih na društveno uvriježenu i prihvaćenu sliku. Nema sumnje da je unatoč prividnoj iscrpljenosti teme, identitet nešto od čega se ne može pobjeći, neovisno o tome reflektiramo li o privatnim, individualnim identitetima naše svakodnevice ili se upuštamo u teorijski zahtjevnije konceptualizacije uzimajući u obzir šire društvene i kulturne relacije. Problem identiteta česta je tema književnih tekstova, posebno romana kao žanra koji osobito voli prikazivati razvoj i sveobuhvatnost ličnosti svojih junaka, često ga dovodeći u vezu s društvenim totalitetom. Putovanje, kao jedna od zasigurno najprisutnijih tema u književnosti od njezinih početaka, često se artikulira i kao metafora psihičkog i duhovnog putovanja (usp. Smethurst, 2009: 7), što onda iznova implicira pitanja identiteta i njegove važnosti. Fizičko izmještanje, ako se odmaknemo od romantiziranog i poopćenog pojma putovanja, znatno utječe na transformaciju društvenog i kulturnog identiteta aktera. U tom smislu, fokus knjige odmiče se od partikularnih, individualnih identiteta i usmjerava prema reprezentacijama kulturnih identiteta izmještenih subjekata. Postavlja se pitanje mogu li se tipizacije različitih vrsta fizičkog izmještanja koje su oblikovane u društvenim i humanističkim znanostima preslikati u kategorije koje će biti validne za analizu književnih tekstova. Dugo je jedini ili barem privilegirani vid literarnog fizičkog izmještanja bio egzil zbog prevladavajućeg uvjerenja da nosi višak značenja koja drugi vidovi izmještanja nemaju. Egzilant je posvećena figura intelektualca i umjetnika čija fizička izdvojenost konotira i korespodentnu psihičku izdvojenu poziciju koja omogućuje da se svijet, ali i samoga sebe, vidi iz drugačijeg kuta. Ostali vidovi fizičkog izmještanja kao što su emigracija (osobito radna), turizam, izbjeglištvo često su se i izvan književnosti dugo promatrali kao prakse koje ne preslaguju identitet, nego se on mehanički presađuje kakav otprije jest u neki novi prostor ili se pak neproblematično asimilira u nove obrasce kulturnog identiteta sredine u koju se došlo. Suvremenija tumačenja inzistiraju da su gotovo sve prakse fizičkog izmještanja značenjski kompleksne, da denaturaliziraju koncept kulturnog i nacionalnog identiteta te stvaraju simboličke reprezentacije. Ova knjiga na tome tragu odbija vrijednosnu i značenjsku hijerarhiju identiteta izmještenika te istražuje književne reprezentacije kulturnih identiteta izmještanja. Neosporno je da se u teorijskoj literaturi u posljednjih nekoliko desetljeća identitet promatra kao fleksibilan, pokretan, pozicijski, konstruiran, višestruk itd., što se najčešće dovodi u vezu sa širim promjenama u društvu i kulturi karakterističnim za postmoderno stanje (Lyotard, 1984). Književne reprezentacije izmještenih kulturnih identiteta koje će se analizirati u ovoj knjizi često će se promatrati unutar paradigme postmodernih identiteta. Važno je naglasiti kako se književna djela ne promatraju unutar književnopovijesnog razdoblja postmodernizma, nego se spomenuti koncept postmodernih identiteta preuzima iz značenjskog polja postmoderniteta i postmoderne kao oznaka šireg društvenog prijeloma do kojeg dolazi otprilike krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Već je spomenuto kako se postmoderni identiteti često eksplicitno ili implicitno poistovjećuju s hibridnošću i/ili multikulturalizmom.

U analizi odabranih tekstova hrvatske književnosti oprezno će se pristupiti pojmu hibridnosti i prostora između (Bhabha, 2006) jer se u čitanju književnih tekstova žele imati u vidu organske veze društvenog, kulturnog, političkog i ekonomskog polja iz kojih izrasta ta književnost, a izbjeći ahistorijsko i pomodno lijepljenje popularnih identitetskih etiketa. Ono što će me više zanimati jest odnos sila doma, ukorijenjenosti, tradicionalnog pogleda na identitet kao stabilan i fiksan entitet, istosti, nacionalne i kulturne homogenosti s jedne strane te sila pokretljivosti, izmještanja, iskorijenjenosti, promjenjivosti, fleksibilnosti i heterogenosti identiteta, razlike te nacionalne i kulturne višestrukosti s druge strane.

Osnovna je namjera ove knjige objasniti vezu ljudske pokretljivosti, migracije, mobilnosti s jedne strane i hrvatske književnosti i kulture u širem smislu riječi s druge strane te istražiti načine na koje književnost kao djelomično autonomno, ali ipak i polje u međudjelovanju s drugim poljima stvara i artikulira diskurse o problemu migracije, ali i s njim usko povezanim pojavama kao što su nacija, pripadnost, identitet, dom, ukorijenjenost i sl. Treća dimenzija na koju će se obratiti pozornost jest povijesna, točnije dijakronijska, u smislu da me prije svega zanimaju načini reprezentacije postmodernih identiteta, kao i mehanizmi rastakanja čvrstih i neupitnih oznaka pripadanja entitetima obilježenih tzv. velikim pričama (Lyotard, 1984). Pritom mi nije namjera binarno i pravocrtno suprotstavljati modernu i postmodernu, nego ponajprije dodatno kontekstualizirati artikulaciju samog književnog teksta.

Književni tekstovi odabrani su po tematskom i problemskom kriteriju. Fizičko izmještanje i kretanje u prostoru središnji je fabularni pokretač, a ujedno okidač za identitetsko presvlačenje subjekta. Polazim od generacije krugovaša, točnije Šoljana, i to romanima iz šezdesetih i sedamdesetih godina, u kojima se može postupno pratiti rastakanje modernističkog subjekta izmještanja i pomak prema drugačijim identitetima izmještenih subjekata, koje ću zasad zavesti pod imenom postmoderni identiteti. U skladu s rečenim, razumljiva je i svojevrsna kvantitativna asimetrija, u smislu da je većina proučavanih književnih tekstova nastala u posljednjih trideset, a osobito posljednjih dvadeset godina. To pak pokazuje da se spomenuti pomak prema konstrukciji postmodernih identiteta ne odvija u kontekstualnom vakuumu, nego da na njega utječu velike promjene u društvenom, političkom i kulturnom svijetu na prijelazu osamdesetih u devedesete, koje nisu samo potresle Hrvatsku/bivšu Jugoslaviju nego ih se može smatrati globalnima, iako će, naravno, veća pozornost biti posvećena specifičnom hrvatskom/jugoslavenskom kontekstu. Pad Berlinskog zida, kraj Hladnog rata, uspon azijske ekonomije, ratovi oko nafte, razvoj tehnologije i informacijska povezanost svijeta koji se sve više globalizira u lokalnom kontekstu imaju svoj pandan u krvavom ratu u Jugoslaviji i njezinu raspadu, nacionalnim sukobima, raseljavanju stanovništva, gubitku doma i domovine kakva je nekoć bila i pedesetak se godina nije dovodila u pitanje, nastanku novih nacionalnih država i traumama tranzicije.

Kronološki prvi autor čija se djela analiziraju u okviru proučavanja izmještenih identiteta jest Antun Šoljan, jedan od najistaknutijih pripadnika krugovaške generacije. Krugovaška generacija odabrana je kao simbolička točka svojevrsnoga početka suvremene hrvatske književnosti i oblikovanja kulturnoga polja koje će donijeti veću slobodu, autonomiju i pokretljivost, kao i veći utjecaj kapitalističkog Zapada i potrošačkog društva. Iz toga je razvidno da će se velika pažnja pokloniti specifičnom ekonomskom i socijalnom kontekstu unutar kojega ti tekstovi nastaju, no još više specifičnoj strukturi osjećaja koja mijenja, dekonstruira i destruira nedvosmislenu pripadnost (jednoj) naciji i/ili kulturi, koncept doma, domovine, ukorijenjenosti i sjedilaštva.

Što se književnih žanrova tiče, privilegirana je forma roman ili duži prozni tekstovi autobiografsko-romaneskne hibridnosti. Za to postoji nekoliko razloga. Prvi je vezan za inherentnu kvalitetu romana kao žanra koji najčešće daje panoramski prikaz određene pojave, omogućuje njezino osvjetljavanje iz različitih perspektiva ili povijest, razvoj pojave ili lika, njihovu genezu i transformaciju. Drugi je razlog književnopovijesni: druga polovina dvadesetog stoljeća hrvatske književnosti u znaku je romana i drugih dužih proznih formi, u kojima se otvara širok niz tema koje prije nisu bile uzimane kao moguća tema romana.

Treći je razlog veza između romana kao književne vrste i njegove uloge u izgradnji nacije kao zamišljene zajednice (Anderson, 1990), stvaranjem široke čitateljske publike. Bit će zanimljivo proučiti je li u posljednjih pedesetak godina došlo do odstupanja od konstruktivne uloge romana u stvaranju nacije. Početna je teza da zasigurno jest, s obzirom na globalna kretanja osipanja tradicionalne nacionalne države i s obzirom na lokalni kontekst, osobito od raspada Jugoslavije nadalje, koji je sa sobom donio s jedne strane učvršćenje postojećih nacionalnih identiteta i konstuiranje novih, a s druge osipanje osjećaja nacionalnog i domovinskog pripadanja kroz egzil, izbjeglištvo, emigraciju itd. Na taj se argument nadovezuje nešto drugačije gledanje na razvoj romana. Lukácseva konstatacija iznesena u njegovoj Teoriji romana jest da je roman vrsta koja najbolje uprizoruje transcendentalno beskućništvo ljudskog stanja nakon prosvjetiteljstva te, još nešto kasnije, uspona kapitalizma (1990: 31).

Posljednji razlog koji ističem vezan je uz odnos fikcije i zbilje koji postaje jednim od žarišta romanesknog interesa u posljednjih trideset-četrdeset godina, što se ogleda i u rahljenju same forme romana koji sve više apsorbira druge književne žanrove kao što su autobiografija, memoari, putopis… Za ovaj je rad to važno zato što je često riječ o tekstovima pisanima u prvome licu, na temelju nekih autobiografskih iskustava izmještenog autora. Dilema nerazlučivosti istinitog i fikcijskog unutar samoga žanra autobiografije, romana ili pak njihove hibridne inačice ogleda se i u razmatranju identiteta kako se on reprezentira u tim književnim tekstovima. Oni gotovo nedvosmisleno polaze od identiteta kao konstrukcije, i to konstantno nedovršene konstrukcije, a ne esencije, nečeg danog i nepromjenjivog.

Još jedno pitanje s kojim sam se suočila u odabiru korpusa jest treba li umjetnička vrijednost odabranih književnih tekstova biti na prvome mjestu, u skladu s kriterijima kanona ili se s obzirom na kulturološku temu treba okrenuti tekstovima koji nude podatni materijal za taj tip analize. Ako se složimo s tezom da su iznimno vrijedni umjetnički tekstovi najčešće iznimka, i po kvantiteti i po jedinstvenosti u odnosu na prevladavajući stil, vrijednosti, ukus razdoblja te da se pravi duh vremena ili struktura osjećaja određenog razdoblja najbolje očituje u umjetnički prosječnim ostvarenjima, vidim to još kao jedan argument u prilog tome da se fokus u interpretaciji pomakne prema tekstovima koji nisu stupovi kanona. Naravno da i u odabranom korpusu postoji niz umjetnički itekako vrijednih tekstova, no bitno je shvatiti da to nije bio primarni kriterij odabira, niti se u radu donose aksiološke ocjene o umjetničkoj kvaliteti teksta. Stoga, odabir tekstova slijedi metodu kulturalnih studija, kontekstualizam, što znači da se bavi više reprezentativnim nego monumentalnim tekstovima s obzirom na njihov društveni, politički i dr. kontekst (Kolanović, 2010b: 9).

Rušenje dihotomije visoke i popularne književnosti u postmodernizmu dovelo je do načelne nerazlučivosti tih dvaju modusa u određenom književnom tekstu jer se uglavnom prožimaju oba[1]. S obzirom na temu, putovanje i izmještanje u prošlosti su najčešće bili rezervirani za visoku književnost (uz iznimku pikarskih romana), dok se demokratizacijom politike putovanja i njegovom dostupnošću širokim slojevima stanovništva to mijenja te fizičko pomicanje u prostoru postaje čestom temom u književnim tekstovima obilježenima popularnim elementima.

Prvo poglavlje raspravlja o problemu metodologije, pokušavajući pronaći pristup koji bi izbjegao opasnosti mehaničkog preslikavanja pojava iz društvene stvarnosti u književni tekst, čime se on pretvara u svojevrsni sekundarni odbljesak te stvarnosti, platonovski rečeno, carstvo sjena. Takav je oprez nužan jer je riječ o temi koja je svojevrsno čedo transdisciplinarnih, interdisciplinarnih, eklektičkih, kontekstualističkih čitanja i metodoloških pristupa koji su zavladali u znanosti o književnosti prije nekoliko desetljeća. U hrvatskoj znanosti o književnosti takvi su pristupi još relativna novina, no smatram potrebnim, unatoč neporecivom pozivanju na istraživačke postupke takva pristupa, naglasiti njegove slijepe pjege i zamke. U nastavku predstavljam ključne teorijske koncepte, uvide i izvode koji će biti analitički aparat za pristup književnim tekstovima. Zatim razvijam nacrt reprezentativnih predodžbi izmještenih kulturnih identiteta, pokazujući razvoj i mijene njihova razumijevanja i artikuliranja. Počinjem s temeljnom reprezentacijom modernog izmještenog identiteta, flȃneurom. Nakon toga slijede poglavlja o egzilantu, emigrantu, turistu i nomadu kao paradigmatičnim figurama za 20. i 21. stoljeće s primjerima književnih reprezentacija takvih izmještenih identiteta. Tu su i dva poglavlja o specifičnim izmještenim identitetima koji su se dugo promatrali kao koncept blizak ekonomskoj, pravnoj ili političkoj znanosti, a dalek književnosti, izbjeglicama i gastarbajterima.

Dugo se u hrvatskoj znanosti o književnosti pisalo o književnicima u egzilu, pri čemu se stječe dojam da se u posljednjih dvadesetak godina taj pojam rabi u širokom, gotovo univerzalnom smislu označavajući vrstu izmještanja kroz koju prolaze subjekti, često i autobiografski, književnih tekstova, a koju obilježava kritička refleksija o domu koji se ostavilo i novoj sredini u koju se došlo te specifičan položaj samog identiteta koji se mora nanovo preslagati, pri čemu je iznimno važna uloga traume, sjećanja, pamćenja, čak i nostalgije. Ne smatram da su stroge klasifikacije uvijek dobre i nužne, osobito u humanistici, no u ovoj ću knjizi dati mnogo uže, historijski uvjetovano, viđenje egzila te ponuditi argumente zašto je potrebno snažnije zaoštriti razlike između različitih vidova izmještanja, osobito imaju li se u vidu različiti uvjeti, predispozicije te strukturalne datosti aktera izmještanja, od ekonomskih, državno-birokratskih, političkih i kulturnih. Višeslojnost pojava, kao i pluralnost iskustva autora, pripovjedača, likova upućuju na potrebu svojevrsnog čišćenja terena koje će kao krajnju namjeravanu posljedicu imati težnju da se svaki od tih glasova razgovjetnije čuje i razaznaje.

Na kraju ovoga uvoda željela bih zahvaliti ljudima čiji je pozitivni utjecaj pripomogao nastanku ove knjige. Na prvome mjestu je akademik Krešimir Nemec, moj mentor, te jedan od recenzenata knjige, koji je od prvih dana poticao moj interes za ovu temu, no razvijao i moj kritički duh te me svojim primjerom poticao na predan, discipliniran rad te intelektualnu znatiželju. Zahvaljujem članovima povjerenstva za obranu doktorskog rada, akademiku Pavlu Pavličiću i prof. dr. sc. Cvjetku Milanji, kao i recenzentima knjige prof. dr. sc. Stipi Grgasu i izv. prof. dr. sc. Tvrtku Vukoviću na korisnim, dobronamjernim i lucidnim sugestijama. Na kolegijalnoj potpori i dobroj radnoj atmosferi zahvaljujem Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zahvaljujem Meandru i Branku Čegecu na pruženoj prilici te ugodnoj i učinkovitoj suradnji na realizaciji knjige. Naposljetku, zahvaljujem svojim prijateljima, znate tko ste, stupovima stabilnosti, harmonije i pripadanja na stazi dugog životnog putovanja, punoj stranputica, prepreka i neizvjesnosti.

2. Teorijske i metodološke postavke

2.1. O metodologiji

Metodološki knjiga je eklektična, oslanja se na metodološku fleksibilnost kulturalnih studija, etnologije i antropologije, a sadržajno na kontekstualističko čitanje koje je nekoliko desetljeća prisutna i ovjerena praksa.

Osim neosporiva utjecaja kulturalnih studija na izradu metodološke mreže ove knjige, ne treba ignorirati ni utjecaj, možda iznenađujuće, etnološke i antropološke metode, prije nego sociološke ili povijesne, usprkos brojnim sociološkim i povijesnim izvorima na koje se bilo neizostavno pozivati u oblikovanju ove knjige[2]. Razlog se krije u specifičnim metodama kojima se koriste etnologija i antropologija[3], a koje omogućavaju spoznaju o subjektivnim iskustvima imigranata u novoj sredini te njihovoj promijenjenoj percepciji sebe i nove društvene i kulturne okoline u kojoj su se našli, pri čemu se osobito ističe razumijevanje značenja kao metodološki koncept spoznavanja motivacije aktera za ponašanje. Upravo je značenje jedan od najvažnijih elemenata u analizi kulture ili kako piše Stuart Hall:

Gdje je proizvedeno značenje? Naš kružni tok kulture navodi da su, u stvari, značenja proizvedena na nekoliko različitih strana i prolaze kroz nekoliko različitih procesa ili praksi (kružni tok kulture). Značenje je ono što nam daje osjećaj našeg vlastitog identiteta, toga tko smo i kome pripadamo, stoga je povezano s pitanjem kako kultura označava i zadržava identitet unutar grupa, kako razliku između grupa. (…) Značenje se neprestano proizvodi i izmjenjuje u svakoj osobnoj i socijalnoj situaciji u kojoj sudjelujemo. (…) Također se proizvodi u mnoštvu različitih medija, pogotovo danas, u masovnim medijima, (…) kada značenja cirkuliraju između različitih kultura brzinom koja je bila dosad neslućena kroz povijest. (…) Drugim riječima, pitanje značenja uspostavlja se u odnosu prema svim različitim momentima i praksama našeg kružnog toka – u konstrukciji identiteta i označavanju razlike, u proizvodnji i potrošnji, kao i u uređivanju društvenog poretka. Kako god, u svim tim slučajevima i različitim institucionalnim položajima, jedan od privilegiranih medija kroz koje se značenje proizvodi i kruži jest jezik. (1997: 3–4)

S obzirom na to da reprezentacije nikad nisu samo jezične tvorevine, nego neizbježno uključuju niz pretpostavki i interpretacija koje su uvjetovane brojnim društvenim faktorima, različite reprezentacije gotovo uvijek nose potencijal za borbu oko različitih značenja. Reprezentacije su najčešće politične, upletene u mrežu odnosa moći, ambivalentne, a određuju što je normalno, a što nije, tvore i rastvaraju identitete (usp. Hall, 1997a: 6–10).

Razlog zašto se ova knjiga odmiče od tradicionalnog pristupa u kojem je tekst po svojoj estetičkoj imanentnosti u središtu jest ponajprije u refleksivnoj epistemologiji koju su ponudili kulturalni studiji (usp. Lee, 1999, Bederman, 1995). To ponajprije znači dinamičan odnos između materijalne baze, točnije materijalno zasnovanih praksi i intelektualnih ideja, marksističkim rječnikom rečeno, nadgradnje. Ruši se dihotomija i nesumjerljivost tih dviju sfera i uvodi se dualistički odnos, prihvaća se činjenica da socijalni fenomeni simultano imaju i materijalne i idejne učinke. Socijalni fenomeni promatraju se kao arbitrarne kontrukcije koje, ipak, imaju realan učinak na živote pojedinaca (Lee, 1999: 572). Dakle, iskustva oblikuju pojedince (Scott, 1991: 779), što onda mijenja njihov identitet koji nije dan, samorazumljiv i nepromjenjiv. Pritom treba naglasiti da je ono što me zanima zapravo reprezentacija identiteta u složenoj mreži diskurzivnih praksi, koje u prvom redu imaju u vidu književni tekst, ali i niz drugih socijalnih diskurza o moći, etnicitetu, naciji, rasi, rodu, domovini. Stoga mi je bliska metoda koju iznosi Raymond Williams u svome tekstu Analiza kulture:

Povijest kulture mora biti više od pukog zbroja posebnih povijesti, jer su upravo međusobni odnosi tih povijesti, odnosno posebnih oblika čitavog ustroja, središnji predmet njezina zanimanja. Teoriju kulture sklon sam, stoga, definirati kao proučavanje odnosa između sastavnica čitavog načina života. Takva analiza kulture pokušaj je otkrivanja naravi ustroja koji je ukupnost tih odnosa. (2006: 39)

U ovoj knjizi pokušat ću upravo pomoću književnih tekstova iščitati te odnose između sastavnica čitavog načina života, gledajući na te tekstove kao na selektivnu književnu tradiciju, u smislu u kojem taj pojam koristi Raymond Williams (usp. 2006)[4]. Selektivna književna tradicija važan je dokument za rekonstrukciju strukture osjećaja[5] razdoblja koje se proučava jer je najpouzdaniji pisani dokument koji se nasljeđuje iz određenog razdoblja, u kojem su često sadržani tragovi i konture strukture osjećaja bez intencije, ponekad i nesvjesno.

Pitanje koje se može javiti u takvom pristupu jest što učiniti s literarnošću samoga književnog teksta. Može li se ona neproblematično staviti u drugi plan, kao što kulturalni studiji i druga kontekstualistička čitanja sugeriraju? Također, teško je ne uzeti u obzir svojevrstan manirizam kulturalnih studija i kontekstualističkih čitanja koja su u posljednjih desetak godina sve više izvrgnuta kritici, i to ne samo iz konzervativnoga kuta, nego iz situacije novih promijenjenih uvjeta globalnoga svijeta. U tom kontekstu kulturalnim se studijima, osobito američkima koji su se krajem osamdesetih i početkom devedesetih profilirali na znatno drugačijim temeljima nego britanski kulturalni studiji, zamjera estetizacija pojava koje imaju svoje specifične i konkretne društvene i ekonomske uzroke, reducirana usmjerenost na kulturu i politiku koja se često svodi na pitanja politike identiteta, a često i depolitizacija, zanemarivanje socijalne ili ekonomske dimenzije, što je gotovo paradoksalno u vrijeme stalnih rastućih ekonomskih problema transnacionalnog kapitalizma (usp. Cusset, 2008: 133–138). U ovoj će se knjizi ekonomskim uvjetima proizvodnje i potrošnje u književnom, ali i širem društvenom i kulturnom polju posvetiti osobita pažnja, no pokušat će se othrvati porivu da se ekonomija postavi kao novi sveti gral teorijske i metodološke misli, nakon kulture i identiteta. No i dalje se postavlja pitanje kako se odnositi prema samome književnom tekstu i svijetu književnog teksta, ali i učincima književnosti na čitatelje i društveni svijet iz kojega izrasta. To se pitanje može i suziti na temu ove knjige, a to su književni tekstovi o izmještanju, drugim riječima, migrantska književnost. Migrantska književnost, kako ističe Frank, najčešće preispisuje identitete kako bi se prizvao njihov nečist i heterogen karakter (2008: 18–19). Također, stilistički, nastavlja Frank, migrantska književnost ne samo da reflektira nego i pomaže u stvaranju intratekstualnog migracijskog svijeta na način da iskazne strategije migracijskih romana otkrivaju kompleksnu igru koja uključuje višeperspektivnost, lutajuću svijest kao i intratekstualna prekoračenja između priče i diskursa (isto: 19).

Sten Pultz Moslund ističe kako hibridnost u migracijskoj književnosti može biti i poseban način ili jezik reprezentacije (2010: 4). U tom smislu, diskurs hibridnosti često proizvodi vrste kompleksnog višestrukog, nomadskog identiteta i kretanja koji osvjetljavaju realnost, individualan i kolektivni identitet, jezik i vlastite činove reprezentacije u migrantskom stanju neizvjesnosti te konstantne mutacije i metamorfoze.

Isti autor, navodeći Sommerovu kategorizaciju migrantske književnosti u kojoj je na hijerarhijski povlaštenom mjestu tzv. transkulturno-hibridni roman, ističe kako će biti osobito kritičan prema slavljeničkim čitanjima migrantske književnosti i transkulturnih hibridnih diskursa (2010: 6). Iako, navodi dalje Pultz Moslund, nema sumnje da takva vrsta književnih djela može s namjerom proizvesti hibridne diskurse koji radikalno destabiliziraju značenje i identitet, veći je problem u značenjima koja se tim diskursima pripisuju u čitanjima književnih tekstova ili općenito, u pretpostavljenoj velikoj i prijelomnoj ulozi koju ti književni tekstovi igraju u radikalnoj promjeni svjetonazora. Takva čitanja predstavljaju suvremenog transnacionalnog i transkulturnog migranta kao globalnu herojsku figuru mesijanskih kvaliteta, kao novu vrstu fluidnog, kompleksnog, višestrukog, otvorenog, inkluzivnog identiteta, koji zamjenjuje stare identitete i kozmologije stabilnosti i pripadanja s neizvjesnošću liminalne pozicije između dvije ili nekoliko kultura (isto).

Na sličnome su tragu Deleuze i Guattari svojim konceptom manjinske književnosti čiji su najistaknutiji predstavnici upravo migranti, manjine, egzilanti, autsajderi koji žive unutar velikog jezika i književnosti kojima ne pripadaju, a ujedno im proturječe. Za te je autore pozicija postajanja nomadom, imigrantom ili ciganinom u svome jeziku nešto čemu bi svi autori trebali težiti (usp. Deleuze i Guattari, 1983). Kako Deleuze zaključuje, pisanje je ili način reteritorijaliziranja, konformiranja dominantnim izjavama i uspostavljenom poretku stvari ili je postajanje (Deleuze i Parnet, 1987: 74).

Koje bi bilo dodatno značenje koje književni tekstovi s temom migracija i izmještanja imaju u odnosu na tretman tih tema u drugim društvenim i humanističkim znanostima? Neki autori (Hall, Rushdie, Deleuze) snagu romana, osobito tzv. transkulturnih hibridnih romana, prepoznaju u njihovu utjecaju na čitateljstvo, točnije u mogućnosti jezika romana da pokrene sile koje duboko utječu na razmišljanja i osjećaje čitatelja koji će onda biti u stanju aktivirati te sile kako bi se nadišli ograničavajući učinci dominantnih društvenih sila (usp. Pultz Moslund, 2010: 20). Iz toga proizlazi da se u književnost upisuje velik potencijal, koji nadilazi njezinu estetičku snagu kreativne jezične uporabe te da je se vidi kao silu koja može utjecati na transformaciju društva i kulture.

Pritom je na tragu dosad izrečenih teza potrebno dopuniti kritičko sagledavanje popularnosti kontekstualističkih ili ideoloških čitanja književnosti, koja su se nekoliko desetljeća nakon emancipatorskih početaka pretvorila u vid književnoteorijske mode koja se ponekad nekritički reproducira u člancima i knjigama. Knjiga Rite Felski Namjene književnosti čini se korisnom u pokušaju sagledavanja metodoloških, epistemoloških i kognitivnih mogućnosti književnosti. Njezine teze pomogle su mi u pročišćivanju vlastita pogleda na problem metodologije znanosti o književnosti, ali i o učincima književnosti na čitatelje te u pokušaju definiranja metodologije ove knjige. U uvodu Felski razlikuje dva osnovna teorijska pristupa književnom tekstu, tj. čitanju: teološki i ideološki. Prvi polazi od uvjerenja da je književnost suštinski drukčija od filozofske i političke misli ili pak svakodnevnih i zdravorazumskih vjerovanja te se u toj suštinskoj razlici krije i njezina vrijednost, a osebujna ontologija književnih djela ne bi se trebala svoditi na potvrdu pojedinih književnih teorija. Pristaše toga pristupa pozdravljaju neiskazive i zagonetne odlike umjetničkih djela, no ne uspijevaju pokazati kako književna djela ulaze u naš život i utječu na njega ili na stvarni svijet te se opiru tome da se književnost ukalja o svakodnevni život, čuvajući je na neki način u kuli bjelokosnoj, kojoj samo stručnjaci i znalci imaju pristup u određivanju vrijednosti (Felski, 2016: 13–14). Drugi pristup u drugačijosti književnosti vidi izvor njezina radikalnog i preobražavajućeg potencijala. Književnost se smješta u društveni svijet s kojim je neodvojivo povezana. Opasnost takvoga pristupa leži u tome što književnost onda postaje sekundarna u odnosu na društveni svijet te se tumači kao niz simptoma društvenih struktura ili političkih povoda, kao predmet znanja iz kojega se izvlači potvrda onoga što kritičar već zna, tj. kao ilustracija nekih znanja do kojih se došlo u drugim područjima, a ne kao izvor znanja (isto: 16). Nije teško kod Felski osjetiti distancu prema oboma navedenim pristupima kao reduktivnima i ograničavajućima. No ipak, kako se može nadići rascjep između estetike i ideologije? Felski se zalaže za šire razumijevanje pojma namjene, želeći u njemu sjediniti estetsku vrijednost te djelovanje i učinke književnog teksta na čitatelje i širu zajednicu pitajući se kako bi umjetnost uopće mogla postojati izvan mnogostrane igre strasti i svrha (isto: 18). Moguće se složiti s njezinim pogledom na složenija i sofisticiranija kontekstualistička čitanja koja iščitavanju ideoloških ili društvenih upisanosti u književni tekst ne prilaze jednostrano i plošno, nego uzimaju u obzir historijsku dimenziju, dopuštaju višestruka tumačenja jer uviđaju da se smisao tekstova mijenja u njihovu povezivanju s različitim interesima i zajednicama tumačenja. S druge strane, Felski opravdano upozorava na opasnost da se književnosti pripiše prevelika moć koja može nametnuti ili srušiti režime moći (usp. 2016: 18). Tekstovi ne djeluju na svijet izravno, nego eventualno putem čitatelja koji su složeni i proturječni mikrokozmosi, a Felski, citirajući Johna Frowa, ustvrđuje kako nema bijega od vrijednosnog diskursa koji nastaje u međuigri institucijskih struktura, zajednica za tumačenje i individualnog ukusa (isto: 34). Koristeći se pojmom naglašenog iskustva, nastoji pronaći okvir svojevrsne pozitivne estetike, koja bi, imajući u vidu raznolikost pojedinačnih reakcija čitatelja na književno djelo, ipak ponudila nekoliko bitnih namjena književnosti, kao što su prepoznavanje, očaranost, stvaranje društvenog znanja, iskustvo šoka (usp. 2016: 26, 31–35). Za temu ovoga poglavlja koje pokušava riješiti aporije metodologije, osobito je korisno poglavlje njezine knjige koje se bavi mogućnostima proizvodnje društvenog znanja. Kao što je već spomenuto, dugo je književnost bila određena stigmom sekundarnosti u odnosu na stvarni svijet, platonovskom metaforom o sjeni sjene. Tomu proturječi modernistički pogled na književnost kao potencijalnog nositelja epifanije koja otvara vrata u prostore znanja namijenjenih višim stanjima svijesti. Felski navodi primjer althusserovske marksističke kritike koja smatra da književnost ne može biti izvor istinskog znanja, kao što to mogu biti marksizam i psihoanaliza, te da književni tekstovi ne mogu nikada dubinski sagledati društvene uvjete svojega nastajanja i postojanja, no mogu pokazati simptome i tako pružiti uvid u mehanizme koji su ih izrodili (2016: 105–109). Osnovna je teza Felski da je književno znanje svakako ograničeno, ali to ne znači da ne proizvodi specifičnu vrstu epistemološkog uvida. U argumentaciji se koristi Ricœurovom interpretacijom pojma mimeze. Za Ricœura mimeza je ponovno opisivanje, dakle stvaranje, a ne odražavanje. Ljudsko viđenje svijeta, koji se zdravorazumski uglavnom postavlja u opreku prema književnom svijetu, također je već prefigurirano, tj. posredovano putem priča, mitova, šala, zdravorazumskih pretpostavki, natruha znanstvenog znanja, religijskih vjerovanja itd. Dakle, ne možemo izići iz mreža smisla, a književno djelo onda prerađuje djelo kulture, tj. iznova opisuje ono opisano, otvara nove perspektive gledanja i dinamizira uspostavljene smislove (2016: 114–117). To vodi do zaključka da književnost proizvodi znanje koje je osebujno i razlikuje se od filozofskog ili sociološkog znanja te se sasvim sigurno treba paziti na to kako se književnost ne bi svela na razinu inferiorne filozofije ili sociologije. Felski pokušava dati odgovor na pitanje o karakteru znanja koje proizvodi književnost, daje li nam ono neku dodatnu dimenziju koju nam ne mogu dati druge društvene i humanističke znanosti. Polazi od činjenice da književno djelo daje na uvid unutarnji svijet pojedinca koji nije inače dostupan ni na kakav drugi način. Književnost je, naravno, oslobođena nužnosti epistemološke pouzdanosti, točnosti, dokumentarističke istinitosti i sl., no nudi tip znanja koje, iako nije provjerljivo, daje detaljniji i suptilniji uvid u međusubjektivnost nego što bi to mogao drugi tip znanja: slobodu registriranja prolaznih izraza, zasjenjenih opažaja, promjenjivih žarišta pozornosti, podsvjesnih kretnji naklonosti i udaljavanja: svih onih prolaznih i jedva opaženih oblika svijesti i komuniciranja koji pomažu sačiniti tvarnost društvenog međuodnošenja te na taj način stječemo saznanje o tome kakav je osjećaj nalaziti se unutar nekog konkretnog habitusa, doživljavati svijet kao samorazumljiv, kupati se u vodama određenog načina življenja (isto: 123–124). Dakle, književnost nudi mikroskopsko paučinasto društveno znanje koje je nemoguće dobiti metodama drugih društvenih i humanističkih znanosti, a koje progovara o suptilnostima društvenih međuodnosa te na taj način ne samo da reprezentira nego i stvara nove, značajne oblike društvenog smisla (isto: 138–139).

Iako je jasno da se ova knjiga ne distancira od kontekstualističkih i ideoloških čitanja, nastojat će se izbjeći dihotomija svijeta i njegovih ekonomskih, političkih i kulturnih odnosa s jedne te književnosti u koju spomenute silnice upisuju svoja značenja jednostavnim mehanizmom teorije odraza s druge strane. Pristupit će se, po uzoru na Felski, književnim tekstovima kao osobitim izvorima društvenog znanja koji nude svoje uvide ravnopravno sudjelujući u mreži ostalih diskursa (teorije književnosti, kulturne teorije, sociologije, historiografije, ekonomske znanosti itd.) koji također, ricœurovski, rekonfiguriraju postojeća značenja. Proučavat će se na koji način književni tekstovi reinterpretiraju koncepte identiteta, pripadanja, ukorijenjenosti, mobilnosti, nacije i kulture koje dijele s drugim diskursima.

2.2. Ekonomija, globalizacija i izmješteni identiteti

U analizi izmještenih identiteta osobito će se velika pažnja posvetiti ekonomskoj dimenziji, tj. materijalnim uvjetima proizvodnje jer su specifičnosti kasnoga kapitalizma stvorile uvjete za promjenu prirode izmještanja, izgradnju društva mobilnosti, slavljenički odnos prema kulturnoj razlici i politizaciju teme identiteta, ujedno prikrivajući i dalje aktualno pitanje socijalne i klasne nejednakosti. Nije riječ, naravno, o singularnom i pravocrtnom uzročno-posljedičnom odnosu, no pokazat će se u analizi književnih identiteta kako je ekonomsko i klasno pitanje uvijek prisutno i bitno, čak i onda kad ga se potiskuje ili ignorira. U književnosti te književnoj i kulturnoj teoriji osobito se slavi lik izmještenika, egzilanta, intelektualca i umjetnika ili u suvremeno vrijeme nomadski, mobilni, fleksibilni identitet, pri čemu se zaboravlja istaknuti da je riječ o manjini klasno privilegiranih migranata.

Izdvojit ću nekoliko bitnih elemenata na koje će se obraćati pozornost: specifični kronotop[6], promjene u materijalnim uvjetima proizvodnje na globalnoj i lokalnoj razini, struktura osjećaja promatranog kronotopa te dinamički odnos svih triju sastavnica.

Materijalni uvjeti proizvodnje bitni su stoga što promjene u toj sferi posredno dovode do promjena u proizvodnji sistema značenja i reprezentacija. O tome pišu neomarksistički kritičari, a ističem Fredrica Jamesona i Davida Harveya i njihova istraživanja o tome kako ekspanzija kapitalizma dovodi do promjene u oblicima kulturne proizvodnje (usp. Jameson, 1992: 163–179). Prema njima ključan je trenutak za stanje suvremenog svijeta nastao u šezdesetima, u trijumfalnoj ekspanziji kapitalizma (usp. Hobsbawm, 2009: 223–226), tzv. zlatnom dobu i preakumulaciji (overaccumulation), dok početak sedamdesetih označava ulazak u krizu, koja dostiže vrhunac 1973., nakon čega slijede drastične promjene u kapitalističkoj proizvodnji: razvoj transnacionalnoga globalnog kapitalizma te početak gašenja socijalne države, što kulminira u osamdesetima uvođenjem strogih režima neoliberalne ekonomije, koji s manjim promjenama traju do danas (usp. Hobsbawm, 2009: 345–350, 353).

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih postaje sve jasnije da se fordizam i kejnezijanizam ne mogu više nositi s inherentnim proturječnostima kapitalizma (usp. Harvey, 1990: 141–142). Recesija 1973., koju je pogoršala naftna kriza, dovela je do dugoročnih posljedica za ekonomiju u sljedeća dva desetljeća, ponajprije zaokretom prema onome što se danas